6. saziv Hrvatskoga sabora (11.1.2008. - 22.12.2011.)

Na temelju članka 46. i 52. Poslovnika Hrvatskog sabora, a povodom inicijative Kluba zastupnika nacionalnih manjina i Kluba zastupnika Samostalne demokratske srpske stranke (koja je podnesena predsjedniku Hrvatskog sabora, Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, klubovima zastupnika parlamentarnih stranaka i predsjednici Vlade Republike Hrvatske), te dogovora s predsjednicom Vlade Republike Hrvatske, predsjednika Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav i predsjednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora, sazvali su za 11. listopada 2011. godine zajedničku sjednicu odbora, s prijedlogom dnevnog reda:

Ostvarivanje biračkog prava pripadnika nacionalnih manjina u svjetlu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29. srpnja 2011. kojima se ukidaju pojedini članci Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor („NN“ br. 145/10.) i Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („NN“ br. 80/10.).

Obzirom da se na zajedničku sjednicu nije odazvao potreban broj članova Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, dnevni red s predloženom točkom usvojio je i raspravu proveo Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina uz sudjelovanje nazočnih članova Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav.

Materijali za sjednicu dostavljeni su članovima odbora i svim zastupnicima/zastupnicama, poštom Sabora 21. rujna 2011. godine, i to:
- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 1. Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“ broj 80/10.);
- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 4. Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“ broj 80/10.), i
- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članaka 1., 5., 6., 7., 8., 9. i 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor („Narodne novine“ br. 145/10.).

Osporene odredbe Ustavni sud je navedenim odlukama, usvojenim 29. srpnja 2011., ukinuo.

Odluke Ustavnog suda razmatrao je 22. rujna 2011. godine i Savjet za nacionalne manjine koji je u svom mišljenu dostavljenom Odboru jednoglasno podržao stajališta Kluba zastupnika nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora.

Članovi Odbora i članovi Kluba zastupnika nacionalnih manjina, te Kluba zastupnika SDSS-a, obrazlažući potrebu žurne rasprave o odlukama Ustavnog suda na sjednici Hrvatskoga sabora, naveli su ove razloge:
- Predmetne odluke Ustavnog suda koje se odnose na biračko pravo i način biranja zastupnika nacionalnih manjina u suprotnosti su s člankom 5. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske („NN“ br. 121/10.) koji propisuje da će se zakoni kojima se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor donijeti najkasnije godinu dana prije održavanja redovitih izbora za zastupnike Hrvatskoga sabora. Odluke Ustavnog suda koje se evidentno odnose na uređenje izbora zastupnika u Hrvatski sabor i koje je u utvrđenom roku donio Hrvatski sabor, izmijenile su zakonom uređeni izbor zastupnika svega četiri mjeseca (uključujući i dva mjeseca ljetnog prekida zasjedanja Sabora) prije najavljenog datuma za održavanje izbora. Obzirom da tako nije urađeno ni u slučaju zakona koji uređuje izborne jedinice, kao niti kada su u pitanju izbori drugih zastupnika, pa ni zastupnika hrvatske dijaspore, predmetne odluke Ustavnog suda proizvele su ne samo ustavno-pravnu nesigurnost birača pripadnika nacionalnih manjina već i njihovu diskriminaciju.
- Kako je pri donošenju osporenih zakonskih odredbi u Hrvatskom saboru postignut visok stupanj suglasnosti (za izmjene i dopune Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 129 zastupnika glasovalo je „za“, 3 „protiv“ i 4 „suzdržana“), Ustavni sud je u velikoj mjeri preuzeo ovlasti Hrvatskog sabora kao narodnog predstavništva.
- Nazočni vanjski članovi Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, koji su kao stručnjaci iz oblasti ustavnog prava, svoje mišljenje dali i postupku ocjene suglasnosti pred Ustavnim sudom, izrazili su neslaganje s argumentacijom koju su u raspravi iznijeli zastupnici nacionalnih manjina. Istaknuli su da je ocjenjujući suglasnost osporenih zakonskih odredbi Ustavni sud postupao sukladno Ustavu i Ustavnim zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, da pri donošenju svojih odluka Ustavni sud nije vezan nikakvim rokom, da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina organski zakon koji nije u rangu Ustava niti se donosi po postupku za donošenje Ustava, te da se rok utvrđen u članku 5. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske ne odnosi na osporene zakonske odredbe, jer pravila sadržana u ukinutim zakonskim odredbama nisu podlijegala obvezi usklađivanja s Promjenom Ustava iz 2010. godine.
- Članovi Odbora nisu se složili s navedenim objašnjenjima naglasivši da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne može stavljati u istu ravan s ostalim (organskim) zakonima, obzirom da u tom pitanju distinkciju pravi i Ustav Republike Hrvatske, koji u članku 82. utvrđuje da zakone kojima se uređuju ustavna prava nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Takva saborska većina po istim članku Ustava traži se još samo za odluku Sabora iz članka 8. Ustava - odnosno za odluku o promjeni granica Republike Hrvatske, dok se ostali zakoni koji imaju status organskih zakona, prema članku 82. Ustava, donose većinom glasova svih zastupnika. Upozorili su također, da od samog početka izgradnje novog ustavno-pravnog sustava Republike Hrvatske, zakoni kojima se uređuju ustavna prava nacionalnih manjina predstavljaju jednu od temeljnih konstitutivnih komponenti hrvatskog ustavnog poretka. Donošenje tih zakona i zakonska rješenja sadržana u njima bila su preduvjet međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, pa i zatvaranja poglavlja 23: „Pravosuđe i vladavina prava“, koje je bilo uvjet za završetak pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Kod zatvaranja tog poglavlja Hrvatska se izričito pozivala na unaprjeđenje biračkog prava pripadnika nacionalnih manjina primjenom dodatnog prava glasa, da bi svega nekoliko tjedana nakon okončanja pregovora, Ustavni sud poništio upravo to što je bio jedan od pregovaračkih argumenata Republike Hrvatske. Takav postupak otvara bojazan da će završetkom pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji uslijediti reduciranje prava nacionalnih manjina, koja su zakonski uređena poslije višegodišnjeg rada i usuglašavanja svih zainteresiranih strana. Odrednica u nazivu zakona „Ustavni zakon“ ne može se tretirati simbolično, kako to čini Ustavni sud, već suštinski, onako kako je taj zakon i nastao kao izraz s jedne strane, potrebe da se zakonodavnim aktom iza kojeg stoji najveća Ustavom tražena većina glasova saborskih zastupnika za jedan zakon, urede i zajamče prava nacionalnih manjina i s druge strane kao izraz međunarodne obveze Republike Hrvatske nastale iz vremena kada se ona izgrađivala kao samostalna država i kada je dobila svoje međunarodno priznanje.

Nakon provedene rasprave, a imajući u vidu i razgovore koje je Klub zastupnika nacionalnih manjina imao s predsjednikom Hrvatskoga sabora, te predsjednicom Vlade Republike Hrvatske, Odbor je većinom glasova (6 „za“ i 2 „suzdržana“) donio slijedeći

ZAKLJUČAK

Predlaže se predsjedniku Hrvatskoga sabora da se u dnevni red tekuće sjednice Hrvatskoga sabora uvrsti točka dnevnog reda pod nazivom:

„Ostvarivanje biračkog prava pripadnika nacionalnih manjina nakon donošenja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29. srpnja 2011. godine kojima se ukidaju pojedini članici Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („NN“ br. 80/10.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor („NN“ br. 145/10.)“.

Za svog je izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora održao je raspravu na 53. sjednici, održanoj 30. lipnja 2011. godine, te potvrdio zaključke na 54. sjednici, održanoj 13. srpnja 2011., o Skrbi o osobama s autizmom, posebice osobama iznad 21. godine života, koju je inicirala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom dopisom od 16. lipnja 2011. godine.

U raspravi je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom pobliže upoznala članove Odbora s problemima s kojima se susreću osobe s autizmom.
Istaknula je da je autizam kompleksan razvojni poremećaj i potrebe su osoba s autizmom složene kao i samo oštećenje. One nisu samo obrazovne već u velikoj mjeri i zdravstvene i socijalne. O broju osoba s autizmom u Hrvatskoj nema pouzdanih statističkih podataka zbog teškoća u dijagnosticiranju i izostanku pravovremenog tretmana što je poseban problem. Procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko 8 tisuća osoba s nekim oblikom autizma, odnosno poremećaja iz autističnog spektra koji variraju po svojoj težini.

Centar za autizam provodi posebni predškolski i osnovnoškolski program, radno osposobljavanje, te program stanovanja. Ovaj Centar ima podružnice u Rijeci i Splitu i jedina je specijalizirana ustanova za skrb o osobama s autizmom u Republici Hrvatskoj. Budući da ustanova pripada sustavu odgoja i obrazovanja, otežana je organizacija različitih oblika i programa rada koje zahtijeva rad sa ovom specifičnom grupacijom osoba s invaliditetom, kao što su pedagoški rad, psihosocijalna rehabilitacija, a posebice socijalna i zdravstvena skrb za djecu i odrasle s autizmom. Iako je Centar ustanova odgoja i obrazovanja koja skrbi o populaciji djece i odraslih osoba s autizmom, u njega se smještaju i osobe s mentalnom retardacijom i drugim teškoćama u razvoju. Mišljenja je da skrb o osobama s autizmom nije riješena na zadovoljavajući način, osobito u dijelu koji se odnosi na ustroj Centra za autizam u Zagrebu i položaj osoba s autizmom u tom Centru. Naglasila je da spomenuti Centar po svom ustrojstvu, osnovnoj djelatnosti (a to je odgoj i obrazovanje) i kadrovima nije u stanju udovoljiti složenim potrebama odraslih osoba s autizmom koje zahtijevaju poseban senzibilitet, specifične oblike stručnog djelovanja i multidisciplinarni socio-psiho-medicinski pristup. Incidentne situacije ukazuju i na kršenje njihovih ljudskih prava i ozbiljan su signal za žurno poduzimanje odgovarajućih mjera.

Posebno je istaknula problem što su u Centru smještene osobe odgojno-obrazovne dobi, znači do 21 godine, a koje su u nadležnosti Ministarstava znanosti, obrazovanja i športa, zajedno s osobama koje su tu dobnu granicu prešle i o kojima bi skrb trebala biti u nadležnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Problem je što Centar za autizam kao ustanova odgoja i obrazovanja pruža usluge za koje nije nadležan i koje po svojoj prirodi pripadaju sustavu socijalne skrbi, a za takve oblike rada nemaju stručne, materijalne kadrovske i ostale potrebne uvjete. Stoga je zapravo osnovno pitanje kako izmijeniti, trenutačno neodrživi, status Centra kao odgojno-obrazovne ustanove koja nema potrebne uvjete za skrb o odraslim osobama s autizmom. Još je 2004. godine zaključeno da bi Centar za autizam trebao izvršiti dopunu djelatnosti za obavljanje usluga iz područja socijalne skrbi kako bi se osiguralo njihovo financiranje od strane Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Međutim, kako je istaknula, to još do danas nije realizirano.

Smatra nužnim da se pitanje statusa Centra što žurnije riješi kroz suradnju i koordinirano djelovanje oba spomenuta ministarstva, što se trenutačno odvija presporo i bez potrebne koordinacije, zbog čega najviše štete trpe upravo štićenici Centra.

Istaknula je da je prihvaćen radni materijal pod nazivom „Unaprjeđenje rada i transformacije Centra za autizam – prijedlog koncepta“ kojeg je izradio UNDP u suradnji s Centrom za autizam. Ovaj je koncept od svih dionika ocijenjen kao dobra osnova za poduzimanje daljnjih koraka koje je trebalo koordinirati Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, no, kako je naglasila, do pomaka nije došlo. Jedino se krenulo u pravcu odvajanja podružnice u Rijeci, međutim, odrasli štićenici koji žive u Zagrebu i dalje su smješteni u neprimjerenim prostornim uvjetima ustanove, s normativnim okvirima odgoja i obrazovanja koji uvjetuju kadrove, njihov broj i stručni profil, te bez primjerene multidisciplinarne stručne potpore. Mišljenja je da sve spomenuto predstavlja zanemarivanje pa i zlostavljanje i kršenje ljudskih prava.

Istaknula je da od ove sjednice očekuje da utvrdi što to priječi preustroj ove ustanove. Osim toga, trebalo bi utvrditi u kojem smjeru će se odvijati buduća transformacija Centra, tko su odgovorne osobe/institucije za provođenje tog procesa, što je dosad učinjeno, posebice u pogledu formalnopravnog razdvajanja podružnica Rijeka i Split od Centra za autizam Zagreb, te koji su rokovi zadani za dovršetak ovih procesa.

Udruga roditelja osoba s autizmom Centar za autizam ocjenjuju neefikasnim i skupim. Ne podupire rješenje predloženo u Konceptu transformacije Centra za autizam kojim bi se riješilo odvajanje većeg broja štićenika s višestrukim poremećajima, na način da se odvoje mlađe dobne skupine do 21 godine (po njima primjerenim programima). Dio odraslih štićenika (starijih od 21 godine) koji imaju višestruke teške zdravstvene poteškoće, uključujući i teškoće prilikom kretanja, trebao bi ostati na lokaciji u ulici Vile Velebita (koja se upravo preuređuje). Za preostale odrasle štićenike u procesu deinstitucionalizacije predviđeno je razmještanje u stambene zajednice u lokalnim sredinama. Ovakvo rješenje smatraju upitnim i s financijskog aspekta i s aspekta potreba samih korisnika jer se ne vodi računa o standardima smještaja i rada primjerenim ovim osobama.
Mišljenja su da su Projektom Oporovec predviđeni svi potrebni sadržaji kako bi se poticale senzorne sposobnosti i motivacija za učenje, kao i radne aktivnosti. Smatraju da bi to trebao biti ogledan referentni centar koji bi uključio sve dobne skupine – vrtićku, školsku i odraslu. Predlažu da taj centar obuhvati i manji broj životnih zajednica i za odrasle. Naglašavaju da je human i sadržajan život nužan upravo dobnoj skupini odraslih koja je ionako već dugi niz godina zakinuta neadekvatnim postupanjem i uvjetima života.

Predstojnica Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport iscrpno je informirala članove Odbora o svemu poduzetom na razini Grada Zagreba kako bi se osamostalile ustrojbene jedinice Centra za autizam u Rijeci i Splitu. Kako je Upravno vijeće Centra za autizam u svibnju 2011. utvrdilo Prijedlog odluke o izmjenama i dopunama Statuta centra za autizam kojom se ukidaju ustrojbene jedinice u Rijeci i Splitu, naglasila je da je u interesu Grada Zagreba kao osnivača, da njegova Gradska skupština da prethodnu suglasnost na taj Prijedlog odluke kada Grad Rijeka donese svoju odluku o osnivanju doma socijalne skrbi, odnosno kada Grad Split bude suglasan da se ustrojbena jedinica Centra za autizam u Splitu integrira u Centar za odgoj i obrazovanje „Juraj Bonači“.

Članovi Odbora su u tom smislu upoznati s postupanjem Grada Rijeke te je istaknuto kako je u svibnju 2011. od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Grad Rijeka dobio rješenje kojim mu se daje odobrenje za osnivanje doma socijalne skrbi za odrasle osobe s autizmom, za pružanje usluga skrbi izvan vlastite obitelju u okviru smještaja za 5 odraslih osoba s autizmom i skrbi izvan vlastite obitelju u okviru dnevnog boravka za 35 djece, mladeži i odraslih osoba s autizmom. Naglašeno je da je Grad Rijeka osigurao prostor i potrebne kadrove (28 djelatnika na 35 korisnika) te da udruga roditelja podržava predloženi koncept. Što se tiče sredstava rečeno je da ih osigurava Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa.

Međutim, posebno je ukazano na problematičnu situaciju do koje bi došlo ako Grad Split ne iznađe rješenje za ustrojbenu jedinicu Centra za autizam u Splitu. To bi značilo da će se za zatečene radnike te ukinute jedinice pokrenuti postupak otkaza ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) zbog organizacijskih razloga, s tim da bi onda Grad Zagreb trebao osigurati nastavak školovanja zatečenim učenicima.

Naglašeno je da rješavanje statusa Centra za autizam zahtjeva ažurnost i sudjelovanje u postupku te što žurnije rješavanje trenutačne situacije od strane više subjekata – Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Grada Rijeke, Grada Splita, Grada Zagreba i Centra za autizam.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno usvojio sljedeći

ZAKLJUČAK

1. Odbor, kao i predstavnici svih zainteresiranih institucija, zauzeli su jedinstveno stajalište da se pitanje reorganizacije Centra za autizam mora što žurnije riješiti.

2. Odbor preporuča Vladi Republike Hrvatske da kroz potrebna normativna rješenja te koordiniranjem rada nadležnih ministarstava ubrza postupak transformacije Centra za autizam te riješi status osoba s autizmom starijih od 21. godine života, kako bi se osigurali potrebni uvjeti za njihovu skrb te odgovarajuća stručna potpora.

3. Odbor je ocjenjuje iznimno važnim da se sve potrebite radnje na transformaciji Centra za autizam provedu vremenski usklađeno kako tijekom postupka ne bi došlo do diskontinuiteta u zbrinjavanju osoba s autizmom, osobito sadašnjih korisnika Centra, te preporuča Vladi RH da zaduži nadležna ministarstva da osiguraju koordiniran rad svih institucija uključenih u ovaj proces.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

O tome obavijest:

- pravobraniteljica za osobe s invaliditetom
gđa. Anka Slonjšak
Savska 41/3, 10 000 Zagreb

- Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba
pročelnik Ivica Lovrić
Ilica 25/1, 10 000 Zagreb

- Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba
pročelnica Višnja Fortuna
Trg Stjepana Radića 1/II, 10 000 Zagreb

- Centar za autizam
ravnatelj Ivica Dokleja
Dvorničićeva 6, 10 000 Zagreb

- UNDP Hrvatska
gđa Jasmina Papa
Radnička cesta 41/8, 10 000 Zagreb

- Udruga roditelja osoba s autizmom
gđa. Zlata Žuvić
Hribarov prilaz 6, 10 000 Zagreb

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 54. sjednici održanoj 13. srpnja 2011. godine, Akcijski plana Desetljeća za uključivanje Roma za 2011. i 2012. godinu, koji je Vlada Republike Hrvatske prihvatila 26. svibnja 2011. godine.

Ovaj dokument je Odboru u cilju izvještavanja, po Zaključku Vlade Republike Hrvatske od 26. svibnja 2011. godine, dostavio Ured za nacionalne manjine, aktom od 1. srpnja 2011. godine.

U raspravi je istaknuto da je u provedbi Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma 2005. - 2015. godine (koji je Vlada Republike Hrvatske usvojila 31. ožujka 2005. godine) ostvaren značajan napredak u rješavanju najsloženijih problema s kojima se susreću pripadnici romske nacionalne manjine. Tome je, kako je u raspravi naglašeno, u velikoj mjeri pridonijelo usvajanje provedbenih Akcijskih planova za dvogodišnja razdoblja 2005.-2006., zatim 2007.-2008. i 2009.-2010. godine, kao dokumenata kojima su definirane mjere, sredstva, rokovi i nositelji zadataka, i na taj način konkretizirana odgovornost te pojačan nadzor nad provedbom spomenutog dugoročnog Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. godine. U tom je smislu iznimno značajnim ocjenjeno i donošenje razmatranog (novog) Akcijskog plana za razdoblje 2011. i 2012. godine.

Konstatirano je da je osobit doprinos u dosadašnjem ostvarivanju Akcijskog plana 2005.-2015. godine dao Vladin Ured za nacionalne manjine, koji u svojim nastojanjima nema uvijek potrebno razumijevanje tijela koja mjere iz Akcijskog plana trebaju izravno provoditi, a što je posebno izraženo na razini lokalne i područne samouprave.

Obzirom na značaj ovog dokumenta i sličnih dokumenta koji se tiču ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, ocijenjeno je da bi bilo potrebno da se o njima provodi rasprava ne samo na sjednicama radnih tijela nego i na plenarnoj sjednici Sabora. Time bi se po mišljenju članova Odbora pojačala odgovornost za provedbu i uz to senzibilizirala najšira javnost za probleme s kojima se susreću najranjivije društvene skupine. Sada je praksa da se dio strategija i planova raspravlja i usvaja na sjednicama Sabora, dok neki drugi dokumenti istog ranga ne prolaze saborsku proceduru, što bi, kako je istaknuto, svakako trebalo mijenjati.

Naglašeno je da su najveći uspjesi u provedbi Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma ostvareni su na području odgoja i obrazovanja, zdravstvene zaštite i rješavanja problema stanovanja, odnosno uređenja i legalizacije naselja ili dijelova naselja u kojima žive pripadnici romske nacionalne manjine, dok su najizraženiji problemi u zapošljavanju pripadnika romske nacionalne manjine. Zbog toga bi u narednom razdoblju, u provedbi razmatranog Akcijskog plana trebalo posvetiti osobitu pozornost problemu zapošljavanja. Činjenica je da sve veći broj pripadnika mlađe generacije romske manjine završava srednje škole i fakultete, ali nakon stečenih kvalifikacija ne mogu doći do zaposlenja. Kao prvi korak u rješavanju tog problema, trebalo bi odgovarajućim mjerama poticati poslodavce, što uključuje i financijsko stimuliranje, kako bi omogućili stažiranje mladim školovanim Romima, što je nužna pretpostavka da mogu ravnopravno tražiti i dobiti stalno zaposlenje, za koje se uz školsku kvalifikaciju redovito traži barem minimalno radno iskustvo.

Ukazano je i na potrebu bolje organizacije unutar same romske nacionalne manjine, koja ima veliki broj udruga, čije djelovanje nije koordinirano na zadovoljavajući način, a korištenje sredstva osiguranih iz državnog i lokalnih proračuna nije uvijek racionalno. Ova konstatacija ilustrirana je na primjeru sredstava koja su namijenjena za odgoj i obrazovanje i s kojima se u dijelu koji se troši preko udruga postižu znatno manji efekti, nego sa sredstvima koja se za iste namjene troše putem nadležnog ministarstva.

Obzirom da u provedbi pojedinih dijelova Akcijskog plana postoje teškoće, ocjena je članova Odbora, da je potrebno da Vlada Republike Hrvatske kao i do sada permanentno nadzire njegovu provedbu.

Očekuje se također da Vlada i nadalje putem Ureda za nacionalne manjine izvještava Odbor o provedbi navedenog dokumenta.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

O tome obavijest:

- Vlada Republike Hrvatske
- Ured za nacionalne manjine

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 54. sjednici održanoj 13. srpnja 2011. godine, Prijedlog Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2011. do 2015. godine, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 1. srpnja 2011. godine.

Odbor je ovaj Prijedlog razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

U raspravi su se članovi Odbora složili kako je riječ o iznimno kvalitetnom prijedlogu nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova koji se nastavlja na prethodne četiri strategije. Istaknuto je da su u području promicanja ravnopravnosti spolova i uklanjanju diskriminacije žena postignuti značajni pomaci što je potvrdila i Europska komisija kod zatvaranja poglavlja 19. o socijalnoj politici i zapošljavanju. Posebno je pohvaljena uloga nadležnog vladinog ureda u promicanju ravnopravnosti spolova izvan granica Republike Hrvatske, a osobitu u najznačajnijim međunarodnim organizacijama.

Iznesen je i prijedlog da se razmisli o promjeni naziva predložene politike na način da se izostavi riječ 'promicanje' budući da se i cijeli niz predloženih mjera odnosi na sprečavanje diskriminacije temeljem spola i ostvarivanju prava žena u onim područjima u kojima su izrazito podzastupljene (kao što su procesi političkog i javnog odlučivanja) ili se nalaze u nepovoljnijem položaju u odnosu na pripadnike drugog spola (npr. segregiranost na tržištu rada, niže plaće za isti rad i otežano profesionalno napredovanje).

Ukazano je i na potrebu neposrednijeg praćenja i rješavanja problema s kojima se susreću žene s invaliditetom, posebice one koje su majke s djecom i za koje nisu osigurane odgovarajuće službe podrške, a unutar te kategorije osobito su u teškom položaju samohrane majke s djecom koje nemaju osiguranu nikakvu podršku. Predloženo je sa se pri provođenju predloženih mjera vodi računa o predviđenim rokovima kako se ne bi dogodilo da se oni neopravdano probijaju bez ikakvih posljedica.

Također je skrenuta pozornost na važnost osiguravanja potrebnih sredstava u tijelima lokalne i regionalne uprave i samouprave kako bi se osigurala kvalitetna provedba nacionalne politike u dijelu koji se odnosi na provođenje mjera iz njihova djelokruga. Preporučeno je da se kod donošenja sljedećeg državnog proračuna vodi računa o osiguranju dovoljnih sredstava na pozicijama ministarstava koja su zadužena za provođenje predložene nacionalne politike kako bi se izbjegle ranije situacije da se za provođenje mjere koja iziskuje visoke iznose sredstava na proračunskim pozicijama planiraju potpuno neprimjerena sredstava.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2011. do 2015. godine

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 53. sjednici održanoj 30. lipnja 2011. godine, Godišnje izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2010. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Agencija za zaštitu osobnih podataka, aktom od 9. ožujka 2011. godine.

Odbor je Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

U raspravi je naglašeno da je pravo na pristup informacijama jedno od temeljnih ljudskih prava, zaštićeno kako Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o pravu na pristup informacijama, tako i međunarodnim ugovorima koje je prihvatila Republika Hrvatska. Poštivanje ovog prava jedan je od indikatora otvorenosti i stupnja demokratičnosti društva, pa je izvještavanje Sabora iznimno značajno za ostvarivanju spomenutog prava u praksi.

Konstatirano je, da je specifičnost razmatranog Izvješća za 2010. godinu, što se odnosi na razdoblje u kojem su na snazi bile zakonske odredbe koje su u međuvremenu izmijenjene i po kojima je nadzor nad provedbom Zakona o prvu na pristup informacijama provodilo Ministarstvo uprave, a obvezu izvještavanja Sabora imala je Vlada Republike Hrvatske. Od početka 2011. godine na snazi su nove zakonske odredbe prema kojima je nadzor nad provedbom spomenutog Zakona i obveza izvještavanja Sabora u djelokrugu Agencije za zaštitu osobnih podatka kao neovisnog tijela za zaštitu prava na pristup informacijama. Slijedom toga Agencija se našla u situaciji da izvještava Sabor za razdoblje u kojem predmetna materija nije bila u njezinom djelokrugu.

Ocjenjeno je da razmatrano Izvješće realno ukazuje na probleme s kojima se ovlaštenici prava na pristup informacijama susreću u ostvarivanju tog prava, kao i da preporuke Agencije predstavljaju značajan doprinos u razrješavanju uočenih problema.

U raspravi je sugerirano Agenciji da tijekom saborske rasprave nadopuni Izvješće podacima na koje se ukazuje u Mišljenju Vlade Republike Hrvatske.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Godišnje izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2010. godinu

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 52. sjednici održanoj 16. lipnja 2011. godine, Godišnji izvještaj o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za 2010. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavio Upravni odbor Nacionalne zaklade za razvoju civilnog društva, aktom od 20. travnja 2011. godine.

Odbor je navedeni Izvještaj razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je konstatirano da razmatrani Izvještaj daje dosta podataka o Zakladi kao instituciji i njezinom radu u protekloj godini. Međutim, naglašeno je da nema dovoljno podatka iz kojih bi se moglo doći do cjelovitije ocjene stanja i razine razvijenosti civilnog društva u Hrvatskoj.

Istaknuto je da kroz izvješće o radu, Upravni odbor Zaklade treba sukladno Zakonu (Zakon o nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva - NN 173/03) informirati Sabor o svim aspektima djelovanja Zaklade. Pri tome treba imati u vidu da je Zaklada osnovana s temeljnom svrhom promicanja i razvoja civilnog društva u Republici Hrvatskoj i radi ostvarivanja te svoje temeljne svrhe ima obvezu pružati stručnu i financijsku potporu programima koji potiču održivost neprofitnog sektora, međusektorsku suradnju, građanske inicijative, filantropiju, volonterstvo, unapređuju demokratske institucije društva, kao i druge programe kojima se ostvaruje temeljna svrha Zaklade. Obzirom na to, izvješće na jasan način treba informirati Sabor o svim tim aspektima djelovanja Zaklade i o problemima s kojima se Zaklada susreće u ostvarivanju svoje Zakonom utvrđene svrhe.

Ocjenjeno je da je razmatrano Izvješće, kao i izvješća Zaklade iz ranijih godina, koncipirano više kao materijal koji promovira djelatnost Zaklade, a ne kao izvješće koje mora biti pripremljeno po standardima utvrđenim Poslovnikom Hrvatskoga sabora za materijale kojima se izvješćuje Sabor o radu i ostvarivanju svrhe institucije osnovane zakonom radi promicanja i razvoja pojedinih segmenata društva.

Osim toga, upozoreno je da je sukladno članku 178. Poslovnika Hrvatskoga sabora, predlagatelj obvezan uz izvješća duža od 30 stranica (a razmatrano izvješće ima 120 stranica), dostaviti i sažetak koji mora sadržavati sve bitne postavke osnovnog materijala.

Naglašeno je da podaci navedeni u Izvještaju ukazuju na izrazito velike regionalne razlike u razvijenosti institucija civilnog društva u Republici Hrvatskoj, kao i na velike međuregionalne razlike u raspodjeli sredstava Zaklade. Prema prikazu odobrenih podrški razvrstanih po županijama, proizlazi da je od ukupnog broja potpora koje je Zaklada odobrila u 2010. godini njih 26,4% usmjereno organizacijama civilnog društava u Gradu Zagrebu, kojima je uz to pripalo 46,8% od ukupnog iznosa potpora odobrenih od strane Zaklade. U isto vrijeme korisnicima s područja Primorsko-goranske županije pripalo je svega nešto više od 6% od ukupnog broja odobrenih potpora i samo 3,7% od ukupnog iznosa potpora Zaklade. Za Splitsko-dalmatinskoj županiju taj odnos je 7,1% i 7,3%, Osječko-baranjsku 7,4% i 11,6%, Istarsku 8,4% i 6,7%, Zadarsku 3,2% i 1,1%, Bjelovarsko-bilogorsku 1,3% i 0,2% i sl.

Bez obzira na to što se može pretpostaviti da su organizacije civilnog društva sa sjedištem u Gradu Zagrebu svojim djelovanjem pokrivale u nekim slučajevima i druga područja Republike Hrvatske, istaknuto je da podaci iz Izvještaja ukazuju na izrazite međuregionalne razlike koje bi u Izvještaju trebale biti detaljnije objašnjene.

Također je istaknuto da je u Izvještaju premalo činjenica o sadržaju programa za koja su sredstva odobrena, kao i o tome u kojoj su mjeri financirani programi realizirani. Osim toga, obzirom da je veliki broj zahtjeva za potpore odbijen, odnosno da prema Izvještaju nisu ispunjavali utvrđene kriterije za odobravanje financijske podrške Zaklade, zatraženo je detaljnije obrazloženje uzroka takvog stanja.

S tim u vezi postavljeno je i pitanje o tome što Zaklada namjerava poduzeti u narednom razdoblju u cilju unapređenja civilnog sektora i smanjivanja izrazitih međuregionalnih razlika u njegovoj razvijenosti, te je zatraženo da Zaklada i o tome izvijesti Sabor, pri čemu osobit interes za to ima ovaj Odbor, obzirom na svoj djelokrug utvrđen Poslovnikom Sabora.

Zatraženo je, što je upraviteljica Nacionalne zaklade i prihvatila, da Zaklada pripremi i do rujna mjeseca ove godine dostavi Odboru sažeto izvješće (na dvadesetak stranica) o pitanjima za koja su u raspravi zatražena dodatna objašnjenja.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeće

ZAKLJUČKE

1. Prihvaća se Godišnji izvještaj o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za 2010. godinu.

2. Obvezuje se Upravni odbor Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva da izvještaje u narednom razdoblju koncepcijski uskladi s primjedbama i prijedlozima iznesenim u raspravi.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 52. sjednici održanoj 16. lipnja 2011. godine, Prijedlog zakona o socijalnoj skrbi, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 9. lipnja 2011. godine.

Odbor je prijedlog ovog zakona razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora naglasili kako se predloženim zakonom uređuje iznimno osjetljiva materija koja zahtjeva osobitu pozornost i u čijem razmatranju ne bi smjelo biti mjesta za ikakvo politiziranje. Također predloženi zakon zahtijeva prethodnu iscrpnu analizu koja je, na žalost, izostala, osobito u dijelu koji se odnosi na ostvarenu učinkovitost pravobraniteljstava, njihovu koordinaciju i suradnju te bolje korištenje sredstava. Stoga su se s posebnom pažnjom osvrnuli na mišljenja i primjedbe pučkog pravobranitelja te posebnih pravobraniteljica koje su iznijeli u uvodnom dijelu rasprave.

Naime, pučki je pravobranitelj posebno ukazao na činjenicu da je ovaj prijedlog zakona u saborsku proceduru upućen bez prethodno provedene javne rasprave koja je nužna obzirom na Ustavom utvrđenu ulogu pučkog pravobranitelja i veliki interes najšire javnosti za zakonsko uređivanje institucije pučkog pravobranitelja. Isto tako istaknuo je da je radna skupina koja je radila na pripremi nacrta prijedloga zakona započela s radom tri mjeseca nakon donošenja Ustavnog zakona o provedbi Ustava Republike Hrvatske te je način pripreme nacrta prijedloga znatno utjecao na njegov sadržaj, osobito kad se ima u vidu da posebni pravobranitelji nisu imali prilike sudjelovati u njegovoj izradi, a radna skupina nije prihvatila primjedbe koje se odnose na pripajanje posebnih pravobraniteljstava Uredu pučkog pravobranitelja. Iznio je mišljenje da se ovim Prijedlogom zakona ne pridonosi jačanju kapaciteta pučkog pravobranitelja kako je to sadržano u mjerilu 9. poglavlja 23. nego će predložena rješenja dovesti do slabljenja institucije pučkog pravobranitelja. Ovo mišljenje je obrazložio time što su ovlasti pučkog pravobranitelja znatno proširene donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije te Zakona o Nacionalnom preventivnom mehanizmu za sprječavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, a osobito posljednjim ustavnim promjenama. Unatoč tomu, predloženi zakon predviđa ukidanje dva postojeća zamjenika pučkog pravobranitelja koja su pokrivala iznimno značajna područja djelovanja pučkog pravobranitelja kao što je područje antidiskriminacije, pravosuđa, policije, osoba lišenih slobode, zdravstva, socijalne skrbi, radnih odnosa, obnove i brojna druga područja koja će sada pokrivati samo jedan zamjenik. Osim toga, mišljenja je da je nužno ozbiljno razmotriti primjedbe posebnih pravobraniteljica jer će se njihov položaj ovim prijedlogom znatno oslabiti. Stoga predlaže da se predloženim zakonom osigura spajanje Centra za ljudska prava s Uredom pučkog pravobranitelja u cilju promocije ljudskih prava te da se izvrši usklađivanje s ustavnim odredbama kako bi se osiguralo predviđeno poštivanje rokova, a da se provede zasebna rasprava o odnosu pučkog pravobranitelja s posebnim pravobraniteljstvima.

Pravobraniteljica za djecu i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, kao i predstavnik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ukazali su na nekoliko važnih posljedica koje će izazvati predloženo pripajanje posebnih pravobraniteljstava pučkom pravobranitelju.

Posebno su ukazali na činjenicu da su Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske proteklih godina davali punu podršku radu ureda posebnih pravobraniteljica. Zahvaljujući toj podršci koja se očitovala i kroz povećanje proračunskih izdvajanja za rad ureda, došlo je do jačanja posebnih pravobraniteljstava, širenja na lokalne razine, a što je pridonijelo njihovoj većoj prihvaćenosti u javnosti, boljoj suradnji sa svim nadležnim institucijama i nevladinim organizacijama i, što je najvažnije, boljoj zaštiti građana čija prava štite. Istaknuli su da su posebna pravobraniteljstva iznimno dobro prihvaćena na međunarodnoj razini te da su sa svim značajnijim međunarodnim institucijama ostvarila suradnju na zavidnoj razini, a pojedina pravobraniteljstva su postala i primjer drugim zemljama u pristupu zaštiti i promicanju prava određenih skupina. Zajedničkog su mišljenja da će predloženi zakon oduzeti postojeću autonomiju posebnih pravobraniteljstava budući da prema prijedlogu zakona pučki pravobranitelj daje smjernice i upute za rad svojim zamjenicima. Time će se smanjiti i njihova funkcionalna neovisnost, odnosno postojeća razina zaštite temeljnih prava posebnih skupina građana za koju su zadužena, jer će se krajnja odgovornost za postupanje posebnih pravobranitelja ubuduće prebacivati na pučkog pravobranitelja. Osim toga, iako se u Prijedlogu zakona navodi da nije potrebno osigurati dodatna sredstva u državnom proračunu za provedbu ovoga zakona, ukazano je na problem neprilagođenosti svih postojećih ureda pravobraniteljstava (osim Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom), što već u samom početku znači i diskriminiranje osoba s invaliditetom, a za osiguravanje pristupačnosti ureda potrebna su značajna sredstva. Sve će ovo, kako je istaknuto, dovesti do urušavanja dosegnute razine zaštite ljudskih prava.

U raspravi koja je uslijedila članovi su Odbora iznijeli različita stajališta.

Jedan je dio članova Odbora mišljenja da se predloženi zakon treba temeljito razmotriti kako bi se iznašla najbolja rješenja koja bi onda mogla biti unesena u predloženi zakon u drugom čitanju. Predloženi zakon smatraju u načelu dobrim jer promovira nekoliko važnih aspekata u zaštiti i promicanju ljudskih prava, odnosno vladavine prava uopće.

Povećava se društvena težina i odgovornost prema instituciji pučkog pravobranitelja, te se osnažuju instrumenti njegova djelovanja i jača snaga javnog očitovanja. Po njihovom mišljenju spajanjem posebnih pravobraniteljstva ojačat će se njihova koordinacija, doći će do koncentracije svih službi na jednom mjestu, što će sve pridonijeti jačanju društvene uloge institucije pravobranitelja. Istaknuli su da stoga predloženi zakon predstavlja, uz nužne izmjene u drugom čitanju, solidnu podlogu kako bi se sve spomenuto postiglo.

Dio članova Odbora ukazao je na potrebu iznalaženja modela kojim bi se osigurala veća samostalnost zamjenika pravobranitelja imajući u vidu spomenutu odredbu kojom se utvrđuje da pučki pravobranitelj daje smjernice za njihov rad. Također su istaknuli da predloženi zakon utvrđuje da mandat zamjenika traje osam godina, međutim, stvarno će biti kraći za barem tri mjeseca jer ih Hrvatskom saboru predlaže pučki pravobranitelj. Osim toga, prijedlog zakona utvrđuje da mandat zamjenika pravobranitelja prestaje s istekom mandata pučkog pravobranitelja, što će dodatno stvarati nesigurnost kod njegovih zamjenika te je potrebno razmotriti promjenu ovog rješenja. Ukazano je i na činjenicu da će pravobraniteljice ostati bez svojih zamjenika koji su obavljali značajan dio poslova iz njihovog djelokruga, što će dodatno utjecati na razinu zaštite ljudskih prava pojedinih skupina građana, ali i na transparentnost njihova rada koja zasigurno neće biti na dosadašnjoj razini. Imajući u vidu iznesene razloge, predloženo je da se razmotri mogućnost jačanja samostalnosti zamjenika pravobranitelja bilo da se u Uredu pučkog pravobranitelja predvide posebna pravobraniteljstva s posebnim ovlastima, bilo da se zadrži postojeća autonomnost posebnih pravobraniteljstava, ali da se izvrši objedinjavanje njihovih stručnih službi s Uredom pučkog pravobranitelja.

Ostali članovi Odbora iznijeli su mišljenje da se treba zadržati postojeći sustav organizacije pravobraniteljstava, a da se predloženim zakonom izvrši usklađivanje s Ustavom i zakonima kojima su dane nove ovlasti pučkom pravobranitelju. Istaknuli su da je i na međunarodnoj razini prisutan trend jačanja specijaliziranih institucija za pojedinačne skupine građana u skladu s novim društvenim odnosima i razvojem civilnog društva, a što je u skladu s odredbama ratificiranih konvencija o pravima osoba s invaliditetom i pravima djeteta. Mišljenja su da se predloženim zakonom znatno smanjuje zaštita žena, osoba s invaliditetom te osobito djece s poteškoćama u razvoju i općenito djece jer nemaju poslovnu sposobnost te su za njihovu zaštitu odgovorne odrasle osobe. Osobito je naglašeno da će doći do smanjivanja autonomije djelovanja posebnih pravobraniteljstava i to ne samo funkcionalne nego čak i političke, budući da su ta pravobraniteljstva do sada imale punu slobodu u donošenju odluka i istupanja u javnosti, a što je dovelo do vidljivih i značajnih rezultata. Predloženi zakon, kako je naglašeno, uspostavlja hijerarhiju koja će sve to znatno ograničiti i u cjelini predstavlja veliki korak unatrag.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (5 glasova „za“, 2 „suzdržana“ i 2 „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o pučkom pravobranitelju.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je na 50. sjednici održanoj 26. svibnja 2011. godine, Prijedlog zakona o potvrđivanju Odluke br. 1/2010 Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje između EU i Hrvatske o sudjelovanju Hrvatske kao promatrača u radu i
drugim aktivnostima Agencije Europske unije za temeljna prava, s Konačnim prijedlog zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 12. svibnja 2011. godine.

Odbor je ovaj Konačni prijedlog zakona razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi je podržano donošenje predloženog zakona, s tim što je dana primjedba da je uz tekst Končanog prijedloga zakona trebala biti priložena Uredba Vijeća EZ, br. 168/2007 - prevedena na hrvatski jezik, kojom je osnovana Agencija Europske unije za temeljna prava i utvrđene zadaće i područje aktivnosti Agencije, kako bi Hrvatski sabor imao cjelovit uvid u akte temeljem kojih donosi odluku. Naglašeno je da bi ubuduće za slične dokumente predlagatelj trebao dostavljati svu potrebnu dokumentaciju i to na hrvatskom jeziku, kako bi zastupnici imali potpun uvid u materiju o kojoj trebaju odlučivati.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o potvrđivanju Odluke br. 1/2010 Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje između EU i Hrvatske o sudjelovanju Hrvatske kao promatrača u radu i drugim aktivnostima Agencije Europske unije za temeljna prava

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je na 49. sjednici održanoj 12. i 18. svibnja 2011. godine Konačni prijedlog zakona o Registru vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 28. travnja 2011. godine.

Odbor je ovaj Konačni prijedlog zakona razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi je istaknuto da predloženi tekst zakona uređuje iznimno značajna pitanja koja su u dosadašnjoj provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina stvarala teškoće, kao što su pitanje registra vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, te pitanje načina rada i financiranja koordinacija vijeća nacionalnih manjina osnovanih za područje Republike Hrvatske.

Konstatirano je, međutim, da će i nakon donošenja ovog zakona, koji zapravo predstavlja provedbeni akt Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina obzirom da detaljnije regulira provedbu pojedinih manjinskih prava uređenih Ustavnim zakonom, ostati nedorečena neka od pitanja za koje nacionalne manjine imaju osobit interes, a za koja se očekivalo da će ovim ili sličnim zakonom biti uređena, kako bi se konačno cjelovito uredila ne samo manjinska prava nego i sva otvorena pitanja koja se javljaju pri njihovom ostvarivanju u praksi.

Ukazano je tako na problem provedbe izbora za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, čije je cjelovito zakonsko uređivanje Odbor više puta zahtijevao. Pokazalo se da sadašnje zakonsko rješenje po kome se na te izbore na odgovarajući način primjenjuju propisi koji uređuju izbor predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kod svakih izbora otvara niz pitanja koja se u nedostatku odgovarajuće zakonske regulative pokušavaju rješavati uputama izbornog povjerenstva, čime se ne može riješiti probleme koji se u tim izborima pojavljuju.

Također je ukazano i na problem nedostatne zakonske regulative kada je u pitanju manjinsko organiziranje, obzirom da sadašnji Zakon o udrugama koji se primjenjuje i na manjinske udruge ne uključuje specifičnosti organiziranja koje je karakteristično za udruge čija je svrha zaštita i unapređenje identiteta pripadnika nacionalnih manjina. Uslijed toga dolazi do nepotrebnog umnažanja takvih udruga, a time i do usitnjavanja i neracionalnog trošenja sredstva koja se osiguravaju za potrebe nacionalnih manjina.

Kada je u pitanju tekst Konačnog prijedloga razmatranog zakona, u raspravi je bilo mišljenja da on u nekim dijelovima ne slijedi do kraja Ustavni zakon. Pri tome je posebno ukazano na to da se ostavlja nedorečenim pravna osobnost predstavnika nacionalnih manjina, što u praksi ograničava njihovu djelotvornost, a što je osobito značajno za one nacionalne manjine koje nemaju uvjete za izbor svojih vijeća. Isto tako, kada su u pitanju koordinacije vijeća nacionalnih manjina osnovane za područje Republike Hrvatske postavljeno je pitanje da li se predloženim rješenjem po kojemu vijeća na koordinacije prenose kako svoja ovlaštenja tako zajedno s tim i sredstva, reducira uloga vijeća nacionalnih manjina na način koji je dvojben i može dovesti u pitanje ulogu koja je tim vijećima dana Ustavnim zakonom.

Izneseno je i mišljenje da bi trebalo razmotriti sadrže li zakonska rješenja dovoljno učinkovit mehanizam kojim bi se onemogućilo nekontrolirano formiranje koordinacija, imajući pritom u vidu da Ustavni zakon omogućava formiranje koordinacija i unutar iste manjine kao i formiranje koordinacija vijeća različitih manjina, što bi u praksi moglo dovesti do bespotrebnog multipliciranja tih tijela.

U raspravi su s osobitom pozornošću razmotrene odredbe Konačnog prijedloga zakona koje uređuju financiranje koordinacija vijeća nacionalnih manjina osnovanih za područje Republike Hrvatske. Uređivanje tog pitanja u tekstu razmatranog zakona uvršteno je na prijedlog ovog Odbora prilikom rasprave o Prijedlogu zakona. Predlagatelj, međutim, nije u Konačnom prijedlogu zakona ponudio rješenje koje je predložio Odbor, a po kojemu se sredstva za rad koordinacija vijeća nacionalnih manjina osnovanih za područje Republike Hrvatske trebaju osiguravati u državnom proračunu, obzirom da se radi o tijelima koja djeluju na državnoj razini. Time bi se slijedio princip koji proizlazi iz Ustavnog zakona, a prema kojemu sredstva za rad vijeća nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini, uključujući i sredstva za obavljanje administrativnih poslova, osiguravaju jedinice samouprave odgovarajuće razine (članak 28. Ustavnog zakona). Prijedlog predlagatelja zakona da i sredstava za rad koordinacija na državnoj razini osiguravaju jedinice područne (regionalne) samouprave, ocijenjen je neprovedivim, što potvrđuje i dosadašnja višegodišnja praksa. Na taj način ostalo bi i dalje otvoreno rješavanje problema elementarnih pretpostavki za rad tijela čiji je zadatak prema Ustavnom zakonu usklađivanje i unaprjeđivanje interesa nacionalnih manjina na razini države.

Sukladno stajalištima iznesenim u raspravi Odbor je utvrdio amandmane na tekst Konačnog prijedloga zakona, i nakon provedene rasprave jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O REGISTRU VIJEĆA, KOORDINACIJA VIJEĆA I PREDSTAVNIKA NACIONALNIH MANJINA

sa slijedećima amandmanima na tekst Konačnog prijedloga zakona:

I. AMANDMAN

U članku 3. podstavku 7., na kraju teksta ovog podstavka dodaju se riječi:

„i članku 33. stavak 7. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“, br. 155/02, 47/10 i 80/10)).“

Obrazloženje:
Amandmanom se tekst članka 3. usklađuje s Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (NN broj: 80/2010). Nakon izvršene dopune podstavak 7. članka 3. bi glasio: „- drugi oblici udruživanja nacionalnih manjina koji se osnivaju sukladno međunarodnim ugovorima i članku 33. stavak 7. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“, br. 155/02, 47/10 i 80/10).“. Predloženom dopunom izbjegle bi se dvojbe koje bi se mogle pojaviti kod upisa u Registar subjekata na koje se treba odnositi podstavak 7. članka 3. Konačnog prijedloga zakona.

II. AMANDMAN

U članku 5. stavci 1. i 2. zamjenjuju se novim stavkom 1. koji glasi:
„(1) Subjekti iz članka 3. ovog Zakona su neprofitne pravne osobe, a pravnu osobnost stječu danom upisa u Registar.“

Dosadašnji stavak 3. postaje stavak 2.

Obrazloženje
Prema članku 5. Konačnog prijedloga zakona samo bi vijeća i koordinacije vijeća nacionalnih manjina imale status neprofitne pravne osobe, dok ostalim manjinskim subjektima koji se sukladno članku 3. KPZ-a upisuju u Registar, ne bi bio priznat takav status, što predstavlja ograničenje za njihovo djelovanje. Amandmanom se stoga mijenja članak 5. na način da se svim subjektima koji se sukladno čl. 3. upisuju u Registar, priznaje pravna osobnost danom upisa u Registar.

III. AMANDMAN

Članak 15. mijenja se i glasi:
„Danom konstituiranja novoizabranih vijeća, koordinacija vijeća te danom izbora novih predstavnika nacionalnih manjina po službenoj dužnosti iz Registra se brišu osobna imena članova vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, zbog prestanka mandata.“

Obrazloženje
Prema odredbi predloženoj u članku 15. Konačnog prijedloga zakona, danom objave odluke o raspisivanju izbora za članove vijeća i predstavnike nacionalnih manjina po službenoj dužnosti brisala bi se iz Registra osobna imena članova vijeća, koordinacija i predstavnika nacionalnih manjina, zbog prestanka mandata. Na taj način nastala bi pravna praznina i manjine bi ostale bez svojih tijela za sve vrijeme od raspisivanja izbora do konstituiranja novoizabranih vijeća i koordinacija te do izbora novih predstavnika nacionalnih manjina.
U ovom slučaju ne može se na manjinska tijela primijeniti na odgovarajući način zakonska odredba koja uređuje mandat članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Naime, kada je u pitanju lokalna i područna (regionalna) samouprava, onda i nakon prestanka mandata članova predstavničkog tijela s radom nastavljaju izvršna tijela lokalne i područne samouprave (načelnici, gradonačelnici, župani i njihove službe i upravna tijela), dok kod manjina nije osiguran odgovarajući kontinuitet. Amandmanom se stoga predlaže da se, kada su u pitanju nacionalne manjine, brisanje iz Registra po službenoj dužnosti vrši danom konstituiranja novoizabranih vijeća, koordinacija vijeća, odnosno danom izbora novih predstavnika nacionalnih manjina.

IV. AMANDMAN

U članku 21. stavak 4. mijenja se i glasi:
„(4) Prava i ovlasti predstavnika nacionalnih manjina izabranih u jedinicama područne (regionalne) samouprave u radu koordinacije osnovane za područje Republike Hrvatske utvrđuju se statutom koordinacije.“

Obrazloženje
Prema stavku 4. članka 21. Konačnog prijedloga zakona predstavnici nacionalnih manjina imali bi u radu koordinacija ista prava i obveze kao i vijeća nacionalnih manjina koja su osnovala koordinaciju. Obzirom na razlike koje prema Ustavnom zakonu postoje između vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, ova odredba preširoko je postavljena, pa se stoga predlaže da se prava i ovlasti predstavnika nacionalnih manjina u radu koordinacije urede statutom koordinacije.

V. AMANDMAN

U članku 23. stavak 3. briše se.

Obrazloženje
Pitanje financiranja koordinacija uređuje se u članku 24. pa se stoga radi razumljivosti teksta zakona odredbu st. 3. čl. 23., koja se tiče tih pitanja treba prebaciti u tekst članka 24.

VI. AMANDMAN

U članku 24. stavak 1. mijenja se glasi:
„(1) Sredstva za rad koordinacija vijeća nacionalnih manjina osnovanih za područje Republike Hrvatske osiguravaju se u državnom proračunu.“

Obrazloženje:
Obzirom da koordinacije vijeća nacionalnih manjina osnovane za područje Republike Hrvatske predstavljaju tijela koja djeluju na razini države, sredstva za njihov rad trebaju se osiguravati u državnom proračunu. Model predložen u članku 24. st. 1. Konačnog prijedloga zakona prema kojem bi sredstva za rad koordinacija na državnoj razini osiguravale jedinice područne (regionalne) samouprave u praksi je, kako to pokazuje dosadašnje višegodišnje iskustvo, neprovediv.

VII. AMANDMAN

U članku 24. iza stavka 2. dodaje se novi stavak 3. koji glasi:
„(3) Za ostvarivanje određenih programa koordinacija osnovanih za područje Republike Hrvatske mogu se osigurati sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske i u proračunima jedinca područne (regionalne) samouprave čija su vijeća nacionalnih manjina osnovala koordinaciju odnosno pristupila sporazumu o osnivanju koordinacije.“

Dosadašnji stavak 3. postaje stavak 4.

Obrazloženje:
Amandmanom se za ostvarivanje određenih programa koordinacija osnovanih za područje Republike Hrvatske, uz sredstva iz državnog proračuna, što je već predviđeno u članku 23. stavak 3. Konačnog prijedloga zakona, predlaže da u financiranju mogu sudjelovati i jedinice područne (regionalne) samouprave čija su vijeća nacionalnih manjina osnovala koordinaciju odnosno pristupila sporazumu o osnivanju koordinacije.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 49. sjednici održanoj 18. svibnja 2011. godine, Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2010. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Pučki pravobranitelj, aktom od 11. travnja 2011. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora posebno naglasili da je Odbor svih proteklih godina prihvaćao izvješća pučkog pravobranitelja. Istaknuli su da je u više navrata Odbor inzistirao ne samo na financijskom jačanju Ureda pučkog pravobranitelja, nego i na jačanju kapaciteta Ureda. To se ne odnosi samo na zapošljavanje potrebnih službenika, nego prije svega na jačanje utjecaja pučkog pravobranitelja kroz promjenu djelovanja i ponašanja institucija temeljem uvažavanja i postupanja po preporukama i inicijativama pučkog pravobranitelja. Ovdje se prije svega misli na potrebu nužnih promjena u postupanjima pojedinih ministarstava, odnosno Vlade, budući da se izvješće pučkog pravobranitelja može jednim dijelom shvatiti i kao izvješće o radu Vlade u protekloj godini.

S tim u vezi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na neprihvatljivu praksu koja je uvedena kod glasovanja na plenarnim sjednicama Hrvatskoga sabora, a prema kojoj se, temeljem mišljenja Vlade, izvješće pučkog pravobranitelja prima na znanje, umjesto da se prihvati ili odbije. Ovo tim prije što je sukladno odredbi članka 92. Ustava Republike Hrvatske pučki pravobranitelj opunomoćenik Hrvatskoga sabora, pa slijedi da Vlada daje mišljenje o radu jednog dijela Hrvatskoga sabora pri čemu Sabor uvažava mišljenje Vlade, umjesto da se uvažava mišljenje matičnog i drugih radnih tijela Hrvatskoga sabora. Istaknuto je da bi mišljenje Vlade trebalo sadržavati prijedlog mjera koje Vlada namjerava poduzeti kako bi se otklonile zapreke u sustavu kod provođenja pojedinih zakonskih rješenja, a na koje je pučki pravobranitelj ukazao u svojemu izvješću. Ovakvo postupanje Vlade pridonijelo bi boljoj percepciji parlamentarizma, većoj transparentnosti rada tijela državne uprave, jačanju neovisnosti dijelova državne vlasti, a sve u svjetlu aktualnog zatvaranja mjerila 9. poglavlja 23. pristupnih pregovora.

Članovi Odbora su se suglasili s mišljenjem pravobranitelja da postoji raskorak između sadržaja zakona i provođenja tih zakona u praksi, što ocjenjuju nedopustivim jer upravo zbog toga dolazi do kršenja ustavnih i zakonskih prava građana u postupcima pred državnom upravom i tijelima koje imaju javne ovlasti.

Posebno je skrenuta pozornost na zadiranje u sustav socijalnih primanja kod provođenja Ovršnog zakona budući da se često događa da se ovrha vrši nad osobnim invalidninama, socijalnoj pomoći, čak i dječjim doplatcima. Budući da je zabilježen značajan porast građanskih predmeta i ovršnih postupaka ukazano je na potrebu daljnjeg jačanja državne uprave i dosljednog provođenja pojedinih zakona u cilju zaštite najranjivijih društvenih grupa.

Zastupnik romske nacionale manjine pohvalno se izrazio o radu Ureda pučkog pravobranitelja kada je u pitanju suradnja s romskim udrugama, osobito u slučajevima deložacija romskih obitelji kada je redovito postojala dobra suradnja s Uredom. Zatražio je, međutim, objašnjenje uloge Ureda u pojedinim projektima UNHCR-a, posebice onima koja se odnose na rješavanje statusnih pitanja romske manjine, za što su izdvojena značajna sredstva, a rezultati su minimalni, naglasivši da pojedine romske udruge ostvaruju vidne rezultate u tom području, a da za to ne dobivaju nikakvu financijsku podršku.

Članovi Odbora su se posebno osvrnuli na najavljeno donošenje novog Zakona o pučkom pravobranitelju. Ocijenili su neprihvatljivim nepoštivanje ustavnog roka u kojem je taj zakon trebao biti donesen (22.04. ove godine), a osobito nerazumljivom činjenicu da nacrt prijedloga tog zakona nije dostupan javnosti, unatoč tomu što se razvila velika rasprava o najavi pripajanja posebnih pravobranitelja Uredu pučkog pravobranitelja. Članovi Odbora su mišljenja da su posebna pravobraniteljstva stekla određeni ugled i autonomiju u svojemu djelovanju, te da bi njihovo eventualno pripajanje smanjilo zaštitu onih društvenih skupina kojima su namijenjena. Nasuprot tomu, podržano je najavljeno pripajanje Centra za ljudska prava Uredu pučkog pravobranitelja što će pridonijeti njegovu daljnjem institucionalnom jačanju te racionalizaciju sustava zaštite ljudskih prava.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 glasova „za“ i 1 „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2010. godinu.

2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi izneseni u raspravi o Izvješću, kao i primjedbe, prijedlozi i preporuke pučkog pravobranitelja dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na svojoj 49. sjednici održanoj 12. i 18. svibnja 2011. godine, razmatrao je Izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2010. godinu (NN 151/2009), u Razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, Glavi 21 Savjet za nacionalne manjine, Aktivnost A732003 - nacionalne manjine, pozicija 3811 Tekuće donacije u novcu, koje je Odboru dostavio Savjet za nacionalne manjine aktom od 17. ožujka 2011. godine.

Ovo Izvješće Odbor je razmatrao kao matično radno tijelo temeljem članka 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora, te sukladno Ustavnom zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02, 47/2010 i 80/2010).

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio sljedeći

ZALJUČAK

Prihvaća se Izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2010. godinu (NN 151/2009), u Razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, Glava 21 Savjet za nacionalne manjine, Aktivnost: A732003 - nacionalne manjine, pozicija 3811 Tekuće donacije u novcu.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 48. sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine, Prijedlog zakona o socijalnoj skrbi, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 25. ožujka 2011. godine.

Odbor je prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, i to posebno odredbe koje se izravno tiču djelokruga rada Odbora utvrđenog Poslovnikom Sabora (ostvarivanje i zaštita temeljnih ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Republike Hrvatske).

U raspravi su se članovi Odbora složili kako je riječ o iznimno važnom zakonu koji bi trebao osigurati potrebnu skrb najranjivijim skupinama društva koje su socijalno ugrožene, ali i podršku i pomoć u zadovoljavanju njihovih osnovnih životnih potreba te njihovo uključivanje u društvo.

Osnovna primjedba je da predloženi zakon o socijalnoj skrbi ne slijedi duh Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, premda se na ovaj međunarodni dokument poziva u uvodom dijelu, budući da ne osigurava očekivano i najavljivano usklađivanje naknada na način da one potiču uključivanje u zajednicu, ravnopravnost osobama koje imaju specifične potrebe proizašle iz djelovanja dugotrajnih oštećenja različitih stupnjeva i intenziteta (tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih) koje ne mogu zadovoljavati na uobičajeni način i bez posebnih potpora.

Istaknuto je da je naglasak stavljen na ostvarivanje prava financijske prirode, a ne na aktivno uključivanje korisnika u društvo. Iako se u čl. 26. navodi načelo uključivanja korisnika u zajednicu kroz izvaninstitucijske oblike skrbi, u predloženom zakonu nije razvidno koji su to izvaninstitucijski oblici skrbi, tim prije što je donesen Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj 2011.-2016. (2018.) koji se mora provesti u roku od 7 godina od dana stupanja na snagu (čl. 317. Prijedloga zakona). Stoga bi prijedlogom zakona trebalo propisati da se institucionalni oblici skrbi primjenjuju izuzetno, samo ako na tome inzistira korisnik te ako ne postoji razvijena mreža izvaninstitucionalnih usluga u lokalnoj zajednici u kojoj korisnik živi.

Ovaj Odbor je u više navrata bilo kroz Prijedloge zakona o doplatku na sljepoću bilo kroz rasprave na svojim sjednicama podržavao uvođenje posebnog dodatka kojim bi se nadoknadili specifični troškovi kojima su u svakodnevnom životu izložene osobe s invaliditetom, a koji proizlaze iz prirode njihova invaliditeta.

Razmatrani Prijedlog zakona člankom 92. u novčane naknade uvodi i inkluzivni dodatak te se navodi da će uvjeti, područje i način razine potpora biti uređeni posebnim zakonom (koji se treba donijeti u roku od 3 godine, što znači tek 2014.). Međutim, izraženo je mišljenje da je potrebno predloženim zakonom definirati kriterije i nositelje procjene potrebe za ostvarivanje inkluzivnog dodatka te vrste, stupnjeve i intenzitet invaliditeta stavljene u međuodnos s predviđenim razinama potpore. Naime, inkluzivni dodatak služi izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom pri uključivanju u svakodnevni život, što znači da se radi o svojevrsnom izravnanju pa bi on trebao biti izuzet od bilo kakvog imovinskog cenzusa. Naglašeno je da je uloga inkluzivnog dodatka stavljanje „zdravih“ osoba i osoba s invaliditetom u istu početnu poziciju pa stoga ne smije ovisiti o materijalnom statusu osobe. Inkluzivni dodatak treba služiti za podmirivanje one „razlike“, odnosno onih povećanih troškova koje zdrave osobe samostalno mogu podmiriti, a osobe s invaliditetom ne mogu bez posebne pomoći (npr. plaćanje pratnje, intervenora, ugradnju posebnih komandi u automobil, nabavku sustava „Servus“, čišćenje kuće, i sl.). Kako se radi o jednoj od najznačajnijih naknada, predloženo je da ona bude sastavnim dijelom Zakona o socijalnoj skrbi s utvrđenim uvjetima za ostvarivanje.

S tim u vezi je, također, predloženo da se u čl. 47. točki 3. u kojoj se nabrajaju primici koji se ne uračunavaju prihode korisnika u smislu stavka 1. ovog članka, unese i inkluzivni dodatak. Ukoliko se ovim zakonom neće uređivati inkluzivni dodatak, a što većina udruga koje su se obratile Odboru očekuje, predlaže se da se Zakon o inkulzivnom dodatku donese do 31. 12. 2012. godine za što se mogu na vrijeme obaviti potrebne predradnje. Do donošenja ovog zakona, a kako bi se uvažili razlozi njegova donošenja, predlaže se da se poveća za 100% iznos doplatka za pomoć i njegu.
Isto tako se u čl. 92. st. 3. al. 7. predlaže promjena odredbe na način da glasi: „Gluhoslijepoj osobi dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 5.“ Odredbom koja se nalazi u prijedlogu zakona vrši se diskriminacija unutar gluhoslijepih osoba te se treba koristiti međunarodno priznatom definicijom gluhosljepoće koja glasi: „Gluhosljepoća je jedinstveno i specifično dvostruko senzoričko oštećenje u različitim kombinacijama intenziteta te obuhvaća: nagluhost i slabovidnost, gluhoću i slabovidnost, nagluhost i sljepoću, te gluhoću i sljepoću.“. Predloženom izmjenom izbjeglo bi se diskriminiranje većine gluhoslijepih osoba. Naime, osobe s praktičnom gluhosljepoćom čine samo 2% populacije, odnosno 5 od ukupno 300 registriranih gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj.

Kad je riječ o uređivanju prava na osobnu invalidninu (čl. 76. st.1.) predloženo je da prava za osobe s invaliditetom budu usmjerena na izjednačavanje njihova položaja s drugim osobama, što znači da sve potpore trebaju biti sukladno tome i regulirane. Osobna invalidnina je novčana naknada koja služi uključivanju u svakodnevni život u zajednici, stoga je ona nadoknada za posebne/povećane potrebe osobe s invaliditetom. Izraženo je mišljenje da ova potpora nikako ne može ovisiti o prihodu, a posebno ne i o imovini osobe s invaliditetom. Kako je istaknuto to nije potpora za uzdržavanje, nego potpora osobama s invaliditetom za uključivanje u zajednicu. Ukoliko se ona stavi u odnos sa prihodom osobe, onda gubi upravo smisao koji je naveden u čl.76. st.1. Stoga se predlaže da se osobna invalidnina ne ograničava imovinskim ili prihodovnim cenzusom (čl. 78.st.1.). Ovdje je potrebno naglasiti da je osobna invalidnina pravo osobe s invaliditetom ustanovljeno sudskim vještačenjem liječnika šire specijalnosti te je, nažalost, većina takvih osoba bez radne sposobnosti i nikada neće imati svoj vlastiti prihod. Dakle, uračunavanje prihoda iz čl. 50. st. 1. ovog Zakona (koji propisuje pomoć za uzdržavanje) dovodi do diskriminiranja osoba s invaliditetom. Ova odredba je posebno neprihvatljiva u slučaju osoba s intelektualnim teškoćama kojima je u potpunosti ili djelomično oduzeta poslovna sposobnost i o kojima kao o djeci skrbe njihovi roditelji ili postavljeni skrbnici. Naime, centri za socijalnu skrb dužni su nadzirati raspolaganje eventualno naslijeđenom imovinom ovih osoba, odnosno takvom imovinom skrbnici ili roditelji mogu raspolagati isključivo u interesu te osobe, stoga je neprihvatljivo vezivanje prava na naknadu temeljem zdravstvenog stanja s imovinom osobe. Isto vrijedi i za uskraćivanje prava na osobnu invalidninu radi eventualnih primitaka koje ostvaruje temeljem nasljedstva (obiteljska mirovina) za koju su se pobrinuli roditelji i osigurali prihode djetetu.

U st. 1. članka 79. propisano je da se korisniku osobne invalidnine čiji roditelji koriste rad s polovinom punog radnog vremena a dijete dnevno boravi više od 4 sata u predškolskoj ustanovi ili zdravstvenoj ustanovi, domu socijalne skrbi ili od drugog pružatelja usluge boravka osobna invalidnina isplaćuje u iznosu od 125 % osnovice iz čl. 40. ovog Zakona. Riječ je o ukidanju materijalnog i socijalnog prava djeteta s invaliditetom. Pravo na život i uključivanje u sve tijekove društvenog života koliko to dijete s obzirom na svoje psihofizičko stanje u bilo kojoj mjeri može koristiti njegovo je temeljno ljudsko pravo. Predlaže se brisanje st. 1. zbog postizanja svrhe osobne invalidnine (a imajući u vidu da je povučena odredba koja je propisivala umanjenje osobne invalidnine djeteta roditelja njegovatelja) te pravednijeg postupanja kroz obvezu participiranja korisnika u uslugama dnevnog boravka temeljem individualizirane procjene ovisno o materijalnom statusu obitelji.

Predlaže se, također, da status roditelja njegovatelja ima i roditelj gluhoslijepog djeteta, što je u skladu s čl. 2. Konvencije o osobama s invaliditetom u kojoj se ističe da se ne smije vršiti diskriminacija neke osobe na temelju oštećenja. Osim toga, ove osobe imaju jednostruko oštećenje (istovremeno dvostruko senzoričko oštećenje) te se radi o teškom oštećenju koje ne spada u višestruko oštećenje kako to određuje ovaj članak.

U raspravi je upozoreno da odredba čl. 107. koja uređuje smještaj djeteta mlađeg od sedam godina, a prema kojoj dijete mlađe od 7 godina Zavod upućuje na smještaj u srodničku ili udomiteljsku obitelj, ne prepoznaje koncepte SOS – Dječjih sela kao oblika skrbi o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Stoga se predlaže da se u ovaj članak uvrste i pružatelji usluga posebnog oblika skrbi u obiteljskom okruženju kao alternativnog izvaninstitucionalnog oblika skrbi za djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi kakva su SOS – Dječja sela. Istaknuto je da je ovaj koncept prepoznat u 132 zemlje svijeta i u potpunosti je primjeren za sve uzraste djece, a posebice najmlađe (izuzetno osjetljive skupine djece mlađe od 7 godina) kao i za smještaj biološke braće i sestara mnogočlanih obitelji.

Isto tako naglašeno je da se člankom 142. koji uređuje privremenu hitnu mjeru smještaja djeteta, daje ovlast stručnom radniku Zavoda da odlučuje o materiji koja je u nadležnosti sudova i u području obiteljsko-pravne zaštite. Stoga se predlaže da takvo ovlaštenje ima stručni tim koji uključuje osobu posebno educiranu za razgovor s djetetom i suprevizora. Također je potrebno predvidjeti stroge sankcije za nesavjesno obavljanje službene dužnosti i zloporabu položaja prije kaznenog postupka koji bi mogao uslijediti te propisati na koji se način građani mogu zaštiti od samovolje pojedinaca u sustavu socijalne skrbi. Kad se radi o djeci, nanesene štete su utoliko teže popravljive, pa je nužno u ovom dijelu uvesti timsko odlučivanje i jasne kriterije odgovornosti kojima cilj i nije sankcioniranje, koliko sprječavanje ishitrenih i stručno neutemeljenih odluka.

Člankom 51. utvrđuje se da pravo na pomoć za uzdržavanje nema samac niti član obitelji ukoliko ima u vlasništvu ili suvlasništvu stan, kuću ili drugu nekretninu koja ne služi njemu i članu obitelji za podmirenje osnovnih stambenih potreba, a čijom bi prodajom i prihodima od nekretnine mogao ostvariti sredstva za uzdržavanje. U raspravi je predloženo da se uvaže stvarne životne okolnosti vezano za postojeću nemogućnost otuđenja cijele ili dijela nekretnine u vlasništvu potencijalnog korisnika prava na uzdržavanje po primjerenoj i stvarnoj vrijednosti nekretnine, pa umjesto odbijanja zahtjeva i prisile prodaje nekretnine ispod cijene, da se da mogućnost prijenosa nekretnine u vlasništvo Republike Hrvatske na ime naknade za isplaćena sredstva za uzdržavanje ili podredno upis založnog prava za stvarno isplaćena sredstva.

Članovi Odbora su podržali uvođenje „beskućnika“ kao nove kategorije korisnika socijalne skrbi u čl. 30. st. 2. točka 8.. Upozoreno je, međutim, da se već se u sljedećem stavku 3. navodi da pravo na socijalnu skrb imaju hrvatski državljani koji imaju prebivalište i boravište u RH. Upravo beskućnici, zbog nedostatka vlastitog smještaja, nemaju prebivalište, pa samim time ni pravo na zdravstvenu zaštitu, a često se događa da ljude s ulice treba prvo hospitalizirati, npr. na psihijatriju, a jer nemaju obitelj, nema ih tko uputiti na liječenje. U čl. 113. određuje se da uslugu privremenog smještaja beskućnika u prihvatilište osiguravaju jedinice područne (regionalne) samouprave, veliki gradovi i gradovi sjedišta županija. Prethodni čl. 112. određuje da usluga privremenog smještaja traje najdulje 6 mjeseci, što često nije dovoljno da bi se beskućnika vratilo u normalni život. Radi bržeg socijalnog uključivanja trebalo bi im osigurati putem uputnica centara za socijalnu skrb i duge socijalne usluge i novčane pomoći, kao i socijalno stanovanje. Također će veliki problem predstavljati licenciranje prihvatilišta i osiguravanje minimalnih standarda kvalitete pružanja usluga s obzirom na traženu kvadraturu prostora i drugo.

Budući da se čl. 116. organizirano stanovanje definira se kao posebni oblik smještaja tj. institucijska usluga, izraženo je mišljenje da se time korisnicima umanjuju već stečena prava koja se odnose na osobnu invalidninu i dodatak za osobne potrebe smještenog korisnika. Naime, prema važećem zakonu korisnici usluga organiziranog stanovanja zadržavaju pravo na osobnu invalidninu, kojom sudjeluju u troškovima skrbi, te ostvaruju pravo na pomoć za osobne potrebe.

Istaknuto je da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nedvosmisleno govori tko su osobe s invaliditetom, odnosno uključuje i osobe s duševnim, odnosno mentalnim bolestima. Stoga se predlaže da se izostavi termin „psihička bolest“ (čl. 30. st.2. t.5., čl. 76. st.1., , čl. 77., 102.st.1., 118.st.1. i dr.). Ako bi se izdvojile samo psihičke bolesti zanemarene bi bile i neke druge bolesti i stanja koja nisu psihička, a značajno utječu na funkcionalne sposobnosti.

Zastupnica Vesna Škulić zatražila je da se posebno izdvoji njezino mišljenje. Smatra da se predloženi zakon treba povući iz procedure s obzirom da je iznimno velik broj primjedbi te da nije u suglasnosti s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i Konvencijom o pravima djeteta kao i da njegove odredbe ne idu u pravcu poboljšanja položaja korisnika.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio većinom glasova (8 glasova „za“ i 2 glasa „protiv“) predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o socijalnoj skrbi.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 47. sjednici održanoj 23. veljače 2011. godine, Prijedlog zakona o policiji, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. veljače 2011. godine.

Odbor je prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, i to posebno odredbe koje se izravno tiču djelokruga rada Odbora utvrđenog Poslovnikom Sabora (zaštita temeljnih ljudskih prava i ostvarivanja prava nacionalnih manjina na zastupljenost u policijskoj službi sukladno članku 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina).

U raspravi je naglašeno da je osobito značajno uspostavljanje učinkovitog, neovisnog civilnog nadzora nad radom policije, jer se time doprinosi profesionalnosti rada i jačanju ugleda koji policija treba imati u svakom demokratskom društvu. Međutim, izraženo je mišljenje da predloženi model nadzora nije cjelovit (čl. 5.), jer se ograničava samo na rješavanje pritužbi fizičkih i pravnih osoba u drugom stupnju, dok sva druga područja djelovanja policije ostaju nepokrivena nezavisnim civilnim nadzorom. Tako po predloženom modelu i dalje ostaje izvan građanskog nadzora provođenje tajnih mjera prikupljanja podataka koje policija provodi prema Zakonu o kaznenom postupku (prisluškivanje, praćenje i druge tajne mjere), a što je od iznimnog značenja kako za zaštitu ljudskih prava tako i za zakonit rad policije u cjelini.

Kako razmatrani zakon najvećim dijelom uređuje područje radno-pravnih odnosa u policijskoj službi, konstatirano je da pitanje civilnog nadzora nad radom policije i nije moguće na odgovarajući način urediti u ovom zakonu. Naime, obzirom da su policijski poslovi i ovlasti uređeni u posebnom zakonu (Zakon o policijskim poslovima i ovlastima - NN br. 76/09) i civilni nadzor nad tim poslovima treba biti uređen u tom zakonu. Sugerirano je stoga predlagatelju, da u cilju uređivanja učinkovitog civilnog nadzora nad radom policije, predloži izmjene i dopune Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ili ponovno predloži jedinstven zakon o policiji koji bi uredio i pitanje građanskog nadzora.

Kada je u pitanju predloženi model civilnog nadzora u postupku rješavanja predstavki i pritužbi, prema kojem bi nadzor u drugom stupnju provodilo povjerenstvo od 3 člana: policijski službenik Ministarstva i 2 predstavnika javnosti koje imenuje ministar, izražena je dvojba u pogledu neovisnosti takvog nadzornog tijela, kao i u njegovu mogućnost da provodi neovisni nadzor, obzirom da je sastav tog tijela u nadležnosti ministra, kao i da način njegovog rada i postupanja u cijelosti propisuje ministar svojim pravilnikom(čl. 5. st. 6. ).

Naglašeno je također, da se podnositeljima predstavki i pritužbi, zakonom mora omogućiti izravan pristup neovisnom nadzornom tijelu, bez posredovanja, a ne kako je to predviđeno u predloženom zakonu (čl. 5. st. 3.) tek nakon što unutarnja kontrola u okviru policije odbije pritužbu.

Upozoreno je i na to da nije prihvatljivo da se vremenski rok za podnošenje pritužbe ograničava na samo 30 dana od dana saznanja za povredu zakonskog prava (članak 5. stavak 2.), jer se iz iskustva zna da žrtve povrede ljudskih prava uglavnom trebaju dulji rok da se odvaže za podnošenje pritužbe.

Dat je i prijedlog za dopunu članka 49. kojom bi se utvrdilo da će se, sukladno članku 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, pri popunjavanju slobodnih radnih mjesta voditi računa o zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u svakoj hijerarhijskoj razini policije razmjerno njihovom sudjelovanju u ukupnom stanovništvu.

Predloženo je i preispitivanje odredbi stavka 3. i 4. članka 93., kojima se uređuje odgovornost za povrede službene dužnosti, jer bi kako je u raspravi rečeno, mogle dovesti do narušavanja ljudskih prava djelatnika MUP-a.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 „za“ i 4 „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O POLICIJI

uz slijedeće amandmane na tekst Konačnog prijedloga zakona:

1. AMANDMAN

U članku 49. na kraju predloženog teksta, dodaje se novi stavak 5. koji glasi:
„Pri popunjavanju slobodnih radnih mjesta voditi će se računa o zastupljenosti nacionalnih manjina u policijskoj službi razmjerno sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu na svakoj razini na kojoj je ustrojena organizacijska jedinica policije, uvažavajući pri tome princip da u ostvarivanju zajamčenog prava pripadnici nacionalnih manjina imaju prednost pod istim uvjetima, sukladno članku 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.“

Obrazloženje
Dopuna članka 49. predlaže se kako bi se pri popunjavanju slobodnih mjesta u policijskoj službi odgovarajuća pažnja posvetila zastupljenosti nacionalnih manjina, imajući u vidu da se radi o jednom od manjinskih prava koje se iako je zajamčeno Ustavnim zakonom, iznimno sporo ostvaruje, što potvrđuju i sva izvješća Vlade RH. Iako je smisao predložene odredbe sadržan u Ustavnom zakonu, u praksi se pojavljivalo tumačenje da se u cilju provedbe, manjinsko pravo na proporcionalnu zastupljenost treba urediti i u posebnim (provedbenim zakonima), pa je tako uređeno i u zakonu o sudovima, državnim odvjetništvima i drugim zakonima. Obzirom na to amandmanom se predlaže ugradnja odgovarajuća odredbe i u Zakon o policiji.

2. AMANDMAN

U članku 93. stavak 3. mijenja se i glasi:

„Ako je djelo koje predstavlja povredu službene dužnosti svojim opisom istovjetno određenom prekršajnom ili kaznenom djelu za koje je pokrenut odgovarajući postupak pri nadležnom sudu, postupak u vezi utvrđivanja povrede službene dužnosti privremeno će se obustaviti do donošenja pravomoćne presude u kaznenom odnosno prekršajnom postupku. Za vrijeme trajanja privremene obustave disciplinskog postupka, policijski službenik protiv kojeg je pokrenut kazneni odnosno prekršajni postupak može biti privremeno udaljen iz službe do donošenja pravomoćne presude, odnosno rješenja u disciplinskom postupku.

U članku 93. stavak 4. briše se.

Obrazloženje
Promjena odredbe čl. 93. st. 3. i brisanje stavka 4. u istom članku, predlaže se da bi se otklonila mogućnost kršenja ljudskih prava djelatnika MUP-a, jer navedene odredbe kako su formulirane u tekstu Konačnog prijedloga zakona dopuštaju da se u disciplinskom postupku donese odluka drugačija od odluke donijete u sudskom postupku.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 47. sjednici održanoj 23. veljače 2011. godine, inicijativu Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, da se pristupi pripremi zakona kojim bi se uredila pitanja mobilnosti slijepih i drugih osoba s invaliditetom te djece s teškoćama u razvoju uz pomoć pasa pomagača.

S tim u svezi spomenuta udruga obratila se Odboru pisanim prijedlogom (Klasa: 004-01/11-02/01, Urbroj: 361-11-02) od 02.02.2011. godine, i kao podlogu za raspravu pripremila i dostavila Odboru slijedeće materijale: Analizu propisa o pravima korisnika pasa pomagača, Preporuke za unapređenje zaštite prava korisnika pasa vodiča, Analizu zakonskih i podzakonskih akata glede pristupačnosti sredstava javnog prijevoza za korisnike pasa pomagača, Analizu usklađenosti pravilnika o javnom prijevozu pojedinih prijevoznika sa Zakonom o kretanju slijepih osoba uz pomoć psa vodiča i pratećim zaključcima uz tu Analizu te Preporuke za nastavak projektnih aktivnosti u cilju osiguranja održivosti projekta - Metodologija praćenja primjene Zakona kao pretpostavka afirmaciji ljudskih prava.

U raspravi je istaknuto da je 1998. godine donijet Zakon o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča (NN br. 131/98) kojim je uređeno pravo slijepe osobe s psom vodičem na korištenje prijevoznih sredstava i njihov slobodan pristup na javna mjesta.

Prema tom Zakonu slijepa osoba s psom vodičem ima pravo korištenja prijevoznih sredstava u javnom prijevozu, uključujući zadržavanje na svim prostorima koji su predviđeni za putnike (čl. 4.), ne plaća voznu kartu za psa vodiča u prijevoznom sredstvu javnog prijevoza niti ulaznice za psa za korištenje prostora i objekata koji su utvrđeni kao javna mjesta (čl. 5.). Osim toga, slijepa osoba ima pravo pristupa na javna mjesta, kao što su: hoteli, restorani, banke, pošte, kazališta, koncertne dvorane, športski objekti, tržnice, prodavaonice, škole, visoka učilišta i slično, te pravo ulaska i korištenja čekaonica zdravstvenih ustanova i ljekarna (čl. 6.).

Međutim, ovim Zakonom nisu obuhvaćene i druge osobe s invaliditetom koje koriste pse pomagače za pomoć (rehabilitacijski psi). Riječ je o osobama s invaliditetom s tjelesnim i mentalnim oštećenjima, razvojnim teškoćama i bolestima kod odraslih i djece, kako se to navodi u priloženoj analizi Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Ovo je tim važnije što pse pomagače (terapijske pse) sve više koriste djeca s višestrukim oštećenjima, motoričkim oštećenjima, epilepsijom, mentalnom retardacijom, oštećenjima sluha, ADHD-om i drugim teškoćama.

Svi spomenuti korisnici pasa vodiča i pomagača, kada je riječ o njihovoj mobilnosti, svakodnevno se susreću s nizom problema, ali na žalost i s diskriminacijskim ponašanjem. Najčešće je to onemogućavanje pristupa javnom objektu ili prostoru, posebice trgovinama, javnom prijevozu i zdravstvenim ustanovama. S tim u vezi zatraženo je da se ispita usklađenost pravilnika o javnom prijevozu svih značajnijih prijevoznika sa spomenutim Zakonom, te da se osigura njegova puna provedba.

Imajući u vidu da je sadašnji zakona usvojen prije 12 godina, te da je zakonska rješenja potrebno uskladiti s novim okolnostima, ocjenjeno je da se čim prije treba pristupiti donošenju novog zakona koji bi obuhvatio sve korisnike pasa pomagača i osigurao njihovo kretanje na svim javnim mjestima, dakle ne samo onima koja su predviđena člankom 6. važećeg Zakona, nego svim institucijama javne vlasti, obrazovnim ustanovama, javnim događanjima, plažama i drugim javnim objektima.

Pri tome bi korisnici pasa pomagača trebali biti oslobođeni plaćanja naknada za psa pomagača za uslugu koja se pruža korisniku izravno, kao što je plaćanje prijevozne karte, cijene ulaznice, i slično, a trebalo bi preispitati i sustav uvoza i taksi. Također je naglašeno, da je potrebno osigurati da treneri pasa pomagača budu izjednačeni u pravima s korisnicima pasa pomagača.

Obzirom da se radi o složenoj problematici i velikom broju zainteresiranih, u cilju učinkovite pripreme zakona, predlagatelj (Vlada Republike Hrvatske/nadležno ministarstvo) žurno bi trebao pristupi formiranju kompetentne radne skupine u kojoj bi bila zastupljena struka, osobe koje koriste pse pomagače te njihove interesne udruge što uključuje i udrugu za školovanje pasa vodiča, odnosno sve zainteresirane strane.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio slijedeći

ZAKLJUČAK

Poziva se Vlada Republike Hrvatske da u suradnji sa svim zainteresiranim stranama pristupi izradi Prijedloga zakona o mobilnosti slijepih i drugih osoba s invaliditetom te djece s teškoćama u razvoju uz pomoć pasa pomagača.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 46. sjednici održanoj 2. veljače 2011. godine, Izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2008. i 2009. godinu, koje je Odboru dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 9. prosinca 2010. godine.

Vlada Republike Hrvatske dostavila je navedeno Izvješće sukladno Zaključku koji je Hrvatski sabor na prijedlog Odbora donio na 20. sjednici, 26. studenoga 2010. godine, a kojim je zadužio Vladu Republike Hrvatske da Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina dostavi izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Razmatrajući predmetno Izvješće, Odbor je konstatirao da je u provedbi Ustavnog zakona u proteklih nekoliko godina ostvaren napredak, čemu je pridonijelo i usvajanje Akcijskog plana 2008. godine, kao dokumenta kojim su definirane mjere, sredstva, rokovi i nositelji zadataka. Na taj način konkretizirana odgovornost i pojačan nadzor provedbe Ustavnog zakona.

Mjerama iz Akcijskog plana najviše je postignuto u ostvarivanju prava nacionalnih manjina na kulturnu autonomiju, zatim u odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, ostvarivanju vjerskih prava, prava na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne i područne samouprave, kao i u provedbi Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma 2005. - 2015. godine.

Istaknuto je, međutim, da razmatrano Izvješće pokazuje, također, da u provedbi pojedinih dijelova Ustavnog zakona i dalje postoje ozbiljne teškoće, čime se dovodi u pitanje ostvarivanje nekih od temeljnih prava nacionalnih manjina. Osobito su, kako je u raspravi istaknuto, izraženi problemi kada je u pitanju: ostvarivanje zakonom zajamčenog prava na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina, ostvarivanje prava na pristup sredstvima javnog priopćavanja, prava na zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj i lokalnoj upravi te u pravosudnim tijelima, kao i kada je u pitanju ostvarivanje prava na sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina.

Ovi problemi u raspravi su ilustrirani brojnim primjerima iz prakse. Upozoreno je tako da statuti u lokalnoj samoupravi još uvijek nisu usklađeni s Ustavnim zakonom. Dvojezičnost se rijetko gdje primjenjuje. I osobne iskaznice, osim kada je u pitanju jedna manjina (talijanska), rijetko se izdaju dvojezično. Uzrok takvom stanju dijelom je i to što se zakonski propis tumači na način da se pravo na dvojezične osobne iskaznice priznaje samo u jedinicama lokalne samouprave u kojima je zakonom propisana dvojezičnost, a činjenica je da najveći broj pripadnika nacionalnih manjina živi izvan tih područja. Zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima uprave i pravosudnim tijelima već godinama je bez značajnijeg pomaka, a uz zabranu novih zapošljavanja uslijed proračunskih ograničenja, rješavanje tog problema dugoročno se odlaže. Kada je u pitanju policijska služba navedeni su primjeri policijskih postaja u povratničkim općinama, gdje i u situaciji kada većinu stanovništva čine pripadnici nacionalne manjine, niti jedan policajac nije iz njezinih redova. Što se tiče pristupa sredstvima javnog priopćavanja istaknuto je da i pored višegodišnjeg ukazivanja na taj problem, te postojanja Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, kao i zaključenog ugovora između Vlade Republike Hrvatske i HRT-a, nema još uvijek značajnijeg pomaka, iako se radi o obvezi koja proizlazi ne samo iz domaćeg zakonodavstva, već i obvezi vezanoj uz članak 5. Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima. Ukazano je, također, i na problem nefunkcioniranja vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u velikom broju jedinca lokalne i područne samouprave, uslijed čega se ne ostvaruje pravo pripadnika nacionalnih manjina na uključenost u javni život i upravljanje lokalnim poslovima. Upozoreno je i na potrebu da se analiziraju problemi koji se pojavljuju u ostvarivanju prava na samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa. Činjenicu da u Republici Hrvatskoj postoji potpuna sloboda samoorganiziranja i udruživanja radi ostvarivanja zajedničkih interesa, kao i zakonska mogućnost da udrugu osnuju već i samo tri osobe, u praksi organiziranja pripadnika nacionalnih manjina, u nekim slučajevima se koristi neučinkovito. Iako u Republici Hrvatskoj imamo 22 nacionalne manjine, istovremeno imamo, kako se u Izvješću navodi, više od 377 udruga nacionalnih manjina. To u praksi dovodi do neracionalnog trošenja ograničenih sredstva, a umjesto koordiniranog djelovanja koje bi pridonijelo kvalitetnijem radu, javljaju se međusobna trvenja udruga unutar iste nacionalne manjine.

Imajući sve navedeno u vidu, kao i činjenicu da je većina rokova utvrđenih u Akcijskom planu iz 2008. godine istekla, Odbor je zauzeo stajalište da bi čim prije trebalo donijeti novi Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona u narednom razdoblju.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio slijedeće

ZAKLJUČKE

1. Prima se na znanje Izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2008. i 2009. godinu.

2. Odbor ocjenjuje da je u provedbi Ustavnog zakona ostvaren napredak čemu je u velikoj mjeri pridonijelo i usvajanje Akcijskog plana kao dokumenta kojim su definirane mjere, sredstva, rokovi i nositelji zadataka, i na taj način konkretizirana odgovornost te pojačan nadzor provedbe Ustavnog zakona.

3. Obzirom da u provedbi pojedinih dijelova Ustavnog zakona i dalje postoje ozbiljne teškoće, čime se dovodi u pitanje ostvarivanje nekih od temeljnih prava nacionalnih manjina, Odbor ocjenjuje potrebnim da se čim prije donese novi Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona u narednom razdoblju, i u tom smislu podržava izraženo stajalište Vlade Republike Hrvatske, te očekuje da Vlada izvijesti Odbor o donošenju navedenog dokumenta.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 45. sjednici održanoj 26. siječnja 2011. godine, Konačni prijedlog zakona o Nacionalnom preventivnom mehanizmu za sprječavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 7. siječnja 2011. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi je podržano rješavanje pitanja imenovanja Nacionalnog preventivnog mehanizma, imajući u vidu da se radi o obvezi koju je Republika Hrvatska preuzela Fakultativnim protokolom za sprječavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja te da je rok u kome je to trebalo napraviti već istekao.

Međutim, većina članova Odbora izrazila je mišljenje da rješenje predloženo u Konačnom prijedlogu zakona nije zadovoljavajuće, jer otvara dvojbu o tome koje tijelo će imati obveze i odgovornosti za poslove Nacionalnog preventivnog mehanizma, a koji predstavljaju međunarodnu obvezu Republike Hrvatske. Rješenje predloženo u članku 2. sugerira da se unutar Ureda pučkog pravobranitelja predloženim zakonom formira zasebno tijelo koje bi imalo ulogu Nacionalnog preventivnog mehanizma, što otvara niz dvojbi koje u provedbi Zakona mogu bez razložne potrebe stvarati probleme.

Obzirom na to, u raspravi je istaknuto da takvo rješenje nije prihvatljivo, odnosno da ovaj Zakon mora uvažavati ustavni položaj pučkog pravobranitelja kao opunomoćenika Hrvatskog sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska, kao i to da je Ustavom utvrđeno da je pučki pravobranitelj samostalan i neovisan u svom radu.

Imajući sve to u vidu, izraženo je mišljenje da bi pitanja koja uređuje predloženi Zakon trebala zapravo biti uređena u novom Zakonu o pučkom pravobranitelju, koji bi obzirom na rokove utvrđene Ustavnim zakonom za provedbu Ustava Republike Hrvatske (NN br. 121/2010), trebao biti uskoro usvojen.

Upozoreno je, također, da su sredstva predložena za provedbu ovog Zakona (po 100.000 kn u 2011. i 2012. godini), nedostatna, te da bi Vlada to pitanje trebala razmotriti, imajući u vidu da se i Zakonom o suzbijanju diskriminacije, a sada i predloženim Zakonom, Uredu pučkog pravobranitelja daju sve veće obveze, koje ni približno ne prate za to potrebna sredstva.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O NACIONALNOM PREVENTIVNOM MEHANIZMU ZA SPRJEČAVANJE MUČENJA I DRUGIH OKRUTNIH, NELJUDSKIH ILI PONIŽAVAJUĆIH POSTUPAKA ILI KAŽNJAVANJA

uz slijedeće amandmane:

1. AMANDMAN

Naziv zakona mijenja se i glasi:

„Zakon o povjeravanju poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma za sprječavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja pučkom pravobranitelju“

Obrazloženje:

Već iz samog naziva treba biti razvidno kome se povjeravaju poslovi iz ovog Zakona, a što i predstavlja razlog za njegovo donošenje.

2. AMANDMAN

Članak 2. mijenja se i glasi:

(1) Poslove Nacionalnog preventivnog mehanizma obavlja pučki pravobranitelj.
(2) U obavljanju poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma uz pučkog pravobranitelja obvezno sudjeluju dva predstavnika udruga registriranih za obavljanje djelatnosti iz područja zaštite ljudskih prava i dva predstavnika akademske zajednice.
(3) Predstavnike iz stavka 2. ovog članka imenuje pučki pravobranitelj na prijedlog udruga odnosno visokih učilišta temeljem javnog poziva.
(4) U obavljanju poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma pučki pravobranitelj po potrebi uključuje i druge neovisne stručnjake sukladno čanku 18. stavku 2. Fakultativnog protokola.

Obrazloženje:

Formulacija stavka 1. članka 2. dana u Konačnom prijedlogu zakona je dvojbena, pa navodi na zaključak da se unutar Ureda pučkog pravobranitelja stvara neko posebno tijelo za provedbu ovog Zakona. Amandmanom se stoga predlaže izmjena ove odredbe i na nedvojben način utvrđuje da poslove Nacionalnog preventivnog mehanizma obavlja pučki pravobranitelj.

Izmjenom stavka 2. članka 2. predloženom u amandmanu, usklađuje se tekst stavka 2. s izmjenom predloženom amandmanom na stavak 1. članka 2. te utvrđuje da u obavljanju poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma obvezno sudjeluju i 2 predstavnika udruga registriranih za obavljanje djelatnosti iz područja zaštite ljudskih prava te 2 predstavnika akademske zajednice, a što je predviđeno i u tekstu Konačnog prijedloga zakona.

Tekst stavka 3. članka 2. usklađuje se s izmjenama stavka 1. i 2. predloženim u amandmanu.

Dosadašnji stavak 3. članka 2. uslijed izmjena i dopuna izvršenih u stavcima 1. do 3. ovog članka postaje stavak 4., a sadržaj odredbe ostaje neizmijenjen.

3. AMANDMAN

Članak 6. mijenja se i glasi:
„Pučki pravobranitelj propisuje postupak imenovanja i način rada predstavnika udruga registriranih za obavljanje djelatnosti iz područja zaštite ljudskih prava, predstavnika akademske zajednice i stručnjaka iz članka 2. stavak 2. i 4. ovog Zakona.“

Obrazloženje:

Amandmanom se utvrđuje obveza pučkog pravobranitelja da propiše postupak imenovanja i način rada predstavnika udruga, predstavnika akademske zajednice i stručnjaka koji sudjeluju u obavljanju poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma, sukladno čl. 2. stavak 2. i 4. Zakona, kako bi se osigurala transparentnost postupka njihovog imenovanja i načina obavljanja poslova iz ovog Zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 45. sjednici održanoj 26. siječnja 2011. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 7. siječnja 2011. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora osvrnuli na primjedbe iznesene u prvom čitanju ovog Prijedloga zakona, osobito u dijelu koji se odnosi na provedbu postojećih zakonskih odredbi i njihovu dosljednu primjenu, kao i na nedostatne preventivne mjere. Naime, članovi Odbora su inzistirali na preciziranju odredbi koje se odnose na osiguravanje tehničkih uvjeta potrebnih za učinkovito provođenje mjera za sprječavanje nereda na športskim natjecanjima, prvenstveno uređaja za kontrolu i brojanje ulaznica i video nadzor. Posebno se inzistiralo na tome da se oni športski objekti koji te uvjete ne osiguraju u zakonskom roku, isključe iz uporabe sve dotle dok propisane uvjete ne ispune. Članovi Odbora stoga inzistiraju na provedbi postojećih zakonskih odredbi, a osobito onih koje određuju da na onim objektima koji nisu opremljeni sukladno predviđenim odredbama, policija može zabraniti održavanje športskog natjecanja.

Izrazili su neslaganje s prebacivanjem odgovornosti samo na policiju, a da su pritom organizatori natjecanja, klubovi, nacionalni savezi, i vlasni športskih objekata ostavljeni po strani te ne snose nikakav teret kod (ne)provođenja pojedinih odredbi. Naglašeno je da su brojni klubovi registrirani kao udruge građana, što znači da su oslobođeni od plaćanja poreza iako ostvaruju značajan profit i raspolažu milijunskim sredstvima.

Članovi Odbora su se složili da upravo takvi klubovi moraju osigurati ne samo uređaje za kontrolu i brojanje ulaznice i neprekidni videonadzor, kao i sve zakonom propisane uvjete, već moraju snositi posljedice, posebice kad su u pitanju izgredi pojedinih udruga navijača koje su često usko vezane uz uprave tih klubova. Mišljenja su da bi se načelno trebala preispitati i precizno definirati poziciju klubova te sastav članova uprave kako bi se osigurala jasna odgovornost vlasnika i korisnika športskih objekata.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SPRJEČAVANJU NEREDA NA ŠPORTSKIM NATJECANJIMA

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 44. sjednici održanoj 13. prosinca 2010. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor s Konačnim prijedlogom, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 9. prosinca 2010. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Većina članova Odbora podržala je predloženi zakon, ocijenivši da se radi o rješenjima utvrđenim promjenama Ustava te izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina  usvojenim u lipnju ove godine, koja se u izbornom zakonu moraju operacionalizirati kako bi se mogla primjenjivati na predstojećim izborima za zastupnike u Hrvatski sabor. To se odnosi kako na biračko pravo, broj i izbor zastupnika hrvatskih državljana bez prebivališta u Republici Hrvatski u Hrvatski sabor, tako i na biračko pravo, broj i izbor saborskih zastupnika nacionalnih manjina.

Pojedini članovi Odbora istaknuli su da je ovaj zakon trebalo donijeti u redovitoj proceduri, obzirom da se po njihovom mišljenju, iz dosadašnjih reakcija na Prijedlog zakona može zaključiti da su pojedine odredbe nedorečenima, što u provedbi izbora može izazvati poteškoće. Pri tom je zatraženo detaljnije razjašnjenje načina izbora i utvrđivanja zastupnika srpske nacionalne manjine.

Izneseno je i mišljenje da je kod manjina koje u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5%  trebalo otvoriti širu raspravu imajući u vidu da su sadašnjim zakonom utvrđene skupine i od po 12 manjina, kao i skupine u kojima se pojedine manjine izrazito izdvajaju svojim brojem, a svih ih zastupa samo jedan zastupnik.

Međutim, većina članova Odbora ocijenila je da je svrha ove izmjene i dopune izbornog zakona samo provedba Ustava i Ustavnog zakona, i da otvaranje drugih pitanja prelazi okvire zadane ovim temeljnim aktima, te da je hitnost postupka uvjetovana potrebom da se prava utvrđena Ustavom i Ustavnim zakonom mogu primijeniti na predstojećim izborima. Naglašeno je da je izborno pravo nacionalnih manjina pitanje o kojem se raspravljalo u nekoliko saborskih mandata, te da je o potrebi uklanjanja svojevrsne izborne segregacije nacionalnih manjina postignut konsenzus, što je potvrđeno ovogodišnjim promjenama Ustava i Ustavnog zakona. Stoga bi odugovlačenje  promjene izbornog zakona značilo da se na predstojećim izborima ne može ostvariti ono što je Ustavom i Ustavnim zakonom utvrđeno kao zajamčeno pravo nacionalnih manjina.  

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (8 glasova „za“ i  1 „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 43. sjednici održanoj 25. studenoga 2010. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 5. studenoga 2010. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je većina članova Odbora podržala donošenje zakona u predloženom tekstu, ali su iznesene i rezerve prema nekim od predloženih zakonskih rješenja za koje je ocjenjeno da mogu izazivati teškoće u ostvarivanju prava na pristup informacijama.

S tim u vezi istaknuto je da tendencija smanjivanja broja zahtjeva za pristup informacijama ukazuje na potrebu da se zakonom mora zaoštriti pitanje odgovornosti nadležnih tijela javne vlasti i odgovornih osoba u njima koje su dužne osigurati pristup informacijama.

Pokazalo se da su pojedina tijela javne vlasti odbijala zahtjev za pristup informacijama s obrazloženjem da se tražitelj nije izrijekom pozvao na Zakon o pravu na pristup informacijama, iako je Zakonom o općem upravnom postupku izričito propisano (čl. 7.) da je ovlaštena službena osoba dužna brinuti da neznanje odnosno neukost stranke  i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Štoviše, nadležna tijela u velikom broju slučajeva nisu izvršavala ni svoju obvezu izvještavanja o provedbi ovog Zakona.

U raspravi je naglašeno da takve pojave upućuju na potrebu da drugostupanjsko tijelo za zaštitu prava na pristup informacijama mora biti u najvećoj mogućoj mjeri neovisno. Izraženo je mišljenje da predloženo rješenje po kojem se uloga drugostupanjskog tijela daje Agenciji za zaštitu osobnih podataka nije odgovarajuće. Po mišljenju pojedinih članova Odbora znatno bolje bi bilo da je predloženim izmjenama uveden institut povjerenika za informacije, jer je i dosadašnja praksa pokazala da su u sustavu zaštite prava građana najveći stupanj neovisnosti pokazali  pravobranitelji za zaštitu ljudskih prava. Objašnjenje da se na takvo rješenje nije išlo zbog racionalizacije troškova smatra se nedovoljno uvjerljivim, jer se prema obrazloženju predlagatelja i za Agenciju moraju osigurati dodatna sredstva kako bi mogla izvršavati svoju novu zadaću.

Upozoreno je, također, da je u Zakonu i dalje zadržan veliki broj ograničenja u pogledu mogućnosti pristupa informacijama, jer sustav omogućava pojednostavljeno klasificiranje podatka nekim od oblika tajnosti, uz istovremeno kompliciran  i dugotrajan postupak deklasifikacije.

Isto tako ukazano je i na potrebu da Republika Hrvatska čim prije ratificira Konvenciju o pravu na pristup službenim dokumentima, i zakonska rješenja uskladi s tom Konvencijom, jer je i  to jedan od preduvjeta za ostvarivanje ustavnog prava građana na pristup informacijama.
 
Zatraženo je od predlagatelja da, tijekom rasprave u Saboru o ovom Zakonu, detaljnije obrazloži rješenje predloženo u članku 3. stavak 1. Konačnog prijedloga zakona (kojim se mijenja članak 4. sadašnjeg Zakona), a prema kome su sve informacije jednako dostupne stranim kao i domaćim fizičkim i pravnim osobama, obzirom da ima mišljenja da takav princip nije prihvaćen niti u svim zemljama članicama EU-a.       

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“ i 2 „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 43. sjednici održanoj 25. studenoga 2010. godine, Konačni prijedlog zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 11. studenoga 2010. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su pojedini članovi Odbora upozorili da se predloženim smanjivanjem trajanja promidžbenih poruka u udarnom terminu, znatno smanjuju prihodi HRT-a što može imati dalekosežne posljedice na njezino funkcioniranje kao javnog servisa. Izneseno je mišljenje da se time pogoduje komercijalnim televizijama budući da HRT nikakvim restrukturiranjem neće moći nadoknaditi gubitak tih sredstava, a što će znatno utjecati na kvalitetu programa. Naglašeno je, također, da bi se trebalo razmisliti i o načinu na koji bi se osiguralo da i komercijalne televizije u programima od općeg javnog interesa imaju određene obveze kao i javna TV (kao što je, na primjer, obveza jednake zastupljenosti političkih stranaka i slično).

Predloženo je, također, da se razmotri preciznije uređivanje izbora članova Nadzornog odbora na način da predsjednika i člana Nadzornog odbora predloži pozicija, a dva člana opozicija u matičnom saborskom odboru kako bi se osigurala bolja ravnoteža u odlučivanju u tijelima HRT-a.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (5 glasova „za“ i 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese 

Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji

uz sljedeće amandmane:

AMANDMAN I.

U članku 9. stavku 2. alineji 6. na kraju teksta briše se zarez i dodaju riječi „na jezicima nacionalnih manjina,“.

Obrazloženje:

Predloženom dopunom usklađuje  se tekst odredbe članka 9. stavka 2. alija 6. s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina u kojem je u članku 18. stavak 1. utvrđen, između ostaloga, da postaje radija i televizije na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini imaju zadaću „proizvoditi i/ili emitirati emisije namijenjene informiranju pripadnika nacionalnih manjina na jezicima nacionalnih manjina“, a što je i međunarodna obveza HRT-a koja proizlazi iz Europske povelje regionalnim ili manjinskim jezicima.  

AMANDMAN II.

U članku 9. stavku 2. alineji 7. na kraju teksta briše se zarez i dodaju riječi „i poticati njihovo prevođenje na znakovni jezik,“.

Obrazloženje:

Odbor kontinuirano inzistira na punom poštivanju odredbi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, osobito u dijelu koji se odnosi na dostupnost informacija osobama s invaliditetom na njima prihvatljiv način. Iako hrvatski znakovni jezik još uvijek nije u potpunosti standardiziran, a postoje i znakovni jezici za nacionalne manjine, članovi Odbora su mišljenja da je HRT dužna prije svega emisije namijenjene osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju što više približiti na njima prihvatljiv način. Ova obveza proizlazi iz čl. 21. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom kojim se države stranke obvezuju da će poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo ravnopravno ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i mišljenja, uključujući i slobodu traženja, primanja i prenošenja informacija i ideja na ravnopravnoj osnovi s drugima, te prava na sve dostupne načine komuniciranja, prema vlastitu izboru. 

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na svojoj 43. sjednici održanoj 25. studenoga 2010. godine, razmatrao je Polugodišnje izvješće o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2010. godinu (NN 151/2009), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glava 21 Savjet za nacionalne manjine, aktivnost A732003 nacionalne manjine, pozicija 3811 tekuće donacije u novcu, koje je Odboru dostavio Savjet za nacionalne manjine, aktom od 14. listopada 2010. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo Hrvatskog sabora, sukladno odredbi članka 37. stavka 3. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02) i sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

U raspravi je podržano razmatrano Izvješće s tim što je zatraženo:
- da Savjet ubuduće svoja Izvješća koncipira sukladno članku 37. st. 3. Ustavnog zakona kojim je utvrđeno da Savjet Hrvatskom saboru odnosno njegovom radnom tijelu u čijem je djelokrugu ostvarivanje prava nacionalnih manjina (tj. Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina) podnosi polugodišnje izvješće o pitanjima koja su u djelokrugu Savjeta,  što znači da Savjet polugodišnje izvještava Hrvatski sabor odnosno Odbor osim o rasporedu i utrošku sredstva osiguranih u državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina i o drugim pitanjima koja su prema Ustavnom zakonu u djelokrugu Savjeta, a na kojima je Savjet radio tijekom izvještajnog razdoblja, te
- da kada je u pitanju izvještavanje o rasporedu i utrošku sredstava, podatke daje ne samo po korisnicima (manjinskim udrugama i ustanovama) već i po programima koje su korisnici realizirali osiguranim proračunskim sredstvima, kako bi se moglo pratiti njihovo namjensko korištenje.   

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio sljedeći

ZALJUČAK

Prihvaća se Polugodišnje izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2010. godinu (NN 151/2009), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glava 21 Savjet za nacionalne manjine, aktivnost A732003: nacionalne manjine, pozicija 3811 tekuće donacije u novcu.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 42. sjednici održanoj 16. studenoga 2010. godine, Prijedlog državnog proračuna Republike Hrvatske za 2011. godinu, s projekcijama proračuna za 2012. i 2013. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 15. studenoga 2010. godine.

Odbor je Prijedlog Državnog proračuna razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi se većina članova Odbora suglasila s ocjenom da je nužno zaštiti proceduralnu stranu razmatranja proračuna, odnosno omogućiti širu raspravu o predloženom proračunu tako što će se ostaviti dovoljno vremena kako bi se izvršila kvalitetna analiza predloženih proračunskih stavaka po interesnim skupinama. Konstatirali su da raspravljanje proračuna samo nekoliko sati nakon njegovog upućivanja u Hrvatski sabor ne pridonosi razvoju parlamentarne demokracije.

U nastavku sjednice Odbor je detaljnije raspravio one dijelove Prijedloga državnog proračuna koji se odnose na financiranje programa i aktivnosti usmjerenih na ostvarivanje prava nacionalnih manjina i zaštitu i promicanje ljudskih prava, sukladno svome djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Hrvatskoga sabora.

Članovi Odbora su raspolagali prijedlogom proračuna za Ured pučkog pravobranitelja za 2011.-2013. godinu kojeg je Odboru dostavio pučki pravobranitelj imajući u vidu zaključke Odbora nakon razmatranja Izvješća o pojavama diskriminacije za 2009. godinu. U raspravi je konstatirano da je predložen proračun u iznosu od 9.540.018 kn, odnosno povećanje od 21% u odnosu na proračun za 2010. godinu, međutim nije razvidno koliko on udovoljava traženjima pučkog pravobranitelja s obzirom da nisu posebno izdvojena sredstva Europske unije iz IPA programa. Članovi Odbora su se složili s konstatacijom pučkog pravobranitelja da se Hrvatski sabor mora ranije uključiti u izradu proračuna kako bi se osiguralo implementiranje zakonskih obveza koje su dane pojedinim institucijama osobito u području ljudskih prava, a o čemu Ministarstvo financija ne može imati dostatan senzibilitet.

Odbor je, također, prilikom rasprave o Izvješću o radu državnih odvjetništava za 2009. godinu predložio Hrvatskome saboru da donese zaključak kojim se zadužuje Vlada Republike da u proračunu za 2011. godinu osigura potrebna sredstva za kadrovsko i materijalno jačanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za izvršavanje njihovih obveza utvrđenih izmjenom Ustava i zakonima Republike Hrvatske. Što se tiče ukupnih sredstva za Državna odvjetništva, u Prijedlogu Državnog proračuna navedeno je nekoliko brojki (razdvojeno na općinska i županijska odvjetništva, i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, kao i nekoliko drugih stavki), pa stoga nije razvidno povećavaju li se i koliko ukupna sredstva za rad državnih odvjetništava. Izuzetak je stavka Ministarstva pravosuđa koja se odnosi na nadogradnju i uvođenje sustava za upravljanje u predmetima u sudovima i sustava za praćenje kaznenih predmeta u državnim odvjetništvima iz sredstava zajma IBRD-a na kojoj je predviđen iznos od 5.771.482 kn.

Kada su u pitanju sredstva namijenjena zaštiti i promicanju prava nacionalnih manjina konstatirano je da su ona ostala na istoj razini ovogodišnjeg proračuna nakon njegova rebalansa kada su djelomično smanjena. Međutim, posebno je naglašeno kako je potrebno uložiti dodatan napor kako bi se osigurala sredstva potrebna za povratak izbjeglica, dijelom i kroz predstojeću donatorsku konferenciju, kako bi se osigurale potrebne pretpostavke za zatvaranje poglavlja o povratku izbjeglica, odnosno strateški hrvatski cilj – zatvaranje poglavlja 23. o pravosuđu i ljudskim pravima, a time i zatvaranje pregovora s Europskom unijom.

Kao i prethodnih godina, ponovo je upozoreno na obvezu svih državnih tijela da su, sukladno preporuci Odbora za djecu UN-a, dužna posebno prikazati sredstva namijenjena ostvarivanju prava djeteta, a što još uvijek nije učinjeno. Budući da se smanjuju stavke pojedinih ministarstva u čijem djelokrugu je i zaštita prava djece, posebno se pozivaju čelnici ministarstva da ta smanjenja ne budu na štetu prava djece, tim prije što se posljedice neulaganja u zaštitu i promicanje prava djece većim dijelom odražavaju u porastu nasilja i poremećaja u ponašanju kod mlađe populacije čemu smo svakodnevno svjedoci.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 glasova „za“ i 3 glasa „protiv“) odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

DRŽAVNI PRORAČUN REPUBLIKE HRVATSKE ZA 2011. GODINU, S PROJEKCIJOM PRORAČUNA ZA 2012. I 2013. GODINU

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 42. sjednici održanoj 16. studenoga 2011. godine, Konačni prijedlog zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2011. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 15. studenoga 2010. godine.

Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, a rasprava je provedena zajedno s raspravom o Prijedlogom Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2011. godinu.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 glasova „za“ i 3 glasa „protiv“) odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

ZAKON O IZVRŠAVANJU DRŽAVNOG PRORAČUNA REPUBLIKE HRVATSKE ZA 2011. GODINU

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 41. sjednici održanoj 28. listopada 2010. godine, Prijedlog zakona o Registru vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 30. rujna 2010. godine.

Odbor je ovaj Prijedlog zakona razmatrao kao matično radno tijelo.

Članovi Odbora ocijenili su da se predloženim zakonom uređuju pitanja iznimno značajna za rad vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, kao i drugih oblika udruživanja pripadnika nacionalnih manjina, uključujući i one koji se osnivaju sukladno međunarodnim ugovorima. Već u vrijeme donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. godine, ukazivano je na nedorečenost odredbi kojima se uređuju koordinacije vijeća nacionalnih manjina, osobito koordinacije na državnoj razini, što je kasnije tijekom provedbe Ustavnog zakona u proteklih osam godina, stvaralo niz problema u praksi. Posljednjim Izmjenama i dopunama Ustavnog zakona i rješenjima koja se predlažu u razmatranom Prijedlogu zakona, dio tih problema trebao bi biti otklonjen.

Međutim, u raspravi je istaknuto da je i dalje ostalo otvoreno pitanje zakonskog uređivanja načina rada i financiranja koordinacija vijeća nacionalnih manjina za područje Republike Hrvatske. Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je stupio na snagu 7. srpnja ove godine (NN br. 80/10), u članku 4., utvrđeno je da će se način rada i financiranje koordinacija urediti zakonom. Članovi Odbora su mišljenja da bi za uređivanje te problematike bilo krajnje neracionalno donositi novi, poseban zakon. Predloženo je, stoga, a s time su se složili i predstavnici predlagatelja, da se spomenuta zakonodavna materija uvrsti u predloženi zakon. S tim u svezi, očekuje se da predlagatelj u pripremi konačnog prijedloga zakona izvrši potrebne izmjene i dopune predloženog teksta zakona.
Kada je u pitanju financiranje koordinacija nacionalnih manjina za područje Republike Hrvatske, izraženo je mišljenje da bi se potrebna sredstva morala osiguravati na razini države, jer se radi o manjinskim tijelima koja i djeluju na nacionalnoj (državnoj) razini.

Iznesen je i prijedlog da se nađe zakonsko rješenje za uključivanje predstavnika nacionalnih manjina u rad koordinacija vijeća nacionalnih manjina. Oni su sada izostavljeni, a praksa pokazuje da bi svakako trebali sudjelovati u radu tijela koja imaju koordinativnu ulogu u rješavanju pitanja od interesa za nacionalne manjine.

Predloženo je, također, da se u članke 1., 2., 3. i 4. Prijedloga zakona, uvrste i nacionalna vijeća nacionalnih manjina, obzirom da je i u izmjenama i dopunama Ustavnog zakona (članak 4.) utvrđeno da spomenuta nacionalna vijeća imaju status koordinacije vijeća nacionalnih manjina. I s ovim prijedlogom složio se predstavnik predlagatelja.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći

Z A K LJ U Č A K

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o Registru vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 41. sjednici održanoj 28. listopada 2010. godine, Izvješće o pojavama diskriminacije za 2009. godini, koje je Hrvatskom saboru dostavio Pučki pravobranitelj Republike Hrvatske, aktom od 30. rujna 2010. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo.

Budući da ovo izvješće pučki pravobranitelj podnosi Hrvatskom saboru nakon prve godine njegove primjene, sukladno odredbi čl. 12. Zakona o suzbijanju diskriminacije, načelno je konstatirano da je preuranjeno donositi ocjenu o učincima Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Isto tako je teško dati utemeljenu ocjenu o stupnju i raširenosti pojava diskriminacije, s obzirom na broj zaprimljenih prijava (172 predmeta), a osobito onih kod kojih je utvrđena sumnja na diskriminaciju (4 predmeta). Naglašeno je da će se konačna ocjena moći donijeti tek nakon okončanja postupaka po prijavama, odnosno nakon završetka pokrenutih sudskih postupaka. Ipak, već sada se može konstatirati da su pojedine društvene skupine više izložene diskriminaciji i riziku socijalne isključenosti. Uglavnom se radi o pripadnicima srpske i romske nacionalne manjine, povratnicima i raseljenim osobama te osobama slabog imovnog stanja.

Upozoreno je, također, da za prvu godinu primjene Zakona (2009.), nisu osigurana tražena sredstva za Ured pučkog pravobranitelja, a isto nije učinjeno ni za 2010. godinu. Obzirom da Ured pučkog pravobranitelja predstavlja središnje tijelo za provođenje Zakona o suzbijanju diskriminacije, u raspravi je istaknuto da je u proračunu za 2011. potrebno osigurati nužna sredstva za njegovo kako kadrovsko tako i materijalno jačanje. U tom smislu je ovaj Odbor više puta dosada davao podršku pučkom pravobranitelju, a na tome će inzistirati i kod rasprave o proračunu za sljedeću godinu.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese sljedeće
ZAKLJUČKE

1. Prihvaća se Izvješće o pojavama diskriminacije za 2009. godinu.

2. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da u Državnom proračunu za 2011. godinu osigura potrebna sredstva za kadrovsko i materijalno jačanje Ureda Pučkog pravobranitelja kako bi mogao ostvarivati svoju ulogu središnjeg tijela za provođenje Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 41. sjednici održanoj 28. listopada 2010. godine, Dopunu Izvješća o radu Programskog vijeća HRT-a i o provedbi programskih načela i obveza utvrđenih Zakonom o HRT-u u programima HR-a i HTV-a u razdoblju od 14. listopada 2008. do 24. veljače 2010. godine i Izvješće Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a u 2009.(Godišnje izvješće o poslovanju HRT-a za 2009. godinu), koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavilo Programsko vijeće HRT-a, aktom od 30. rujna 2010. godine.

Odbor je navedena izvješća razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, osobito raspravljajući, sukladno svom djelokrugu, izvršavanje obveza HRT-a koje su utvrđene člancima 5. 6. i 7. Zakona o HRT-u, a odnose se na ostvarivanje prava nacionalnih manjina na korištenje HRT-a kao javnog medija, sukladno odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, te ostvarivanje zakonom utvrđene obveze HRT-a u promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, demokratskih vrednota i institucija, te unaprjeđivanju kulture javnog dijaloga.

Odbor je, također, razmatrao i izvršavanje obveza Programskog vijeća HRT-a koje proizlaze iz zaključaka 18. sjednice Hrvatskog sabora usvojenih na prijedlog Odbora. S tim u svezi konstatirano je da je Sabor na spomenutoj sjednici donio zaključak da ne prihvaća Izvješće Vijeća HRT za naznačeno razdoblje. Istovremeno Sabor je zadužio Vijeće da do 30.09.2010. godine dostavi novo izvješće o svome radu i provedbi programskih načela i obveza, kao i Izvješće Ravnateljstva HRT-a za 2009. godinu. Ova obveza nije u potpunosti izvršena. Dostavljeno je Izvješće Ravnateljstva za 2009. godinu, a umjesto novog izvješća o svom radu i provedbi zakonom utvrđenih programskih načela i obveza HRT-a, Vijeće je dostavilo dopunu ranijeg izvješća. Neovisno o tome u kojoj mjeri Dopuna Izvješća suštinski rješava problem, Vijeće je upozoreno da je Zakonom o HRT-u utvrđen odnos Vijeća i Sabora, i da je Vijeće dužno striktno poštivati svoje zakonske obveze i zaključke Sabora, kao tijela kojemu je obvezno podnositi izvješća.

Polazeći od toga da je Programsko vijeće HRT-a ustanovljeno kako bi vodilo brigu o tome da HRT promiče javne interese, da uvažava interese javnosti i da za svoje djelovanje odgovara javnosti, u raspravi je istaknuto da se čim prije mora izabrati kompletan sastav Vijeća, jer se teško može očekivati da to tijelo, s polovicom njegovog sastava, kakvo je sada stanje, kvalitetno izvršava svoje zakonske obveze.

Upozoreno je, također, da u uređivačkoj politici HRT-a još uvijek ima propusta koji u značajnoj mjeri umanjuju kvalitetu programa.

Iznesen je primjer serijala s povijesnom tematikom koji nije pripremljen profesionalno, te je ukazano na potrebu da se kod složenijih tema mora konzultirati struka kako bi se zadovoljila potrebna razina programa HRT-a, kao medija koji je obvezatan promicati javne interese i koji ima iznimno velik utjecaj na formiranje stajališta javnosti.

Postavljeno je i pitanje odgovornosti pri odabiru izvješća koja se objavljuju u informativnim emisijama HRT-a. Naveden je slučaj da je HRT kao javni servis propustio objaviti vijest o posjetu Republici Hrvatskoj predsjednika parlamenta nama susjedne zemlje, a koji je uoči posjeta izabran za predsjednika države.

Za emisiju „Ekumena“ je u raspravi ocjenjeno da joj nije dan odgovarajući termin, iako se radi o vrlo kvalitetnom programu, kakvog gotovo nitko u regiji nema, a za koji postoji izniman interes ne samo u Hrvatskoj već i u zemljama u okruženju.

Upozoreno je, također, da i pored ranije danih upozorenja, još uvijek ima slučajeva da se o ekscesnim događajima na HRT-u objavi vijest s naznakom etničke pripadnosti počinitelja kaznenog djela, i to pripadnika nacionalne manjine, čak i za slučajeve manjih krađa, kakve se gotovo svakodnevno dešavaju i kod kojih se nacionalna pripadnost počinitelja u medijima nikad ne objavljuje. Zatraženo je, stoga, od Vijeća i programskog vodstva HRT-a da više pozornosti posvete takvim pojavama, imajući u vidu da je Zakonom o HRT-u izričito zabranjeno poticanje ili pogodovanje širenju netrpeljivosti s osnova nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti.

Iznesena je i primjedba na nedovoljnu educiranost odgovornog osoblja u HRT-u u svezi s promicanjem ravnopravnosti spolova, osobito na njihovu izraženu nezainteresiranost za edukaciju u tom području. O tome svjedoči i činjenica da se, iako u manjoj mjeri nego ranije, još uvijek u izvješćima Saboru, u emisije koje promiču ravnopravnost spolova ubrajaju i one koje s tim nisu ni u kakvoj vezi, što se može tumačiti ili kao neodgovornost ili kao nepoznavanje problematike. Sugerirano je, stoga, Vijeću i programskom vodstvu HRT-a da tu činjenicu imaju u vidu.

Polazeći od toga da je HRT 2009. godinu završila s poslovnim gubitkom od 106 milijuna kuna, u raspravi je zatraženo objašnjenje visoke stope rasta troškova osoblja (15,7%).

Postavljeno je pitanje kako je moguće da se ostvaruju poslovni gubici i da se istovremeno u HRT-u tijekom 2009. godine isplaćuju otpremnine u rasponu do 150.000 do 750.000 kn. Upozoreno je da HRT, kao javna ustanova koja se najvećim dijelom financira pretplatom koju plaćaju građani Republike Hrvatske, ima obvezu da politiku plaća i otpremnina uskladi sa stanjem u hrvatskom društvu, kao i da javno objavljuje podatke o tome, jer građani imaju pravo biti informirani o svim detaljima poslovanja institucije koju financiraju svojim sredstvima.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 glasova „za“, 1 „protiv“ i 2 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prima se na znanje Dopuna Izvješća o radu Programskog vijeća HRT-a i o provedbi programskih načela i obveza utvrđenih Zakonom o HRT-u u programima HR- i HTV-a u razdoblju od 14. listopada 2008. do 24. veljače 2010. godine i Izvješće Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a u 2009. (Godišnje izvješće o poslovanju HRT-a za 2009. godinu).

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 40. sjednici održanoj 21. listopada 2010. godine, Izvješće o radu državnih odvjetništava u 2009. godini, koje je Hrvatskom saboru dostavilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, aktom od 16. rujna 2010. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je načelno konstatirano kako se bilježi napredak u radu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH-a), ali da se, na žalost, bilježi i porast broja kaznenih djela u nekoliko područja koja su od interesa za ovaj Odbor.

Ukazano je da postoji nerazmjer u broju evidentiranih kaznenih djela koja se odnose na zločin iz mržnje (svega 19 prijava i 5 donesenih sudskih odluka) i onih koji su se dogodili tijekom protekle godine kada su zabilježeni brojni napadi na državljane drugih država, koji su nerijetko bili motivirani etničkom pripadnošću. Postavljeno je i pitanje reagiranja državnog odvjetništva po službenoj dužnosti, u slučajevima kada na javnim mjestima, osobito na sportskim natjecanjima dio nazočnih izražava govor mržnje, a pri tome izostaje bilo kakva sankcija.

Kada je riječ o kaznenim djelima protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, osobito o ratnim zločinima, postavljeno je i pitanje zašto se, nakon delegiranja slučajeva s jednog suda na drugi (iz Gospića u Rijeku), nije pristupilo otklanjanju razloga toga prebacivanja u smislu potrebnih kadrovskih promjena. Izraženo je mišljenje da je povoljnu atmosferu i najnovije zakonske izmjene trebalo iskoristiti za angažman kadrova iz pravosuđa koji bi kvalitetno i objektivno rješavali spomenutu problematiku. Tada se ne bi događalo, kao što se moglo iščitati iz pojedinih sudskih presuda i žalbi, da se kazneno djelo zločina nad civilima prevede na područje ratne štete.

Također je ukazano na nedovoljan senzibilitet u postupanju DORH-a u slučajevima koji se odnose na plaćanje sudskih troškova zbog izgubljenih parničnih sporova pokrenutih temeljem Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija iz 2003. godine. Budući da su ti postupci, zbog promjene Zakona, odreda izgubljeni, traženjem plaćanja visokih sudskih troškova državi, stranke, uglavnom izbjeglice i prognanici, višestruko su oštećene.

Izražena je i zabrinutost porastom broja kaznenih djela vezanih za zlouporabu opojnih droga, osobito kod mlađe populacije. Uzroci tomu su, kako je rečeno, vrlo kompleksni i jednim dijelom vezani uz ratna iskustva i tranzicijsko razdoblje. Međutim, izražena je zabrinutost što se porast ne bilježi više samo u lučkim i većim gradovima, nego i u ruralnim područjima i manjim kontinentalnim gradovima, kod sve mlađe populacije, što se lako može oteti kontroli.

Kada je u pitanju borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, izražena je neupitna podrška DORH-u kako na državnoj razini tako i za suradnju sa drugim zemljama. Međutim, imajući u vidu posljednju izmjenu Ustava o nezastarijevanju ratnog profiterstva te veliki broj kaznenih djela iz tog područja, postavljeno je pitanje je li DORH kadrovski i materijalno ekipiran kako bi mogao ovu ustavnu odredbu provesti. Stoga je posebno ukazano na potrebu jačanja DORH-a i osiguravanje za to potrebnih sredstva u državnom proračunu, kako se Državno odvjetništvo ne bi nalazilo u poziciji nevladine organizacije koja se financira iz donacija prijateljskih zemalja.

Istaknut je i problem neselektivnog upisivanja države kao vlasnika na imovini koja je desetljećima bila u privatnom vlasništvu, što posjednike te imovine, osobito izbjeglice, dovodi u neravnopravan položaj.

Kada je riječ o kaznenim djelima nasilničkog ponašanja u obitelji, postavljeno je pitanje kada će doći do promjene postojećeg zakonodavstva kako bi se osiguralo poštivanje odluka Europskog suda za ljudska prava. Naime, ovaj Sud je donio odluku da se u slučaju osude za prekršaj ne može voditi i kazneni postupak, jer se radi o već presuđenoj stvari. Istaknuto je da je tijekom 2009. dolazilo do poteškoća jer su se, za kazneno djelo obiteljskog nasilja, podnosile kaznene prijave i optužni prijedlozi za prekršaj. Kako bi se izbjeglo dvostruko vođenje postupka Glavni državni odvjetnik i Ravnatelj policije donijeli su privremenu uputu kojom se to pitanje rješava, što se, kako je istaknuto, mora što prije urediti potrebnim zakonskim izmjenama. Također je ukazano na potrebu izmjena Obiteljskog zakona kako bi se pitanje povrata naknade za uzdržavanje djece riješilo na jasniji i učinkovitiji način.

Zatraženo je i reagiranje DORH-a po službenoj dužnosti kada poslodavci odbijaju zaposliti osobe s invaliditetom koje su se javile na natječaj i ispunjavaju sve kriterije, budući da ni pučki pravobranitelj, ni pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, a niti Ministarstvo pravosuđa nemaju ovlasti postupati po takvim predmetima.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese sljedeće

ZAKLJUČKE

1. Prihvaća se Izvješće o radu državnih odvjetništava u 2009. godini.

2. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da u Državnom proračunu za 2011. godinu osigura potrebna sredstva za kadrovsko i materijalno jačanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za izvršavanje njihovih obveza utvrđenih izmjenom Ustava i zakonima Republike Hrvatske.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 40. sjednici održanoj 21. listopada 2010. godine, Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije u razdoblju od 01. siječnja do 31. prosinca 2009. godine, koje su predsjedniku Hrvatskoga sabora Vijeće i Agencija dostavili aktom od 20. rujna 2010. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo. Pri tome je sukladno djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Hrvatskoga sabora, posebno razmatrano ostvarivanje uloge Vijeća i Agencije u provedbi odredbi Zakona o elektroničkim medijima kojima je kao djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku definirano objavljivanje TV i radijskih programa koji se odnose na ostvarivanje prava na javno informiranje i na obaviještenost svih građana Republike Hrvatske, kao i objavljivanje radijskih i TV programa koji se odnose na ostvarivanje prava nacionalnih manjina, ostvarivanje ljudskih i političkih prava građana, promicanje ravnopravnosti muškaraca i žena i prava osoba s invaliditetom.

S tim u svezi, raspravljeno je i u kojoj je mjeri Vijeće podržavalo proizvodnju i emitiranje navedenih programskih sadržaja u postupku raspodjele sredstva Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Odbor je također razmotrio i ostvarivanje zakonom utvrđene obveze Vijeća u pogledu nadzora namjenskog trošenja sredstava Fonda, te ostvarivanje obveza Vijeća u slučajevima kada pojedini nakladnici elektroničkih medija krše Zakon emitirajući programske sadržaje koji mogu značiti promicanje diskriminacije na temelju spola, rase, etničke pripadnosti, nacionalnosti, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, dobi ili spolne orijentacije.

Članovi Odbora u raspravi su istaknuli da Izvješće u nekim dijelovima nema dovoljno podataka za realnu prosudbu o tome koliko je Vijeće uspješno ostvarivalo svoje zakonske obveze, kao i da pojedine formulacije u Izvješću nisu dovoljno precizne. Ukazano je tako na činjenicu da su u Izvješću dani nazivi nakladnika radijskih i TV programa kojima su dodijeljena sredstva Fonda, ali nema naziva emisija niti podataka o sadržajima emisija za koje su sredstva odobrena, pa se ne može izvesti pouzdan zaključak o tome u kojoj je mjeri Vijeće politikom raspodjele sredstva poticalo proizvodnju i emitiranje programskih sadržaja, koji su zakonom definirani kao medijska djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku. Izraženo je mišljenje da u tom pogledu razmatrano Izvješće za 2009. godinu pruža manje informacija nego izvješća iz prethodnih godina.
Upozoreno je i na nedorečenost pojedinih konstatacija u Izvješću, kao što su one u kojima se kaže da su sredstva Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija odobravana, uz ostalo, i za „poticanje zapošljavanja invalidnih osoba i članova njihovih obitelji“, a da pri tome nema objašnjenja o kavom se zapošljavanju radi, odnosno po kojem osnovu je ono financirano sredstvima Fonda. Isto tako, u Izvješću je iznesena konstatacija u kojoj se govori o „90 minuta tjedno za programe namijenjene nacionalnim manjinama i ravnopravnosti spolova“. Kako je u pitanju potpuno različita problematika, koju i zakon tretira kao posebne programske sadržaje, u Izvješću bi se trebalo precizirati što se odnosi na jedan, a što na drugi programski sadržaj.

Zatraženo je od Vijeća da sukladno svojim zakonskim ovlastima utječe na nakladnike da više pažnje posvete potrebama osoba s invaliditetom, kako povećanim korištenjem znakovnog jezika, tako i pisanih tekstova, osobito u informativnim emisijama, što, uz ostalo, ima značaj i za ostvarivanje njihovog biračkog prava u predstojećem razdoblju.

Kada je u pitanju nadzorna uloga Vijeća, konstatirano je da nema dovoljno podatka o tome što je sve Vijeće poduzimalo u kontroli namjenskog korištenja sredstava Fonda. Naime, u Izvješću je navedeno da Vijeće u ugovore koje zaključuje s nakladnicima o odobrenim sredstva Fonda, unosi i njihovu obvezu da Agenciji dostave izvješće o izvršenom programu. Postavljeno je međutim pitanje, osim te pismene obveze, vrši li Vijeće i izravni nadzor kako bi utvrdilo da su sredstva utrošena za programski sadržaj za koji su i odobrena. Rečeno je da ima pojava, osobito kada su u pitanju emisije namijenjene nacionalnim manjinama, da se sredstva traže i dobiju za takvu namjenu, a stvarno se emitiraju drugi programski sadržaji.

Obzirom da su programski sadržaji za nacionalne manjine specifični i da traže poznavanje manjinske problematike, preporučeno je Vijeću da se kod raspodjele sredstava i nadzora njihovog namjenskog trošenja, konzultira s predstavnicima nacionalnih manjina i kompetentnim manjinskim tijelima, imajući uz ostalo u vidu i činjenicu da je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (čl. 35. st. 2.) utvrđeno da Savjet za nacionalne manjine ima pravo davati mišljenje i prijedloge o programima javnih radio i TV postaja i o tretiranju manjinskih pitanja u njihovim programima, kao i da vijeća nacionalnih manjina u jedinicama samouprave imaju pravo davati mišljenja i prijedloge na programe radijskih i TV postaja na lokalnoj i regionalnoj razini namijenjene nacionalnim manjinama ili na programe koji se odnose na manjinska pitanja (čl. 31. st.1. Ustavnog zakona).

Što se tiče ovlasti Vijeća da nadzire provedbu zakonskih odredbi o programskim načelima i obvezama nakladnika elektroničkih medija, u raspravi je istaknuto da je upravo na sjednicama Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, više puta upozoreno na kršenje utvrđenih pravila ponašanja od strane pojedinih nakladnika, osobito kada su u pitanju pojave govora mržnje u nekim emisijama (najčešće u prijenosima sportskih događaja ili kontakt emisijama).

Iz Izvješća proizlazi da su od značajnijih sankcija tijekom 2009. godine pokrenuta četiri prekršajna postupka i da su sva četiri još uvijek u tijeku, pa je postavljeno pitanje učinkovitosti sankcija, ukoliko se provode s godinu i više dana odgode. Stoga je izraženo mišljenje da bi Vijeće moralo u težim slučajevima kršenja zakona, puno brže i učinkovitije reagirati.

Od Vijeća i Agencije zatraženo je da sukladno iznesenim prijedlozima i sugestijama nadopune svoja izvješća, te da u pripremi narednih izvješća imaju u vidu sugestije, primjedbe i prijedloge iznesene u saborskoj raspravi, kako bi se o njihovom radu i provedbi Zakona o elektroničkim medijima moglo meritorno raspravljati.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da prihvati

Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije u razdoblju od 01. siječnja do 31. prosinca 2009. godine

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 39. sjednici održanoj 29. rujna 2010. godine, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu za potrebe nacionalnih manjina, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 1. srpnja 2010. godine.

Odbor je Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

Ocjenjeno je da razmatrano Izvješće iscrpno prikazuje stanje u provođenju Ustavnog zakona tijekom 2009. godine, te da se na temelju njega može steći dosta realna slika o tome u kojoj se mjeri u Republici Hrvatskoj ostvaruju zakonom zajamčena prava nacionalnih manjina. Značajnim je ocjenjeno i to da je u svezi sa svakim manjinskim pravom Vlada u Izvješću dala ocjenu provedbe zakonskih odredbi, sukladno preporukama koje su ovaj Odbor i Sabor dali u ranijim raspravama o provedbi Ustavnog zakona.

Međutim, konstatirano je, također, da zahtjevi Odbora i Sabora u pogledu koncepcije Izvješća ipak nisu do kraja realizirani, i to zbog činjenice što uz ocjenu stanja, kada su u pitanju one odredbe Ustavnog zakona za koje je utvrđeno da se ne provode na zadovoljavajući način, nije dana analiza uzroka problema, nije naznačeno tko je odgovoran za takvo stanje, niti je precizirano što će se, koje tijelo i u kojem roku poduzeti da se uočeni problem riješi.

Članovi Odbora složili su se s konstatacijom iz Izvješća da su tijekom 2009. godine, i unatoč problemima s kojima se susreće hrvatsko društvo u cjelini, uloženi značajni napori u provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. To se ogleda kako kroz sredstva osigurana u Državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina, tako i u aktivnostima koje su Vlada i druga državna tijela poduzela u cilju njegove provedbe. Napredak je najviše uočljiv u odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, te u radu udruga i ustanova nacionalnih manjina, koje su uz financijsku podršku iz Državnog proračuna ostvarile značajne rezultate u očuvanju i promicanju identiteta i kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina. Realizirani je veliki broj projekata u izdavačkoj, informativnoj, muzejskoj i knjižničnoj djelatnosti, kao i u održavanju kulturne baštine i tradicije nacionalnih manjina. Zadržan je pozitivan trend u očitovanju vjerskih sloboda, nastavljena je financijska podrška vjerskim zajednicama koje su sklopile ugovore s Vladom Republike Hrvatske, kao i obnova vjerskih i drugih objekata koji su kulturna i spomenička baština ne samo manjina nego i Republike Hrvatske. Značajan napredak ostvaren je i u provedbi Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana „Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015.“, osobito većim uključivanjem romske djece u obrazovni sustav (od predškolskih do visokoškolskih ustanova), poboljšanjem zdravstvenog standarda romske populacije, rješavanjem problema stanovanja, mjerama za jačanje sigurnosti pripadnika romske nacionalne manjine, poduzetim aktivnostima za zapošljavanje i pružanjem besplatne pravne pomoći u rješavanju statusnih pitanja. Istaknuto je da je dinamiku ostvarivanja Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma potrebno i dalje održavati kako bi se ostvarili ciljevi postavljeni ovim dokumentima.

U raspravi je, međutim, naglašeno da pored naznačenih pozitivnih rezultata u ostvarivanju prava zajamčenih Ustavnim zakonom, još uvijek ima dosta područja u kojima je primjetna razlika između normativnih rješenja i proklamirane politike s jedne strane i onog što se u praksi ostvaruje. Pri tome je istaknuto da su u razmatranom Izvješću za 2009. godinu, kao i u ranijim izvješćima, najveći problemi uočeni kada je u pitanju:
- pravo na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina,
- pravo na zastupljenost nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima,
- pravo na zastupljenost nacionalnih manjina u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, i
- pravo na pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja.

Izraženo je mišljenje da, kada su u pitanju navedena manjinska prava, teško može zadovoljiti konstatacija dana u Izvješću da je u njihovom ostvarivanju postignut napredak odnosno pozitivni pomaci, bez obzira što napretka ima. Ovo zbog toga što je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen još 2002. godine, a neka od tih prava bila su priznata i u prvom Ustavnom zakonu iz 1991. godine, pa je bilo dovoljno vremena da se stvore uvjeti da se ona u praksi konačno realiziraju. Istaknuto je da se može prihvatiti da za ostvarivanje nekih manjinskih prava treba duže vremensko razdoblje, ali da se teško može razumjeti zašto se ne ostvaruju ona manjinska prava za koja postoje sve i zakonske i materijalne pretpostavke. Osobito kada se radi o stečenim pravima, dakle onim pravima koja su nacionalne manjine imale i ostvarivale i prije 1991. godine, a koja su kao stečena prava priznata i u Ustavnom zakonu i drugim zakonima koji uređuju prava nacionalnih manjina. Rečeno je da bi u cilju senzibiliziranja javnosti za ovaj problem, stečena prava nacionalnih manjina trebalo predočiti javnosti, kako bi bilo razvidno da se ne radi o nikakvom novom zahtjevu, već o ranije stečenim i korištenim pravima. Kao primjer istaknuto je pitanje dvojezičnosti, koja je u područjima tradicionalno naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina bila priznata i prakticirana do 1991. godine. Nakon toga na područjima zahvaćenim ratom dvojezičnost je nestala i do danas uglavnom nije obnovljena. Ostvarivanje tog manjinskog prava potpuno je prepušteno lokalnim vlastima i tu su nastali brojni problemi. Najprije je problem bio da jedinice lokalne samouprave urede ovo manjinsko pravo u svojim aktima (statutima), za što je trebalo nekoliko godina, a pojedine jedinice lokalne samouprave ni do danas to nisu učinile, iako se radi o obvezi utvrđenoj Ustavnim zakonom. Sada kada je to pitanje uz intervenciju središnjih tijela državne uprave u većini jedinica lokalne samouprave normativno uređeno, nema provedbe u praksi. Kako se radi o obvezi koju je Republika Hrvatska utvrdila ne samo svojim zakonodavstvom, već i preuzela ratificiranim međunarodnim dokumentnima, krajnje je vrijeme da se za ovaj problem nađe učinkovito rješenje.

Kada je u pitanju službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina upozoreno je na činjenicu koja je konstatirana i u samom Izvješću da je tijekom 2009. godine vođen vrlo mali broj upravnih i sudskih postupaka na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Konstatacija dana u Izvješću da je mogući razlog tome uz ostalo i nedostatak interesa pripadnika nacionalnih manjina, traži detaljniju analizu uzroka takvog stanja. Upozoreno je i na to da je u Izvješću izostao osvrt na dvojezičnost koju su po Ustavnom zakonu (čl. 12. st. 3.) osim državnih, sudbenih i tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave, obvezne primjenjivati i pravne osobe koje imaju javne ovlasti (javna poduzeća). To pravo ne ostvaruje se ni u sredinama u kojima su jedinice lokalne samouprave dvojezičnost uredile svojim statutom. Zatraženo je, stoga, da se ova činjenica ima u vidu i da se poduzmu odgovarajuće mjere, kao i da to pitanje treba biti sastavni dio izvješća koje Vlada podnosi Saboru.

Što se tiče zastupljenosti nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, te tijelima uprave lokalne i područne (regionalne) samouprave, rečeno je da se taj problem rješava presporo, uza sve razumijevanje za objašnjenje Vlade da se radi o pitanju koje se ne može riješiti u kratkom roku. Obrazloženje Vlade da su uzroci sadašnjem stanju višestruki, odnosno da se treba imati u vidu da se kao problem javlja neadekvatna obrazovna struktura dijela pripadnika nacionalnih manjina, nedovoljno izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti i nedovoljno pozivanje na pripadnost nacionalnoj manjini kao prednost pri zapošljavanju, nije popraćeno analizom koja bi objasnila uzrok naznačenih problema i odgovorila na pitanje zašto se kandidati ustručavaju izjasniti o nacionalnoj pripadnosti i pozvati se na manjinsko pravo utvrđeno člankom 22. Ustavnog zakona, kao i što će se poduzeti da se ohrabre na taj korak. Osim toga, konstatirano je da se objašnjenje o neadekvatnoj obrazovnoj strukturi dijela pripadnika nacionalnih manjina ne može uzeti generalno za sva državna tijela, jer ima i onih za koje sasvim sigurno postoje kandidati koji po svojim obrazovnim kvalifikacijama udovoljavaju uvjetima, a potrebna zastupljenost ipak nije ostvarena. Zbog toga bi trebalo problem analizirati u svakom državnom tijelu i tijelu jedinice lokalne i područne samouprave.

Pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja i dalje ostaje jedan od problema na čijem rješavanju su postignuti premali pomaci. Godinama se ponavljaju i konstatiraju isti problemi. U Izvješću se navodi da nije ostvarena dovoljna zastupljenost nacionalnih manjina u programima HRT-a na državnoj razini, kao niti u programima radio i TV postaja na regionalnoj i lokalnoj razini. Još uvijek se ne realiziraju više puta najavljivane emisije na jezicima nacionalnih manjina. Iako su televizijske emisije na manjinskim jezicima, pripremane i emitirane do 1991. godine, sada se daje objašnjenje da za njih ne postoje tehnički, organizacijski i financijski uvjeti.

Da još uvijek nema dovoljno senzibiliteta za programe namijenjene manjinama, govori i činjenica da se i unatoč višekratnih upozorenja Odbora i dalje u emisije namijenjene nacionalnim manjinama svrstavaju i one koje to nisu. Pri tome se ne uvažavaju odredbe Ustavnog zakona i međunarodni dokumenti koji uređuju prava manjina, i koji definiraju što su to sadržaji od posebnog interesa za nacionalne manjine, pa se u ovom Izvješću ponavljaju raniji propusti (Tako je na primjer u manjinske emisije uvršten među ostalim i TV prijenos otvaranja Vinkovačkih jeseni, bez objašnjenja po kom kriteriju bi to mogla biti specijalizirana emisija za nacionalne manjine). Napomenuto je i to da je u prošlogodišnjem Izvješću navedeno da će se intenzivirati aktivnosti na provođenju zaključka Vlade od 30. srpnja 2009. godine, kojim je prihvaćen Nacrt ugovora o proizvodnji i emitiranju emisija namijenjenih informiranju nacionalnih manjina. U ovogodišnjem Izvješću se u vezi s tim konstatira da je potrebno u narednom razdoblju intenzivirati aktivnosti na provedbi Ugovora o proizvodnji i emitiranju emisija namijenjenih informiranju pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj koji je 3. prosinca 2009. godine potpisan između Vlade i HRT-a. Tako se problem odlaže, bez naznake kada će stvarno biti riješen. Jednaka je situacija i s privatnim, odnosno radio i TV postajama na lokalnoj i regionalnoj razini, iako mnoge od njih dobivaju sredstva Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija i to, među ostalim, i za programe namijenjene manjinama. U Izvješću se navodi da je tijekom 2009. godine iz Fonda dodijeljeno 1.937.295 kuna za proizvodnju programskih sadržaja namijenjenih nacionalnim manjinama, i odmah zatim konstatira da se dodijeljena sredstva Fonda ne odnose isključivo na emisije koje su navedene već za sve programske sadržaje koje je nakladnik prijavio na javni natječaj. Uslijed toga ne može se zaključiti koliko je od odobrenih sredstva bilo stvarno iskorišteno za programske sadržaje namijenjene nacionalnim manjinama, što je jedna od zadaća Fonda.

U raspravi je izraženo i mišljenje da bi u narednom razdoblju trebalo razmotriti teritorijalni raspored sredstva namijenjenih manjinama, vodeći računa o koncentraciji pripadnika manjina na pojedinim područjima Republike Hrvatske i uvjetima u kojima žive. Stječe se dojam, kako je rečeno, da pripadnici manjina u velikim urbanim naseljima dobivaju više sredstva, iako žive u boljim uvjetima, nego pripadnici manjina u manjim naseljima i ruralnim područjima koji imaju daleko teže uvjete i za život i za ostvarivanje kulturnih sadržaja, pa bi im i podrška trebala biti veća.

Upozoreno je i na to da je zbog problema u realizaciji Vlada Republike Hrvatske 2008. godine donijela Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojim su utvrđene mjere, sredstva i rokovi, te nositelji zadataka u provedbi tog zakona. Obzirom na značaj spomenutog dokumenta u raspravi je ocjenjeno je da bi izvještaj o njegovoj provedbi nakon razmatranja na Vladi trebalo dostaviti Odboru, sukladno njegovom djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Sabora. S tim u svezi istaknuto je, također, da bi za daljnji napredak u provedbi bilo potrebno doraditi Akcijski plan Vlade, pojačati nadzor državnih tijela nad provedbom Ustavnog zakona na lokalnoj i regionalnoj razini, te osigurati Vladin kontinuirani nadzor nad provedbom onih mjera utvrđenih Akcijskim planom koje su u djelokrugu tijela na razini države, imajući u vidu da je člankom 37. stavak 2. Ustavnog zakona utvrđeno da Vlada Republike Hrvatske usklađuje rad tijela državne uprave u primjeni navedenog zakona i posebnih zakona koji uređuju pitanja od značenja za nacionalne manjine.

Nakon proveden rasprave Odbor je većinom glasova odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeće

ZAKLJUČKE

1. Prihvaća se Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu za potrebe nacionalnih manjina.

2. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina dostavi izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 39. sjednici održanoj 29. rujna 2010. godine, Izvješće o ostvarivanju prava na pravnu pomoć i utrošku sredstava u 2009. godini, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 15. srpnja 2010. godine.

Odbor je Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

U raspravi su članovi Odbora istaknuli kako je teško dati ocjenu o provedbi Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći temeljem izvještaja koje se podnosi nakon prve godine od njegova stupanja na snagu. Ovo tim prije što je cilj ovoga zakona visoko postavljen, odnosno želi se osigurati svim ranjivim grupacijama u društvu pristup pravdi i pravosuđu, a ostvarivanje ovog ustavnog prava na jednakost svih pred zakonom teško je postići bez osiguravanje cijelog niza pretpostavki.

Članovi su Odbora ukazali na podatke iz izvješća koji govore o malom broju zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć, još manjem broj izdanih uputnica te znatnim proračunskim sredstvima koja su bila predviđena proračunom, a ostala su neiskorištena. Mišljenja su da je ovakvo stanje uzrokovano slabom informiranošću cjelokupne javnosti o sustavu besplatne pravne pomoći te još uvijek kompliciranom procedurom za njezino ostvarivanje.

Imajući u vidu da je osiguravanje poboljšane provedbe Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći važna pretpostavaka zatvaranju poglavlja 23. Pravosuđe i temeljna ljudska prava postavljeno je pitanje koliko će se smanjivanje sredstava za besplatnu pravnu pomoć do kojeg je došlo nakon nedavnog rebalansa proračuna (za 45,4 %, odnosno sa 6.835.000 kn na 3.735.000 kn) odraziti na provedbu Zakona.

Također je istaknuto da nije razumljivo da sredstva osigurana za besplatnu pravnu pomoć u Državnom proračunu najvećim dijelom ostaju neiskorištena u situaciji kada i samo Ministarstvo pravosuđa kao glavni problem ističe nezadovoljstvo pružatelja pravne pomoći, odvjetnika i udruga, simboličnom naknadom koju ostvaruju, te predlaže da odvjetničku tarifu treba povećati do vrijednosti od 70% redovne odvjetničke tarife. Naime, u Državnom proračunu za 2009. godini bilo je osigurano 2.429.223,89 kn, a iskorišteno je svega 78.076,00 kn, kako se navodi u Izvješću. S tim u vezi predloženo je da se izračunaju svi troškovi sustava besplatne pravne pomoći kako bi se osigurala ravnomjernija i pravičnija raspodjela sredstava iz državnog proračuna.

Naglašeno je, također, da treba imati u vidu da su potencijalni korisnici besplatne pravne pomoći i osobe s invaliditetom te je potrebno osigurati kontinuiranu edukaciju u svim pravosudnim tijelima kako bi se provodila Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, osobito u dijelu koji se odnosi na osiguravanje pristupa pravosuđu osobama s invaliditetom te uspostavljanje timova za potpomognuto odlučivanje. Zatraženo je da se podaci o tome koliko je osoba s invaliditetom zatražilo besplatnu pravnu pomoć također evidentiraju te dostave pravobraniteljici za osobe s invaliditetom kako bi ih ona uvrstila u svoje godišnje izvješće.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o ostvarivanju prava na pravnu pomoć
i utrošku sredstava u 2009. godini

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 38. sjednici održanoj 26. kolovoza 2010. godine, Prijedlog izmjena i dopuna Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2010. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 24. kolovoza 2010. godine.

Odbor je ovaj akt razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je većina članova Odbora podržala predložene izmjene i dopune Državnog proračuna, uz upozorenje da se žurno mora pristupiti preispitivanju proračunske potrošnje i ukupne koncepcije proračuna, jer bi povećani proračunski deficit uz nepovoljna ekonomska kretanja, mogao ubrzo otežati sadašnju složenu gospodarsku situaciju, i suočiti nas s još težim problemima već u pripremi slijedećeg proračuna krajem ove godine.

Izraženo je mišljenje da se s rebalansom kasni, te da se kroz trošarine da se ranije reagiralo, moglo osigurati znatno više proračunskih sredstava.

Postavljeno je pitanje na što će biti utrošena sredstva kojim će se pokrivati proračunski deficit, te da li će i kojoj mjeri biti usmjerena i na gospodarski opravak, jer bi njihovo eventualno korištenje isključivo za krajnju proračunsku potrošnju moglo samo dalje produbiti gospodarsku krizu.

Sukladno svom djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Hrvatskoga sabora, Odbor je detaljnije raspravio one dijelove Prijedloga izmjena i dopuna državnog proračuna koji se odnose na financiranje programa i aktivnosti usmjerenih na ostvarivanje prava nacionalnih manjina i zaštitu i promicanje ljudskih prava. Konstatirano je da na ovim proračunskim stavkama nisu predložene veće promjene, iako treba imati u vidu da je za neke od njih predloženo smanjenje. Tako se sredstva namijenjena udrugama i ustanovama nacionalnih manjina smanjuju za 507.000 kn (1,2%), a sredstva za besplatnu pravnu pomoć od 6.835.000 kn na 3.735.000 kn, što je smanjenje za 45%, pa je zatraženo da predlagatelj dade detaljnije obrazloženje ove promjene.

Zatraženo je i objašnjenje predloženog smanjivanja sredstava Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom te načina rješavanja problema godišnjih naknada za uporabu javnih cesta i cestarina za najteže invalide.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 „za“ i 3 „protiv“) odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

IZMJENE I DOPUNE DRŽAVNOG PRORAČUNA REPUBLIKE HRVATSKE
ZA 2010. GODINU

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 38. sjednici održanoj 26. kolovoza 2010. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2010. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 24. kolovoza 2010. godine.

Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, a rasprava je provedena zajedno s raspravom o Prijedlogom izmjena i dopuna Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2010. godinu.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 „za“ i 3 „protiv“) odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O IZVRŠAVANJU DRŽAVNOG PRORAČUNA REPUBLIKE HRVATSKE ZA 2010. GODINU

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 37. sjednici održanoj 30. lipnja 2010. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. lipnja 2010. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora ocijenili zabrinjavajućom činjenicu da se Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima koji je stupio na snagu 2003. godine mijena već treći put, redovito nakon težih izgreda na značajnijim natjecanjima u zemlji i inozemstvu, te da se sa svakim novim izmjenama predviđaju represivnije mjere. Složili su se da su one u ovom trenutku nužne, ali da je još važnije osigurati da se predložene, kao i dosadašnje zakonske odredbe dosljedno primjenjuju kako ne bi ostale mrtvo slovo na papiru.

Naime, i kod zadnjih izmjena ovoga Zakona članovi Odbora su inzistirali na preciziranju onih odredbi koje se odnose na osiguravanje tehničkih uvjeta potrebnih za učinkovito provođenje mjera za sprječavanje nereda na športskim natjecanjima, prvenstveno uređaja za kontrolu i brojanje ulaznica i video nadzor te su osobito tražili da se oni športski objekti koji te uvjete ne osiguraju u zakonskom roku, u ovom slučaju od godine dana, isključe iz uporabe sve dotle dok propisane uvjete ne ispune. Nažalost, konstatirali su da je taj rok istekao 17. travnja ove godine, ali da još uvijek niti jedan stadion u potpunosti ne udovoljava traženim uvjetima, a što je još poraznije natjecanja nisu zapriječena niti na jednom športskom objektu, niti je ijedan športski klub ili organizator natjecanja snosio bilo kakve posljedice zbog neopremanja tih objekata zakonom propisanom opremom. Stoga, pozdravljaju prijedlog da ukoliko objekti nisu opremljeni sukladno predviđenim odredbama policija može zabraniti održavanje športskog natjecanja te smatraju da se na tome mora inzistirati.

Izraženo je i mišljenje da se ovim prijedlogom izmjena znatno povećava angažman policije i sudova, što povlači i dodatno opterećenje državnog proračuna, odnosno značajno povećavanje proračunskih sredstava koja se moraju osigurati kako bi se osigurali potrebni preduvjeti za ispunjavanje odredbi ovoga Zakona. Pritom su organizatori natjecanja, klubovi i nacionalni savezi, ostavljeni po strani te ne snose nikakav teret kod (ne)provođenja pojedinih odredbi, a pojedini klubovi su čak registrirani kao udruge građana te su time oslobođeni od plaćanja poreza iako raspolažu milijunskim sredstvima. Članovi Odbora su se složili da upravo takvi klubovi moraju osigurati ne samo uređaje za kontrolu i brojanje ulaznice i neprekidni videonadzor, kao i sve zakonom propisane uvjete, već moraju snositi posljedice posebice kad su u pitanju izgredi pojedinih udruga navijača koje su često usko vezane uz uprave tih klubova. Zbog svega navedenog, sugerirano je predlagatelju da u zakon ugradi i odredbe o sankcijama za klubove i saveze.

U raspravi je posebno ukazano na zabrinjavajuće odnose Prekršajnih sudova i nacionalnih saveza. Nije razumljivo da Prekršajni sudovi ne dostavljaju Hrvatskom nogometnom savezu pravomoćna rješenja kojima su prijestupnicima izrečene zaštitne mjere, zbog čega Savez takva rješenja ne može dostaviti klubovima na koje se rješenja odnose, što onda vodi kršenju odredbi ovoga Zakona. Mišljenja su da se rješavanju ovog problema treba posvetiti posebna pozornost.

Članovi Odbora su pozdravili vraćanje odredbi o zabrani prodaje alkoholnih pića na prostoru športskih objekata kao i uvođenje nulte tolerancije na alkoholiziranost posjetitelja športskih natjecanja. Međutim, ukazali su na naglašeno povezivanje u medijima nogometa s pojedinim alkoholnim pićima, posebno pivom. Na taj način se mladima šalje pogrešna poruka da je to nešto normalno i poželjno, gotovo zdravi stil života, što uključivanjem njihovih nogometnih idola, igrača i trenera, u propagiranje tih pića utječe na dodatno pogoršavanje stanja. U tome, nažalost, javna televizija značajno prednjači na način da postoje reklame za pivo u nastavcima koje se neprestano vrte prije i poslije utakmica.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SPRJEČAVANJU NEREDA

NA ŠPORTSKIM NATJECANJIMA

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 36. sjednici održanoj 16. lipnja 2010. godine, Prijedlog ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 15. lipnja 2010. godine.

Odbor je ovaj Prijedlog razmatrao kao matično radno tijelo sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

USTAVNI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA USTAVNOG ZAKONA O PRAVIMA NACIONALNIH MANJINA

SA SLJEDEĆIM AMANDMANIMA NA TEKST KONAČNOG PRIJEDLOGA ZAKONA:

I. AMANDMAN

U članku 1. Konačnog prijedloga (KPZ) zakona kojim se mijenja čl. 19. Ustavnog zakona u stavku 2. ispred riječi „u Hrvatskom saboru“ dodaju se riječi: „pripadnika te nacionalne manjine“, a iza riječi „općeg biračkog prava“ dodaju se riječi: „na stranačkim listama te manjine ili listama koje predlažu birači te manjine“.

Obrazloženje:
Amandmanom se precizira predložena formulacija stavka 2. članka 19. Ustavnog zakona.

II. AMANDMAN

U članku 1. KPZ zakona kojim se mijenja čl. 19. Ustavnog zakona u stavku 3. iza riječi „u posebnim izbornim jedinicama“ dodaju se riječi: „ , a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina“.

Obrazloženje:
Dopunom stavaka 3. vraća dio teksta koji i sada postoji u članku 19. (st.2.) Ustavnog zakona, a kojim se jamče stečena prava nacionalnih manjina.

III. AMANDMAN

U članku 3. KPZ u tekstu kojim se mijenja stavak 3. članka 22. Ustavnog zakona, brišu se riječi: „u skladu s mogućnostima“.

Obrazloženje:
Amandmanom se briše dio teksta koji je suvišan i relativizira pravo nacionalnih manjina, a koje je i do sada bilo zajamčeno člankom 22. Ustavnog zakona.

IV. AMANDMAN

U članku 4. KPZ u novom stavku 5. članka 33. Ustavnog zakona na kraju teksta dodaje se nova rečenica koja glasi: „Način rada i financiranja koordinacija uređuje se posebnim zakonom“.

Obrazloženje:
Amandmanom se utvrđuje da će se način rada i financiranja koordinacija vijeća nacionalnih manjina na razini Republike Hrvatske urediti posebnim zakonom, kako to pitanje ne bi ostalo nedorečeno.

V. AMANDMAN

U članku 4. KPZ iza novog stavka 5. dodaje se novi stavak 6. koji glasi:
„(6) Izabrana nacionalna vijeća nacionalnih manjina djeluju kao koordinacija vijeća nacionalnih manjina.“

Obrazloženje:
Amandmanom se precizira status izabranih nacionalnih vijeća nacionalnih manjina.

VI. AMAMDMAN

U članku 4. KPZ u novom stavku 6. koji postaje stavak 7. članka 33. Ustavnog zakona na kraju teksta iz riječi „Republike Hrvatske“ dodaju se riječi: „i ima pravnu osobnost“.

Obrazloženje:
Amandmanom se precizira da Srpsko narodno vijeće ima pravnu osobnost.


Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 35. sjednici održanoj 19. svibnja 2010. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o azilu, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 27. travnja 2010. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi o ovom Prijedlogu zakona Odbor je raspolagao zajedničkim mišljenjem Agencije za izbjeglice UNHCR-a u Republici Hrvatskoj i Hrvatskog pravnog centra, te mišljenjem Centra za mirovne studije i Centra za prava seksualnih i rodnih manjina – Iskorak.

Predstavnik predlagatelja je u uvodnom izlaganju istaknuo da je mjerilo za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 24. – Pravda, sloboda i sigurnost u okviru predpristupnih pregovora Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji, osiguravanje pristupa potpuno djelatnom postupku azila za sve državljane trećih država koji žele zatražiti međunarodnu zaštitu. Za ispunjavanje tog mjerila potrebno je uspostaviti potpuno neovisno tijelo za žalbe i učinkovit pravni lijek. Stoga se predlažu izmjene postupka po žalbi na odluke Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno promjene sastava i načina rada Povjerenstva za azil, na način da se predlaže Upravni sud kao drugostupanjsko tijelo u postupku azila, a sastav Povjerenstva da se povećava za jednog člana iz redova sudske vlasti kako bi se osigurala neovisnost i učinkovitost. Povjerenstvo za azil će nastaviti obavljati funkciju drugostupanjskog tijela u postupku azila, s izmijenjenim ustrojem, izborom i imenovanjem članova sve do stupanja na snagu novog Zakona o upravnim sporovima 1. siječnja 2012. godine. Usuglašene su i odredbe koje se odnose na supsidijarnu zaštitu, institut privremene zaštite, pitanje ograničenja kretanja tražitelja azila, propisane uvjete i način donošenja odluke u ubrzanom postupku, rokove za žalbu, kao i način podnošenja zahtjeva za azil.

U raspravi su članovi Odbora naglasili da će predložene izmjene i dopune Zakona o azilu pridonijeti daljnjem usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije u području azila, osobito u dijelu koji se odnosi na uspostavu jedinstvenog sustava azila u Europi, ali i s praksom Europskog suda za ljudska prava. Izrazili su mišljenje da bi predlagatelj trebao temeljito razmotriti prijedloge amandmana koje su spomenute institucije i udruge uputile Odboru, ponajprije zbog toga što u većem dijelu predstavljaju nomotehničko poboljšavanje predloženih izmjena i dopuna Zakona kojima se pojedini izričaju usklađuju s terminima Konvencije o statusu izbjeglica, i direktivama EU u toj oblasti (Direktivi Vijeća 2004/83/EZ o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili kao osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita i o sadržaju dodijeljene zaštite i Direktivi Vijeća 2001/55/EZ o minimalnim standardima za davanje privremene zaštite u slučaju masovnog priliva raseljenih osoba i o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica u prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba).

Kada su u pitanju osobe s privremenim ili trajnim duševnim smetnjama ili bolestima, zbog čega nisu u mogućnosti shvatiti značenje postupka, i koje u pravilu ne posjeduju medicinsku dokumentaciju o svom zdravstvenom stanju, mišljenja su da im se treba omogućiti odgovarajući liječnički pregled radi utvrđivanja njihovog zdravstvenog stanja, odnosno potrebno je izostaviti traženje medicinske dokumentacije koju ionako većina ne posjeduje prije dolaska u Republiku Hrvatsku (čl. 19. KPZ-a).

Podržani su i prijedlozi za izmjenu stavka 4. čl. 20. KPZ, jer je smisao članka 22. stavka 1. točke b) Direktive Vijeća 2005/85/EZ o minimalnim standardima u postupku priznavanja i oduzimanja izbjegličkog statusa u državama članicama, zabrana prikupljanja podataka o tražitelju azila od zemlje njegovog podrijetla na način koji bi mogao ugroziti fizički integritet tražitelja azila i članova njegove obitelji koji su zajedno s njim podnijeli zahtjev za azil ili slobodu i sigurnost članova njegove obitelji koji žive u zemlji podrijetla.

Korisnim je ocijenjen i prijedlog za izmjenu članka 21. KPZ-a, zbog toga što se tim člankom propisuju prava tražitelja azila koja se ostvaruju u različitim tijelima javne vlasti, te ostvarivanje posebnih potreba pripadnika ranjivih skupina u odnosu na svako pojedino pravo, ali nije definirano nadležno tijelo koje treba utvrditi postojanje takvih potreba.

Članovi odbora složili su se s prijedlogom da je u čl. 22. KPZ-a potrebno utvrditi tko je kvalificiran dati ocjenu poznaje li i u kojem stupnju tražitelj azila hrvatski jezik, jer takva procjena (ne)omogućava maloljetnom tražitelju azila ostvarivanje prava na školovanje.

Podržan je prijedlog za dopunu članka 28. KPZ-a imajući u vidu da se, u pojedinim slučajevima, trebaju osigurati povoljniji uvjeti za smještaj pripadnicima ranjivih skupina jer oni imaju dodatne poteškoće pri uključivanju u hrvatsko društvo. Istaknuto je da dosadašnje iskustvo pokazuje da neki pripadnici ranjivih skupina trebaju više vremena za savladavanje hrvatskog jezika i pisma, pronalaženje zaposlenja i ostvarivanje drugih uvjeta za samostalan život i rad.

Izmjena u članku 39. Konačnog prijedloga koja se odnosi na članak 54. stavak 9. podstavak 2. Zakona o azilu potrebna je radi usklađivanja s člankom 27. Zakona o azilu kojim se uređuje nemogućnost samostalnog sudjelovanja u postupku. Naime, potrebno je proširiti krug osoba koje mogu podnositi dokaze i davati izjave tijekom saslušanja osoba koje nisu u mogućnosti samostalno sudjelovati u postupku, na način da se pored njegovih srodnika, ovo pravo proširi i na skrbnika i/ili punomoćnika koji ga zastupa u postupku. Tako će se najbolje zaštiti njihova prava i interesi.

Izraženo je mišljenje da je, u ubrzanom postupku, rok za podnošenje žalbe kao i rok za rješavanje o žalbi predviđen u članku 53. KPZ-a, prekratak, te da se tako kratkim rokom tražitelju azila uskraćuje pravo na efikasan pravni lijek. Naime, u roku od 5 dana iz objektivnih razloga nije moguće prikupiti podatke o zemlji podrijetla, angažirati prevoditelja u svrhu obavljanja razgovora s tražiteljem azila te kvalitetno napisati žalbu. Osim toga, Povjerenstvo bi u roku od 8 dana samo iznimno moglo meritorno riješiti predmet na temelju sveobuhvatne ocjene svih dokaza i činjenica.
Budući da je pojam „ozbiljne nepravde“ definiran podstavkom 21. stavak 1. članka 2. Zakona o azilu, bilo bi logično uskladiti članak 3. Zakona o azilu kojim je propisana zabrana prisilnog udaljenja ili vraćanja (refoulement), odnosno kojim se uređuje da nije dopušteno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti stranca u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stoga bi riječi „ili u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“ trebalo zamijeniti riječima „ili u zemlju u kojoj bi bio izložen ozbiljnoj nepravdi.“ Naime, opseg zaštite zajamčen temeljnim načelom izbjegličkog prava o zabrani prisilnog udaljenja ili vraćanja ne može biti uži od one zaštite koja je zajamčena europskim pravom.

Također je u čl. 33. KPZ-a kojim se dopunjuje čl. 48. Zakona potrebno dodatno urediti i slučajeve koji se često javljaju u praksi kod donošenja odluke o odbijanju zahtjeva za spajanjem obitelji, a koji se odnose na osobe koje prema Zakonu o azilu imaju pravo na spajanje obitelji, obzirom da u pravilu nemaju službene dokumente o postojanju obiteljskih odnosa. Stoga se predlaže da se, u slučaju spajanja obitelji koje se provodi sukladno odredbama ovog Zakona ili Zakona o strancima, ako osoba ne može pribaviti službene dokumente kojima dokazuje određeni obiteljski odnos, uzmu u obzir okolnosti na temelju kojih se može procijeniti postoji li takav odnos. Osim toga, odluka o odbijanju zahtjeva za spajanjem obitelji ne može se temeljiti isključivo na činjenici da ne postoje službeni dokumenti kojima se dokazuje određeni obiteljski odnos.

Predloženo je u podstavku 20. čl. 1. KPZ-a brisanje rečenice: „Spolnom orijentacijom ne mogu se smatrati djela koja se smatraju kaznenim djelima sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske.“, jer se ne radi ni o kakvom dijelu, već je spolna orijentacija osobna karakteristika.

Iznesen je i prijedlog za proširenje definicije „člana obitelji“ na osobe u istospolnoj zajednici, s tim da takva zajednica treba zadovoljiti uvjete koji su navedeni u Zakonu o istospolnoj zajednici. Isto tako predloženo je da se odobri i pravo na spajanje obitelji azilanata s istospolnim partnerom, ako je istospolna zajednica postojala prije podnošenja zahtjeva za azil u Republici Hrvatskoj (čl. 33. KPZ-a kojim se nadopunjuje čl. 48. Zakona).

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno (8 glasova „za“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o azilu

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 35. sjednici održanoj 19. svibnja 2010. godine, Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2009. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, aktom od 31. ožujka 2010. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Odbor je podržao razmatrano Izvješće uz konstataciju da daje cjelovit uvid u rad pravobraniteljice i njezinog Ureda. Također je zatraženo, da se kod budućeg izvještavanja treba imati u vidu odredba članka 178. Poslovnika Sabora, prema kojoj se uz opsežnija izvješća kakvo je i ovo Izvješće pravobraniteljice, zastupnicima dostavlja i sažetak materijala, što bi pridonijelo širem interesu za upoznavanje s najznačajnijim zapažanjima i preporukama pravobraniteljice.

U raspravi je pozornost najviše bila usmjerena na ključna zapažanja, prijedloge i preporuke pravobraniteljice, posebno one koji se odnose na obiteljsko nasilje i prevenciju istog, položaj žena na tržištu rada, te u području obrazovanja i zastupljenosti žena u predstavničkim tijelima i drugim tijelima javne vlasti.

Naglašeno je da prevencija nasilja nije dala očekivane rezultate i pored mjera predviđenih kako Zakonom o zaštiti od obiteljskog nasilja, tako i Strategijom o zaštiti od obiteljskog nasilja, na što upućuju podaci iz Izvješća, prema kojima je prijavljeni broj slučajeva nasilja veći nego u 2008. godini, čak i onog s najtragičnijim ishodom. Sve to upućuje na potrebu da se sustav zaštite preispita i poduzmu žurno učinkovite mjere, kako bi se ovaj krajnje neprihvatljiv trend zaustavio.

Upozoreno je i na još uvijek neravnopravan položaj žena na tržištu rada, na njihov visok udio među nezaposlenima i u potplaćenim sektorima, na razlike u plaćama i osobito na njihovu izrazito visoku zastupljenost među zaposlenima po ugovoru na određeno vrijeme, što ih čini egzistencijalno nesigurnijima, i što ih sprječava da se više angažiraju u zaštiti svojih prava. Istaknuto je stoga da se o tim pitanjima mora voditi računa i u najavljenoj reformi radnog zakonodavstva.

Kada je u pitanju zastupljenost žena u predstavničkim tijelima i drugim tijelima javne vlasti, ocjenjeno je da i pored izvjesnih pomaka, stanje i dalje ni izdaleka ne zadovoljava. Pri tome je istaknuto da se ta ocjena gotovo jednako odnosi kako na tijela na razini države, tako i na ona na lokalnoj i regionalnoj razini. Naglašeno je da je Zakon o ravnopravnosti spolova u Saboru donesen po postupku za „organske“ zakone, dakle, kao jedan od zakona za koji je tražena najveća podrška, ali da se u njegovoj primjeni takav značaj ne zamjećuje. Obzirom da tim zakonom nisu predviđene sankcije ne rijetko ga se percipira kao deklarativno opredjeljenje, a ne kao normu koja se kao i svaka druga zakonska obveza treba izvršavati. Kako bi se takvo stajalište u javnosti promijenilo, u raspravi je istaknuto da bi tijela najviše razine, uključujući i Sabor, pri donošenju odluka o različitim vrstama izbora i imenovanja, trebala poseban naglasak dati na poštivanju navedenog zakona, čime bi svojim primjerom utjecala na promjenu ponašanja na svim drugim razinama.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2009. godinu.

2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi izneseni u raspravi o Izvješću, kao i prijedlozi i preporuke pravobraniteljice za ravnopravnost spolova dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 35. sjednici održanoj 19. svibnja 2010. godine, Izvješće o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, aktom od 31. ožujka 2010. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je konstatirano da Izvješće daje iscrpan i kvalitetan uvid u rad Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Naglašeno je da prijedlozi i preporuke pravobraniteljice trebaju biti pozorno razmotreni od nadležnih državnih tijela i drugih tijela javne vlasti, kako bi se problemi na koje se u Izvješću ukazuje kvalitetnije i ažurnije rješavali. Obzirom da Izvješće ima 254 stranice, zatraženo je da se sukladno odredbi članka 178. Poslovnika Hrvatskoga sabora, kojom je utvrđeno da se za izvješća duža od 30 stranica zastupnicima dostavlja sažetak materijala, kod budućih izvješća ima u vidu navedena Poslovnička odredba. Izraženo je mišljenje da bi to uz ostalo povećalo interes za ovu problematiku, što je svakako cilj i Ureda pravobraniteljice.

Kada su u pitanju propisi koji uređuju prava osoba s invaliditetom, u raspravi je naglašeno da se još uvijek javlja problem različitih definicija invaliditeta, pa je stoga čim prije potrebno dovršiti proces usklađivanja s odredbama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koju je Republika Hrvatska prihvatila, te je kao takva obvezujuća za sva tijela koja se bave problematikom osoba s invaliditetom. Neujednačenost regulacije prava i neumreženost sustava, u praksi rezultira različitim postupanjem nadležnih tijela, pa i uskraćivanjem prava, ponekad i bez obrazloženja.

Istaknuta je i potreba ciljanog obrazovanja službenika i zaposlenika na svim razinama (uprava, pravosuđe, zdravstvo, školstvo, socijalne ustanove i dr.), jer se u praksi pokazuje da vrlo često ne postoje elementarna znanja o načinu ophođenja i pomoći osobama s invaliditetom.

U obrazovanju su postignuti pozitivni pomaci, ali još uvijek nedovoljni. Jedan od problema je i neriješen status osobnih asistenata, što u praksi pri uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redoviti sustav obrazovanja, izaziva brojne probleme. Spomenut je primjer škola koje su spremne prihvatiti i prihvatile su djecu s teškoćama u razvoju, a onda se zbog nereguliranosti pitanja asistenata u nastavi, nađu u problemima kako osigurati potrebna sredstva za pokriće troškova, jer nadležno ministarstvo i pored svih upozorenja, već dvije godine ne donosi odgovaraju podzakonski akt.

Upozoreno je i na brojne probleme u profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Njihovo zapošljavanje je s jedne strane povezano s obrazovanjem, gdje još uvijek postoje brojne teškoće, a s druge strane poticaji koje država daje za njihovo zapošljavanje moraju poslodavcima biti privlačni. U praksi se, međutim, nailazi na brojne prepreke. Zakonski propisi koji ta pitanja uređuju vrlo često se ne provode. Poslodavci su uglavnom neinformirani o radnim mogućnostima osoba s invaliditetom, kao i o mogućim poticajima koje daje Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. U vezi s tim Fondom, kako je u raspravi rečeno, u javnosti je premalo informacija. Nije poznato ispunjavaju li se i u kojoj mjeri redovite obveze uplate sredstava, koliki je iznos uplaćenih sredstava, u što su sredstva utrošena i kakvi su rezultati polučeni. Zbog toga bi tu instituciju trebalo više afirmirati kako bi je u većoj mjeri koristile i osobe s invaliditetom i poslodavci, imajući u vidu pogodnosti koje pruža.

Ukazano je i na potrebu veće angažiranosti jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i njihove veće suradnje s udrugama osobama s invaliditetom. Otklanjanje različitih oblika nepristupačnosti objekata komunalne infrastrukture i institucija u kojima osobe s invaliditetom trebaju ostvarivati svoja prava, što je u djelokrugu lokalne i područne samouprave, i što često puta i ne traži prevelika sredstva, može se daleko brže rješavati uz pokazivanje samo malo više interesa za sugrađane s invaliditetom. Ta vrsta pomoći nerijetko izostaje bez opravdanih razloga.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu.

2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi izneseni u raspravi o Izvješću, kao i prijedlozi i preporuke pravobraniteljice za osobe s invaliditetom dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 35. sjednici održanoj 19. svibnja 2010. godine, Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2009. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela pravobraniteljica za djecu, aktom od 31. ožujka 2010. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Članovi Odbora u raspravi su podržali razmatrano Izvješće, uz konstataciju da daje detaljan uvid u rad i aktivnosti Ureda pravobraniteljice za djecu u protekloj godini. I kod ovog Izvješća, obzirom da ima 275 stranica, ukazano je na potrebu da se ubuduće, iz praktičnih razloga, vodi računa o odredbi članka 178. Poslovnika Hrvatskoga sabora, kojom je utvrđena obveza da se uz opsežna izvješća (koja imaju više od 30 strana) zastupnicima dostavlja sažetak materijala.

Posebna pozornost u raspravi posvećena je ključnim problemima s kojima se pravobraniteljica susretala postupajući po prijavama podnesenim u vezi s kršenjem prava djece, među kojima su se isticali nasilje nad djecom i među djecom, problemi u području obiteljskih odnosa i roditeljske skrbi, jačanje uloge i zadaća obiteljskih centara i njihova suradnja s centrima socijalne skrbi pri rješavanju konfliktnih obiteljskih odnosa i drugih složenih obiteljskih situacija, pitanje kvalitetnijeg nadzora nad tretmanom djece zbrinutom u domovima i udomiteljskim obiteljima, potreba razvijanja preventivnih programa u cilju zaštite djece od svih oblika nasilja koji će uključiti kako djecu, tako i roditelje i škole, otvorena pitanja u oblasti ostvarivanja zdravstvene zaštite djece, kao i pitanje tretmana djece u medijima.

Naglašena je i potreba nastavka rada na usklađivanju nacionalnog zakonodavstva i prakse s odredbama Konvencije o pravima djeteta.

U raspravi je zatraženo i objašnjenje pravobraniteljice u vezi s predstavkama koje su Odboru uputile udruga Grozd (Glas roditelja za djecu) te udruga Hrvatska ognjišta, u kojima se daju primjedbe na rad pravobraniteljice i njezinog Ureda. Pravobraniteljica za djecu dala je objašnjenje da se sve pritužbe, pa i pritužbe i prijedlozi navedene dvije udruge, u Uredu pravobraniteljice razmatraju s jednakom pažnjom, a što se tiče stajališta koja se prema pritužbama i prijedlozima zauzimaju, kriterij su uvijek prava i standardi zaštite djece utvrđeni Ustavom, zakonima i drugim dokumentima, uključujući i međunarodne dokumente, koje je Republika Hrvatska prihvatila kao sastavni dio zakonodavstva namijenjenog zaštiti prava djece.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2009. godinu.

2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi izneseni u raspravi o Izvješću, kao i prijedlozi i preporuke pravobraniteljice za djecu dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 34. sjednici održanoj 22. travnja 2010. godine, Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2009. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Pučki pravobranitelj, aktom od 31. ožujka 2010. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi je naglašeno da Izvješće pučkog pravobranitelja za 2009. godinu, kao i njegova izvješća iz ranijih godina, predstavlja  primjer kvalitetnog izvještavanja Sabora. Izvješće je pripremljeno, kako je istaknuto, sukladno Ustavom i zakonom utvrđenim obvezama i ovlastima pučkog pravobranitelja. S obzirom da se temelji prvenstveno na pritužbama građana, uz primijenjenu metodologiju izvještavanja, sveobuhvatnost i utemeljenost na činjenicama do kojih je pučki pravobranitelj došao tijekom postupanja po pritužbama građana, Izvješće predstavlja značajan indikator kako stanja ljudskih prava, tako i postupanja nadležnih tijela.

I u ovom Izvješću, članovi Odbora su osobito korisnim ocijenili preporuke pučkog pravobranitelja, imajući u vidu da su rezultat višegodišnjeg sustavnog praćenja postupanja nadležnih tijela, te da kao takve zaslužuju punu pažnju i poduzimanje konkretnih mjera, kako bi se osigurala učinkovitija zaštite ustavnih i zakonskih prava građana u postupcima pred državnom upravom, sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Članovi Odbora složili su se s ocjenom pučkog pravobranitelja da je razvidno izvjesno poboljšanje ukupnog stanja u odnosu na ranije godine, ali je izraženo i nezadovoljstvo sporošću kojom se ti pozitivni pomaci ostvaruju. Činjenica da značajan broj građana, među njima osobito oni iz ranjive skupine kao što su izbjeglice i prognanici, godinama (poneki i 10 i više godina) ne mogu ostvariti svoja prava iz područja obnove, stambenog zbrinjavanja i povrata zauzete imovine, kao i neka druga temeljna prava, teško je objašnjiva. Dugotrajni upravni i sudski postupci, uz financijsko iscrpljivanje, stvaraju ponekad utisak, kako je istaknuto, da ne postoji volja da se problemi riješe. Izraženo je mišljenje da je krajnje vrijeme da se poduzmu odlučniji koraci i postavi pitanje  konkretne odgovornosti, jer bi nefunkcioniranje nekih nadležnih tijela, nekompetentnost ili opstrukcija pojedinaca koji u ime države rješavaju takve probleme, na kraju mogla biti pripisana i samoj državi, bez obzira na više puta izraženo odlučno opredjeljenje Vlade da se uočeni problemi otklone. 
Polazeći od nekih konkretnih primjera navedenih u Izvješću pučkog pravobranitelja, postavljeno je pitanje, kako je moguće da se pojedincima dopušta da i pored riješenog stambenog pitanja zauzimaju tuđu imovinu, da traže povrat nelegalno uloženih sredstva, da devastiraju zaposjednutu imovinu i poduzimaju razne druge postupke koji izazivaju beskrajna sporenja i troškove. Nakon svega, događa se da takve štete nastale neodgovornim i protuzakonitim  ponašanjem pojedinaca (slično kao i štete nastale otkupom imovine na temelju fiktivnih punomoći), treba pokriti država na teret poreznih obveznika - iz državnog proračuna. I pored višekratnih upozorenja pučkog pravobranitelja na takve pojave, nema informacija o tome jesu li i što poduzela nadležna državna tijela, i jesu li pojedinci u državnim tijelima ili tijelima lokalne vlasti, koji su takvo ponašanje dopustili, ili su mu i sami pridonijeli, pozvani na odgovornost. Uz to, takvi slučajevi za koje je teško naći racionalno objašnjenje, prave i političke štete s dalekosežnim posljedicama, osobito u situaciji kada država vodi pristupne pregovore s EU i kada takva postupanja mogu otežavati pregovaračku poziciju zemlje.

Unatoč pozitivnim pomacima (nešto boljoj ažurnosti i komunikaciji upravnih tijela s građanima), dugotrajnost upravnog rješavanja i nepoštivanje zakonskih rokova, ostaje za građane još uvijek glavni problem. Veliki broj drugostupanjskih postupaka i dalje se ne rješava u zakonskim rokovima, a mnogi postupci nedopustivo dugo traju zbog „šutnje administracije“ i višekratnog poništavanja i vraćanja na ponovni postupak i u onim slučajevima kad je meritorno rješavanja ne samo opravdano nego i zakonom predviđeno pravilo. Sve ovo ukazuje na potrebu da Vlada i druga nadležna državna tijela s posebnom pozornošću trebaju razmotriti preporuke koje pučki pravobranitelj s tim u vezi daje, usklađujući postupanje tijela i ovlaštenih službenika s kodeksom za postupanje europskih službenika (potreba propisivanja, standardiziranja i kontrole postupaka i rokova u kojima su ovlašteni službenici dužni poduzimati radnje, obaveznost komunikacije sa strankama, osobito u slučajevima kada nadležno tijelo u postupku prekorači rok, osposobljavanje upravnih tijela i službi za meritorno postupanje po žalbama, kako bi se izbjeglo neopravdano, katkada i višekratno ponavljanje postupaka i dr.). Upozoreno je i na negativne posljedice česte fluktuacije  odgovornih službenika (pročelnika i dr.) koji iz većih središta dolaze u općine na području posebne državne skrbi, i nakon što steknu radno iskustvo i uhodaju se u posao odlaze, pa onda sve mora kretati iz početka. Rečeno je da bi u cilju rješavanja ovog problema i Vlada trebala donijeti odgovarajući akt.
Kada je u pitanju sudstvo iz Izvješća se vidi da se, kao i kada su u pitanju upravna tijela, građani pučkom pravobranitelju i dalje najčešće obraćaju zbog dugotrajnosti postupaka. Institut sudske zaštite zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, koji je uveden prije nekoliko godina, pokazao se korisnim, ali očito ne rješava problem, jer djeluje nakon što su prava građana već povrijeđena. U raspravi su stoga podržani prijedlozi pučkog pravobranitelja, da se u cilju rješavanja prekomjernog dugog trajanja sudskih postupaka treba više pozornosti posvetiti organizacijskom, kadrovskom i materijalnom jačanju sudske uprave, jer se i u nekim drugim zemljama pokazalo da praćenje, ocjenjivanje i kontrola rada može ponekad biti učinkovitije i od povećanja broja sudaca.

Zbog svega navedenog, naglašeno je, da bi Hrvatski sabor i Vlada trebali imati drukčije iznijansiran odnos prema izvješćima i preporukama pučkog pravobranitelja. Očito je, kako je u raspravi istaknuto, da se postavlja pitanje u kojoj mjeri se odgovorno i obvezujuće uzimaju u obzir preporuke i prijedlozi pučkog pravobranitelja, koji se godinama ponavljaju. Naime, konstatirano je, da je Hrvatski sabor na prijedlog Vlade razmatranje izvješća pučkog pravobranitelja za 2007. i 2008. godinu završio formulacijom: „prima se na znanje“. U drukčijim okolnostima, takva formulacija koja može upućivati na samostalnost pučkog pravobranitelja kao institucije, odnosno na njegovo djelovanje bez uplitanja politike, mogla bi biti pozitivan znak. Međutim, u situaciji kada pojedina državna tijela ne obavljaju svoje zadaće na zadovoljavajući način, izostanak izravne podrške slabi položaj i mogućnosti pučkog pravobranitelja, koji bez potpore Hrvatskog sabora čiji je opunomoćenik, ne može učinkovito utjecati na potrebne promjene postupanja i prakse državnih tijela.

Vlada bi, kako su u raspravi naglasili članovi Odbora, nakon razmatranja izvješća pučkog pravobranitelja, umjesto općih stajališta, trebala reagirati nekom vrstom akcijskog plana, kojim bi se utvrdilo postupanje državnih tijela u otklanjanju uočenih problema, i uz svako slijedeće izvješće izvijestiti Sabor što je učinjeno u proteklom razdoblju na rješavanju problema na koje je ukazao pučki pravobranitelj. Iznesen je primjer zemalja u kojima vlade temeljem preporuka ombudsmana parlamentu dostavljaju  plan mjera za razrješavanje uočenih problema, utvrđujući precizno zadaće, odgovorna državna tijela kao nositelje i rokove u kojima će se planirane mjere ostvariti. Samo tako je moguće spriječiti višegodišnje ponavljanje istih problema i propusta, osigurati odgovornost nadležnih tijela i pojedinaca koji su u njima zaduženi za postupanje po zahtjevima građana i ojačati instituciju pučkog pravobranitelja, kao opunomoćenika Hrvatskog sabora koji štiti ustavna i zakonska prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio (6 glasova „za“ i 2 „suzdržana“) predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2009. godinu.

2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi izneseni u raspravi o Izvješću, kao i primjedbe, prijedlozi i preporuke pučkog pravobranitelja dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti. 

3. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske  da do kraja 2010. godine pripremi i dostavi Hrvatskome  saboru novi Zakon o pučkom pravobranitelju, sukladno prijedlozima iznesenim u Izvješću i u raspravi o Izvješću pučkog pravobranitelja, te sukladno promjenama nastalim u pravnom položaju i ovlastima pučkog pravobranitelja kako u domaćem zakonodavstvu tako i u novoj ulozi i mjestu pučkog pravobranitelja u međunarodnom sustavu institucija za zaštitu ljudskih prava.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 34. sjednici održanoj 22. travnja 2010. godine, Izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2009. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 11. ožujka 2010. godine.

Odbor je Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.
Kao doprinos raspravi o ovoj temi Odboru je upućena analiza predmetnog izvješća Udruge GONG.

U raspravi su se članovi Odbora složili da je pravo na pristup informacijama jedno od temeljnih ljudskih prava, zaštićeno kako međunarodnim ugovorima, tako i Ustavom Republike Hrvatske te posebnim Zakonom o pravu na pristup informacijama. Konstatirali su da je poštivanje ovog prava indikator otvorenosti i stupnja demokratičnosti društva, a većim dijelom se kroz ostvarivanje ovog prava omogućava kontrola tijela javne vlasti, te osigurava iznimno važan preduvjet razvoja društva u mnogim područjima, prije svega u borbi protiv korupcije. Istaknuli su da je temeljni zadatak svih dionika društva pronaći ravnotežu između nastojanja države da pozitivnim zakonskim propisima (o zaštiti osobnih podataka, o tajnosti podataka) zaštiti određene podatke te slobode i prava pojedinaca da ostvare pristup informacijama koje su od javnog interesa.

Na ovo pitanje nadovezuju se i određene dvojbe koje proizlaze iz samog Zakona o pravu na pristup informacijama, a koje se mogu iščitati i iz predstavljenog Izvješća. Kako je naglašeno, spomenuti Zakon obvezuje tijela javne vlasti da učine dostupnom svaku informaciju koju posjeduju, raspolažu ili nadziru. S druge strane, u samom Izvješću se podcrtava da često dolazi do zlouporaba Zakona od strane samih ovlaštenika koji opetovanim podnošenjem zahtjeva traže iste ili slične podatke, a često i one podatke koje ne predstavljaju informaciju u smislu Zakona. Istaknuto je da takvi pojedinačni zahtjevi, osobito u manjim općinama, mogu dovesti do blokade rada i iziskivati značajne troškove kako bi se udovoljilo tim traženjima.

Članovi Odbora su mišljenja da šira javnost i građani još uvijek nisu dovoljno upoznati s mogućnostima koje daje ovaj Zakon u stvarima od općeg interesa ili značaja. To pokazuje i trend smanjivanja podnesenih zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama. Pritom su naglasili da je jedan od uzroka tomu i praksa da se zahtjevi rješavaju sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama samo onim pravnim i fizičkim osobama koje se u zahtjevu izričito pozovu na ovaj Zakon. To znači da oni građani koji to ne učine jer nisu čuli za ovaj Zakon, a traže određenu informaciju, to svoje pravo neće moći ostvariti u roku od 15 dana kako je predviđeno Zakonom, već će na ostvarivanje toga prava čekati i pritom izgubiti pravo na žalbu koje također slijedi po Zakonu, što je, kako su naglasili, nedopustivo.

Članovi Odbora su se, također, osvrnuli na podatke iznesene u Izvješću, osobito u dijelu koji se odnosi na ukupan broj tijela javne vlasti koja su dostavila svoja izvješća nadležnom ministarstvu. Prema podacima iz Izvješća takvih tijela u 2009. godini bilo je 688, međutim nigdje se ne navodi koliko ih nije dostavilo izvješće, a bilo je dužno to  učiniti prema Zakonu. Istaknuli su da, iako postoji Popis tijela javne vlasti za 2009. godinu, gotovo je nemoguće utvrditi točan broj tih tijela, budući da su tijela javne vlasti kako ih je Zakon definirao: državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima, te osobe na koje su prenesene javne ovlasti. Istaknuli su da GONG iznosi podatak o gotovo 4000 različitih tijela javne ovlasti, pa ako se taj podatak ima u vidu, zajedno s podatkom o dostavljenom broju izvješća, slijedi da je svega 17% od ukupnog broja tijela javne vlasti dostavilo svoja izvješća te je temeljem tog uzorka sastavljeno ovo izvješće, zajedno sa svim ocjenama koje ono sadržava. Naime, nadležno ministarstvo daje ukupnu pozitivnu ocjenu provedbi Zakona.

Imajući u vidu sve izloženo, članovi Odbora su zatražili da se najavljene izmjene Zakona o pravu na pristup informacijama što prije upute u saborsku proceduru, nakon čega će se o već spomenutim pitanjima provesti iscrpnija rasprava. Izmjenama ovog Zakona, kako je naglašeno, trebaju se obuhvatiti i svi uspostavljeni europski standardi, kao što je i Konvencija o pravu na pristup službenim dokumentima Vijeća Europe, usvojena koncem 2008. godine.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (8 glasova „za“ i 2 „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći
 

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2009. godinu

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.                                                         
                             

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin
 

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na svojoj 34. sjednici održanoj 22. travnja 2010. godine, razmatrao je Izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu (NN 149/08), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glavi 21 Savjet za nacionalne manjine, aktivnost A732003 - nacionalne manjine, pozicija 3811 Tekuće donacije u novcu, koje je Odboru dostavio Savjet za nacionalne manjine, aktom od 17. ožujka 2010. godine.

Ovo Izvješće Odbor je razmatrao kao matično radno tijelo temeljem članka 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora, te sukladno Ustavnom zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02).

Odbor je jednoglasno donio sljedeći

ZALJUČAK

Prihvaća se Izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu (NN 149/2008), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glavi 21 Savjet za nacionalne manjine, aktivnost: A732003 - nacionalne manjine, pozicija 3811 Tekuće donacije u novcu .              

PREDSJEDNIK ODBORA

       dr.sc. Furio Radin  

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 33. sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine, Izvješće o radu Vijeća HRT-a i provedbi programskih načela i obveza  utvrđenih zakonom u programima HR-a i HTV-a u razdoblju od 14. listopada 2008. do 24. veljače 2010. godine i Izvješće Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a za 2008. godinu (Godišnje izvješće o poslovanju Hrvatske radiotelevizije za 2008.), koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavilo Programsko vijeće HRT-a, aktom od 4. ožujka 2010. godine.

Odbor je navedena izvješća razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, raspravljajući  osobito, sukladno svom djelokrugu, izvršavanje obveza HRT-a koje su utvrđene člancima 5. 6. i 7. Zakona o HRT-u, a odnose se na ostvarivanje prava nacionalnih manjina na pristup HRT-u kao javnom mediju, sukladno Ustavnom zakonu o prvima nacionalnih manjina, te ostvarivanje zakonom utvrđene obveze HRT-a u promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, demokratskih vrednota i institucija i unaprjeđenju kulture javnog dijaloga, kao i ostvarivanje obveze HRT-a iz čl. 8. Zakona, kojim je zabranjeno u programima HR-a i HTV-a poticati, pogodovati poticanju i širiti nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost, poticati na diskriminaciju ili neprijateljstvo prema pojedincima ili skupinama, zbog njihova podrijetla, boje kože, političkog uvjerenja, svjetonazora, zdravstvenog stanja, spola, seksualnih ili drugih određenja ili osobina.

Odbor je, također, razmatrao i izvršavanje obveza Programskog vijeća HRT-a koje proizlaze iz zaključaka 14. sjednice Hrvatskog sabora donesenih na prijedlog Odbora, a odnose se na potrebu uključivanja u razmatrano Izvješće dodatnih objašnjenja o pitanjima na koja je posebno upozoreno u ranijim saborskim raspravama.

Kada je riječ o ostvarivanju prava nacionalnih manjina na pristup HRT-u kao javnom mediju i   tretiranja manjinskih tema u programima HRT-a, u raspravi je konstatirano da su postignuti pomaci samo kada se radi o emisijama Hrvatskog radija. Pri tome je sugerirano da HR i dalje treba ulagati napore u cilju poboljšanja svojih emisija namijenjenih manjinama, osobito kada su u pitanju regionalne postaje u sastavu HR-a, koje imaju značajne mogućnosti u afirmiranju manjinskih pitanja i senzibiliziranju javnosti za problematiku manjina.
 
Za razliku od HR-a, naglašeno je da HTV-a još uvijek ne ispunjava svoje obveze na odgovarajući način. Nisu uvedeni programi na jezicima nacionalnih manjina, što je ne samo obveza po Ustavnom zakonu, već i međunarodna obveza HRT-a koja proizlazi iz Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima. Istaknuto je da Prizma, iako kvalitetna emisija, ne može nadomjestiti emisije na jezicima manjina, jer ona pokriva samo dio interesa i potreba informiranja manjina i o manjinama. Odugovlačenje s ispunjavanjem spomenute obveze HRT-a, uz obrazloženje da za emisije na jezicima manjina nema sredstva, po mišljenju članova Odbora, ne može se prihvatiti. Ponovljeno je da su takve emisije na HRT-u pripremane i emitirane sve do 1991. godine. One su u percepciji manjina ostale kao određena vrsta stečenog prava i ne može se prihvatiti da se takve ili slične emisije danas, dvadeset godina kasnije, ne mogu na HRT-u pripremati i emitirati.

Osobito je upozoreno na nedovoljnu zastupljenost manjinskih tema u informativnim programima HTV-a. Postavljeno je pitanje kako je moguće da se u redovitim informativnim emisijama HTV-a ne može naći prostora za informacije o manjinama i djelovanju manjinskih zajednica. Umjesto objektivnog i afirmativnog izvještavanja o takvim temama u emisijama vijesti, posebno u središnjoj informativnoj emisiji Dnevnik, kada se i nađe mjesta za manjine, nerijetko se informiranje svodi na senzacionalizam i ekscesne situacije, što, umjesto da senzibilizira javnost za manjine i manjinsku problematiku, ima sasvim suprotan učinak.

Imajući u vidu da je člankom 18. Ustavnog zakona precizirano koji su sadržaji u javnim medijima od interesa za nacionalne manjine, zatraženo je objašnjenje kriterija po kojima je HTV pojedine emisije klasificirao kao emisije o nacionalnim manjinama, s obzirom da su u razmatranom Izvješću, među emisije i priloge HTV-a o pripadnicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj ubrojeni (str. 45. i 46. Izvješća) i filmovi: „Moji kenijski korijeni“ (reportaža o putovanju jedne zagrebačke studentice u Keniju - zemlju u kojoj je rođen njezin otac), te film o djevojčici iz Medulina čija je obitelj sljedbenik Hare Krishne, kao i neke druge emisije za koje se ne zna kako su se našle na popisu manjinskih emisija. Vijeće je upozoreno da u narednim Izvješćima ovom pitanju mora pristupiti s više pažnje.
U raspravi je izraženo i nezadovoljstvo s ispunjavanjem obveze HRT-a u promicanju ravnopravnosti spolova, sukladno programskim obvezama i načelima utvrđenim Zakonom o HRT-u i Zakonom o ravnopravnosti spolova, kao i s nedovoljnim angažiranjem HRT-a, osobito HTV-a, na promociji prava i potreba najranjivijih društvenih skupina, osobito djece i osoba s invaliditetom. Kada su u pitanju osobe s invaliditetom, ukazano je na deficit informativnih emisija prilagođenih  osobama bez sluha ili s oštećenim sluhom, na izostanak emisija koje bi problematizirale ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, na uskraćivanje informacija o sportskim natjecanjima na kojima nastupaju osobe s invaliditetom (kao što su nedavno održanim OI osoba s invaliditetom u Kanadi), i drugi sadržaji za koje te osobe imaju  povećani interes. Zatraženo je i objašnjenje zašto još uvijek nije donesen pravilnik kojim se uređuje označavanje emisija koje nisu prihvatljive za djecu.

U vezi s informativnim emisijama HTV-a stavljena je primjedba da često puta ne ispunjavaju kriterije propisane Zakonom o HRT-u u pogledu istinitosti i objektivnosti, kao i da nema odjeljivanja informacije od komentara, iako to Zakon izričito propisuje.  Nije prihvatljivo da se vijesti koje moraju biti istinite i nepristrane, iznose uz političke i druge komentare urednika. Takve pojave, naglašeno je u raspravi, dovode do pada kvalitete i smanjenja gledanosti, pa javnost sa sve većim povjerenjem prihvaća informativni program komercijalnih televizija, umjesto HRT-a. Osobito je neprihvatljivim naznačeno iznošenje u vijestima politički obojenog „humora“ na račun drugih država, jer to može imati ponekad i nepredvidljive posljedice.

Upozoreno je i na zapostavljenost regionalnih programa, koji bi obzirom na raspoložive kapacitete trebali biti velika prednost HRT-a, a to su sve manje, jer se u njih ne ulaže. Osim toga, ne rijetko se daje prednost nevažnim sportskim prijenosima, pred emisijama koje građane trebaju informirati od najznačajnijim zbivanjima u njihovim županijama, gradovima i općinama, čime HTV značajno gubi na aktualnosti.

U raspravi je ukazano i na nedavno izrečeni govor mržnje u nastupu čelnika jedne od političkih stranaka u emisiji HTV-a, od kojeg se niti voditeljica emisije niti vodstvo HTV-a nisu ogradili. Na takve pojave HRT je redovito upozoravan i u ranijim saborskim raspravama, ali i unatoč toga izostaje reagiranje, iako su obveze HRT-a u vezi s takvim pojavama, izričito utvrđene člankom 8. Zakona o HRT. Od vodstva HRT-a je, također, zatraženo da u skladu sa Zakonom provede postupak za utvrđivanje odgovornosti za emitiranje priloga u informativnom programu HTV-a na blagdan Uskrsa, u kojem se na krajnje neprimjeren način govorilo o Svetom Ocu papi Benediktu XVI. Na taj postupak stigle su brojne reakcije građana, ali još uvijek nema informacije je li i što na HRT-u poduzeto.    

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeće

ZAKLJUČKE

1. Ne prihvaća se Izvješće  o radu Vijeća HRT-a i provedbi programskih načela i obveza  utvrđenih zakonom u programima HR-a i HTV-a u razdoblju od 14. listopada 2008. do 24. veljače 2010. godine i Izvješće Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a za 2008. godinu.

2. Zadužuje se Programsko vijeće HRT-a da sukladno članku 19. Zakona o HRT-u najkasnije do 30. lipnja 2010. godine dostavi Hrvatskom saboru novo izvješće o svom radu i o provedbi programskih načela i obveza utvrđenih zakonom u programima HR-a i HTV-a, kao i izvješće Ravnateljstva o poslovanju HRT-a u 2009. godini.

3. Zadužuje se Programsko vijeće HRT-a da u izvješću koje će podnijeti sukladno točci 2. ovih zaključaka, posebno izvijesti o ostvarivanju obveza HRT-a koje proizlaze iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Europske povelje o regionalnima i manjinskim jezicima i iz dokumenata kojima su uređene obveze HRT-a u promicanju ravnopravnosti spolova i promicanju prava ranjivih skupina (djeca, osobe s invaliditetom i dr.), imajući pri tome u vidu kako neizvršene obveze  Vijeća utvrđene zaključcima 14. sjednice Hrvatskoga sabora, tako i primjedbe i prijedloge iznesene na sjednici Odbora i Hrvatskoga sabora, te Mišljenje Vlade Republike Hrvatske o razmatranom Izvješću vijeća HRT-a za razdoblje od 14. listopada 2008. do 24. veljače 2010. godine i o Izvješću Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a za 2008. godinu.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora održao je raspravu na 33. sjednici, održanoj 14. travnja 2010. godine, o provedbi svog zaključka o izradi Prijedloga zakona o Spomen-području Goli otok, donesenog 14. prosinca 2005. godine.

Odbor je tada jednoglasno usvojenim zaključkom pozvao Vladu Republike Hrvatske da u suradnji sa svim zainteresiranim stranama pripremi Prijedlog zakona o Spomen području Goli otok. Odbor je, također, pozvao sve zainteresirane strane da zajedničkim nastojanjima  iznađu najbolji model zaštite područja Golog otoka uvažavajući povijesna, ekološka, arhitektonska, kulturna i turistička gledanja, a osobito imajući u vidu:
- povijesne značajke tog područja i odgojnu funkciju samog spomen područja, uz donošenje odgovarajućeg pravnog okvira zaštite,
- nužno reguliranje i ograničavanje aktivnosti na tako zaštićenom području,
- iznalaženje najpogodnijih arhitektonskih rješenja koja će uvažavati prirodni okoliš i potrebne ekološke standarde,
- omogućavanje i komercijalnog (gospodarskog) iskorištavanja u kulturne i turističke svrhe.

Navedeni zaključak Odbora upućen je Vladi RH, a od nadležnog Ministarstva kulture nakon toga zaprimljeno je više očitovanja iz kojih proizlazi da je postupak izrade zakonskog prijedloga zastao zbog „nemogućnosti identifikacije terena, tj. obuhvata Spomen-područja iz razloga što zemljišnoknjižni ulošci za katastarsku općinu Goli još nisu sastavljeni, a bez njihovog sastavljanja nije moguće staviti u službenu uporabu novi katastarski plan“.

Na sjednici Odbora održanoj 14. travnja 2010. godine, predsjednik Udruge Goli otok „Ante Zemljar“, prof. dr. Pavo Ravlić, istaknuo je da je Općinski sud u Rabu u završnoj fazi rješavanja pitanja zemljišnoknjižnih uložaka, te da će time biti otklonjene sve prepreke za upućivanje Prijedloga zakona o Spomen-području Goli otok u saborsku proceduru. 

Predstavnica nadležnog ministarstva naglasila je da je Nacrt prijedloga zakona o Spomen-području Goli otok izrađen prije tri godine, te da su poduzete brojne mjere kako bi se osigurali svi potrebni preduvjeti za konačno utvrđivanje prijedloga zakona.

Imajući u vidu izloženo, članovi Odbora su posebno ukazali na važnost uključivanja predstavnika lokalnih vlasti u izradu samog zakonskog prijedloga, ali i na potrebu bolje suradnje svih zainteresiranih strana u osmišljavanju samog spomen-područja. Također su naglasili da će rasprava o ovom prijedlogu zakona pridonijeti senzibiliziranju javnosti o iznimnom značaju zaštite ukupne spomeničke baštine kojom se obilježavaju teška ljudska stradanja, te na obvezu nadležnih tijela da kontinuirano poduzimaju sve mjere kako bi se spriječilo devastiranje postojećih obilježja.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno usvojio sljedeći

ZAKLJUČAK

Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da do 30. lipnja 2010. godine uputi u saborsku proceduru Prijedlog zakona o Spomen-području Goli otok.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je na 33. sjednici, održanoj 14. travnja 2010. godine, prijedlog članice Odbora, zastupnice Vesne Škulić, da se od Vlade Republike Hrvatske zatraži izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2009. godine.

Kako je obrazložila u uvodnom izlaganju, u Završnim odrednicama Nacionalne strategije utvrđena je obveza Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti da, do 1. travnja svake godine, Vladi Republike Hrvatske dostavi objedinjeno izvješće o provedbi mjera zadanih Nacionalnom strategijom.

Također je Republika Hrvatska, sukladno članku 35. Konvencije za osobe s invaliditetom, dužna Odboru za prava osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda podnijeti sveobuhvatno izvješće, preko glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, o mjerama poduzetim radi ostvarenja obveza preuzetih ovom Konvencijom i o napretku ostvarenom u tom pogledu, u roku od dvije godine nakon stupanja na snagu ove Konvencije za svaku odnosnu državu stranku. Istaknula je da je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, usvojena u New Yorku 13. prosinca 2006. i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, usvojen u New Yorku 13. prosinca 2006., a koji su objavljeni u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori« br. 6/2007, stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 3. svibnja 2008. godine.

Stoga je istaknula da će Vlada Republike Hrvatske, kroz podnošenje dvogodišnjeg izvješća Ujedinjenim narodima, te temeljem godišnjih izvješća Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti o provedbi Nacionalne strategije, raspolagati svim potrebnim podacima i informacijama koje mogu realno predstaviti koje mjere su poduzimala nadležna ministarstva kako bi se unaprijedio položaj osoba s invaliditetom u protekle dvije godine od donošenja Nacionalne strategije izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine. Naglasila je da će se razmatranjem dvogodišnjeg izvješća o provođenju Nacionalne strategije na sjednici Hrvatskoga sabora skrenuti dužna pozornost na važnost uključivanja svih dionika u provođenje predviđenih mjera za zaštitu i promicanje prava osoba s invaliditetom.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno usvojio sljedeći

ZAKLJUČAK

Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da do 30. rujna 2010. godine podnese Hrvatskome saboru Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2009. godine.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 32. sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine, Konačni prijedlog zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 4. veljače 2010. godine. 

Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, osobito zbog odredbi koje se odnose na udžbenike i pripadajuća dopunska nastavna sredstva za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina, te na  udžbenike i dopunska nastavna sredstva za učenike s teškoćama u razvoju.

U raspravi je izneseno više prijedloga za izmjene i dopune predloženog teksta Konačnog prijedloga zakona, i to:

U članku 2. predloženo je da se tekst točke 3. uskladi s odredbom članka 6. Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.

Članak 6. predloženo je da se izmjeni na način da postupak odobravanja udžbenika i dopunskih nastavnih sredstava za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina i dalje ostane u djelokrugu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Naime, Konačnim prijedlogom zakona predviđeno je da postupak odobravanja udžbenika i dopunskih nastavnih sredstva za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina vode Agencije, umjesto da taj postupak kao i do sada vodi Ministarstvo. To bi bila iznimka u odnosu na druge udžbenike za koje je zadržano dosadašnje rješenje, prema kojem su udžbenici ostali i dalje u djelokrugu Ministarstava.

Pri svemu tome, kako je u raspravi istaknuto, treba imati u vidu da je Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (NN br. 51/00) u članku 15. propisano da se na izdavanje udžbenika na jeziku i pismu nacionalnih manjina primjenjuju opći propisi o udžbenicima, te da se u školskim ustanovama s nastavom ne jeziku i pismu nacionalnih manjina mogu koristi udžbenici iz matične zemlje nacionalne manjine uz odobrenje Ministarstva. Kako su uvezeni udžbenici prema izvješću Vlade i Ministarstva još uvijek u velikom broju  u uporabi u navedenim školskim ustanovama, a kako je po spomenutom Zakonu njihovo odobravanje u nadležnosti Ministarstva, i to pokazuje da se dosadašnji sustav u ovoj oblasti treba zadržati.

U raspravi je konstatirano i to da predlagatelj nije dao nikakvu argumentaciju za predloženu promjenu, niti o tome postoji objašnjenje u obrazloženju Konačnog prijedloga zakona. Radi se, uz to, o postupku za koji se sredstva osiguravaju u okviru Ministarstva, a i službe Ministarstva osposobljene su za te poslove kroz višegodišnju praksu. Prebacivanje na Agencije značilo bi ponovno kretanje ispočetka.

Osim toga, obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina jedno je od temeljnih manjinskih prava, za čije je ostvarivanje po Ustavnom zakonu odgovorno Ministarstvo, pa je razumljivo da i udžbenici  kao nerazdvojni dio tog procesa ostanu u njegovom djelokrugu.

Predloženo je brisanje teksta stavka 4. članka 6. Konačnog prijedloga zakona zbog racionalizacije  postupka, jer se smatra da za prethodno mišljenje Savjeta za nacionalne manjine u postupku odobrenja udžbenika za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina, nema posebne potrebe, a niti je ono predviđeno posebnim propisom. Osim toga, u stavku 3. ovog članka već je predviđeno da usklađenost udžbenika za nastavu na jeziku i pismu nacionalne manjine s nacionalnim i predmetnim kurikulumom i Udžbeničkim standardom, u postupku odobravanja, provjerava stručna prosudbena skupina koju imenuje Ministarstvo, pa bi uz to traženje još i prethodnog mišljenja Savjeta bilo bespotrebno odugovlačenje postupka. 

Iznesen je prijedlog da se umjesto brisanog teksta stavka 4. u Zakon unese nova odredba kojom bi se  utvrdilo da se i odobreni udžbenici, pripadajuća dopunska nastavna sredstva i dodatci udžbenicima na jeziku i pismu nacionalne manjine, uvrštavaju u Katalog obveznih udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstva, čime bi se u statusu izjednačili s ostalim udžbenicima.

Sukladno danim prijedlozima da postupak odobravanja manjinskih udžbenika vodi Ministarstvo, a ne Agencije, predloženo je da se i u stavku 5. članka 6. izvrši izmjena na način da se formulira da pojedinosti postupka odobravanja udžbenika i dopunskih nastavnih sredstava za nastavu na jeziku i pismu nacionalne manjine, posebnim aktom umjesto Agencija uređuje ministar.

U članku 7., predloženo je također nekoliko izmjena i dopuna:
 
- U stavku 1. predloženo je da se izvrši dopuna tako da predmet odobravanja pored udžbenika i dopunskih nastavnih sredstava bude i „Dodatak udžbeniku“ za nastavu na jeziku i pismu nacionalne manjine, sukladno članku 2. točka 3. Konačnog prijedloga zakona.
- U stavku 2. podstavku 2. (članka 7.) predloženo je da se tekst izmjeni i dopuni tako  da se precizira o kojem se vijeću radi, odnosno tko donosi odluku o odabiru udžbenika i dopunskog nastavnog sredstva objavljenog  u Katalogu, čiji će se prijevod koristiti u nastavi na jeziku i pismu nacionalne manjine, te kakav je postupak kada stručna vijeća nisu formirana.
- U podstavku 3. stavka 2. (članka 7.) predloženo je da se  tekst izmjeni i dopuni na način, da se preciznije definira kakvu izjavu nakladnik daje, odnosno da je razvidno da se radi o ovjerenoj izjavu o ustupanju prava „izdavanja prijevoda/podizdavanja“ odabranog udžbenika.
- Predloženo je brisanje podstavka 4. stavka 2. članka 7. imajući u vidu da prijevod udžbenika mora biti istovjetan originalu, osim jezika i pisma, pa kao takav nema dodatka, a osim toga   ovaj podstavak suvišan je i zbog toga, jer je predloženo da se odobravanje dodatka udžbeniku uredi u stavku 1. članka 7.
- U stavku 3. članka 7. predloženo je brisanje riječi: „iz stavka 1. ovog članka“, jer je u pitanju suvišan tekst koji umanjuje preciznost odredbe.
- U podstavku 1. stavka 3. članka 7. dat je prijedlog da se riječ „prevedenog“ zamjeni s riječju „uvezenog“, obzirom da se ovom odredbom uređuje odobravanje uvezenih, a ne prevedenih udžbenika. U istom podstavku predloženo je također brisanje teksta kojim se uvodi obveza da se uz zahtjev za odobrenje uvezenog udžbenika prilože uz tiskane i tri primjerka udžbenika u elektroničkom obliku, obzirom da nije uvijek moguće osigurati pri uvozu uz tiskani i elektronički oblik udžbenika. Osim toga radi se o dodatnoj obvezi koja  nije predviđena ni u sada važećem zakonu, i za koju nema posebne potrebe.
- Tekst podstavka 2. stavka 3. (članka 7.) predloženo je da se briše, jer se njime uvodi nova suvišna obveza (dokaz da je udžbenik odobren u matičnoj državi) koja  nije predviđena ni u sada važećem zakonu. Uvezeni udžbenici podliježu provjeri stručnog povjerenstva, prije nego Ministarstvo donese odluku o odobravanju njihove uporabe u školama u Republici Hrvatskoj, pa dokaz da je uvezeni udžbenik u matičnoj državi odobren za uporabu, nema  svrhe. Za udžbenike koji se upotrebljavaju u Republici Hrvatskoj mjerodavne su odluke prosvjetnih tijela Republike Hrvatske, a ne odluke tijela strane države. Umjesto toga, predložen  je novi tekst podstavka 2. kojim se utvrđuje obveza podnositelja zahtjeva, da školama distribuira uvezeni udžbenik u tekstu koji je istovjetan udžbeniku koji je odobrilo Ministarstvo. Takvu obvezu sadrži i sada važeći Zakon o udžbenicima.    

U članku 35. iza stavka 17. predloženo je da se doda novi stavak 18. kojim bi se uredilo da se do donošenja podzakonskoga akta iz članka 6. stavak 5. ovog Zakona primjenjuju odredbe Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu (Narodne novine, br. 36/06, 141/06, 152/08 i 86/09) koje se odnose na udžbenike i dopunska nastavna sredstava za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina.

Ova dopuna predložena je s obrazloženjem da je u članku 35. stavku 3. predviđeno, da je ministar provedbene propise na temelju ovog Zakona dužan donijeti u roku od godine dana od dana njegovog stupanja na snagu. Obzirom na to, Zakon je potrebno dopuniti prijelaznom odredbom prema kojoj bi se do donošenja novog podzakonskog akta iz članka 6. stavak 5., primjenjivale odredbe sada važećeg Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu.

Svi navedeni prijedlozi dostavljeni su predlagatelju u amandmanskom obliku, a predstavnica predlagatelja na sjednici Odbora složila se s predloženim izmjenama i dopunama, te se očekuje da će predlagatelj do početka rasprave na sjednici Sabora korigirati tekst Konačnog prijedloga zakona.

U raspravi je zatraženo i pojašnjenje u svezi osiguravanja udžbenika za učenike s teškoćama u razvoju koji se nalaze u centrima za odgoj i obrazovanje. Naime, ovi centri se nalaze u sustavu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te je određeno da se učenici u posebnim odgojno obrazovnim ustanovama obrazuju po standardnim, prilagođenim i posebnim programima. Međutim, nisu razdijeljene nadležnosti između Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi u čijem sustavu se ti centri nalaze i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa,  te samih centara kada je u pitanju određivanje udžbenika koji će se koristiti za obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju, odnosno postupak nabave udžbenika, jer za ovu kategoriju još uvijek ne postoji udžbenički standard. Također je naglašeno da se u članku 2. točki c) kojom se definira geografski atlas kao dopunsko nastavno sredstvo, navedu i refleksni atlas  i globus te druga reljefna pomagala za slijepe učenike, koji se u brojnim zemljama koriste već duže vrijeme.

Istaknuto je da je obveza Republike Hrvatske, koja proizlazi iz potpisane i ratificirane Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, da sva obrazovna i nastavna sredstva moraju biti dostupna učenicima s teškoćama u razvoju u pristupačnom obliku.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (uz 8 glasova „za“ i 1 „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o udžbenicima za osnovnu i srednju školu

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                       
                                                                                         PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je na 31. sjednici, održanoj 3. veljače 2010. godine, Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije u razdoblju od 01. siječnja do 31. prosinca 2008. godine, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 7. prosinca 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, osobito u dijelu koji se odnosi na ovlast Vijeća za elektroničke medije utvrđenu čl. 65. da donosi odluku o dodjeli sredstava iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Istim člankom je utvrđeno da će se sredstvima Fonda (3% sredstava od pretplate koja se plaća HRT-u) poticati programski sadržaji elektroničkih medija na lokalnoj i regionalnoj razini koji su važni za ostvarivanje prava građana na javno informiranje, za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u RH i za poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova.

Članovi Odbora su se posebno osvrnuli na obveze Vijeća da potiče objavljivanje programskih sadržaja koji se odnose na ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava nacionalnih manjina, djecu ili mlade, osobe s invaliditetom, te obvezu da zabrani one sadržaje kojim se potiče i širi mržnja na osnovu rasne ili etične pripadnosti, spola, jezika, vjere, nacionalnog ili socijalnog podrijetla. S tim u vezi su ukazali na važnost daljnjeg razvijanja tolerancije kako bi se postigao veći stupanj razumijevanja svih različitosti i uklanjanje uvriježenih stereotipa. Stoga su mišljenja da bi u narednim izvješćima Vijeće trebalo više pozornosti posvetiti analizi upravo ovih programskih sadržaja kako bi se moglo ocijeniti ispunjavaju li nakladnici zakonom utvrđene obveze.

Kada je u pitanju osiguravanje programskih sadržaja namijenjenih nacionalnim manjinama, istaknuli su da iznos koji je dodijeljen iz sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za ove programske sadržaje, ne znači i da će biti za njih upotrijebljen. Naime, događa se da se samo dio tih sredstava iskoristi za emisije namijenjene nacionalnim manjinama, dok se veći dio koristi za rad pojedinih radio postaja. Kako je istaknuto, problem financiranja televizijskih i radio postaja posebno je izražen na regionalnim i lokalnim razinama. Vijeće bi, stoga, trebalo pratiti na koji način se dodijeljena sredstva koriste, odnosno dužno je osigurati da se koriste za programske sadržaje namijenjene nacionalnim manjinama jer je to i obveza utvrđena ne samo Zakonom o elektroničkim medijima i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, nego i Europskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima.

Članovi Odbora su, stoga, pozvali Vijeće za elektroničke medije da iz ukupnih sredstava Fonda izdvoji određeni iznos za analizu navedenih programskih sadržaja, osobito govora mržnje i netolerancije u elektroničkim medijima, na ciljanim televizijskim i radio postajama.

Iako su pozdravili donošenje Pravilnika o načinu postupanja nakladnika televizijske djelatnosti radi zaštite maloljetnika (NN, 130/08), naglasili su da nema podataka o tome koliko se taj Pravilnik poštuje, je li dolazilo do kršenja njegovih odredbi i u kojem dijelu. Također su istaknuli da se Vijeće ne koristi u dovoljnoj mjeri ovlastima koje su mu dane samim Zakonom o elektroničkim medijima. Nije razumljivo zašto je Vijeće u 2008. godini pokrenulo samo jedan prekršajni postupak koji je još uvijek u tijeku, kada se zna da je samo Pravobraniteljica za djecu Vijeću podnijela deset prijava s traženjem da Vijeće kao regulatorno tijelo ispita je li došlo do kršenja dječjih prava. S obzirom da je pokrenut jedan prekršajni postupak i da je dano svega šest opomena, u daljnjem radu se očekuje aktivnija uloga Agencije, prije svega po službenoj dužnosti, te veća suradnja Agencije s nadležnim državnim tijelima. Izraženo je mišljenje da predloženo Izvješće ne daje uvid u ostvarivanje programskih sadržaja namijenih djeci, kao i sadržaja kojima bi se poticalo stvaralaštva djece kroz osmišljavanje posebnih emisija u kojima bi došao do izražaja njihov potencijal. Upravo ovom aspektu, kako je naglašeno, potrebno je posvetiti veću pažnju prilikom raspodjele sredstava Fonda.

Članovi Odbora su od Vijeća za elektroničke medije zatražili preciznije podatke o broju emisija namijenjenih osobama s invaliditetom, o iznosu sredstava za njihovu realizaciju koja su s tom namjenom dodijeljena iz Fonda, kao i podatak o tome koliko je televizijskih i radijskih nakladnika uopće pokazalo interes za emitiranje ovih emisija, odnosno koliko ih se javilo na natječaj za raspodjelu sredstava Fonda. Budući da su sredstva Fonda prije svega namijenjena poticanju programskih sadržaja elektroničkih medija na lokalnoj i regionalnoj razini vezanih uz ostvarivanje prava građana na javno informiranje, naglašeno je da su osobe s invaliditetom u tom smislu posebno prikraćene jer je vrlo mali broj emisija koje su im namijene, osobito na lokalnim televizijskim i radio postajama. Vijeće za elektroničke medije je pozvano da uspostavi bolju suradnju s pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom, kao i s predsjednicima udruga i saborskim zastupnicama koje zastupaju interese osoba s invaliditetom, kako bi se iznašla najbolja rješenja za ostvarivanje programskih sadržaja kojim bi se pridonijelo stvaranju većeg broja emisija za osobe s invaliditetom, a koje bi bile prilagođene pojedinim kategorijama (prevođenje za gluhe osobe). Posebno je istaknuta potreba educiranja novinara o pravima osoba s invaliditetom te je s tim u vezi predloženo da se prilikom godišnjih susreta udruga televizijskih i radijskih nakladnika osigura njihovo upoznavanje s problematikom osoba s invaliditetom.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da prihvati

Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije u razdoblju od 01. siječnja do 31. prosinca 2008. godine

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 31. sjednici održanoj 03. veljače  2010. godine, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2008. godinu za potrebe nacionalnih manjina, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. prosinca 2009. godine.

Odbor je Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

Ocjenjeno je da razmatrano Izvješće za 2008. godinu realno prikazuje stanje u provođenju ovog Ustavnog zakona, te da je znatno kvalitetnije pripremljeno nego ranija Izvješća, odnosno da je Vlada Republike Hrvatske u njegovoj pripremi imala u vidu zaključak koji je Hrvatski sabor na prijedlog Odbora, donio nakon razmatranja Izvješća za 2007. godinu. Tim zaključkom od Vlade je zatraženo da ubuduće uz navođenje podataka i činjenica, iznese i svoju ocjenu ostvarenih rezultata u  provedbi Ustavnog zakona, te da temeljem analize uzroka neprovođenja pojedinih zakonskih odredbi, predloži mjere za otklanjanje uočenih teškoća.

U raspravi je, međutim, konstatirano da spomenuti zahtjev Odbora i Hrvatskog sabora ipak nije u cijelosti realiziran. Naime, naglašeno je da i pored toga što je u Izvješću za 2008. godinu dana dosta objektivna ocjena stanja, za one dijelove Ustavnog zakona koji se ne provode na zadovoljavajući način, nedostaje analiza uzroka problema. Osim toga, Vlada ne daje prijedlog mjera koje treba poduzeti da bi se uočeni problemi riješili, što se u spomenutom zaključku Sabora izrijekom traži.

Članovi Odbora složili su se s konstatacijom iz Izvješća da su tijekom 2008. godine uloženi značajni napori u provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, što se ogleda kako u  povećanom izdvajanju sredstava u Državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina, tako i u  brojnim aktivnostima koje su Vlada i druga državna tijela poduzela u cilju njegove provedbe. Napredak je ostvaren u oblasti odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina, zadržan je pozitivan trend u očitovanju vjerskih sloboda, povećana sredstva vjerskim zajednicama koje su sklopile ugovore s Vladom Republike Hrvatske, izdvojena su dodatna sredstva za obnovu vjerskih objekata i održavanje crkava i zgrada koje su kulturna baština Republike Hrvatske. Isto tako, većim izdvajanjem sredstva u Državnom proračunu u odnosu na prethodnu godinu, stvoreni su i bolji uvjeti za rad udruga i ustanova nacionalnih manjina u oblasti kulture, izdavaštva i informiranja. Značajan napredak ostvaren je i u provedbi Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana „Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015.“, osobito kroz veće uključivanje romske djece u obrazovni sustav (od predškolskih do visokoškolskih ustanova), poboljšanje zdravstvenog standarda romske populacije, rješavanje problema stanovanja, poduzete aktivnosti za zapošljavanje i pružanjem besplatne pravne pomoći u rješavanju statusnih pitanja Roma. Istaknuto je da je dinamiku ostvarivanja Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma potrebno i dalje održavati, kako bi se ostvarili ciljevi postavljeni ovim dokumentima.      

U raspravi je, međutim, naglašeno da pored naznačenih pozitivnih rezultata u ostvarivanju prava zajamčenih Ustavnim zakonom, još uvijek ima dosta područja u kojima je primjetna razlika između normativnih rješenja i proklamirane politike s jedne strane i onog što se u praksi ostvaruje, i to prije svega kada je u pitanju:
- pravo na službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina,
- pravo na zastupljenost nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima;
- pravo na zastupljenost nacionalnih manjina u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave;
- pravo na sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, te
- pravo na pristup sredstvima javnog priopćavanja.

Istaknuto je da su i u svim dosadašnjim Izvješćima navedena pitanja označena kao područja u kojima ima najviše poteškoće. Međutim, i u razmatranom Izvješću za 2008. godinu kao i ranijih godina, Vlada nije dala detaljnije objašnjenje razloga zbog kojih se navedeni problemi konstantno ponavljaju, niti je naznačila konkretne mjere koje namjerava poduzeti da se stanje promjeni.  Vlada se u Izvješću poziva na Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona koji je donijela 25. lipnja 2008. godine. Kako se radi o internom dokumentu Vlade, a u ovom Izvješću kojeg podnosi Saboru predviđene mjere se ne konkretiziraju, ostaje nejasno što se stvarno namjerava poduzeti, tko su nositelji obveza i u kojim rokovima će se  pojedine aktivnosti realizirati. 

Kada je u pitanju službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina upozoreno je na činjenicu  koja je konstatirana i u samom Izvješću da tijekom 2008. godine uglavnom nije bilo zahtjeva stranka za uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina u postupcima pred državnim tijelima prvog stupnja, dok je pred sudovima vođeno svega 19 postupaka na jeziku i pismu nacionalne manjine ( i to samo na talijanskom), a 258 stranaka (također svi pripadnici talijanske nacionalne manjine) odbilo se koristiti u sudskom postupku pravom na uporabu  svog materinjeg jezika. Kako u Izvješću nije dano objašnjenje zašto pripadnici nacionalnih manjina ne traže ili odbijaju korištenje svog materinjeg jezika u upravnim i sudskim postupcima,  u raspravi je ukazano na potrebu da Vlada i nadležna državna tijela analiziraju ovu pojavu. Postavljeno je pitanje radi li se, možda, o strahu pripadnika nacionalnih manjina da im većinsko okruženje nije sklono i da će imati problema ukoliko se opredijele za vođenje postupka na svom jeziku i pismu, odnosno da će time pogoršati svoj položaj u upravnim i sudskim postupcima. To bi, kako je rečeno, trebalo ispitati i  poduzeti mjere za ohrabrivanje pripadnika nacionalnih manjina da se koriste ovim svojim zakonskim  pravom.

Slična je situacija i s izdavanjem osobnih iskaznica na jeziku i pismu nacionalne manjine. Osim jednog broja pripadnika talijanske nacionalne manjine, ovim pravom, kako se vidi iz Izvješća, koristio se gotovo zanemariv broj pripadnika ostalih nacionalnih manjina. Izneseno je mišljenje da odgovornost za takvo stanje snosi dijelom i MUP, jer u postupku izdavanja osobnih iskaznica  primjenjuje članak 8. stavak 2. Zakona o osobnoj iskaznici na način da ovo pravo ograničava na određene jedinice samouprave, a ne primjenjuje članak 9. stavak 2. Ustavnog zakona, koji spomenuto pravo teritorijalno ne ograničava. Upozoreno je i na pojave da se uz zahtjev za izdavanje osobne iskaznice na jeziku i pismu nacionalne manjine, te pri upisu nacionalne pripadnosti u popis birača, od pripadnika nacionalnih manjina traži pisani dokaz - dokument u kojem je ta činjenica upisana (iako se takav podatak više ne unosi u matične knjige), ili se traži ovjerena izjava dana kod javnog bilježnika (što iziskuje financijske izdatke), unatoč tome što takav postupak nije propisan zakonom, a sloboda izjašnjavanja o  nacionalnoj pripadnosti predstavlja jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom.

Nezadovoljavajuća je situacija i sa uporabom manjinskog jezika u tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i s dvojezičnim ispisivanjem prometnih znakova, odnosno naziva mjesta, ulica i trgova.

Izraženo je mišljenje da stanje s ostvarivanjem dvojezičnosti u praksi pokazuje, da bi bilo daleko učinkovitije rješenje koje je ranije postojalo, a prema kojem je ostvarivanje tog manjinskog prava bilo povezano s teritorijem na kojem žive pripadnici nacionalne manjine i po kojem je pravo na dvojezičnost  primjenjivano automatizmom. Očito je, kako je rečeno, da sadašnje rješenje po kojem se svaki pripadnik manjine u svakoj danoj situaciji pred nadležnim tijelom treba o tome izjašnjavati, ne daje očekivane rezultate, što dovodi u pitanje primjenjivost zakonskih odredbi koje jamče pravo na dvojezičnost.

I dalje ima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koje svoje akte nisu uskladile s Ustavnim zakonom. Osim toga, dio ih je tu obvezu samo formalno proveo, bez  primjene u praksi.  Takvo stanje održava se godinama. Radi se uglavnom o istim jedinicama samouprave, a u Izvješću osim konstatacije nema naznake konkretnih poteza koje nadležna središnja tijela državne uprave i Vlada imaju namjeru poduzeti, niti kada će se problem riješiti. Štoviše, iz Izvješća se stječe dojam da središnja tijela državne uprave nemaju jasan stav o tome što treba učiniti. U raspravi je postavljeno pitanje kako je moguće da netko zakon godinama ne provodi, a da za to nema nikakvih sankcija i ne ohrabruje li se na taj način one koji zakon ne provode da to i dalje čine.

Istaknuto je, također, da je iz Izvješća razvidno da se zakonom zajamčena zatupljenost nacionalnih manjina, kako u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, tako i u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, iznimno sporo ostvaruje. Posebno je zabrinjavajuće da se kod prijava na natječaje veoma mali broj kandidata poziva na pravo utvrđeno člankom 22. Ustavnog zakona. U Izvješću nema objašnjenja za tu pojavu. Zatraženo je stoga da se problem analizira i utvrdi što je u pitanju, odnosno smatraju li, možda, potencijalni kandidati i s kojim razlogom da bi im pozivanje na spomenutu zakonsku odredbu moglo u natječajnom postupku  biti otežavajuća okolnost, iako je pozivanje na članak 22. Ustavnog zakona predviđeno kao prednost pod jednakim ostalim natječajnim uvjetima.   
      
Pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja i dalje ostaje jedan od problema na čijem rješavanju nisu učinjeni potrebni pomaci. HRT još uvijek ne realizira emisije na jezicima nacionalnih manjina, a nije formirana niti redakcija koja bi pripremala takve emisije. U Izvješću je navedeno da će se intenzivirati aktivnosti na provođenju zaključka Vlade od 30. srpnja  2009. godine, kojim je prihvaćen Nacrt ugovora o proizvodnji i emitiranju emisija namijenjenih informiranju nacionalnih manjina. Nema, međutim, pojašnjenja, što je predviđeno tim ugovorom i zašto niti nakon šest mjeseci ništa nije učinjeno na njegovoj realizaciji. Kada su u pitanju radio i TV postaje na lokalnoj i regionalnoj razini, upozoreno je da one ne pokazuju dovoljan interes za emisije namijenjene nacionalnim manjinama. Međutim, s obzirom da su zainteresirane za sredstva Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija i da sredstva iz tog Fonda traže i dobivaju i za programe namijenjene manjinama, sugerirano je da Vijeće i Agencija za elektroničke medije više pozornosti posvete kontroli namjenskog korištenja odobrenih sredstva. Izražena je sumnja u podatak naveden u Izvješću, da su lokalne i regionalne postaje za emisije namijenjene manjinama u 2008. godini utrošile odobrenih 8.597.896 kuna. Predloženo je, također, da pri odobravanju sredstva za ove namijene Vijeće i Agencija ostvare suradnju sa Savjetom za nacionalne manjine, u čiji djelokrug po Ustavnom zakonu spada i davanje mišljenja i prijedloga u vezi s programima namijenjenim nacionalnim manjinama putem javnih radio i TV postaja.     

U raspravi je izraženo i mišljenje da bi u narednim izvješćima uz ostalo trebalo dati i prikaz  gospodarskog stanja i ukupnog društvenog života na područjima tradicionalno naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina, kako bi se dobila cjelovita slika o tome kakvi su uvjeti života na tim prostorima, što je bitna pretpostavka za ostvarivanje svih pa i manjinskih prava.

Naglašena je potreba da se nastave i intenziviraju napori za bolje funkcioniranje vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, jer od njihovog rada u mnogome zavisi uključenost nacionalnih manjina u javni život i upravljanje lokalnim poslovima, a time i rješavanje gorućih problema pripadnika nacionalnih manjina na područjima na kojima žive.

Izraženo je nezadovoljstvo činjenicom da se Izvješće za 2008. godinu u Hrvatskom saboru razmatra tek početkom 2010. godine. Time, kako je rečeno, Izvješće gubi na aktualnosti, i teško da može poslužiti za definiranje politike i mjera koje će pridonijeti uspješnijoj provedbi Ustavnog zakona. Predloženo je, stoga, da se Vladu obveže da izvješća o provođenju ovog Ustavnog zakona dostavlja najkasnije do polovice tekuće godine za prethodnu godinu.

Članovi Odbora izrazili su nezadovoljstvo i činjenicom da u raspravi o ovom Izvješću na sjednici Odbora nije bio nazočan niti jedan od ministara određenih da u ime Vlade Republike Hrvatske sudjeluju u radu Hrvatskog sabora i njegovih radnih tijela. Ovo osobito, imajući u vidu činjenicu da se radi o osjetljivoj problematici s nizom otvorenih pitanja, te da su središnja tijela državne uprave, pa time i njihovi čelni ljudi, sukladno članku 37. Ustavnog zakona, odgovorni za nadzor nad provedbom Ustavom, Ustavnim zakonom i posebnim zakonima zajamčenih prava i sloboda nacionalnih manjina.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeće

ZAKLJUČKE

1. Prihvaća se Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina  i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2008. godinu za potrebe nacionalnih manjina.

2. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da u narednim izvješćima o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina uz ocjenu ostvarivanja prava zajamčenih Ustavnim zakonom navede i mjere koje će poduzeti da se svaki od uočenih problema riješi.

3. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za prethodnu godinu podnese Hrvatskome saboru najkasnije do 30. lipnja slijedeće godine.

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 30. sjednici održanoj 27. siječnja 2010. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 14. siječnja 2010. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, osobito u dijelu koji se odnosi na Ustavom zagarantirana prava građana.

Kao doprinos raspravi o ovoj temi Odboru je upućeno mišljenje pravobraniteljice za djecu te Udruge GONG.

U opsežnoj raspravi koja je uslijedila, posebno je ukazano na važnost donošenja kvalitetnog Zakona o prebivalištu i boravištu građana kojim bi se osiguravalo poštivanje temeljnih ljudskih prava građana vezanih uz slobodu kretanja s jedne strane, ali i pravo države da osigura potrebne pretpostavke za provođenje zakonom uređenih ovlasti tijela državne i javne vlasti, s druge strane.

Članovi Odbora su konstatirali da je riječ o prijedlogu zakona kojim se duboko zadire u područje ljudskih prava, posebice kad je riječ o pravu građana da slobodno biraju svoje prebivalište, odnosno da se mogu slobodno kretati, što je uređeno člankom 32. Ustava Republike Hrvatske, te da se ta sloboda ne može ograničiti zbog činjenice da građanin nema dokaza npr. o zaposlenju ili stalnom izvoru prihoda, što je potvrđeno odlukom Ustavnog suda iz 2000. godine (NN 11/2000).  S tim u vezi naglašeno je da je sloboda kretanja osoba jedno od temeljnih načela Europske unije, te je, stoga, ukazano na potrebu preispitivanja odredbi predloženog zakona u svjetlu europskih direktiva kojima se uređuje ovo područje.

S druge strane, članovi Odbora su istaknuli potrebu iznalaženja najboljih rješenja kojima bi se izmirilo pravo na slobodu kretanja osoba s pravom države da zaštiti svoj pravni poredak. Suglasili su se s ocjenom predlagatelja da je uredno i ažurirano vođenje evidencije o prebivalištu važan preduvjet za sastavljanje realnog popisa birača, utemeljenog na stvarnom stanju. Na taj se način, također, osiguravaju pretpostavke za uklanjanje niza uočenih zapreka u provođenju drugih zakona, kao što je npr. pronalazak osoba od strane sudova i drugih državnih tijela, što je do sada predstavljalo veliki problem u radu pravne države. Kako bi se ova dva zahtjeva pomirila, predloženo je da se do drugog čitanja provede javna rasprava na kojoj bi se razmotrili svi mogući problemi i rješenja.

Međutim, zajednička je ocjena članova Odbora da ovako predložen zakon nije dovoljno precizan, a dijelom je i nedorečen, te uslijed toga otvara mogućnost da nadležna tijela državne uprave arbitrarno odlučuju o prijavljivanju i odjavljivanju prebivališta, a temeljem toga i brisanju iz evidencije o prebivalištu, uslijed čega može doći do kršenja ljudskih prava. Stoga su u raspravi iznijeli sljedeće primjedbe i prijedloge na ovaj Prijedlog zakona:
- Budući da se čl. 7. kojim se mijenja čl. 13. u novom stavku 8. navodi da će ministar unutarnjih poslova pravilnikom propisati postupak i način utvrđivanja uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi policijska uprava ili policijska postaja mogla donijeti rješenje o brisanju osobe s adrese prijavljenog prebivališta, članovi Odbora su mišljenja da je potrebno zakonom propisati procedure te jasno definirati npr. koje dokumente osoba mora priložiti prilikom prijave prebivališta kako bi dokazala namjeru da u nekom mjestu stalno živi. Ovo tim prije što je spomenutom odlukom Ustavnog suda ukinuta odredba čl.13.st.2. koja je propisivala mogućnost odbijanja prijave prebivališta ako se ne podnesu dokazi o zaposlenju ili izvoru prihoda. Uslijed toga je, kako je istaknuto, nastala pravna praznina koju je Ministarstvo unutarnjih poslova rješavalo internim naputcima, što nije dobar način reguliranja ovog važnog pitanja. Također je predloženo da pravilnici i drugi podzakonski akti koji ulaze u područje ljudskih prava i kojima se bitno utječe na položaj osoba i interes građana, prođu raspravu na ovom Odboru, čime bi se pridonijelo jačanju povjerenja u rad tijela državne uprave utemeljen na jasnim i preciznim procedurama.
- Ukazano je na nedovoljno uređen postupak žalbe na rješenje o brisanju osobe s adrese prebivališta. Novi stavak 4. čl. 13. uređuje pravo da se izjavi žalba drugostupanjskom tijelu Ministarstva unutarnjih poslova nakon što je prethodno isto ministarstvo, odnosno policijska uprava ili policijska postaja, po službenoj dužnosti, donijela takvo rješenje. Posebno je skrenuta pozornost na mogućnost da ovakva rješenja budu izvješena na oglasnoj ploči te uprave ili postaje, što bi značilo da osoba neće biti obaviještena o brisanju, a samim time bit će joj uskraćeno pravo na žalbu.
- Naglašeno je da iz predloženih odredbi članka 8. kojim se dodaje novi čl. 13b. nije razvidno na koji način će jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave uputiti zahtjev za donošenjem rješenja o odjavi po službenoj dužnosti i koje dokumente trebaju priložiti kako bi poduprli taj zahtjev. Kako je istaknuto, ovo je posebno važno u slučajevima kad istekne ugovor o najmu, a vlasnici ne mogu sami odjaviti drugu ugovornu stranku s adrese prebivališta. Rečeno je, također, da bi trebala postojati komunikacija između gruntovnica i ministarstva unutarnjih poslova na način da gruntovnica nakon prodaje kuće ili stana prosljeđuje podatke ministarstvu radi odjave prebivališta ili njegovog utvrđivanja po nekom drugom osnovu.
- Istaknuto je da nisu dovoljno obrazloženi razlozi zašto osoba koja radi odlaska u inozemstvo napušta prebivalište u trajanju duljem od godinu dana, mora o tome obavijestiti nadležna tijela. Ovo je posebno upitno u slučajevima kada se radi o studentima, osobito onima koji studiraju u zemljama s kojima Hrvatska nema uspostavljene diplomatske odnose.
- Postavljeno je i pitanje na koji način će se vršiti terenski uvid, odnosno provjeravati živi li stvarno neka osoba na prijavljenoj adresi, ako se ima u vidu odredba čl. 34. Ustava koja govori o nepovredivosti doma, te da samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.
- U raspravi su članovi odbora istaknuli pojedine kategorije osoba koje predlagatelj treba imati u vidu prilikom utvrđivanja spomenutih procedura.
- Tu je prije svega riječ o prijavi novorođenog djeteta u slučajevima kada njegovi roditelji ne žive zajedno, te zbog narušenih međusobnih odnosa izostaje suglasnost drugog roditelja na prijavu djeteta, a ne postoji odluka nadležnog tijela o roditeljskoj skrbi. Uslijed toga roditelji ne mogu ostvariti niz prava djeteta koja su usko vezana uz reguliranje prebivališta (npr. pravo na zdravstvenu zaštitu).
- Također treba voditi računa o ženama žrtvama nasilja koje žive u skloništima najmanje šest mjeseci, a nisu u mogućnosti odjaviti prebivalište te im, zbog toga što ne žive na prijavljenoj adresi, prijeti brisanje iz evidencije o prebivalištu. Uslijed toga, njihova djeca mogu ostati bez prava na zdravstvenu zaštitu, upis u vrtić i škole, i sl., što sve proizlazi iz prijavljenog prebivališta.
- Ukazano je i na problem s kojim se susreću osobe s invaliditetom koje su nastradale u inozemstvu,  te, iz niza razloga, ne mogu  riješiti svoj status u Hrvatskoj. Tu su, također, i osobe koje se nalaze na liječenju u inozemstvu.
- Posebno je istaknuto pitanje brisanja iz evidencije o prebivalištu osoba romske nacionalnosti.
- U raspravi je, također, naglašeno kako treba imati u vidu da korištenje prava koja proizlaze s osnova prebivališta znatno opterećuju proračune jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Tako se često događa da su osobe koje rade u nekim većim gradovima prijavljene u manjim mjestima koja se nalaze na područjima od posebne državne skrbi jer imaju manja porezna opterećenja. Također su brojni slučajevi osoba koje žive u drugim državama, a prijavljeni su u pograničnim mjestima, te koriste neka socijalna prava s osnove prebivališta. Istaknuto je da se ovakva pitanja, kad god je to moguće, trebaju rješavati bilateralnim međudržavnim sporazumima.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno (9 glasova „za“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 30. sjednici održanoj 27. siječnja 2010. godine, Prijedlog nacionalnog programa zaštite potrošača za razdoblje 2009.-2012., koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 21. studenoga 2010. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je istaknuto da bi se predloženi program zaštite potrošača trebao odnositi na razdoblje 2010. do 2014., s obzirom da je bespredmetno donositi program za već proteklo razdoblje (2009. godinu).

Iznesena je i primjedba da bi ovako opsežni program trebao sadržavati Akcijski plan za njegovo provođenje barem za prve dvije godine, s preciznije planiranim zadacima i aktivnostima na području zaštite potrošača. Ovo tim prije što se i u samom programu naglašava da će Vlada Republike Hrvatske donijeti dva dvogodišnja akcijska plana i to za razdoblje 2009.-2010. i razdoblje 2011.-2012. kojima će se detaljnije razraditi aktivnosti po svim prioritetnim područjima.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno (9 glasova „za“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje 2009.-2012.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 29. sjednici održanoj 25. studenoga 2010. godine, Konačni prijedlog zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2010. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 21. studenoga 2009. godine.

Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, a rasprava je provedena zajedno s raspravom o Prijedlogom Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2010. godinu.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“ i 2 „protiv“) odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

ZAKON O IZVRŠAVANJU DRŽAVNOG PRORAČUNA REPUBLIKE HRVATSKE  ZA 2010. GODINU

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Šimu Lučina, potpredsjednika  Odbora.

                                                                                          POTPREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                         Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 29. sjednici održanoj 25. studenoga 2009. godine, Prijedlog državnog proračuna Republike Hrvatske za 2010. godinu, s projekcijama proračuna za 2011. i 2012. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 21. studenoga 2009. godine.

Odbor je Prijedlog Državnog proračuna razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Sukladno svom djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Hrvatskoga sabora, Odbor je detaljnije raspravio one dijelove Prijedloga državnog proračuna koji se odnose na financiranje programa i aktivnosti usmjerenih na ostvarivanje prava nacionalnih manjina i zaštitu i promicanje ljudskih prava.

U raspravi je konstatirano da su sredstava za  financiranje udruga i ustanova nacionalnih manjina, kao najveća pojedinačna proračunska stavka namijenjena nacionalnim manjinama, u Prijedlogu proračuna za 2010. godinu predviđena sa smanjenjem od 1% u odnosu na 2009. godinu. Radi se o sredstvima koja raspoređuje Savjet za nacionalne manjine, a koja se najvećim dijelom koriste  za financiranje informativne i izdavačke djelatnosti nacionalnih manjina, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija, te za stvaranje pretpostavki za ostvarivanje kulturne autonomije nacionalnih manjina. S druge strane predviđeno je izvjesno povećanje sredstva za neke od potreba romske nacionalne manjine. Konstatirano je također da predviđenim sredstvima  neće biti ugroženo ostvarivanje programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora kojih je Republika Hrvatska potpisnik, a koji se ne financiraju iz drugih izvora. Ocjenjeno je da je  takva projekcija sredstva namijenjenih zadovoljavanju kulturnih potreba nacionalnih manjina, iako značajno  manja od stvarnih potreba, realna  u sadašnjim okolnostima.

Istaknuto je, međutim, da iz Prijedloga proračuna nije razvidno koje se sve stavke odnose na razvoj područja u kojima žive nacionalne manjine, što se prije svega odnosi na poboljšanje nedovoljno razvijene i ratom uništene komunalne infrastrukture i razvoj gospodarskih aktivnosti. Rečeno je da je osiguravanje pretpostavki za unaprjeđivanje položaja nacionalnih manjina kroz financiranje obrazovanja, informiranja i izdavaštva na jeziku i pismu nacionalnih manjina do sada bilo u prvom planu, što zasigurno predstavljaju iznimno važno područje manjinskih aktivnosti i potreba. Međutim, istaknuto je da se gospodarskim aktivnostima (mogućnost zapošljavanja, komunalni standard i dr.) ne pridaje dužna pozornost, pa se u narednom razdoblju takav pristup mora promijeniti, jer kulturna prava nije moguće kvalitetno uživati i ostvarivati bez odgovarajućih gospodarskih pretpostavki za život na područjima  na kojima su nastanjeni pripadnici nacionalnih manjina.

Izraženo je mišljenje da  je predloženi proračun morao biti popraćen i prijedlogom mjera za izlazak iz stanja gospodarske recesije i prezaduženosti, obzirom da smo u situaciji u kojoj gospodarstvenici najavljuju mogućnost daljnjih otpuštanja radnika i novo povećanje nezaposlenosti. Stoga je ocijenjeno da ovako predložen proračun ne korespondira vremenu u kojem se nalazimo, te da vodi daljnjem zaduživanju.

Kao i prethodnih godina, ponovo je upozoreno na obvezu svih državnih tijela da su, sukladno preporuci Odbora za djecu UN-a, dužna posebno prikazati sredstva namijenjena ostvarivanju prava djeteta, a što još uvijek nije učinjeno.    

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 glasova „za“ i 2 „protiv“) odlučio  Hrvatskome saboru predložiti da donese

DRŽAVNI PRORAČUN REPUBLIKE HRVATSKE  ZA 2010. GODINU,  S PROJEKCIJOM PRORAČUNA ZA 2011. I 2012. GODINU

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Šimu Lučina, potpredsjednika  Odbora.

                                                                                          POTPREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                         Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 29. sjednici održanoj 25. studenoga 2009. godine, Konačni prijedlog zakona o elektroničkim medijima, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 12. studenoga 2009. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je izneseno mišljenje da bi, kada je riječ o oglašavanju i teletrgovini u programima za djecu, odredbu stavka 6. članka 32. koja uređuje to pitanje trebalo izmijeniti na način da se potpuno zabrani prekidanje emisija za djecu zbog oglašavanja i/ili teletrgovine ili da se barem isključi oglašavanje i teletrgovina koje se po svom sadržaju ne odnose na djecu.

Kada su u pitanju elektroničke publikacije, predloženo je da se razmotri mogućnost uređivanja (kroz članke 79. do 82. Konačnog prijedloga zakona) obveze i odgovornosti pružatelja takve vrste medijske usluge i administratora, za uklanjanje sadržaja koji šire mržnju, netoleranciju i potiču diskriminaciju, što u praksi nisu rijetke pojave, a sankcionirane su kaznenim zakonodavstvom.

Predloženo je predlagatelju da još jednom razmotri mogućnost korekcije teksta Konačnog prijedloga zakona sukladno navedenim prijedlozima.  

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova odlučio (5 glasova „za“ i 3 „suzdržana“) predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o elektroničkim medijima

                         
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Šimu Lučina, potpredsjednika Odbora.
                                                                                

                                                                                         POTPREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                       Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 29. sjednici održanoj 25. studenoga 2009. godine, Prijedlog zakona o radu, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 22. listopada 2009. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Kao doprinos raspravi o ovoj temi Odboru su upućeni amandmani pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, četiri sindikalne središnjice te Udruga Iskorak i Kontra.

Primjedbe pravobraniteljice za ravnopravnost spolova usmjerene su prije svega na zaštitu dostojanstva i zabranu diskriminacije radnika uz naglašavanje važnosti horizontalnog usklađivanja tih odredaba s odredbama posebnih zakona koji uređuju zabranu svih oblika diskriminacije. Osim toga, posebno je istaknuto da odredbe koje uređuju ugovor o radu na određeno vrijeme, zaštitu trudnica, roditelja i posvojitelja te žene koja doji dijete, isplate plaće, obračuna plaće, sadržaja ugovora o rada odnosno potvrde o sklopljenom ugovoru o radu te neiskorištenog odmora kod prestanka ugovora o radu – imaju moguć diskriminatoran učinak na položaj žena na tržištu rada.

Članovi Odbora su se posebno osvrnuli na odredbu koja se odnosi na uređivanje instituta ugovora o radu na određeno vrijeme. Mišljenja su da se direktivama Europske komisije utvrđuje minimum prava koja su nacionalna zakonodavstva dužna osigurati, te da nema nikakvih razloga da se ta prava ne bi dodatno osnažila kroz npr. ograničavanje razdoblja na koji se sklapa taj ugovor s tri na dvije godine, kao i uvođenje ograničavanja broja uzastopnih ugovora s istim radnikom na četiri. Ovo tim prije što je svrha direktive koja uređuje ovaj institut poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme i osigurati primjenu principa nediskriminacije, te urediti okvir za prevenciju zlouporabe koja proizlazi iz korištenja sukcesivnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Rečeno je da predložena odredba u čl. 10. st. 2. ne štiti dovoljno radnika od raskidanja ugovora nakon proteka tri godine i zapošljavanja novog radnika na to radno mjesto, a sve s ciljem izbjegavanja sklapanja ugovora na neodređeno vrijeme.

U raspravi je, također, istaknuto da često nije problematičan okvir za ostvarivanje prava, nego kako ta prava ostvariti. Naglašeno je da se čl. 129. treba brisati jer radnicima ograničava pravo na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa, budući da se radi o složenom postupku ostvarivanja prava. Radnik je dužan u roku od 15 dana podnijeti zahtjev za zaštitu prava, što je procesnopravna pretpostavka za ostvarivanje sudske zaštite, a propuštanje toga roka dovodi do prekluzije prava na sudsku zaštitu. Zbog toga su učinci ovog instituta za zaštitu prava u praksi gotovo nikakvi. Predloženo je, također, da se rokovi zastare za radnopravne odnose produže sa sadašnjih 3 na 5 godina kako bi se osigurala bolja zaštita prava radnika iz radnog odnosa.

Izraženo je i mišljenje da odredba čl. 86. kojom se uređuje pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, nije dovoljno precizna. Naglašeno je da se mora odrediti visina tako povećane plaće jer će se, u protivnom, nastaviti sa zlouporabom rada nedjeljom, odnosno s neplaćanjem toga rada ili njegovim nedovoljnim plaćanjem.

Ukazano je i na potrebu usklađivanja odredbe čl. 150. s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom na način da se ne može donijeti odluka o otkazu bez prethodne suglasnosti radničkog vijeća ni kada je u pitanju osoba s invaliditetom. Stavak 3. spomenutog članaka to pravo daje radniku kod kojeg postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, ali ne i radniku s invaliditetom.

Članovi Odbora su imali podijeljeno mišljenje (4 „za“ i 4 „protiv“) o prijedlozima amandmana pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“ i 2 „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o radu

                         
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Šimu Lučina, potpredsjednika Odbora.
                                                                                

                                                                                         POTPREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                       Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 29. sjednici održanoj 25. studenoga 2009. godine, Prijedlog zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 12. studenoga 2009. godine. 

Odbor je ovaj Prijedlog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, osobito zbog odredbi koje se odnose na udžbenike i dopunska nastavna sredstva za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Pritom se imalo u vidu da je Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (NN br. 51/2000 - čl. 15.) utvrđeno da se na izdavanje udžbenika na jeziku i pismu nacionalne manjine primjenjuju opći propisi o udžbenicima.

Člankom 6. Prijedloga zakona predviđeno je da se izdavanje udžbenika za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina uredi podzakonskim aktom koji propisuje ministar i to zajedno s udžbenicima za škole koje provode nastavu svih nastavnih predmeta na stranom jeziku, udžbenika s malom nakladom i nastavnih sredstava za djecu s posebnim potrebama.
U raspravi je istaknuto da je izdavanje udžbenika i dopunskih nastavnih sredstva za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina izravno povezano s ostvarivanjem prava nacionalnih manjina na obrazovanje na svom jeziku i pismu, koje je zajamčeno Ustavnim zakonom. Obzirom da se radi o jednom od temeljnih prava nacionalnih manjina, pitanje izdavanja udžbenika za tu nastavu moralo bi se urediti zakonom, a ne podzakonskim aktom ministra, na čije donošenje manjine nemaju nikakav utjecaj. Radi se o specifičnoj i osjetljivoj zakonodavnoj materiji što pokazuje i činjenica da i unatoč višegodišnjim naporima pitanje udžbenika za manjinsku nastavu još uvijek nije zadovoljavajuće riješeno. Upravo zbog toga i u sadašnjem Zakonu o udžbenicima za osnovnu i srednju školu ugrađene su odredbe koje uređuju najznačajnija pitanja izdavanja udžbenika za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina, dok je pravilnikom koji donosi ministar predviđeno samo da se pobliže uredi rad stručnog povjerenstva za udžbenike. Imajući sve to u vidu, od predlagatelja je zatraženo da u Konačni prijedlog zakona unese odredbe koje će pobliže uređivati izdavanje udžbenika i dopunskih nastavnih sredstava za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina, odnosno da predloži zakonsko rješenje koje će u procesu izdavanja udžbenika i dopunskih nastanih sredstva za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina osigurati sudjelovanje samih manjina.
Kada su u pitanju  odredbe stavka 7. i 8. članka 8. Prijedloga zakona, kojima se uređuje uvoz udžbenika iz matične države za potrebe obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina uz odobrenje Ministarstva, zatraženo je da se termin „krovne udruge nacionalne manjine“, koji  se koristi u tim odredbama, zamjeni u Konačnom prijedlogu zakona drugim prihvatljivijim i preciznijim izrazom, obzirom da pojam „krovna udruga“ nigdje u zakonima nije definiran, što u praksi može izazivati dvojbe. Ovo osobito jer se ponekad događa da više udruga unutar iste manjine sebe deklarativno ističu kao „krovnu udrugu“ iako stvarno ne okupljaju najveći broj pripadnika  nacionalne manjine. Kao jedno od rješenja u raspravi je predloženo da se uredi da zahtjev Ministarstvu za odobrenje udžbenika i dopunskih nastavnih sredstva koji se uvoze iz države matičnog naroda može osim „manjinskog nakladnika“ podnijeti - udruga ili više udruga zajedno koje okupljaju najveći broj pripadnika pojedine nacionalne manjine, a koje sukladno svom statutu sudjeluju u procesu odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine.

Zatraženo je, također, da se umjesto termina „djeca s posebnim potrebama“ koji se koristi u Prijedlogu zakona, u Konačnom prijedlogu zakona zamijeni terminom „djeca s teškoćama u razvoju“  sukladno UN Konvenciji o pravima djeteta koju je Republika Hrvatska  prihvatila i kao takva predstavlja sastavni dio našeg unutarnjeg zakonodavstva.

Članovi Odbora iznijeli su i mišljenje da bi stajalište predlagatelja da kriterij za odabir udžbenika bude samo najniža ponuđena cijena, u pripremi Konačnog prijedloga zakona trebalo još jednom razmotriti, imajući u vidu da takvo rješenje može dovesti do zanemarivanja kvalitete udžbenika, koja je iznimno važan čimbenik u obrazovnom procesu.

Upozoreno je i na udžbenike namijenjene osobama s invaliditetom koji su potpuno zastarjeli (neki  su u još iz 1977.g.), pa bi Ministarstvo trebalo žurno pristupiti njihovoj promjeni.
 
Na Prijedlog zakona Odboru su svoja mišljenja i prijedloge dostavili Hrvatski savez slijepih, pravobraniteljica za djecu i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. U raspravi je podržano da se ti prijedlozi upute predlagatelji kako bi bili razmotreni u pripremi Konačnog prijedloga ovog zakona.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

                    
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Šimu Lučina, potpredsjednika Odbora.
                                                                                

                                                                                         POTPREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                       Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 28. sjednici održanoj 13. listopada 2009. godine, Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske, s Prijedlogom nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora, sukladno članku 142. Ustava Republike Hrvatske, podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 1. listopada 2009. godine.

Odbor je navedene akte razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora podržali donošenje odluke o pristupanju promjeni Ustava, pri čemu je izneseno više prijedloga u vezi sa sadržajem ustavnih promjena:

- Kada su u pitanju IZVORIŠNE OSNOVE Ustava izraženo je mišljenje da nije dovoljno obrazložen vladin prijedlog da se taj dio teksta Ustava nadopuni uključivanjem samo Bošnjaka i Slovenaca u ustavnu formulaciju o autohtonim manjinama. U raspravi nije bilo prijepora oko uključivanja ove dvije nacionalne manjine u tekst Ustava, već je postavljeno pitanje kojim se kriterijima predlagatelj koristio kad se odlučio na dopunu sa samo spomenute dvije manjine, odnosno zbog čega i druge manjine ne bi trebale biti uključene u tekst Ustava. Postavljeno je pitanje po čemu, na primjer, Romi nisu autohtona manjina u Republici Hrvatskoj, kao i neke druge manjine. Kako bi se izbjeglo arbitriranje i stalni zahtjevi da se u tekst Ustava uključuju pojedine manjine, predloženo je da se sadašnji tekst Ustava nadopuni tako da se u njemu poimenično navedu sve manjine koje po Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (ukupno 22 nacionalne manjine) imaju pravo birati zastupnike nacionalnih manjina, a što odgovara i rezultatima izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti u popisu stanovništva 2001. godine. Za prijedlog iznesen u raspravi da se nacionalne manjine u tekstu Ustava poimenično ne bi trebale uopće navoditi, konstatirano je da za nacionalne manjine takvo stajalište nije prihvatljivo, da je kao ideja takav prijedlog bio prisutan i kod promjena Ustava 1997. godine, ali da nije prihvaćen, jer je poimenično navođenje u Ustavu za manjine jamstvo priznavanja njihovog identiteta, kao i da je to značajan argument Republike Hrvatske u pristupnim pregovorima s Europskom unijom.

- U ovom dijelu rasprave izraženo je i mišljenje da bi valjalo preispitati završni dio teksta u stavku 2. Glave I. Izvorišne osnove, u kojem se kaže da se jamči nacionalnim manjinama ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i „zemalja slobodnog svijeta“. Postavljeno je pitanje nije li izraz „zemlje slobodnog svijeta“ neka vrsta relikta iz vremena blokovskih podjela. S obzirom na to, rečeno je da bi trebalo preispitati smisao takve formulacije u tekstu Ustava Republike Hrvatske i zamijeniti je prihvatljivijim izrazom, kao na primjer riječima: „i zemalja Europske unije i Vijeća Europe“, kojima Republika Hrvatska pripada.

- Istaknuto je da bi ustavnim promjenama trebalo obuhvatiti svakako i stavak 3. članka 15. Ustava koji, kako je rečeno, dovodi do svojevrsne segregacije po nacionalnoj osnovi na biračkim mjestima ukoliko se koristi samo posebno biračko pravo za izbor predstavnika/zastupnika nacionalnih manjina a suspendira opće biračko pravo Ustavom utvrđeno kao jedno od temeljnih ljudskih prava.

- Za Vladin prijedlog dopune članka 31. Ustava, odredbom o nezastarijevanju kaznenih djela počinjenih u procesu pretvorbe i privatizacije, izneseno je mišljenje da nije dovoljno precizan, pa se ne zna na koga se odnosi i na koje razdoblje, te da stoga treba biti jasno definiran kriterij oko zastarijevanja.

- Osim predložene dopune Ustava u vezi s Europskim uhidbenim nalogom (EUN), predloženo je da bi trebalo razmotriti i mogućnosti nadopune Ustava odredbom kojom bi se stvorila mogućnost oduzimanja pasivnog biračkog prava (tj. prava da budu birani) osobama osuđenim za ratni zločin.

- Predloženo je da se izmjene ustavnih odredbi (čl. 123. Ustava) o Državnom sudbenom vijeću (DSV) dopune odredbom kojom bi se utvrdio da će se nakon ustavnih promjena raspisati novi natječaj za to tijelo (DSV), kako bi se ono popunilo kadrovima koji ispunjavaju uvjete predviđene novim ustavnim odredbama.

- Izraženo je mišljenje da odluke o angažiranju oružanih snaga trebaju ostati u isključivoj nadležnosti Hrvatskoga sabora, jer se radi o pitanju usko vezanom sa suverenitetom države, o čemu odluke može donositi samo Sabor.

- Predloženo je i da se tekst Ustava nadopuni u vezi sa pitanjem zaštite prave djece. Konstatirano je da sadašnji članak 63. Ustava ima isključivo pristup djeci kao objektu zaštite, odnosno da ne afirmira aktivni pristup sa aspekta prava djece, kako je to uređeno međunarodnim dokumentima o pravu djece. Osim toga, predloženo je da se Ustav nadopuni i odredbom koja bi omogućila uspostavljanje baze podataka o osobama osuđenim zbog nasilja prema djeci, kako se spriječilo njihovo angažiranje u institucijama koje se bave odgojem i brigom o djeci.

- Također je predloženo da se tekst Ustava u izričaju uskladi na način da se uvažava ravnopravnost spolova.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (uz 7 glasova „za“ i 1 „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da u predloženom tekstu donese

Odluku o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 27. sjednici održanoj 30. rujna 2009. godine, Izvješće o radu državnih odvjetništava u 2008. godini, koje je Hrvatskom saboru dostavilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, aktom od 16. srpnja 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Izraženo je zadovoljstvo postignutim napretkom u radu i konstatacijom Državnog odvjetništva da je u kaznenim predmetima prosječno vrijeme od primitka prijave do donošenja odluke u državnom odvjetništvu (računajući u to i vrijeme u kojem se prijave nalaze kod drugih tijela radi izvida ili istražnih radnji) skraćeno na ispod dva i pol mjeseca, kao i da je ukupan broj neriješenih prijava manji od 1/3 tromjesečnog priliva novih prijava. Naglašeno je da se u daljnjem radu treba zadržati trend poboljšanja ažurnosti, pri čemu osobitu pozornost treba posvetiti onim predmetima u kojima prijave nisu riješene u dužem vremenu, jer je to jedan od bitnih preduvjeta za ostvarivanje prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku.

U raspravi je izneseno mišljenje da bi Državno odvjetništvo trebalo analizirati neka dosadašnja  postupanja i poduzeti mjere kako bi se osigurala zaštita temeljnih ljudskih prava i Ustavom zajamčena jednakost svih pred zakonom. S tim u vezi posebno je upozoreno na način procesuiranja ratnih zločina i, kako je istaknuto, na neselektivnost i primjenu neujednačenih kriterija u optužbama za tu vrstu kaznenog djela. Rečeno je da su često, temeljem nedovoljno provjerenih činjenica, sastavljane liste osumnjičenih za ratne zločine, što za izravnu posljedicu ima obeshrabrivanje povratka izbjeglih, kako onih koji su na takvim listama tako i njihovih obitelji. Postavljeno je pitanje da li će Državno odvjetništvo pokrenuti postupak za utvrđivanje odgovornosti za takva postupanja. Dana je i primjedba na objašnjenje Državnog odvjetništva da su u svim slučajevima u kojima je ocjenjeno kako nema osnovane sumnje da je okrivljeni počinio ratni zločin, izvršene prekvalifikacije s kaznenog djela ratnog zločina na oružanu pobunu, nakon čega je primijenjen Zakon o općem oprostu. Izraženo je mišljenje da je država takvom praksom državnih odvjetništava našla samo formalno pokriće za svoj postupak, ali da se pri tome ne uzimaju u obzir posljedice koje takav pristup  ima za kazneno progonjene čija se temeljna ljudska prava nerijetko krše, a za što nitko ne odgovara niti snosi bilo kakve posljedice. Obzirom na sve to, smatra se da dosadašnja praksa progona za kazneno djelo ratnog zločina nameće potrebu da Državno odvjetništvo standardizira postupanje na svim razinama svoje organizacije kako bi se u takve postupke ulazilo s ujednačenim kriterijima i krajnje odgovorno.

Postavljeno je i pitanje kaznenog progona za uništavanje spomen obilježja iz Drugog svjetskog rata, od kojih su neka bila svrstana u najvrednija djela hrvatske kulturne baštine. O tom problemu se u Izvješću Državnog odvjetništva ništa ne govori, a i ne zna se da li se s tim u vezi nešto poduzima.

U raspravi je dana primjedba i na proces uknjižbe vlasništva i drugih stvarnih prava na Republiku Hrvatsku, koju Državno odvjetništvo provodi temeljem Zaključka Vlade Republike Hrvatske i odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U provedbi se primjenjuju postupci koji u neravnopravan položaj dovode pojedine posjednike imovine. Dio posjednika je u izbjeglištvu i onemogućen je koristiti se pravom dosjelosti. Iako su imovinu za koju se provodi uknjižba uživali više desetljeća (30, 40, ili više godina), ne obavještava ih se o postupku, iako su  njihove adrese poznate, čime su uskraćeni u korištenju svojih prava utemeljenih na zakonu.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da prihvati

Izvješće o radu državnih odvjetništava u 2008. godini

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 27. sjednici održanoj 30. rujna 2009. godine, Izvješće o napretku u područjima kulture govora, potpunog i objektivnog informiranja, razvitka javnih sadržaja u ostvarivanju programa javne televizije, te otklanjanju pogovora o mogućoj korupciji unutar HRT-a, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijelo Programsko vijeće HRT-a, aktom od 14. srpnja 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora posebno naglasili da je Odbor, prilikom razmatranja godišnjih izvješća Vijeća HRT-a te na svojim tematskim sjednicama, inzistirao na podnošenju ovakvog izvješća, ukazujući posebice na važnost kontinuiranog praćenja stanja na HRT-u s ciljem ostvarivanja potpune neovisnosti tog javnog servisa, osiguravanja objektivnog informiranja javnosti, jačanja profesionalnosti njegovih djelatnika, te postizanja najviših standarda medijskog djelovanja. Raspravu o sadržajima koja su obuhvaćena u Izvješću Odbor i dalje drži iznimno korisnom kako bi se na vrijeme razjasnili i otklonili svi prigovori na moguća netransparentna, odnosno nedovoljno obrazložena postupanja i odluke čelnih osoba HRT-a.
Ovakav pristup u izvješćivanju Hrvatskoga sabora, kako je rečeno, na tragu je višegodišnjih primjedbi Odbora da se godišnja Izvješća Vijeća HRT-a koncepcijski izmjene, odnosno prilagode zakonskoj obvezi Vijeća HRT-a da izvijesti Hrvatski sabor ne samo o svojim sjednicama, nego prije svega o provedbi programskih načela i obveza o u programima HR-a i HTV-a koje su Zakonom o HRT-u precizno utvrđene. 

Kada je riječ o jeziku i govoru u programima HR-a i HTV-a, članovi Odbora su posebno ukazali na važnost suradnje Edukacijskog centra HRT-a sa relevantnim znanstvenim institucijama kako bi se unaprijedila kvaliteta jezika i govora te dosegli standardi koji su nekada postojali na HRT-u i čiji su voditelji i spikeri bili prepoznatljivi u javnosti upravo po visokoj razini profesionalnosti i kulturi govora. S  tim u vezi je istaknuto da velika fluktuacija na pozicijama urednika, voditelja i spikera ne pridonosi dugoročnoj standardizaciji profesije, osobito postizanja visokih standarda jezične i govorne kulture.

U raspravi je naglašena potreba daljnjeg unaprjeđivanja odredbi Etičkog kodeksa, osobito u dijelu koji se odnosi na pitanje korupcije i sukoba interesa, te osiguravanja transparentnog i odgovornog poslovanja. Također je ukazano na potrebu da se i kroz Etički kodeks osigura kontinuirani rad na širenju tolerancije u javnom prostoru, osobito međuetničke, vjerske, socijalne, ali i svih drugih oblika promicanja ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. Ponovno je istaknuto da u pojedinim medijima, te na javnim priredbama i dalje ima slučajeva iskazivanja govora mržnje, najčešće upravo prema pripadnicima pojedinih nacionalnih manjina, ali da nema pravovremene i  energične osude takvih pojava u javnosti.

Članovi Odbora su u više navrata ukazivali na nužnost proizvodnje i emitiranja emisija na manjinskim jezicima. Trenutačno je samo jedna emisija na HTV-u posvećena problemima nacionalnih manjina, odnosno promociji njihova političkog, kulturnog, vjerskog i svih drugih oblika društvenog djelovanja, međutim nema emisija na manjinskim jezicima. Rečeno je da su takve emisije na HTV-u emitirane već prije 20 godina, pa nije jasno kako ih sada nije moguće pripremati i emitirati. Naglašeno je da je to obveza HRT-a koja proizlazi i iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (čl. 18), ali i iz preporuka Odbora ministara Vijeća Europe u svezi primjene Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima u RH, od kojih se jedna odnosi na uvođenje jezično prepoznatljive i značajnije prisutnosti regionalnih i manjinskih jezika na javnoj televiziji, te da se prisutnost na regionalnim postajama proširi i na one jezike koji još ne uživaju tu pogodnost. Ukazano je i na potrebu proizvodnje i emitiranja programa za nacionalne manjine i na lokalnim radio i TV postajama te omogućavanje manjinama da sudjeluju u osmišljavanju takvih programa, što je obveza koja također proizlazi iz Ustavnog zakona. Upozoreno je da će uskoro Republika Hrvatska trebati podnijeti 4. izvješće o provođenju Europske povele o regionalnim i manjinskim jezicima, te da se, imajući i to u vidu, žurno trebaju poduzeti koraci na ispunjavaju navedenih obveza  na koje smo više puta upozoravani.  

Kada su u pitanju osobe s invaliditetom, ponovno je istaknuto da se, osim jedne emisije koja se bavi njihovim problemima, niti pozivaju, niti spominju u drugim programskim sadržajima HRT-a. Mišljenja su da bi se o pravima i problemima osoba s invaliditetom trebalo razgovarati i u emisijama kao što je „Otvoreno“, čime bi se dao značajan doprinos u formiranju javnog mijenja i senzibiliziranju javnosti s potrebama i problemima osoba s invaliditetom, a što je važan preduvjet za njihovo prihvaćanje kao ravnopravnih članova ovoga društva. Također je moguće ponuditi sadržaje od interesa za osobe s invaliditetom i kroz dokumentarne i informativne programe.

Članovi Odbora su iznijeli konstataciju da u Izvješću nije dovoljno obuhvaćeno područje osiguravanja potpunog i objektivnog informiranja javnosti, odnosno omogućavanja jednakog pristupa javnoj televiziji informacijama od javnog interesa, uvažavajući pluralizam političkih, religijskih, svjetonazorskih i dugih ideja. Također je upozoreno da pitanju moguće korupcije i sukobu interesa unutar HRT-a, u Izvješću nije posvećena dužna pažnja, tako da se taj dio Izvješća može samo primiti na znanje uz obvezu Programskog vijeća HRT-a da u slijedećem Izvješću to  pitanje detaljnije obradi.   

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 „za“ i 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese sljedeće

ZAKLJUČKE

1. Prihvaća se Izvješće o napretku u područjima kulture govora, potpunog i objektivnog informiranja, razvitka javnih sadržaja u ostvarivanju programa javne televizije, te otklanjanju pogovora o mogućoj korupciji unutar HRT-a.

2. Obvezuje se Programsko vijeće HRT-a da se, prilikom podnošenja godišnjeg izvješća za 2009. godinu, posebno osvrne na ocjenu stanja, odnosno napretka u području socijalne, vjerske i nacionalne tolerancije u televizijskim i radijskim programima Hrvatske radiotelevizije.

3. Zadužuje se Programsko vijeće HRT-a da pripremi šestomjesečno izvješće o napretku u kulturi govora i otklanjanju pogovora o mogućoj korupciji unutar HRT-a, za razdoblje od lipnja do kraja 2009. godine, sukladno primjedbama i prijedlozima iznesenim u raspravi.

4. Zadužuje se Programsko vijeće HRT-a da, prilikom podnošenja godišnjeg izvješća za 2009. godinu, Odbor izvijesti o ostvarivanju obveza HRT-a utvrđenih člankom 18. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Europskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima i preporukama Odbora ministara Vijeća Europe, o pripremi i emitiranju emisija na jezicima nacionalnih manjina.  

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 27. sjednici održanoj 30. rujna 2009. godine, Izvješće o promicanju svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca u programima HR-a i HTV-a na HRT-u (razdoblje 2008.-2009.), koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijelo Programsko vijeće HRT-a, aktom od 26. svibnja 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Članovi Odbora su upoznati s pisanim mišljenjem Vlade Republike Hrvatske u kojem se ističe da područje ravnopravnosti nije primjereno zastupljeno na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji u obliku ciljanih emisija ili priloga koji bi se redovito emitirali, a što bi značajno pridonijelo senzibiliziranju javnosti o ravnopravnosti spolova.

U raspravi  je upozoreno da predloženim Izvješćem, ni po strukturi ni po sadržaju, nije obuhvaćena na odgovarajući način suštinska problematika promicanja svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca u radijskim i televizijskim programima.

Naglašeno je, da nije primjereno ovu materiju prezentirati na način na koji se to čini u nekim dijelovima  razmatranog Izvješća,  odnosno tako da se navodi broj i spol voditelja emisija i onda se to uzima kao kriterij kojim se dokazuje promicanje svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca u programima HRT-a. U pitanju su programski sadržaji i spolna zastupljenost na ključnim mjestima u HRT-u, a ne omjer voditelja ženskog i muškog spola. 

Istaknuto je da se pri izradi ovoga Izvješća trebalo voditi računa o primjedbama i preporukama Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koja je u svom posljednjem izvješću iznijela sasvim suprotne stavove od onih iznesenih u predmetnom izvješću Programskog vijeća HRT-a, osobito u onom dijelu kojim se stvara razlika između zabrane diskriminacije i zabrane cenzure na osnovi spola od promicanja razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova. Također pravobraniteljica je u više navrata ukazivala na nedostatak raznolikosti tema vezanih uz ravnopravnost spolova, osobito kad su u pitanju prijenosi ženskog sporta, kojeg gotovo da i nema u televizijskim programima.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese sljedeće

ZAKLJUČKE

1. Prima se na znanje se Izvješće o promicanju svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca u programima HR-a i HTV-a na HRT-u (razdoblje 2008.-2009.).

2. Zadužuje se Programsko vijeće HRT-a da prilikom podnošenja redovitih godišnjih izvješća Hrvatskome saboru o radu i provedbi programskih načela i obveza utvrđenih zakonom u programima HTV-a i HR-a podnese i posebno izvješće o promicanju svijesti o ravnopravnosti spolova sukladno primjedbama i prijedlozima iznesenim u raspravi.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na svojoj 26. sjednici održanoj 23. rujna 2009. godine zajedno s Pododborom za prava nacionalnih manjina, razmatrao je Polugodišnje izvješće o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu (NN br. 149/08), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glava 21, aktivnost 3811: tekuće donacije u novcu, koje je Odboru dostavio Savjet za nacionalne manjine aktom od 11. rujna 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo Hrvatskog sabora, sukladno odredbama članka 37. stavak 3. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02)  te članka 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

U raspravi nije bilo primjedbi na navedeno Izvješće. Podržan je stav Savjeta da se obvežu udruge i ustanove nacionalnih manjina koje pri polugodišnjem izvještavanju nisu dosljedno poštivale utvrđenu Metodologiju praćenja ostvarivanja programa (NN br. 111/03), da uočene nedostatke otklone do podnošenja godišnjeg izvješća o ostvarivanju programa i utrošku sredstava, o čemu će Savjet izvijestiti Odbor u svom godišnjem izvješću. 

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio sljedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Polugodišnje izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu (NN br. 149/08), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glava 21, aktivnost 3811: tekuće donacije u novcu.

PREDSJEDNIK ODBORA

         dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 26. sjednici održanoj 23. rujna 2009. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona medicinskoj oplodnji, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. rujna 2009. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na izmjenu čl. 1. st. 3. Zakona o medicinskoj oplodnji prema kojoj se status izvanbračne zajednice, radi ostvarivanja prava na medicinsku oplodnju u skladu s odredbama ovoga Zakona, dokazuje ovjerenom izjavom kod javnog bilježnika na obrascu koji pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo.
Istaknuto je da ovaj prijedlog nije u suglasnosti s Obiteljskim zakonom, prema kojem je izvanbračna zajednica životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, te koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete, pri čemu se status izvanbračne zajednice, kako je istaknuto, dokazuje isključivo u izbanparničnom postupku. Kako se po predloženom zakonu predviđa dokazivanje izvanbračne zajednice ovjerenom izjavom kod javnog bilježnika, uvodi se mogućnost različitog dokazivanja statusa izvanbračne zajednice, stoga se, kako je rečeno, još jednom trebaju sagledati sve posljedice takvog rješenja, jer to u praksi može dovesti do pravne nesigurnosti. Ovo tim prije što je izvanbračna zajednica drugačije uređena i Zakonom o nasljeđivanju (čl.8.st. 2).
Članovi Odbora koji su podržali predloženu izmjenu Zakona, založili su se za to da izjava koja se ovjerava kod javnog bilježnika treba biti što jednostavnija, kako bi se izbjeglo sve što bi postupak nepotrebno kompliciralo.
U raspravi je izraženo i mišljenje da je potrebno ispitati usklađenost predložene izmjene spomenutog članka s odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o ravnopravnosti spolova koji su organski zakoni, a koji zabranjuju svaku diskriminaciju na temelju bračnog i obiteljskog statusa.

U svezi izmjene čl. 10. st. 1. Zakona koja omogućava djetetu rođenom  nakon medicinske oplodnje darivanom sjemenom ili darivanom jajnom stanicom da nakon svoje punoljetnosti stekne pravo uvida u sve podatke o svom biološkom porijeklu, osim o identitetu darivatelja sjemene stanice, odnosno darivatelju jajne stanice, ukazano je na moguću neusklađenost ove odredbe s čl. 7. Konvencije o pravima djeteta UN-a, koji uređuje pravo djeteta na saznanje o svom podrijetlu.
Također je istaknuto da ova izmjena ne regulira u dovoljnoj mjeri zaštitu djeteta ako je zbog medicinski opravdanog razloga i zaštite djetetove dobrobiti potrebno omogućiti uvid u upisnik putem zakonskog zastupnika ili liječnika, na primjer radi moguće donacije organa ili tkiva u slučaju neophodnih medicinskih intervencija te u slučaju žurnih medicinskih intervencija. Osim toga, izraženo je mišljenje da se uz osobe koje su ovlaštene tražiti uvid u upisnik treba staviti skrbnika u onim situacijama kada je dijete stavljeno pod skrbništvo ili se radi o situacijama roditeljskog konflikta u zastupanju djeteta.

Nakon provedene rasprave od 10 nazočnih članova Odbora, 5 je glasovalo za donošenje predloženog zakona, 4 su bila protiv, a 1 suzdržan.

                                        
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

                                                                                     
                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 26. sjednici održanoj 23. rujna 2009. godine, Prijedlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 30. srpnja 2009. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

U raspravi je pozitivnim ocjenjeno potpisivanje ovog Sporazuma koji treba pridonijeti sveobuhvatnoj zaštiti manjina u obje zemlje u brojnim područjima djelovanja, posebno u obrazovnom, kulturnom i političkom, te je podržano donošenje predloženog zakona o potvrđivanju Sporazuma.

Osobito važnim ocjenjeno je uključivanje manjina kako u pripremu ovakvih sporazuma, tako i u nadzor njihovog provođenja, pa je s tim u vezi ukazano na značaj odredbe članka 14. Zakona kojom je predviđeno da u sastavu Mješovitog odbora za provedbu Sporazuma sudjeluju i pripadnici manjina.
 
Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj.
                         

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

                                                                                
                                                                                         PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 26. sjednici održanoj 23. rujna 2009. godine, Izvješće o učincima primjene Zakona o suzbijanju diskriminacije, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 3. rujna 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo.

U uvodnom izlaganju predstavnik predlagatelja je istaknuo je da je Izvješće predloženo temeljem zaključka Hrvatskog sabora donesenog 9. srpnja 2008. kojim se obvezuje Vlada RH da nakon tri mjeseca primjene Zakona o suzbijanju diskriminacije dostavi Izvješće Hrvatskome saboru o njegovim učincima, te da se po potrebi izvrše izmjene i dopune pojedinih članaka. Također je naglasio da je predloženo Izvješće sastavljeno iz prikupljenih podataka pučkog pravobranitelja i posebnih pravobranitelja (za djecu, za ravnopravnost spolova i za osobe s invaliditetom) te resornih tijela (Ureda za ljudska prava, Ureda za ravnopravnost spolova, Ureda za nacionalne manjine, Ministarstva pravosuđa, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa).

Članovi Odbora su se složili s ocjenom predlagatelja i mišljenjem svih tijela koja su prezentirala svoja izvješća o poduzetim aktivnostima, kako je, obzirom da je primjena Zakona započela s 1. siječnjem 2009. godine, preuranjeno ocjenjivati učinak provedbe Zakona, te da je to moguće učiniti nakon proteka barem godine dana od primjene ovog Zakona. Stoga je, kako su istaknuli, teško govoriti i o njegovim eventualnim izmjenama.
Također su ukazali na važnost daljnjeg sustavnog senzibiliziranja javnosti i edukacije, posebice sudaca i službenika državnih tijela i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javnih službi, ali i čitave javnosti. S tim u vezi je posebno naglašena potreba da se nadležne državne institucije, osobito Vlada Republike Hrvatske, decidirano, promptno i javno ograde od govora mržnje i diskriminacije najranjivijih društvenih skupina. Izraženo je očekivanje da će naredno jednogodišnje izvješće obuhvatiti i prikazati pojave u društvu koje ukazuju na diskriminaciju po nekoj od osnova iz ovoga Zakona
Članovi Odbora su izrazili čuđenje zbog konstatacije da državnom odvjetništvu nije podnesena niti jedna kaznena prijava u vezi sa slučajevima diskriminacije, odnosno da nema sudskih postupaka vezanih za diskriminaciju po bilo kojoj diskriminacijskoj osnovi. Ovakva konstatacija se može protumačiti, kako je istaknuto, tako da u Republici Hrvatskoj  nema diskriminacije, što  ne odražava stvarno stanje. Razlog tomu je svakako što se pojedini oblici diskriminacije statistički vode kao  kaznena djela temeljem drugih zakona, kao povrede radnog prava i slično.
S tim u vezi posebno je naglašena važnost statističkog praćenja diskriminacije sukladno odredbama Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o suzbijanju diskriminacije prema kojima su sva pravosudna tijela dužna voditi evidencije o sudskim predmetima vezanim uz diskriminaciju i osnovama diskriminacije po kojima se ti postupci vode. Međutim, istaknuto je da je ministarstvo nadležno za pravosuđe izradilo Obrasce za statističko praćenje sudskih predmeta vezanih za diskriminaciju i osnove diskriminacije po kojima se ti postupci vode (NN 10/09) u kojima su pod istu statističku kategoriju podvedeni  - spol, izražavanje i spolna orijentacija, odnosno -  jezik, vjera i nacionalno podrijetlo, te  - zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko nasljeđe i rodni identitet, što su samo neki primjeri stavljanja pod jednu kategoriju različitih diskriminacijskih osnova. Predloženo je da se evidencija vodi po zasebnim diskriminacijskim osnovama zbog potrebe statističkog praćenja i analiza različitih oblika diskriminacije.
Članovi Odbora su posebno ukazali na brojne slučajeve diskriminacije osoba s invaliditetom, osobito u svezi uklanjanja arhitektonski prepreka, izjednačavanja prava civilnih i invalida domovinskog rata, angažiranja asistenata u nastavi za djecu s teškoćama u razvoju s posebnim obrazovnim potrebama ili osiguravanja prava na pomoć u kući. Istaknuto je da su osobe s invaliditetom nedovoljno upoznate s odredbama ovoga Zakona i mogućnostima za zaštitu od diskriminacije koje on pruža.
U raspravi je dana puna podrška radu Ureda pučkog pravobranitelja koji obavlja poslove središnjeg tijela nadležnog za suzbijanje diskriminacije te je, s tim u vezi, naglašeno da će se posebna pozornost posvetiti osiguravanju potrebnih sredstava u narednom državnom proračunu na stavci Ureda pučkog pravobranitelja za provođenje ovoga Zakona.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (10 „za“ i 1 „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da prihvati

Izvješće o učincima primjene Zakona o suzbijanju diskriminacije

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 25. sjednici, održanoj 23. lipnja 2009. godine, Prijedlog zakona o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom 8. lipnja 2009. godine.

Odbor je ovaj prijedlog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora podržali mišljenje i prijedloge pravobraniteljice za djecu, osobito u dijelu koji se odnosi na rješavanje problema alternativnih sankcija prema maloljetnicima. Kako je istaknuto, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi osnovani su obiteljski centri u nadležnosti Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, koji su preuzeli stručnjake i dokumentaciju dotadašnjih savjetovališta, ali ne i poslove koji se odnose na provođenje odgojnih mjera izrečenih maloljetnicima, a koje su do tada provodila savjetovališta pri centrima za socijalnu skrb. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i dalje ima u nadležnosti provođenje tih mjera, iako nema uvjeta za provođenje savjetodavnog rada. Naglašeno je da ovakva situacije onemogućava sudovima izricanje ove alternativne sankcije zbog nemogućnosti njenog izvršavanja.

Također je predloženo da se postupak izricanja stegovne mjere vodi na način da maloljetnik bude upoznat s prijedlogom za pokretanje stegovnog postupka, dokazima koji ga teret, kao i s pravom na podnošenje žalbe nadležnom sudu za mladež na odluku o stegovnoj mjeri. Naime, kako je obrazloženo, iz Konvencije o pravima djeteta proizlazi obveza poštivanja prava djeteta na slobodno izražavanje mišljenja, da bude saslušano u svakom postupku koji se na njega odnosi, kao i da se uvažavaju najviši standardi njegove zaštite u slučajevima lišavanja slobode.

U raspravi je naglašena potreba posvećivanja veće pažnje prilikom smještaja maloljetnika s punoljetnim osobama. Takav smještaj mora biti u isključivom interesu maloljetnika, te se stoga predlaže obveza upravitelja zatvora da prilikom traženja odobrenja sudu dostavi svu dokumentaciju, evidencije i očevidnike u pogledu punoljetne osobe s kojom bi maloljetnik bio smješten, kako bi se spriječilo moguće štetno djelovanje te osobe na maloljetnika.

Izneseno je mišljenje da je u obrazloženju ovog prijedloga zakona bilo potrebno prezentirati statističke pokazatelje s obzirom na važnost i aktualnost ove problematike, a i kako bi se vidjelo kakve su tendencije i stanje u našoj zemlji u odnosu na tranzicijske zemlje u području maloljetničke delikvencije.

Nakon rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio Šimu Lučina, potpredsjednika Odbora.

POTPREDSJEDNIK ODBORA

Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 25. sjednici održanoj 23. lipnja 2009. godine, Godišnji izvještaj o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za 2008. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavio Upravni odbor Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, aktom od 20. travnja 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je konstatirano da Izvješće daje dosta podataka o Zakladi kao instituciji i njenom radu u protekloj (2008.) godini. Međutim, naglašeno je da nema dovoljno podatka iz kojih bi se moglo doći do ocjene stanja i razine razvijenosti civilnog društva u Hrvatskoj. Istaknuto je da su za saborsku raspravu upravo takvi podaci iznimno bitni, jer je  Hrvatski sabor pri donošenju zakona o osnivanju Zaklade (članak 3.) kao njezinu temeljnu svrhu utvrdio promicanje i razvoj civilnog društva u Republici Hrvatskoj.

Iznesena je primjedba da su u Izvještaju dani zbirni podaci o broju odobrenih potpora po županijama, ali ne i o iznosima potpora, pa se ne može steći uvid o sudjelovanju udruga civilnog društva s područja pojedinih županija u raspodjeli ukupnih sredstava koja su izravno ili neizravno (putem regionalnih zaklada i mreža udruga civilnog društva) odobravana iz sredstava Zaklade. Nije vidljivo niti kakav je odnos broja udruga, broja građana koje one okupljaju i sredstava kojima raspolažu prema broju stanovnika županije, što bi mogao biti jedan od indikatora razvijenosti civilnog društva na području Republike Hrvatske.

Prema podacima iz Izvještaja proizlazi da su od ukupno 350 potpora u neke županije usmjerene svega po jedna ili dvije potpore, dok je u drugima taj broj daleko veći. Primjetno je i da je značajan broj prijava odbijen, odnosno da nakon razmatranja nije dobio podršku, međutim nema obrazloženja za to, koji su bili najčešći razlozi za neprihvaćanja zahtjeva za potporu. Postavljeno je pitanje da li se možda radi o nedovoljnoj educiranosti podnositelja zahtjeva i što Zaklada s tim u vezi poduzima ili ima namjeru poduzeti.

Istaknuto je da je prema zakonu Zaklada, uz financijsku, dužna pružati i stručnu potporu programima koji potiču održivost neprofitnog sektora, kao i građanske inicijative, filantropiju, volonterstvo, te druge programe kojima se unapređuju demokratske institucije društva i ostvaruje temeljna svrha Zaklade, što je bitna pretpostavka demokratskog i ukupnog društvenog razvoja.

Zbog svega navedenog, zatraženo je da Upravni odbor Zaklade naredne izvještaje koncepcijski uredi tako da se Hrvatskom saboru osigura cjelovit uvid u ostvarivanje zakonom utvrđene svrhe Zaklade, kao  i u temeljne značajke razvoja civilnog društva u Republici Hrvatskoj.      

Osim toga, zatraženo je da se sistematizacija teksta i formu izvješća prilagode potrebama rasprave u Hrvatskom saboru, obzirom da razmatrani Izvještaj ima u tom smislu određene nedostatke.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeće

ZAKLJUČKE

1. Prihvaća se Godišnji izvještaj o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za 2008. godinu.
2. Obvezuje se Upravni odbor Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva da izvještaje u narednom razdoblju koncepcijski uskladi s primjedbama i prijedlozima iznesenim u raspravi.  

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio zastupnika Šimu Lučina, potpredsjednika Odbora.

POTPREDSJEDNIK ODBORA

Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 25. sjednici održanoj 23. lipnja 2009. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 8. lipnja 2009. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Nakon provedene rasprave u kojoj su zatražena objašnjenja za pojedine odredbe Konačnog prijedloga zakona (odredbe čl. 6. stavak 2. koji uređuje postupanje u situacijama kada nije moguće otkloniti posljedice nezakonitog postupanja kojim je zatvorenik prikraćen ili ograničen u nekom od prava propisanih ovim Zakonom, obrazloženje kriterija odnosno razloga zbog kojih se člankom 16. već kazna šestomjesečnog zatvora uzima kao osnova za izuzimanje biološkog materijala radi obavljanja molekularno-genetičke analize, te objašnjenje rješenja predloženih u čl. 25. stavak 2. i 6. u vezi s pravom korištenja pogodnosti izlaska iz zatvorene kaznionice), Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Šimu Lučina,  potpredsjednika Odbora.

POTPREDSJEDNIK ODBORA

Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 25. sjednici održanoj 23. lipnja 2009. godine, Prijedlog zakona o medicinskoj oplodnji, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 8. lipnja 2009. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora složili kako je riječ o prijedlogu zakona u kojemu brojne dvojbe proizlaze iz različitih svjetonazorskih gledišta o kojima se nije zauzelo konačno stajalište niti na stručnoj razini, a niti u javnim raspravama.

Tako se u ovom Prijedlogu zakona polazi od činjenice da je zametak ljudsko biće, te se zbog toga ne dozvoljava zamrzavanje (krioprezervacija) zametka, što traže pojedine udruge, uz obrazloženje da se želi spriječiti njihova moguća zlouporaba. Pritom se predlagatelj poziva i na rješenja koja postoje u nekim europskim zemljama, te ističe da je dozvoljeno zamrzavanje jajnih stanica što osigurava jednaku uspješnost oplodnje kao i zamrznutim zamecima (oko 15%), a sposobnost preživljavanja zamrznutih jajnih stanica je 65%. S druge strane, izneseno je i mišljenje da je postotak uspješnosti medicinske oplodnje korištenjem zamrznutih jajnih stanica svega 1%, te da će se zbog nemogućnosti zamrzavanja zametaka uspješnost postupaka medicinske oplodnje smanjiti za 10%. Osim toga, ukoliko ne postoji mogućnost zamrzavanja zametaka, iz pojedinih razloga koje predviđa i predlagatelj, oni će se morati baciti, što je opet u suprotnosti sa samom namjerom predlagatelja da ih zaštiti.

Također su u raspravi iznesena različita mišljenja o tome treba li pravo na medicinsku oplodnju omogućiti samo osobama koji su u braku ili to pravo treba omogućiti i osobama koje su u izvanbračnoj zajednici, odnosno svima, bez obzira na bračni status (čl. 6. Prijedloga zakona). I u ovom slučaju se polazi od različitih stajališta o tome je li riječ o pravu na izbor i pravu na roditeljstvo (reproduktivnom pravu) ili se polazi od prava djeteta da živi u obitelji te da su prava djeteta iznad prava roditelja, pri čemu je ponovno otvoreno definiranja obitelji (čine li npr. djeca koja žive sa samohranim roditeljem također obitelj). Postavljeno je i pitanje koliko je ova odredba u skladu s Obiteljskim zakonom, Zakonom o ravnopravnosti spolova i Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Pritom su se pojedini članovi Odbora založili za slobodniji iskorak pri definiranju pojedinih odredbi kako bi se omogućila šansa za stvaranjem potomstva sve dok ona postoji onim partnerima koji žele postupkom medicinske oplodnje do njega i doći. Međutim, istaknuto je i mišljenje da treba voditi računa da su različite namjere stupanja u bračnu zajednicu od onih koje su motiv za izvanbračnu zajednicu, te su s tim u vezi i različite pravne obveze u odnosu na potomstvo (očinstvo se utvrđuje u sudskom postupku za izvanbračnu zajednicu), o čemu ovaj prijedlog zakona vodi računa.

U svezi članka 6. Prijedloga zakona iznesena je i primjedba o potrebi preciznijeg definiranja „dobi primjerene za rađanje“ te jasnijeg određivanja tko će o tome odlučivati, kao i određivanja dobi darivatelja spolnih stanica koja je očito različita za muškarce i žene.

Kada je riječ o intenciji predlagatelja da pojedinim odredbama želi zaštiti zdravlje žena te s tim u vezi predviđa odredbu o pravu na obavijest o mogućnostima liječenja neplodnosti te drugim načinima ostvarivanja roditeljstva, pojedini članovi Odbora ukazali su na važnost psihološkog ili psihoterapijskog savjetovanja, budući da je riječ o iznimno invazivnoj metodi koja se različito reflektira na zdravlje žene. Osim toga, istaknuto je da, iako je mogućnost posvojenja uređena drugim zakonom, taj je zakon potrebno temeljito razmotriti jer postavlja brojne prepreke (osobito dugogodišnje trajanje postupka) potencijalnim roditeljima koji bi putem usvajanja željeli ostvariti roditeljstvo i pružiti dom i obitelj djeci koja su smještena u domove.

Članovi Odbora su se osvrnuli i na odredbu prema kojoj se djeci nakon osamnaeste godine života omogućava uvid u upisnik o začeću i darivateljima koji se vodi pri Državnom registru o medicinskoj oplodnji, budući da su udruge koje su dostavile mišljenje o ovom Prijedlogu zakona tražile da se osigura anonimnost donatora kako bi se osigurale daljnje donacije spolnih stanica, koje bi u protivnom bile znatno smanjene. Mišljenja su da je temeljno pravo djeteta da zna tko su mu roditelji zagarantirano brojnim međunarodnim konvencijama, prvenstveno Konvencijom o pravima djeteta.

Iznesena je i primjedba da nije definirano tko odlučuje o uništavanju darovanih spolnih stanica u slučaju smrti darovatelja ili gubitka poslovne sposobnosti i na koji način će se dolaziti do tih podataka (čl. 26. st. 3).

Odbor je raspolagao mišljenjem Udruge „Roda – roditelji u akciji“ s prijedlozima amandmana koji nisu dobili podršku većine članova Odbora (četiri glasa „za“ i četiri „protiv“).

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (četiri glasa „za“, tri „protiv“ i jedan „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o medicinskoj oplodnji

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Šimu Lučina, potpredsjednika Odbora.

POTPREDSJEDNIK ODBORA

Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 24. sjednici održanoj 17. lipnja 2009. godine, Izvješće o radu Agencije za zaštitu osobnih podatka za 2008. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila  Agencija za zaštitu osobnih podataka, aktom od 27. svibnja 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je istaknuto da osiguravanje učinkovite zaštite osobnih podataka u suvremenim uvjetima predstavlja iznimno značajno područje zaštite temeljnih ljudskih prava. Ovo osobito zbog činjenice što suvremene komunikacijske tehnologije i mediji s jedne strane unapređuju kvalitetu života i pružaju mogućnost za svekoliki gospodarski i kulturni napredak, ali istovremeno zaštitu prava na privatnost gotovo svakodnevno stavljaju pred brojna iskušenja. Sustavnim sabiranjem velikog broja podataka koji se o pojedincima u različitim medijima i sredstvima komunikacije pojavljuju, u kombinaciji s nedovoljno zaštićenim podacima iz službenih i poslovnih evidencija, najširoj javnosti daju mogućnost uvida u brojne osobne podatke koji su formalno definirani kao zaštićeni, a u stvarnosti to zapravo nisu. Njihovo objavljivanje ili neograničena dostupnost mogu pojedincima pričiniti nenadoknadive štete i trajno narušiti osobni integritet. Upravo iz tih razloga, rečeno je, zaštita osobnih podataka predstavlja jednu od najdiskutabilnijih tema i u okviru EU, osobito u njezinim najrazvijenijim članicama. Stoga tom pitanju veću pažnju treba posvetiti i kod nas, educirajući kako građane tako i one koji vode zbirke osobnih podatka i koji su odgovorni za njihovu zaštitu.
Naglašeno je da su radom Agencije za zaštitu osobnih podataka na tom području postignuti  određeni pomaci, ali da smo još daleko od toga da bi, stanjem kakvo imamo na području zaštite osobnih podatka, mogli biti zadovoljni.
Za ilustraciju ove konstatacije u raspravi je dano više primjera. Kao jedno od najosjetljivijih pitanja navedena je nedovoljna zaštićenost  osobnih podataka o zdravlju, što je konstatirano i u Izvješću Agencije. Osobni podaci o pacijentima (medicinski i administrativni) nisu na odgovarajući način zaštićeni i ne čuvaju se na adekvatan način, čime je narušena privatnost i stvorena mogućnost zlouporabe, osobito kod zapošljavanja (podaci o trudnoći ili zdravstvenom stanju koji ne moraju biti prepreka obavljanju određenog posla, ali mogu dati povoda za diskriminaciju kandidata pri traženju zaposlenja). Moguće su i zlouporabe u različitim vrstama kampanja kao i diskriminiranje s drugim motivima. 
Upozoreno je i na slučajeve zlouporabe podataka prikupljenih u sektoru telekomunikacija i čuvanje osobnih podatka korisnika izvan zakonom utvrđenih rokova, što ukazuje na potrebu kontinuiranog nadziranja i pravne i tehničke zaštite podataka u tom sustavu. 
Obzirom na uočene pojave, koje su apostrofirane u Izvješću Agencije, nastavak nadzora potreban je i na drugim područjima (sektor trgovine, obrazovanja, uprave, financija). Ukazano je i na potrebu odlučnijeg reagiranja Agencije na opetovano kršenje zakona od strane pojedinih subjekata. S tim u vezi spomenut je slučaj traženja od građana i dalje podatka o matičnom broju iako je zakonska zabrana u tom pogledu jasna, a na nezakonitosti takvog postupka u javnosti je više puta upozoravano.

Izneseno je više mišljenja o pristupu podacima o nacionalnosti i adresama birača - pripadnika nacionalnih manjina, sadržanim u popisima birača. Naglašeno je da je podatak o nacionalnoj pripadnosti u popisu birača neophodan da bi se ostvarila pravo manjina na zastupljenost, zajamčeno Ustavom i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, odnosno da bez tog podatka to pravo ne bi u praksi bilo ostvarivo. Rečeno je, međutim, da bi način uporabe tih podataka morao biti uređen tako da se ne dovodi u pitanje pravo pripadnika nacionalnih manjina na zaštitu osobnih podatka.      

Kada je u pitanju javnost rada Agencije za zaštitu osobnih podataka i dostupnost njenih usluga građanima, u raspravi je sugerirano da bi građanima trebalo omogućiti telefonsko komuniciranje s Agencijom tijekom cijelog radnog dana, a ne samo dva sata, kako se to sada prakticira. Osim toga, mišljenje je da Agencija svoje promidžbene i edukativne aktivnosti treba još intenzivnije provoditi, imajući u vidu da se radi o novoj instituciji s čijim radom i pravima u pogledu zaštite osobnih podatka još uvijek nije u dovoljnoj mjeri upoznat veći dio građana i drugi potencijalni korisnici usluga Agencije.  
  

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o radu Agencije za zaštitu osobnih podataka za 2008. godinu.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 24. sjednici održanoj 17. lipnja 2009. godine, Prijedlog odluke o prihvaćanju stajališta Republike Hrvatske o  sudjelovanju Hrvatske kao promatrača u radu i drugim aktivnostima Agencije Europske unije za temeljna prava, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 21. svibnja 2009. godine.

Odbor je navedeni Prijedlog odluke razmatrao kao matično radno tijelo.

U uvodnom izlaganju predstavnik predlagatelja je istaknuo da je Agencija Europske unije za temeljna prava osnovana Uredbom Vijeća EZ, 15. veljače 2007. godine, transformacijom dotadašnjeg Europskog centra za nadzor rasizma i ksenofobije. Naglasio je da je temeljno područje aktivnosti Agencije potpora institucijama Europske zajednice i državama članicama u provedbi temeljnih prava, a sudjelovanje Republike Hrvatske u svojstvu promatrača u radu Agencije bit će daljnja potvrda njezina kontinuiteta u očuvanju i unaprjeđenju standarda ljudskih prava.
Posebno je istaknuo da je predlaganje Odluke o prihvaćanju stajališta Republike Hrvatske o sudjelovanju Hrvatske kao promatrača u radu i drugim aktivnostima Agencije Europske unije za temeljna prava utemeljeno na članku 3. Zakona o provedbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica i Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske Zajednice. Upućivanje ove odluke Hrvatskom saboru utemeljeno je na članku 4. Zakona o provedbi. Nakon donošenja zaključaka Hrvatskoga sabora o prihvaćanju prijedloga Odluke o prihvaćanju stajališta Republike Hrvatske, u skladu s člankom 3. Zakona o provedbi, Vlada Republike Hrvatske donijet će konačnu Odluku o prihvaćanju stajališta Republike Hrvatske.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Prijedlog odluke o prihvaćanju stajališta Republike Hrvatske o sudjelovanju Hrvatske kao promatrača u radu i drugim aktivnostima Agencije Europske unije za temeljna prava, u tekstu koji je dostavila Vlada Republike Hrvatske.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 23. sjednici održanoj 4. lipnja 2009. godine, Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u 2008. godini, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, aktom od 31. ožujka 2009. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je istaknuto da su na području promicanja ravnopravnosti spolova u protekloj godini postignuti određeni rezultati, ali da to još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini. Naglašeno je da je iz Izvješća pravobraniteljice razvidno da je zakonodavni okvir uglavnom zaokružen, odnosno da je donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije uspostavljen cjelovit sustav, ali da provedba i dalje zaostaje za mogućnostima koje taj okvir pruža. Posebno je naglašena potreba koordinirane aktivnosti svih društvenih čimbenika na ovom području što najbolje pokazuju rezultati postignuti u poboljšavanju zaštite žrtava obiteljskog nasilja.

Članovi Odbora su posebno naglasili važnost ovog Izvješća kao izvora dobrih analiza i podataka za izradu izvješća kojeg Republika Hrvatska treba podnijeti Odboru Ujedinjenih naroda koji prati primjenu Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, osobito imajući u vidu činjenicu da smo dobili preporuku toga tijela za uklanjanje segregacije u obrazovanju. Kako je u raspravi istaknuto, segregacija u obrazovanju uzrokuje segregaciju na tržištu rada, ona pak uzrokuje razliku u plaćama, odnosno manje plaće za žene za rad jednake vrijednosti, što u konačnici rezultira manjom mirovinom za žene. Podržan je prijedlog predstavnika Vlade RH da o nacrtu ovog izvješća raspravljaju i zainteresirani saborski odbori.

Članovi Odbora su posebno ukazali na činjenicu da se u pojedinim područjima ne bilježi nikakav pomak, dijelom i zbog toga što nema predviđenih odgovarajućih mjera koje treba provesti, kao što je to na primjer u području tržišta rada ili u odgojno-obrazovnom sustavu. S tim u vezi je istaknuto da nisu predviđene mjere kojima bi se posebno zaštitile žene na tržištu rada u vrijeme kriza, budući da upravo krize najviše pogađaju žensku populaciju zaposlenu u industrijskim granama u kojima su one najzastupljenije (tekstilna industrija). Stoga je ukazano na važnost iznalaženja onih mjera čijim bi se provođenjem smanjila takva segregiranost u pojedinim djelatnostima. Pritom je posebno naglašena važnost kolektivnog ugovaranja radi usklađivanja privatnog i obiteljskog života s profesionalnim, što je jedan od mehanizama koji može u značajnoj mjeri pridonijeti ostvarivanju pune ravnopravnosti na tržištu radu.
Istaknuto je, također, da se nedovoljna pažnje posvećuje problematici žena žrtava seksualnog nasilja, te je stoga potrebno urediti odnos pravosudnog sustava prama takvim žrtvama, ali ne na način kako je to u praksi uobičajeno da se u zakonski prijedlog uvrsti odredba o važnosti poštivanja ravnopravnosti spolova, već da se precizno odredi protokol postupanja kako bi se one zaštitile na najučinkovitiji način.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u 2008. godini.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 22. sjednici, održanoj 20. svibnja 2009. godine, Prijedlog zakona o policijskim poslovima i ovlastima, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom 7. svibnja 2009. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na one odredbe predloženog zakona koje se odnose na obavljanje policijskih poslova, primjenom policijskih ovlasti kojima se ulazi u područje zaštite prava i sloboda građana, te kada je policijski posao usmjeren na zaštitu ljudskih prava, temeljnih sloboda i vrijednosti zagarantiranih Ustavom Republike Hrvatske.

Istaknuto je da tijekom proteklih godina Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina zaprimio određeni broj predstavki građana u kojima se pritužuju na postupanje policijskih službenika, od čega se jedan dio odnosi na prekomjernu uporabu sredstava prisile. U očitovanjima i odgovorima Ministarstva unutarnjih poslova koja su, uredno i na vrijeme, dostavljana ovom Odboru, redovito se ističe da su sredstva prisile upotrijebljena sukladno zakonskim odredbama i internim pravilnicima o načinima policijskog postupanja. Kako se ovim zakonskim prijedlogom daju veće ovlasti policijskim službenicima, ukazano je na važnost preciznijeg uređivanja policijskih ovlasti kako bi se izbjegla sumnja u arbitrarnost u provođenju postupka, ovo tim prije imajući u vidu podatak, kojeg ističe i pučki pravobranitelj, da je prema evidenciji Odjela za analitiku MUP-a, tijekom 2008. bilo riješenih 1875 predstavki, od toga samo 76 utemeljenih, te je stoga za očekivati, kako je istaknuto, da će broj utemeljenih pritužbi biti još manji s obzirom na jačanje ovlasti. Predloženo je, također, da se zakonom preciznije uredi postupanje s predstavkama i pritužbama građana.

Članovi Odbora su posebno naglasili da se ljudska prava i slobode najčešće krše kroz postupanja utemeljena na pravilnicima i procedurama, a koje donosi ministar. I ovim Prijedlogom zakona, kako je istaknuto, daje se ovlast ministru da donese propise o načinu postupanja policijskih službenika prilikom obavljanja policijskih poslova i primjeni policijskih ovlasti iz članaka 23. do 102. ovoga Zakona, što predstavlja veliki broj članaka koji treba biti reguliran podzakonskim aktom. Članovi Odbora su mišljenja da bi ovi provedbeni propisi trebali biti raspravljeni barem na Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost kako bi se otklonila svaka sumnja u njihovu neusklađenost s odredbama zakona te time osnažilo povjerenje u postupanje policijskih službenika utemeljeno na zakonu.

Članovi Odbora su zatražili obrazloženje slijedećih odredaba predloženog zakona:
- Člankom 74. Prijedloga zakona daje se ovlast policijskom službeniku da bez pisanog naloga uđe i obavi pregled tuđeg doma i s njim povezanih prostorija, npr. radi izvršenja naloga o dovođenju. Postavljeno je pitanje koliko je ova odredba u suprotnosti s ustavnom odredbom o nepovredivosti doma, odnosno s odredbom da samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. Ukoliko je takav pregled utemeljen samo na usmenom nalogu, dovedena su u pitanje temeljna ljudska prava zaštićena Ustavom.
- U svezi članka 47. predloženog zakona nejasno je zašto je ispušten dio dosadašnje zakonske odredbe koji kaže da je policijski službenik dužan osobu koji privodi i dovodi obavijestiti i o pravu na branitelja, a ne samo o pravu na obavještavanje člana obitelji ili druge osobe koju ta osoba odredi. Također je izraženo mišljenje da uopće nije napravljena distinkcija između dovođenja i privođenja, te zašto se dovođenje ne obavlja tijekom radnog vremena u slučajevima kada je riječ o poduzimanju policijskih poslova koji trpe odgodu.
- Kada je riječ o čuvanju podataka u zbirkama (čl. 26.) ukazano je na nerazumljivost odredbe kojom se čak pet godina čuvaju podaci o osobama prema kojima je poduzeta provjera identiteta, a da se trajno čuvaju podaci o događajima koji su dojavljeni policiji.
- Izraženo je mišljenje da je potrebno čl. 9. dopuniti na način da policija informira građane, pravne osobe i jedinice lokalne samouprave o specifičnim sigurnosnim uvjetima na određenim prostorima.

Članovi Odbora su posebno podržali primjedbe i prijedloge pravobraniteljice za djecu koje se odnose na poduzimanje policijskih ovlasti prema djeci, a u svezi članaka 18., 38 i 47. Prijedloga zakona.

Nakon rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

Z A K LJ U Č A K

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o policijskim poslovima i ovlastima.
2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 22. sjednici održanoj 20. svibnja 2009. godine, Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2008. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Pučki pravobranitelj, aktom od 31. ožujka 2009. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi je podržano predmetno Izvješće i istaknuta njegova sveobuhvatnost, primijenjena metodologija izvještavanja i utemeljenost na činjenicama do kojih je pučki pravobranitelj došao tijekom postupanja po pritužbama građana. Osobito su korisnim ocjenjene preporuke pučkog pravobranitelja iznijete u dijelu Izvješća: Ocjene i prijedlozi, koje mogu poslužiti kao usmjerenje nadležnim tijelima za promjenu stanja i bolju organizaciju rada, a sve u cilju osiguravanja učinkovitije zaštite ustavnih i zakonskih prava građana u postupcima pred državnom upravom, sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Konstatirano je da je u nekim područjima ostvaren izvjestan napredak, ali da je funkcioniranje tijela koja rješavaju o pravima građana još uvijek nije zadovoljavajuće.

Istaknuto je da je zabrinjavajuća činjenica da na neke probleme pučki pravobranitelj već godinama ukazuje u svojim izvješćima, da daje preporuke za rješavanje tih problema koje u saborskim raspravama dobivaju punu podršku, ali da se i unatoč tome stanje značajnije ne mijenja. Tako su i nadalje najbrojnije one pritužbe koje se odnose na dugotrajnost rješavanja predmeta kako pred upravnim tijelima tako i pred sudovima.

Na ovaj problem upozoravaju i presude Europskog suda za ljudska prava koje potvrđuju ozbiljno kršenje ljudskih prava zbog nerazumno dugog trajanja postupaka. Takvom stanju pridonosi neučinkovitost postupaka zbog „šutnje administracije“, nedostatak mehanizama i mjera da se spriječi opetovano poništavanje rješenja i vraćanje na ponovni postupak, te, uza sve to, dugogodišnja neažurnost Upravnog suda.

Kada je u pitanju sudstvo, iz Izvješća pučkog pravobranitelja vidi se, također, da se građani najčešće obraćaju zbog dugotrajnosti sudskih postupaka. Pritom je posebno ukazano na činjenicu da i unatoč postojanju instituta sudske zaštite prava građana na suđenje u razumnom roku koji je uveden novim Zakonom o sudovima, nije došlo ozbiljnijeg pomaka, jer sudovi i pored toga što od višeg suda dobiju rok u kojem moraju donijeti meritornu odluku, taj rok u brojnim slučajevima ne poštuju, što ukazuje na potrebu da se analiziraju skromni učinci tog pravnog sredstva.

Kada su u pitanju osobe s invaliditetom u raspravi je ponovno ukazano na problem razlika u pravima za iste kategorije oštećenja između civilnih i vojnih invalida, na neujednačenost u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom na cijelom području Republike Hrvatske (osobito niska razina zaštite kada su u pitanju slabije naseljena ruralna i otočna područja), kao i na neosiguravanje minimalnih građevinskih i tehničkih uvjeta za pristup osoba s invaliditetom pojedinim institucijama, uključujući i Ured pučkog pravobranitelja.

U raspravi je, također, postavljeno pitanje ostvarivanja prava građana na obeštećenje za imovinu koja im je uništena tijekom rata, ali neovisno o ratnim djelovanjima, kao i pitanje isplata u vezi s ubojstvima najbližih članova obitelji. Istaknuto je da se, iako su ta pitanja zakonski regulirana, u praksi pokazuje da se radi o neostvarivim pravima, jer se pred podnositelje zahtjeva postavljaju uvjeti koje ne mogu ispuniti (traži se, na primjer, da dokažu da su uniformirane osobe koje su počinile takva djela bili pripadnici hrvatske vojske ili policije, što, kako je rečeno, mogu dokazati samo nadležna državna tijela), ili ih se izlaže dugotrajnim postupcima i troškovima koje ne mogu podmiriti. S tim u vezi je rečeno da i Ured pučkog pravobranitelja i nadležna državna tijela trebaju aktualizirati rješavanje tog problema.

Upozoreno je i na još uvijek brojna neriješena statusna pitanja građana, osobito onih koji su cijeli radni vijek proveli u Republici Hrvatskoj, ostvarili pravo na mirovinu i zasnovali obitelji u Republici Hrvatskoj, a godinama ne mogu riješiti osnovna statusna prava, kao što je pitanje državljanstva.
Ukazano je i na probleme koji nastaju zbog neostvarivanja zadatka koji su u djelokrugu Državnog ureda za upravu, a koji imaju izravne posljedice na ostvarivanje temeljnih ljudskih i manjinskih prava kao što su nesređeni popisi birača i neusklađeni statuti pojedinih jedinica lokalne samouprave s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.

Kao jedan od zadataka na kojima se nadležna državna tijela i Ured pučkog pravobranitelja trebaju angažirati u narednom razdoblju, u raspravi je iznesen i problem više tisuća građana s područja Vukovara kojima, kako je rečeno, nije dana mogućnost da pod jednakim uvjetima kao i ostali građani Republike Hrvatske ostvare pravo na otkup stanova, čime im je ugroženo Ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom i onemogućeno rješavanje jednog od osnovnih egzistencijalnih problema.

Osobitu pozornost u raspravi je izazvalo mišljenje Vlade Republike Hrvatske dano o Izvješću pučkog pravobranitelja. Istaknuto je da je ranijih godina Hrvatski sabor nakon rasprave o godišnjim izvješćima pučkog pravobranitelja donosio zaključak o prihvaćanju izvješća. Prvi puta prošle (2008.) godine nakon rasprave o izvješću za 2007. godinu, Sabor je temeljem mišljenja Vlade Republike Hrvatske donio zaključak kojim izvješće pučkog pravobranitelja prima na znanje, iako su svi saborski odbori prethodno raspravljajući o izvješću predložili Hrvatskom saboru da izvješće prihvati.
I u mišljenju Vlade o Izvješću pučkog pravobranitelja za 2008. godinu ponavlja se konstatacija, da Vlada prima na znanje Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2008. godinu, bez ikakvog obrazloženja. Nasuprot tome, kada su u pitanju izvješća pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i pravobraniteljice za djecu, Vlada u svom mišljenju konstatira da je upoznata s tim izvješćima, i navodi da je zadužila nadležna tijela državne uprave da, u okviru svog djelokruga, poduzmu odgovarajuće mjere radi otklanjanja nepravilnosti navedenih u tim izvješćima, kao i da u neposrednom kontaktu s nadležnom pravobraniteljicom dodatno razmotre pojedine primjedbe s ciljem njihovog što bržeg otklanjanja.

Kada su u pitanju uvjeti rada Ureda pučkog pravobranitelja, Odbor je podržao njegove prijedloge za rješavanje problema koji su u Izvješću istaknuti: osiguravanje sredstava potrebnih za plaće zaposlenih, osiguravanje sredstva za uredovne dane na terenu, osiguravanje sredstva potrebnih za provođenje Zakona o suzbijanju diskriminacije, te rješavanje problema prostora za rad Ureda pučkog pravobranitelja.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (10 „za“ i 1 „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2008. godinu.
2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi izneseni u raspravi o Izvješću, kao i primjedbe, prijedlozi i preporuke pučkog pravobranitelja dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na svojoj 20. i 21. sjednici održanoj 17. i 27. ožujka 2009. godine, razmatrao je Izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2008. godinu (NN 28/08), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glavi 21, aktivnost 3811: nacionalne manjine, koje je Odboru dostavio Savjet za nacionalne manjine aktom od 06. ožujka 2009. godine.
Odbor je raspravu o ovom Izvješću proveo kao matično radno tijelo sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora, te sukladno Ustavnom zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02).
U raspravi je konstatirano da Izvješće ukazuje na veliki značaj koji je i u 2008. godini imalo  sufinanciranje programa manjinskih udruga i ustanova iz Državnog proračuna za očuvanje i razvoj identiteta i kulturne autonomije nacionalnih manjina.
Izraženo je zadovoljstvo činjenicom da je prema ocjeni Savjeta za nacionalne manjine tijekom 2008. godine ostvaren daljnji napredak u preuzimanju odgovornosti za odobrena sredstva od strane manjinskih udruga i ustanova, kao i da je povećana kvaliteta sufinanciranih programa.
Pozitivnim je ocjenjena i orijentacija Savjeta na javnost rada i transparentnost u trošenju proračunskih sredstava, o čemu svjedoči i sve veća pozornost koju mediji  pokazuju za način trošenja sredstava od strane sufinanciranih udruga i ustanova nacionalnih manjina, a što može pridonijeti još većoj financijskoj disciplini korisnika sredstava. Pri tome je izraženo mišljenje da treba nastojati da izvještavanje javnosti bude što objektivnije, bez senzacionalizma i u dobroj vjeri, uvažavajući pri tome činjenicu da sve udruge i ustanove nacionalnih manjina nemaju iste pretpostavke za rad. Dok pojedine od njih rade već desetljećima i imaju bogato iskustvo i stručne kadrove, druge su još u fazi organizacijske izgradnje, pa im pozitivnim odnosom i konstruktivnim primjedbama i prijedlozima treba pomoći da čim prije prođu tu početnu fazu rada i razvoja.
Isto tako, zatraženo je od Savjeta da inzistira na izvršavanju zaključaka kojima je obvezao  udruge i ustanove nacionalnih manjina, koje se pri izvještavanju o utrošku odobrenih im sredstava nisu pridržavale utvrđene metodologije i nisu dale potpune informacije o trošenju sredstava, da su taj nedostatak dužne otkloniti do podnošenja polugodišnjeg izvješća, a ako to ne učine, da su doznačena  sredstva dužne vratiti.  
Također je zatraženo da se od udruga i ustanova nacionalnih manjina, čiji se programi sufinanciraju iz državnog proračuna, zahtjeva dosljedno poštivanje obveze izvještavanja o svim izvorima sredstava kojima se takvi programi sufinanciraju, kako bi se onemogućilo dupliranje i neracionalno i nenamjensko trošenje sredstava.

Ocjenjeno je da su Hrvatski sabor, Vlada i Savjet za nacionalne manjine na državnoj razini, osobito u posljednjih nekoliko godina, učinili značajne napore kako u pogledu financiranja tako i u pogledu stvaranja pozitivnog ozračja u odnosu prema nacionalnim manjinama. Na taj način, kako je istaknuto, stvoreni su uvjeti za očuvanje identiteta i daljnji razvoj kulturne autonomije nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Međutim, taj proces nije na jednak način zaživio i na lokalnoj razini, što na izvjestan način kvari ukupan dojam o ostvarivanju manjinskih prava. Naglašeno je, stoga, da težište aktivnosti u narednom razdoblju treba posebno usmjeriti na županije, gradove i općine, osobito na gospodarski slabije razvijenim područjima, gdje su manjinski problemi često najizraženiji. Na taj način pridonijelo bi se  ostvarivanju zajamčenih manjinskih prava, upravo tamo gdje pripadnici manjina žive i gdje se ta prava trebaju prakticirati, a uz to bi se izbjegli i prigovori koje dolaze od pojedinih međunarodnih institucija, pa i od predstavnika zemalja koje ne rijetko za manjine čine daleko manje nego što se to čini u Republici Hrvatskoj
U raspravi je posebno ukazano na potrebu da se u narednom razdoblju treba učiniti novi iskorak u sustavu odobravanja i raspoređivanja sredstva udrugama i ustanovama nacionalnih manjina kako bi se ostvario kvalitativni napredak. S tim u vezi, iznesena je ideja da bi trebalo naći načina da se uspostavi svojevrsni registar udruga i ustanova nacionalnih manjina.
Cilj uspostavljanja takvog registra bio bi da se izvrši selekcija manjinskih udruga i ustanova, te da prioritet u dodjeli sredstava dobiju one koje brojnošću članstva i kvalitetom programa istinski predstavljaju nacionalne manjine. Upozoreno je da se zakonska mogućnost da već i samo tri člana mogu formirati udrugu, kada su u pitanju manjine, na izvjestan način zloupotrebljava. Pojedinci, nezadovoljni iz raznih razloga djelovanjem postojećih udruga, osnivaju nove udruge i pojavljuju se pred Savjetom za nacionalne manjine sa zahtjevom da im se odobre sredstva za financiranje, umjesto da se problemi rješavaju demokratskom procedurom unutar udruga. Na taj način ograničena proračunska sredstva dijele se na sve veći broj korisnika i programa, što u konačnici dovodi do pada kvalitete i generira nova nezadovoljstva. Obzirom na to, trebalo bi uvesti kriterije vrednovanja ukupnog rada svake udruge i utvrditi njihovu reprezentativnost u odnosu na potrebe manjine čije interese artikuliraju. Praćenje rada udruga moralo bi biti konstantno. Udruga koja bi ušla u registar, a ne bi održala kvalitetu rada, bila bi brisana iz registra i zamijenjena drugom udrugom iste manjine koja ispunjava utvrđene kriterije. Imajući u vidu navedene probleme, a polazeći od toga da je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina udrugama nacionalnih manjina dana specifična uloga, ukazano je i na potrebu da se izmjenom Zakona o udrugama, ili na drugi način, treba  iznaći novo zakonsko rješenje koje bi uvažavalo specifičnosti samoorganiziranja i udruživanja pripadnika nacionalnih manjina.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio sljedeći

ZALJUČAK

Prihvaća se Izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2008. godinu (NN 28/08), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glavi 21, aktivnost 3811: nacionalne manjine.

                                                                                       PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                    dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 21. sjednici održanoj 27. i 30. ožujka 2009. godine, Prijedlog izmjena i dopuna Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 25. ožujka 2009. godine.

Odbor je Prijedlog izmjena i dopuna Državnog proračuna razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Sukladno svom djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Hrvatskoga sabora, Odbor je detaljnije raspravio one dijelove Prijedloga koji se odnose na financiranje programa i aktivnosti usmjerenih na ostvarivanje prava nacionalnih manjina i zaštitu i promicanje ljudskih prava.

U raspravi je konstatirano da su predloženim izmjenama i dopunama Državnog proračuna obuhvaćena i sredstva koja se u Državnom proračunu osiguravaju za potrebe nacionalnih manjina. Tako se u okviru proračunske stavke Savjeta za nacionalne manjine sredstva smanjuju za 455.070 kn ili 1%. Ne bi se financirala tradicionalna godišnja kulturna manifestacija nacionalnih manjina koja se do sada redovito održavala u dvorani  „Lisinski“ u Zagrebu, a dijelom se smanjuju i sredstva za plaće zaposlenih u Savjetu. Međutim, sredstva za dotacije/donacije udrugama i ustanovama nacionalnih manjina, kojima se financira kulturna autonomija nacionalnih manjina, ostala bi na razini utvrđenoj proračunom za ovu godinu.

Umanjuju se i sredstva predviđena za Vladin Ured za nacionalne manjine za 461.500 kn ili za 1,97% i to korekcijom sredstava za poslovanje Ureda, te sredstava za programe za nacionalne manjine 50.000 kn (smanjenje od 4,62%), i sredstva za Programe za Rome za 145.000 kn (7,39%).

Sredstva predviđena za Programe obrazovanja nacionalnih manjina smanjila bi se prema  Prijedlogu izmjena i dopuna Državnog proračuna za ukupno 450.000 kn ili 5,15%, od toga poticaji obrazovanja za 300.000 kn ili za 8,33%, a posebni programi obrazovanja za provođenje programa nacionalnih manjina za 150.000 kn ili 9,02%, dok bi sredstva za predškolski odgoj djece nacionalnih manjina i za Nacionalni program za Rome i poticaj predškolskog odgoja i predškole za Rome ostala na razini ranije utvrđenoj u proračunu.

Korigirala bi se i sredstva namijenjena institucijama koje djeluju u sustavu zaštite i promicanja ljudskih prava, pa bi se tako sredstva za Ured pučkog pravobranitelja smanjila za 14.500 kn ili 0,2%, za pravobraniteljicu za djecu za 254.851 kn ili 4,25%, za pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova za 145.069 kn ili 4,8%, a za pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom za 82.325 kn ili za 2,73%. Mada ove korekcije ne izgledaju velike, u raspravi je upozoreno, da bi one u praksi ipak mogle značajno otežati rad navedenih institucija. Naime, Zakonom o suzbijanju diskriminacije spomenute institucije su dobile zadaće i ovlasti koje nije moguće u praksi provesti bez osiguravanja minimuma pretpostavki za njihov rad (uredski prostor, oprema i dr.), što se predloženim smanjenjem sredstava dovodi u pitanje. 
Konstatirano je da se sredstva predviđena za besplatnu pravnu pomoć, prema Prijedlogu izmjena i dopuna Državnog proračuna ne bi mijenjala, odnosno, ostala bi   na proračunom utvrđenoj razini.  

Najviše pažnje u raspravi su izazvale promjene proračunskih stavki koje imaju izravne posljedice za osobito osjetljive kategorije stanovništva, kao i predloženo smanjenje sredstva za one programe i projekte koji u sebi sadrže razvojnu komponentu, pa bi kao takvi trebali biti poticajni za izlazak iz krizne situacije s kojom smo suočeni. Izraženo je mišljenje da ta dimenzija problema pri predlaganju izmjena proračuna nije dovoljno sagledana. S tim u vezi posebno je ukazano na iznimno veliko smanjivanje sredstva koje se predlaže u okviru Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva kome se sredstva umanjuju za više od 339 milijuna kuna, odnosno za više od 16%. Smanjivanja na pojedinim programima toliko su visoka da se dovodi u pitanje njihovo ostvarivanje, a da pri tome predlagatelj nije dao gotovo nikakvo objašnjenje. Istaknuto je tako da se sredstva za program integralnog razvoja lokalne zajednice smanjuju za 125.900.000 kn (48,23%), a sredstva za program povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba za 157.500.000 kn (24,41%). Sredstva za obnovu i izgradnju u ratu oštećenih stambenih jedinica umanjuju se za 30.000.000 kn (23%), za stambeno zbrinjavanje povratnika izvan područja posebne državne skrbi  za 50% (sa 1.000.000 na 500.000 kn), za stambeno zbrinjavanje na područjima posebne državne skrbi za 117.000.000 kn (28,75%), a za financiranje pojedinačnih električnih priključaka od voda lokalne električne mreže na stambeni objekt koji je izgrađen temeljem Zakona o područjima posebne državne skrbi, sredstva se umanjuju za 10.000.000 kn odnosno za 50%. Kako se radi o programima od kojih zavisi povratak izbjeglica, prognanika i ratom raseljenih osoba, kao i osiguravanje elementarnih uvjeta za život na područjima posebne državne skrbi (vodoopskrba stanovništva, električna energija i slično), a koji ujedno poticajno djeluju na građevinarstvo i druge gospodarske sektore, postavljeno je pitanje objašnjenja predlagatelja za ovakve prijedloge. Slično objašnjenje zatraženo je i za smanjenje sredstva na programima u okviru drugih ministarstava, koji rješavaju životna pitanja građana, a istovremeno su u funkciji gospodarskog razvoja.
Također je posebno istaknut problem znatnog smanjenja sredstava na proračunskim pozicijama namijenjenim ostvarivanju prava osoba s invaliditetom, kao jednoj od najranjivijih kategorija stanovništva.
Sve ovo, kako je u raspravi istaknuto, dovodi u pitanje koncepciju predloženih izmjena i dopuna Državnog proračuna. 

Nakon provedene rasprave Odbor nije podržao predložene izmjene i dopune Državnog proračuna. Za Vladin Prijedlog izmjena i dopuna državnog proračuna Republike Hrvatske glasovala su 3 člana Odbora, 4 su bila protiv, te 2 suzdržana.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika  Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA  
                                                                                              dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 21. sjednici održanoj 27. i 30. ožujka 2009. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 25. ožujka 2009. godine.

Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, a rasprava je provedena zajedno s raspravom o Prijedlogom izmjena i dopuna Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu.

Nakon provedene rasprave Odbor nije podržao Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu. Za Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu glasovala su 3 člana Odbora, 4 su bila protiv, te 2 suzdržana.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika  Odbora.

                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 20. sjednici održanoj 17. ožujka 2009. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. ožujka 2009. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na one izmjene predložene Konačnim prijedlogom zakona koje se odnose na uvažavanje primjedbi iznesenih na sjednici Odbora u prvom čitanju, osobito u dijelu koji se odnosi na osiguravanje tehničkih uvjeta potrebnih za učinkovito provođenje mjera za sprječavanje nereda na športskim natjecanjima, prvenstveno uređaja za kontrolu i brojanje ulaznica. Istaknuto je da je predlagatelj uvažio prijedlog Odbora da se oni športski objekti koji te uvjete ne osiguraju u zakonskom roku, u ovom slučaju od godine dana, moraju isključiti iz uporabe sve dotle dok propisane uvjete ne ispune. Međutim, iako je Odbor tražio da nadzor nad provedbom ove odredbe vrši nadležno ministarstvo, predlagatelj je člankom 26. Konačnog prijedloga zakona odredio da športski savezi ili druge udruge više razine mogu zabraniti održavanje športskih natjecanja na športskom objektu koji ne ispunjava uvjete propisane ovim Zakonom. Izražena je rezerva u pogledu učinkovitog provođenja ovako definirane odredbe jer su i do sada bile propisane brojne obveze športskih saveza koje su samo djelomično ili nikako ispunjavane.

Također je izraženo mišljenje da nije jasna namjera predlagatelja kada je u pitanju izmjena odredbe o dozvoljenoj koncentraciji alkohola pri dolasku i boravku navijača na prostoru športskog natjecanja, te omogućavanje prodaje i distribucije alkohola na natjecanjima koja nisu označena kao visokorizična. Ovakvim se izmjenama, kako je u raspravi istaknuto, šalje kriva poruka navijačima i nanosi šteta svima, osobito djeci.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora održao je raspravu, na 19. sjednici (tematskoj) održanoj 17. veljače 2009. godine, na temu „Aktualno stanje na Hrvatskoj radioteleviziji“. Zaključci iz rasprave potvrđeni su na 20. sjednici Odbora, održanoj 17. ožujka 2009. godine.

Osim članova Odbora, u raspravi su sudjelovali glavni ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić, predsjednik Vijeća HRT-a Zdenko Ljevak, glavna urednica Informativnog programa HTV-a Hloverka Novak-Srzić, predsjednik ogranka HND-a na HRT-u Nikola Kristić, predsjednik HND-a Zdenko Duka i članica HND-a Sanja Modrić.

Rasprava o ovoj temi provedena je temeljem usvojenog zaključka 16. sjednice Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, održane 9. prosinca 2008. godine.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio sljedeće

ZAKLJUČKE

1. Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina predlaže Vijeću HRT-a da sve primjedbe i prijedloge iznesene u raspravi razmotri i obuhvati u Izvješću o napretku u područjima kulture govora, potpunog i objektivnog informiranja i razvitku javnih sadržaja u ostvarivanju programa javne televizije te otklanjanju pogovora o mogućoj korupciji unutar Hrvatske radiotelevizije, koje je dužno podnijeti do kraja svibnja, sukladno zaključku Hrvatskoga sabora od 5. prosinca 2008. godine.

2. Odbor smatra potrebnim i dalje kontinuirano pratiti stanje na HRT-u s ciljem ostvarivanja potpune neovisnosti ovog javnog servisa, osiguravanja objektivnog informiranja javnosti, jačanja profesionalnosti njegovih djelatnika, te postizanja najviših standarda medijskog djelovanja.

3. Raspravu o aktualnom stanju na HRT-u Odbor drži iznimno korisnom kako bi se na vrijeme razjasnili i otklonili svi prigovori na moguća netransparentna, odnosno nedovoljno obrazložena postupanja i odluke čelnih osoba HRT-a.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 18. sjednici održanoj 03. veljače 2009. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 8. siječnja 2009. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora iznijeli veći broj prijedloga i sugestija s preporukom predlagatelju da još jednom razmotri mogućnost korekcije predloženih zakonskih rješenja.

Upozoreno je tako da se u Konačnom prijedlogu zakona (članak 1.) predlaže brisanje odredbe koja uređuje ulazak i izlazak maloljetnih osoba u Republiku Hrvatsku i iz Republike Hrvatske s obrazloženjem predlagatelja da će se to pitanje ubuduće uređivati Zakonom o nadzoru državne granice. Međutim, ova vrlo važna zakonska materija koja treba služiti sprječavanju trgovine djecom nije za sada nigdje detaljnije razrađena ni u zakonskim tekstovima, a niti u podzakonskim aktima, pa bi stoga trebalo vidjeti da se to ipak propiše ovim zakonom, obzirom da se njime uređuju uvjeti ulaska i kretanja stranaca.

Naglašeno je da su pojedine odredbe nedorečene te da otvaraju mogućnost za različita tumačenja, pa i kršenja Zakona. Također se u dijelu predloženih odredbi može iščitati nesuglasje s trenutačnim stanjem, posebice imajući u vidu odluku Vlade o smanjenju kvote za izdavanje radnih dozvola stranim radnicima s jedne strane, i njihovo liberalnije uključivanje na hrvatsko tržište rada koje omogućava predloženi zakon, s druge strane. S tim u vezi je ukazano na mogući prostor manipulacije kroz arbitrarno određivanje onih koji izvan utvrđenih kvota mogu raditi bez radne dozvole.
Kada je riječ o novim odredbama kojima se uređuju pitanja radnih i poslovnih dozvola, rečeno je da se tu daju dosta velike ovlasti MUP-u, bez jasno definiranih kriterija, te da pojedina pitanja iz ovog područja MUP ne može rješavati bez koordinacije s drugim državnim tijelima, a da pitanje koordinacije nije uređeno ni u ovom zakonu, a ni u podzakonskim aktima. Upozoreno je, također, da u članku 39. Konačnog prijedloga zakona (kojim se mijenja stavak 2. članka 121. Zakona) nije utvrđen rok u kojem je policijska uprava, odnosno policijska postaja obvezna odlučiti o zahtjevu za izdavanje radne dozvole. Iako je za pretpostaviti da će se u takvim situacijama primjenjivati opći rok iz zakona koji uređuje upravni postupak, mišljenje je da bi bilo ipak svrsishodnije da je za ovu specifičnu materiju rok definiran u ovom Zakonu. Sugerirano je i da bi odredbu članka 40. Konačnog prijedloga zakona (kojom se mijenja članak 123. važećeg Zakona) trebalo jasnije formulirati. Dok je u sadašnjoj odredbi članka 123. precizirano da se radna dozvola neće izdati poslodavcu i strancu koji krše propise o radu, zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, u novoj odredbi ta se obveza na izvjestan način relativizira, odnosno daje se mogućnost tumačenja da se uz plaćanje propisane kazne zakon može kršiti, obzirom da se više izričito ne spominje zabrana djelatnosti za prekršitelje zakona. Slična primjedba dana je i na članka 58. Konačnog prijedloga zakona. Izneseno je i mišljenje da se Konačnim prijedlogom zakona uvodi prevelika sloboda u području radnih dozvola, te da bi to moglo imati negativne učinke na položaj domaćih radnika.
U svezi s novim ovlaštenjem policijske postaje nadležne za kontrolu prelaska državne granice, koje se uvodi člankom 5. Konačnog prijedloga zakona, a prema kojem policija tijekom obavljanja granične kontrole može unositi i ispravljati podatke u unaprijed pribavljenim vizama, rečeno je da je postavljeno preširoko. Kako nije definirana osnova temeljem koje se mogu vršiti izmjene već odobrene vize, to otvara mogućnost za subjektivni pristup policijskih službenika, što u praksi može stvarati probleme.
Isto tako, za definiciju braka iz koristi, koja je dana u čl. 16. Konačnog prijedloga zakona, konstatirano je da dopušta najrazličitije interpretacije, te bi je bilo potrebno preciznije razraditi zakonom, ili to učiniti kroz podzakonski akt.
Pojedini članovi Odbora izrazili su nezadovoljstvo činjenicom da se stalno odlaže i ovim zakonom, ali i drugim propisima, konačno riješiti statusni problem velike skupine ljudi podrijetlom najviše iz Bosne i Hercegovine, koji su dugi niz godina živjeli, radili i imali reguliran status u Republici Hrvatskoj, sve do raspada bivše države, nakon čega su se našli u položaju stranaca, bez mogućnosti da svoja stečena prava ostvare i uspostave raniji status. Upozoreno je da se nerješavanjem ovog problema i pored svega što su oštećeni i njihovi predstavnici poduzeli, te ljude zapravo dovodi u poziciju tzv. „izbrisanih“, kojima još jedino ostaje  mogućnost da zaštitu svojih prava traže pred međunarodnim (europskim) institucijama.
Upozoreno je i na specifičnu situaciju značajnog broja pripadnika romske nacionalne manjine, te na teškoće s kojima se susreću pri rješavanju svoga statusa u Republici Hrvatskoj, uz sugestiju da se problemi povratnika u Republiku Hrvatsku iz redova ove nacionalne manjine rješavaju po modelu kakav se primjenjuje za rješavanje statusa i zbrinjavanje drugih poslijeratnih povratnika u Republiku Hrvatsku.  Pri tome je ukazano i na to da se, kada su u pitanju pripadnici romske nacionalne manjine, treba imati u vidu  i činjenica da velik broj njih, ne samo starije nego i mlađe dobi, nije imao uvjete za završavanje niti osnovne škole, što se svakako mora uvažavati  kada su u pitanju zahtjevi koji se u zakonu postavljaju u pogledu poznavanja hrvatskog jezika, pisma, kulture i društvenog uređenja.
Iznesen je i prijedlog da se odredba članka 27. Konačnog prijedloga zakona kojom se uređuju uvjeti za odobravanje stalnog boravka, treba pojasniti. Naime, kada se u zakonu kaže da je jedan od uvjeta za odobravanje stalnog boravka da stranac „poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje“, nije jasno koja se razina poznavanja zahtjeva, jer se taj termin može tumačiti na različite načine, pa bi stoga  trebalo precizirati da se traži poznavanje „osnova“ hrvatskoga jezika, kulture i društvenog uređenja.
  
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (8 glasova „za“ i 1 glas „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima
                               

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                       
                             
                                                                                         PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 18. sjednici održanoj 3. veljače 2009. godine, Izvješće o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2007. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 12. prosinca 2008. godine, zajedno s priloženom Informacijom o aktualnom stanju u zatvorskom sustavu i Akcijski plan za unaprjeđenje zatvorskog sustava u Republici Hrvatskoj koju je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 29. siječnja 2009. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora još jedanput ponovili primjedbu koja se odnosila i na prethodna izvješća, a to je njegova aktualnost. Istaknuli su da ne postoje objektivni razlozi da se izvješće  razmatra s više od godinu dana zaostatka u odnosu na godinu za koju se podnosi, kao što sada imamo slučaj da početkom 2009. godine razmatramo izvješće za 2007. godinu. Potrebno je stoga odrediti razumni rok u kojem je nadležno tijelo dužno podnijeti izvješće o svome radu za prethodnu godinu. Naime, ukoliko bi se izvješće razmatralo neposredno nakon završetka godine za koju se podnosi dala bi se mogućnost interveniranja kroz određene aktivnosti i odluke s ciljem ostvarivanja pretpostavki za poboljšanje stanja.

S tim u vezi, izraženo je žaljenje da se Informacija o aktualnom stanju u zatvorskom sustavu i Akcijski plan za unaprjeđenje zatvorskog sustava u Republici Hrvatskoj koja je naknadno  priložena ovom Izvješću, ne razmatra kao zasebna točka, ili što bi bilo za očekivati, kao sastavni dio izvješća za 2008. godinu. Ovo tim prije što se u predloženom izvješću ne vidi nikakav napredak u rješavanju problema na koje se godinama ukazuje, a koje se odnose na povećanje kapaciteta zatvorskog sustava i poboljšanje uvjeta smještaja zatvorenika, primjenu alternativnih rješenja za izdržavanje kazne, popunu slobodnih radnih mjesta u kaznionicama i zatvorima, posebice onih za koje ne postoji izražen interes, nedovoljnu izobrazbu službenika zatvorskog sustava, poboljšanje opremljenosti i sl.

Članovi Odbora su podržali primjedbe pravobraniteljice za djecu koje se odnose na nenavođenje podataka o djeci koja su u zatvorskom sustavu zbog sukoba sa zakonom (u maloljetničkom i odgojnom zavodu), djeci koja su rođena za vrijeme izdržavanje majčine kazne zatvora, a koja mogu do 3 godine boraviti u objektima zatvorskog sustava, te o nekoliko tisuća djece čiji su roditelji u zatvoru i s kojima bi trebali održavati kontakt. Iako se u zadnje vrijeme evidentiraju podaci o djeci zatvorenika, njihovim obilježjima i kontaktima s roditeljima u zatvoru, kao i evaluacija tih posjeta, oni nisu navedeni u predloženom izvješću. Također, iako postoje i pozitivni primjeri dobre prakse stvaranja „prijateljskog okruženja“ za djecu u pojedinim zatvorskim ustanovama, oni se u izvješću ne spominju.

Ukazano je na činjenicu da se u izvješću ne daje objašnjenje što je razlog da se uočeni problemi u zatvorskom sustavu već godinama ne rješavaju. Posebno kada su u pitanju problemi s kadrovima, koji iako traže dodatna sredstva, ipak ne predstavljaju izdatak koji ne bi mogao biti podmiren. Naime, u Izvješću se konstatira da porast broja zatvorenika nije praćen porastom odgovarajućeg broja službenika. Taj problem se, kako se u Izvješću navodi, rješava prekovremenim radom zaposlenih u zatvorskom sustavu, pa se daje podatak da su službenici zatvorskog sustava 2007. godine ostvarili 408.366,  a 2008. godine čak 450.205 prekovremenih sati rada, za što je 2007. godine isplaćeno 18.063.320 kn, a 2008. godine 24.978.650 kn. Radi se o sredstvima  dovoljnim za plaćanje gotovo 200 službenika, što znači da ima prostora za zapošljavanje potrebnih kadrova. Osobito ako se ima u vidu da se prekovremenim radom ne rješava problem, jer se i u samom Izvješću konstatira da je zbog stalnog prekovremenog rada kod službenika prisutan umor, prezasićenost poslom i stres, što se može negativno odraziti na stanje sigurnosti.

U raspravi su podržane mjere Akcijskog plana za unaprjeđenje zatvorskog sustava, ali je dana primjedba da nisu određeni rokovi u kojima se predviđene mjere namjeravaju realizirati, pa ga je u tom smislu potrebno doraditi kako bi bio operativan i kako bi se moglo pratiti njegovo izvršavanje.    

Izraženo je i nezadovoljstvo nepostojanjem cjelovite baze podataka u zatvorskom sustavu, što je neshvatljivo s obzirom na postojeću razinu informatizacije uprave u Republici Hrvatskoj. Obzirom na značaj umrežavanja i stvaranja baze podataka za efikasan rad zatvorskog sustava, istaknuto je da rješavanje ovog problema mora biti jedan od prioriteta Akcijskog plana.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio većinom glasova (5 glasova „za“ i 4 „suzdržana“) predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2007. godinu

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                            PREDSJEDNIK ODBORA
                                                                                                
dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 17. sjednici, održanoj 27. siječnja 2009. godine, Prijedlog zakona o plaćama državnih službenika, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom 19. prosinca 2009. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Većina članova Odbora predložila je da se rasprava o ovom Prijedlogu zakona provede u prvom čitanju, s obzirom da ne postoje razlozi za hitnost njegova donošenja budući je stupanje na snagu ovoga zakona predviđeno za početak 2010., dok je rok za donošenje uredbi koje Vlada treba donijeti kraj prosinca 2009. godine. Osim toga, članovi Odbora su naglasili da se ovim prijedlogom zakona znatno mijenja sustav plaća državnih službenika o čemu se ni socijalni partneri nisu u potpunosti usuglasili, a kako se on odnosi na veliki broj državnih službenika, mišljenja su da je prijedlog zakona potrebno temeljito raspraviti.

U raspravi su članovi Odbora posebnu pozornost obratili na temeljnu promjenu koju u sustavu plaća državnih službenika unosi prijedlog ovog zakona, a to je zamjena instituta minulog rada institutom promicanja temeljem ocjena rada i učinkovitosti, odnosno  na uvjetovanje rasta plaća isključivo ocjenama rada kao i na predloženi način nagrađivanja za iznimne rezultate.

Istaknuto je da predloženi model promicanja u plaći temeljem ocijene rada nije dovoljno objektiviziran kako bi se ostvario cilj ovog zakona, a to je poboljšanje kvalitete rada državnih službenika i njihova motivacija za bolji rad i učinkovitost. Naglašeno je da dosadašnja višegodišnja praksa ocjenjivanja pokazuje da je vrlo teško osigurati objektivnost ocjenjivanja, koje je u većem dijelu državnih službi podložno subjektivnim procjenama, često na granici arbitrarnosti, te se stoga otvara prostor za moguće manipulacije koje mogu biti usmjerene na promoviranje, kako je istaknuto, podobnih, a ne stručnih i učinkovitih službenika. Izneseno je i mišljenje da bi predloženi model mogao biti u praksi različito primjenjivan ovisno i o stanju proračuna, odnosno tako što bi se kriteriji ocjenjivanja podešavali prema sredstvima koja se u proračunu osiguraju za plaće.
Zbog svega toga je predloženo da se zadrži dodatak na minuli rad jer on predstavlja ne samo jedan oblik stečenog prva već i vrednovanja radnog iskustva, što samo po sebi ne isključuje napredovanje službenika kroz platne razrede, kako to, uostalom, pokazuje praksa više europskih zemalja s dugogodišnjim iskustvom u ovoj problematici.

Upozoreno je, također, da predloženi model ocjenjivanja sužava prava pojedinih skupina službenika, kao što su rodilje i osobe koje su na bolovanju dužem od šest mjeseci (npr. zbog neke teže bolesti čija terapija traje duže od 6 mjeseci u tijeku godine). Naime, kako je Zakonom o državnim službenicima propisano (čl. 82.) da se  ne ocjenjuju službenici koji su u prethodnoj kalendarskoj godini radili manje od 6 mjeseci, bez obzira na razloge, promicanje u plaći službenika  koji se nađu u navedenim situacijama bilo bi zamrznuto na sljedećih pet, moguće i deset godina. Isto tako treba imati u vidu da porodiljni dopust mogu uzeti i muškarci, čime se širi broj službenika koji bi bili pogođeni primjenom ovakvog sustava. Potrebno je stoga uvesti odredbe kojima bi se izbjegla mogućnost diskriminiranja, imajući pritom u vidu i odredbu čl. 9. Zakona o ravnopravnosti spolova kojom je utvrđeno da se mjere usmjerene zaštiti žena, osobito u vezi s trudnoćom i materinstvom, ne smatraju diskriminacijom.

U svezi mogućnosti nagrađivanja državnih službenika za iznimne rezultate, predloženo je da se ono u zakonu uredi tako da bude javno, s transparentnim kriterijima, kako bi bilo motivirajuće i predstavljalo primjerno nagrađivanje službenika koji ostvare rezultate od iznimne važnosti za rad državnog tijela.

Nakon rasprave Odbor je odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. O Prijedlogu zakona o plaćama državnih službenika, s Konačnim prijedlogom zakona, provest će se prvo čitanje.

2. Prihvaća se Prijedlog zakona o plaćama državnih službenika.

3. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

       PREDSJEDNIK ODBORA

            dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 17. sjednici održanoj 27. siječnja 2009. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 8. siječnja 2009. godine. 
Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je dana puna podrška donošenju predloženog zakona. Ocjenjeno je da je obzirom na sve učestalije nerede i neprihvatljiva ponašanja na športskim natjecanjima, neizbježno uvođenje dodatnih  mjera za njihovo sprječavanje, što se ovim zakonom i predlaže.
Međutim, upozoreno je da se uz pojačavanje represivnih mjera moraju istovremeno poduzimati i mjere za prevenciju nasilja, jer se ovaj problem na duži rok ne može riješiti isključivo represijom.
Radi se, kako je istaknuto, o kompleksnom problemu u koji su izravno i neizravno uključeni ili moraju biti uključeni brojni društveni čimbenici, a ne samo policija, odnosno represivni aparat.
Stoga je naglašeno da na neprihvatljiva ponašanja koja nanose materijalne i financijske štete, dovode u opasnost osobnu sigurnost, živote i imovinu građana, rezultiraju uništavanjem športskih i drugih javnih objekata, narušavaju međuetničke i međuvjerske odnose, stvarajući tako ogromnu političku štetu i kompromitirajući ugled zemlje u svijetu, moraju pravovremeno i učinkovito reagirati svi odgovorni društveni čimbenici, što uključuje najviše predstavnike državne vlasti, ali isto tako i lokalne vlasti, sve političke stranke  i druge društvene čimbenike odgovorne za formiranje javnog mnijenja. Ukazano je i na iznimno značajnu ulogu medija i, u nekim slučajevima, njihovu neshvatljivu reakciju na pojave kojima javnost svjedoči upravo uz njihovo posredovanje.
Također je izneseno i mišljenje da davanje objašnjenja, koja se ponekad mogu čuti, kako su takve pojave kod mlađe generacije rezultat posljedica rata, nije prihvatljivo, jer su izgrednici vrlo često maloljetne osobe koje u vrijeme rata nisu ni rođene. Takva objašnjenja, kako je rečeno, u potpunosti demantira i činjenica da ispadi navijačkih skupina nisu usmjereni samo prema pripadnicima drugih etničkih skupina, već smo svjedoci i brutalnih međusobnih sukobljavanja navijačkih skupina iz pojedinih hrvatskih gradova.     
Posebno je ukazano na činjenicu da je u predloženim zakonskim promjenama zapostavljena uloga športskih klubova i športskih saveza, te da bi stoga zakonsku regulativu trebalo dopuniti njihovim obvezama za provođenje programa promoviranja nenasilja i suzbijanja društveno neprihvatljivog ponašanja, uz obvezu uključivanja u takve aktivnosti udruga navijača. Klubovi i savezi bi također morali imati zakonsku obvezu da izdvajaju dio svojih prihoda za takve programe, a oni među njima koji su kažnjeni od domaćeg ili međunarodnog tijela zbog nasilničkog ili drugog vida neprihvatljivog ponašanja navijača, morali bi imati i obvezu dodatnog izdvajanja za istu svrhu u visini  izrečene im kazne.

U raspravi je predloženo da treba utvrdi rok u kojem športski objekti moraju biti tehnički opremljeni na zakonom utvrđeni način, kako bi se učinkovito mogla provoditi mjera za sprječavanje nereda na športskim natjecanjima. Oni športski objekti koji te uvjete ne osiguraju u zakonskom roku morali bi biti isključeni iz uporabe sve dotle dok propisane uvjete ne ispune. Ovaj prijedlog objašnjen je činjenicom da su i do sada zakonom bile propisane ovakve obveze, ali da one uglavnom nisu ispunjene ili su ispunjene samo djelomično, pa je stoga potrebno definirati rok za provedbu ove zakonske obveze i predvidjeti učinkovitu sankciju za njezino neizvršavanje.     

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio slijedeći

ZAKLJUČAK

Predlaže se Hrvatskom saboru da donese Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima uz slijedeći

AMANDMAN

Na članak 6. Konačnog prijedloga zakona kojim se mijenja članak 16., iza stavka 1. dodaju se novi stavci 2. i 3. koji glase:

„(2) Športski objekt na kojem se održavaju prvoligaška natjecanja mora uvjete utvrđene u stavku 1. ovog članka osigurati u roku od godinu dana od stupanja na snagu ovoga zakona.

(3) Ukoliko športski objekt u roku iz stavka 2. ovoga članka ne osigura propisane uvjete, ministarstvo zaduženo za nadzor provedbe ovog zakona svojim aktom zabranit će njegovu uporabu za športska natjecanja do ispunjavanja propisanih uvjeta.“

Obrazloženje: 
U stavku 1. članka 16. utvrđeno je koje uvjete moraju ispunjavati športski objekti da bi se mogle učinkovito poduzimati mjere za sprječavanje nereda  na športskim natjecanjima. Ti uvjeti su i do sada bili utvrđeni ovim Zakonom (Konačnim prijedlogom zakona se još dopunjavaju obvezom instaliranja uređaja za kontrolu i brojanje ulaznica). Međutim, športski klubovi, odnosno vlasnici  športskih objekata do sada ih nisu ispunili, čime nisu ispunjene ni pretpostavke za provođenje zakona. Amandmanom se stoga precizira rok u kojem se ova zakonska obveza mora ispuniti.  Obzirom da to traži financijske izdatke, predlaže se rok od godinu dana za ispunjavanje ove zakonske obveze. Oni športski objekti koji u tom roku ne bi ispunili propisane uvjete bili bi isključeni iz uporabe dok obvezu ne ispune. Imajući u vidu visinu financijskih izdataka i činjenicu da su neredi na športskim natjecanjima najčešći i s najvećim posljedicama na prvoligaškim natjecanjima, ova zakonska obveza odnosila bi se na klubove odnosno vlasnike samo onih športskih objekata na kojima se odvijaju prvoligaška natjecanja.
                                        
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                     
                                                                                         PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr. sc. Furio Radin

Na temelju članka 50.a Poslovnika Hrvatskoga sabora (“Narodne novine”, broj 129/0l, 117/01, 41/02, 91/03, 58/04, 39/08, 87/08) i članka 5. Poslovnika Odbora, Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora, na sjednici održanoj 27. siječnja 2009. godine, donio je

ODLUKU

o imenovanju članova Pododbora za prava nacionalnih manjina

U Pododbor za prava nacionalnih manjina imenuju se:

Za predsjednika
- Nazif Memedi,

Za članove Pododbora iz reda zastupnika članova Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina
- Ivanka Roksandić
- mr. sc. Zdenka Čuhnil,
- dr.sc. Furio Radin,
- Šime Lučin,

Za vanjske članove Pododbora
- Renata Trischler,
- Sanja Zoričić-Tabaković,
- Darko Šonc,
- Luigj Daka,
- Radomir Pavičević.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 16. sjednici održanoj 09. prosinca 2008. godine, Prijedlog državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu, s projekcijama proračuna za 2010. i 2011. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 05. prosinca 2008. godine.

Odbor je Prijedlog Državnog proračuna razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Sukladno svom djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Hrvatskoga sabora, Odbor je detaljnije raspravio one dijelove Prijedloga državnog proračuna koji se odnose na financiranje programa i aktivnosti usmjerenih na ostvarivanje prava nacionalnih manjina i zaštitu i promicanje ljudskih prava.

Kada su u pitanju sredstva za potrebe nacionalnih manjina, u raspravi je najviše pažnje izazvala stavka koja se odnosi na financiranje udruga i ustanova nacionalnih manjina (i iz koje se financira informiranje i izdavaštvo nacionalnih manjina, kulturni amaterizam, kulturne manifestacije, programi koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora, programi stvaranja pretpostavki za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina i dr.). Ova sredstva raspoređuje Savjet za nacionalne manjine, a u Prijedlogu Državnog proračuna za 2009. godinu predloženo je njihovo povećanje u odnosu na 2008. godinu od 5,01%, što je ispod prosječne stope rasta proračunskih rashoda. S tim u vezi naglašeno je da nacionalne manjine imaju puno razumijevanje za teškoće s kojima se Državni proračun za narednu godinu suočava, ali je ukazano na potrebu da rast sredstava za navedene namjene treba barem pratiti prosječni rast rashoda državnog proračuna. Upozoreno je da su godinama ova sredstva bila daleko ispod minimalnih potreba i da su uz višegodišnje zalaganje nacionalnih manjina i podršku i razumijevanje Vlade Republike Hrvatske tek u posljednjih nekoliko godina ostvareni pozitivni pomaci, pri čemu je dogovoreno da ta sredstva i nadalje rastu dok se ne dostigne koliko-toliko prihvatljiva razina zadovoljavanja potreba nacionalnih manjina.  Stoga, kako je rečeno, ukoliko se već ne može osigurati dogovoreni trend njihovog realnog rasta, onda je potrebno da ta sredstva barem prate prosječni rast proračunskih rashoda, kako bi se  održala  dostignuta razina zadovoljavanja potreba nacionalnih manjina.  
.
U raspravi je također izraženo nezadovoljstvo visinom sredstava predviđenih za hrvatske manjine u europskim zemljama i za Hrvate izvan domovine  (sredstva za pomoć nacionalnim manjinama u inozemstvu, obrazovanje djece hrvatskih građana u inozemstvu, obrazovanje pripadnika hrvatske nacionalne manjine iz inozemstva i iseljenika, te sredstva za hrvatsku nastavu u inozemstvu), koja uglavnom ostaju na istoj razini u proteklih nekoliko godina. Ako se uzme u obzir inflacija, naglašeno je da će onda ta sredstva biti realno i manja nego u 2008. godini, čime se dovodi u pitanje ostvarivanje ustavne obveze države prema pripadnicima hrvatskog naroda izvan domovine.

Upozoreno je i na otežanu komunikaciju s pojedinim razinama ministarstava koja je neophodna kako bi se dobile potrebne informacije u svezi provedbe pojedinih projekata namijenjenih ostvarivanju prava nacionalnim manjina.

Kada su u pitanju sredstva za pravobranitelje konstatirano je da je predložen njihov skroman nominalni rast koji jedva da održava dostignuto stanje, pa je postavljeno pitanje da li će to biti dovoljno za izvršavanje zakonskih obveze ovih institucija, od iznimnog značaja za ostvarivanje,  promicanje i zaštitu ljudskih prava.  Ponovo je upozoreno kao i prethodnih godina na obvezu svih državnih tijela da su, sukladno preporuci UN-a, dužna posebno prikazati sredstva namijenjena ostvarivanju prava djeteta, a što još uvijek nije učinjeno.    

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio (uz 7 glasova „za“ i 2 „protiv“) Hrvatskome saboru predložiti da donese

DRŽAVNI PRORAČUN REPUBLIKE HRVATSKE  ZA 2009. GODINU,  S PROJEKCIJOM PRORAČUNA ZA 2009. I 2010. GODINU

UZ SLIJEDEĆI AMANDMAN:

Na str. 28. Prijedloga državnog proračuna u dijelu koji se odnosi na Savjet za nacionalne manjine:
- u stavci: „3811 Tekuće donacije u novcu“ predloženi iznos za 2009. godinu „43.590.000“ zamjenjuje se iznosom „44.375.794“ kuna.
(S tim u vezi:
-  u stavci: „A732003 NACIONALNE MANJINE iznos „43.590.000“ zamjenjuje se iznosom „44.375.794“, a
- u stavci: „02021 Savjet  za nacionalne manjine“ iznos od „45.330.820“ zamjenjuje se iznosom: „46.116.614“ kuna)

Sukladno članku 31. Zakona o proračunu (NN br. 96/03) istodobno se predlaže smanjiti iznos na proračunskoj stavci „027 RH Sigurnosno-obavještajna agencija“ tako da se iznos „359.499.119“ zamijeni iznosom „358.713.325“ kuna (str. 80. Prijedloga državnog proračuna).

Obrazloženje:  

Predloženim amandmanom povećala bi se za 785.794 kn sredstva predviđena u 2009. godini za tekuće donacije/dotacije udrugama i ustanovama nacionalnih manjina, sukladno prosječnom rastu proračunskih rashoda.

U skladu s člankom 31. Zakona o proračunu (NN br. 96/03) za navedeni iznos smanjila bi se predložena sredstva  za Sigurnosno-obavještajnu agenciju, koja su u Prijedlogu državnog proračuna predviđena s porastom od 11,62%.
 
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 16. sjednici održanoj 09. prosinca 2008. godine, Konačni prijedlog zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 05. prosinca 2008. godine.

Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, a rasprava je provedena zajedno s raspravom o Prijedlogom Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio (uz 7 glasova „za“ i 2 „suzdržana“) Hrvatskome saboru predložiti da donese

ZAKON O IZVŠAVANJU DRŽAVNOG PRORAČUNA REPUBLIKE HRVATSKE  ZA 2009. GODINU, U TEKSTU KAKO GA JE PREDLOŽIO PREDLAGATELJ.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika  Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 15. sjednici održanoj 2. prosinca 2008. godine, Izvješće o radu Vijeća HRT-a i provedbi programskih načela i obveza utvrđenih zakonom u programima HR-a i HRT-a u razdoblju od 03. rujna 2007. do 14. listopada 2008. godine, te Izvješće Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a za 2007. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavilo Programsko vijeće HRT-a, aktom od 21. listopada 2008. godine.

Odbor je navedena izvješća razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na obveze Vijeća HRT-a utvrđene Zakonom o HRT-u da najmanje jednom godišnje podnese izvješće Hrvatskome saboru, između ostaloga, i o provedbi programskih načela i obveza utvrđenih zakonom u programima HR-a i HTV-a. To se prije svega odnosi na obvezu Vijeća HRT-a da zastupa i štiti interes javnosti provođenjem nadzora i unapređenjem radijskog i televizijskog programa, kao i da daje mišljenje o programskom usmjerenju radijskog i TV programa.

S tim u vezi je istaknuto da je HRT kao javni servis dužan osigurati potpuno i objektivno informiranje javnosti, što se na žalost, uglavnom ne događa, budući da često komentar prethodi samoj informaciji. Pri tom su čak i ti komentari nedovoljno kritični i očito se daju s ciljem pogodovanja određenoj političkoj opciji, ili povlađuju pretežitom javnom mnijenju, a što sve onemogućava informiranje javnosti s odgovarajućom distancom i profesionalnošću koju ovaj javni servis mora imati. Ovakvim pristupom su oštećeni ponajprije pretplatnici koji osiguravanju gotovo 70% sredstava za rad HRT-a. Upozoreno je također i na naglašeno urušavanje jezičnih standarda kao i na nedovoljnu pripremljenost i osposobljenost samih novinara da te standarde drže na odgovarajućoj razini.

Kada je riječ o emisijama namijenjenim pripadnicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj ponovljena je konstatacija iznesena u Izvješću Vlade o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u 2007. godini, koja naglašava da ne postoji dovoljna prisutnost informacija na jeziku i pismu nacionalnih manjina u javnim medijima.  Članovi Odbora su mišljenja da postojeća emisija namijenjena pripadnicima nacionalnih manjina nikako ne može zadovoljiti interese manjinske populacije koja čini više od 7% stanovništva Republike Hrvatske. Izražena su očekivanja da se o nacionalnim manjinama govori i u drugim emisijama, kako onima informativnog karaktera, tako i u emisijama s političkim, kulturnim, obrazovnim i drugim sadržajima. Pri tome se pristup treba promijeniti i napustiti dosadašnju praksu da se nacionalne manjine u takvim emisijama spominju samo u slučajevima pojedinačnih ekscesa. Osim toga njihovim uključivanjem u druge programske sadržaje pridonijet će se većem senzibiliziranju javnosti o problemima i interesima manjina, i izbjeći njihovo moguće „getoiziranje“ ograničavanjem samo na jednu emisiju, neovisno o tome koliko ona kvalitetna bila.

U sličnoj poziciji se nalaze i osobe s invaliditetom koje osim jedne emisije koja se bavi njihovim problemima, niti se pozivaju, niti se spominju u drugim programskim sadržajima HRT-a. Time se propušta jedan važan aspekt u formiranju javnog mijenja i senzibiliziranju javnosti s potrebama i problemima osoba s invaliditetom što je bitno i za njihovo prihvaćanje kao ravnopravnih članova ovoga društva. Ovo je osobito vidljivo u emisijama namijenjenim djeci, odnosno u dječjem programu u kojem uopće nema djece s teškoćama u razvoju ni na kojoj razini, a upravo bi njihovo sudjelovanje pomoglo razvijanju svijesti kod najmlađih o toleranciji i poštivanju različitosti što je bitan odgojni aspekt i  ne smije ga se olako propuštati.

Vijeće HRT-a upozoreno je i na to da se, osobito u informativnim emisijama, krši Zakon o pravima pacijenata iznošenjem osobnih podataka pacijenata, osobito djece i odraslih osoba stradalih u prometu. Ima slučajeva iznošenja potpunih liječničkih dijagnoza, što se zasigurno se ne može opravdati posebnim interesom javnosti.

Članovi Odbora su također ukazali na važnost razvijanja regionalnih programa, osobito mreže dopisništava, čime bi se unaprijedio sustav boljeg informiranja javnosti o temama važnim za razvoj lokalnih zajednica. Istaknuto je da sada imamo situaciju da o regionalnim i lokalnim vijestima javnost potpunije i ažurnije informiraju  lokalne/regionalne komercijalne televizije nego javna TV koju građani financiraju plaćanjem pristojbi. 

U raspravi su članovi Odbora iznijeli prijedlog da se razmotri mogućnost veće uloge Hrvatskoga sabora u praćenju rada HRT-a i HR-a, možda i kroz šestomjesečna izvješća, budući da je zakonska odredba o izvješćivanju uređena na način da ostavlja mogućnost češćeg podnošenja izvješća Hrvatskome saboru. Ovakvim godišnjim izvješćivanjem gubi se na aktualnosti, a i propušta se mogućnost pravovremenog poduzimanja određenih mjera ako se utvrdi da je došlo do narušavanja profesionalnosti i nepotpunog informiranja javnosti.

Ocjenjeno je potrebnim da se ovakva izvješća Hrvatskom saboru trebaju i koncepcijski izmijeniti odnosno prilagoditi zakonskoj obvezi Vijeća HRT-a, tako što će Vijeće  izvještavati Sabor ne samo o svojim sjednicama nego prije svega o provedbi programskih načela i obveza utvrđenih zakonom o u programima HR-a i HTV-a. 

U glasovanju nakon provedene rasprave, Odbor nije podržao Izvješće o radu Vijeća HRT-a i provedbi programskih načela i obveza utvrđenih zakonom u programima HR-a i HRT-a u razdoblju od 03. rujna 2007. do 14. listopada 2008. godine, i Izvješće Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a za 2007. godinu (od ukupno 8 nazočnih članova Odbora za prihvaćenje Izvješća bila su 4 člana Odbora, 2 su bila „suzdržana“, a 2 „protiv“).

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 15. sjednici održanoj 2. prosinca  2008. godine, Godišnji izvještaj o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za 2007. godine, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavio Upravni odbor Nacionalna zaklade za razvoj civilnog društva, aktom od 14. travnja 2008. godine.

Odbor je ovaj Godišnji izvještaj razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.
       
U uvodnom izlaganju je predstavnica predlagatelja, kao glavna postignuća Nacionalne zaklade u 2007. godini, navela decentralizaciju financijskih potpora Nacionalne zaklade na lokalne razine, potom uspostavljanje modela poticanja regionalnog razvoja organizacija civilnog društva, te potvrđivanje Nacionalnoj zakladi ISO certifikata za kvalitetu djelovanja, čime je Nacionalna zaklada postala prva javna institucija u Republici Hrvatskoj koja od 2006. godine upravlja sustavom dodjele financijskih potpora organizacijama civilnog društva s takvim certifikatom. Također je istaknula da je Nacionalna zaklada potpisala sporazume o suradnji s pet regionalnih mreža organizacija civilnog društva, kako bi ojačala njihove kapacitete, s ciljem da te regionalne mreže pružaju usluge informiranja, izobrazbe i savjetovanja, prema utvrđenim kriterijima i to besplatno za sve krajnje korisnike u lokalnoj zajednici. 

Odbor je, bez rasprave, jednoglasno odlučio predložiti  Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Godišnji izvještaj o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za 2007. godinu.

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.                                                          

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 15. sjednici održanoj 02. prosinca 2008. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 21. studenoga 2008. godine.

Odbor je Prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je iznesen veći broj primjedbi na predložena rješenja uz ocjenu da bi neka od njih u praksi mogla izazvati dodatne teškoće, a pojedine odredbe i različita tumačenja, čime se dovodi u pitanje sama svrha predloženih izmjena i dopuna Zakona.

Kada je u pitanju uvođenje participacije roditelja odnosno skrbnika učenika za kupnju udžbenika i drugih nastavnih sredstava, izraženo je mišljenje da se radi o pitanju koje se tiče prava građana, pa nije prihvatljivo da o tome odlučuje ministar, i to bez ikakvih zakonom utvrđenih kriterija, kako je to predviđeno u članku 15. Konačnog prijedloga zakona. Upozoreno je da se prava i kriteriji za njihovo ostvarivanje mogu propisivati jedino zakonom. Također je istaknuto da se ovakvim prijedlogom zadire u prava djece stvarajući razlike među njima na temelju imovinskog stanja njihovih roditelja, a ovdje nije riječ o pravima roditelja, već o pravima djeteta.

Iznijet je niz primjedbi na odredbe koje se odnose na udžbenike i druga nastavna sredstva za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Istaknuto je da ovu nastavu već dugi niz godina prati problem nedostatka potrebnih udžbenika, a da predložena rješenja u Konačnom prijedlogu zakona ne samo da neće pomoći u rješavanju tog problema, već da neka od njih uvođenjem dodatnih procedura problem mogu još više zakomplicirati. Posebno je ukazano na slijedeće:

- Uslijed male naklade i velikih troškova kod izdavanja udžbenika na jeziku i pismu nacionalnih manjina neizbježno je da državni proračun sudjeluje u sufinanciranju njihovih troškova. Iako se to u praksi i čini već duži niz godina, zakonom taj problem nije reguliran, pa s tim u vezi treba dopuniti članak 4. Zakona koji uređuje financiranje nabave udžbenika sredstvima državnog proračuna.
- Podnošenje zahtjeva za odobravanje udžbenika za škole na jeziku i pismu nacionalnih manjina koji su samo prijevodi udžbenika izvorno priređenih na hrvatskom jeziku treba pojednostavniti. Naime, pošto su ti udžbenici kao izdanja na hrvatskom jeziku prošli svu proceduru odobravanja predviđenu zakonom, nema razloga da se za njihov prijevod na jezik i pismo nacionalne manjine kompletna procedura još jednom ponavlja, obzirom da nema nikakve razlike u sadržaju već samo u jeziku izdanja. U tom smislu u članku 8. Konačnog prijedloga zakona (članak 6. Zakona) za takve udžbenike treba na minimum reducirati zahtjeve koji se nakladnicima propisuju stavkom 5. tog članka.
- Kada su u pitanju udžbenici za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina koji se uvoze iz matične zemlje manjine, onda, kako je u raspravi istaknuto, nije ključni problem njihovo odobravanje, za što se predloženim izmjenama i dopunama Zakona bez razloga uvodi krajnje restriktivan režim, nego čitav niz drugih problema koji se ovim prijedlogom zakona ne rješavaju. Tako su, iako je pravo korištenja udžbenika iz matične zemlje utvrđeno Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, otvorena pitanja kao što su: subjekti uvoza, postupak uvoza, odabir udžbenika, financiranje uvoza, podnositelj zahtjeva za odobravanje udžbenika i dr. Kao jedno od rješenja za taj problem u raspravi je predloženo da se u članak 8. Konačnog prijedloga zakona (čl. 6. važećeg Zakona) uvrsti odredba kojom bi se utvrdilo da će Ministarstvo posebnim pravilnikom utvrditi postupak nabave i odobravanja udžbenika koji se uvoze iz matične zemlje za potrebe nastave na jeziku i pismu nacionalne manjine.
- Što se tiče odredbi u članku 9. Konačnog prijedloga zakona (članak 7. stavak 6. Zakona) kojima se uređuje sastav povjerenstava za utvrđivanje usklađenosti udžbenika koji se koriste u nastavi na jeziku i pismu nacionalne manjine, u raspravi je izraženo mišljenje da se predloženim odredbama dodatno komplicira i bez potrebe poskupljuje izdavanje udžbenika za tu nastavu. Sve će to produžiti postupak izdavanja udžbenika u situaciji kada je nedostatak udžbenika jedan od najtežih problema s kojima se suočava nastava na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Za te udžbenike koji su ionako skupi zbog male naklade i specifičnih troškova, predviđa se osnivanje više povjerenstava čiji je broj i sastav u predloženim odredbama nejasno definiran. Tako se u stavku 6. podstavku 3. ovog članka koristi izraz „znanstvenik i stručnjak“, a u podstavku 4. izraz: „znanstvenik odnosno stručnjak“. Nejasno je iz formulacije ovih odredbi i to da li u sastav povjerenstava na koje se odnose ulazi ili ne ulazi stručnjak metodičar, pa se sa sigurnošću ne može zaključiti koliko bi ta povjerenstva trebala imati članova (dva ili tri člana). Ukoliko bi se prihvatio prijedlog da se pitanje uvoza i odobravanja udžbenika iz uvoza za nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina uredi posebnim pravilnikom Ministarstva, onda bi podstavak 4. trebalo brisati jer bi bio suvišan. Kada je u pitanju povjerenstvo za udžbenike koji se s hrvatskog jezika prevode na jezik i pismo nacionalne manjine (podstavku 5. ) predviđeno je da sva tri člana povjerenstva čine učitelji ili nastavnici određenog nastavnog predmeta koji rade u nastavi na jeziku i pismu nacionalne manjine. S obzirom da se ovdje radi o udžbenicima koji su već prošli proceduru odobravanja za nastavu na hrvatskom jeziku, bitno je samo da prijevod bude jezično korektan, pa sastav povjerenstva treba udovoljiti upravo toj potrebi, a to znači da u njega svakako treba biti uključen nastavnik jezika i književnosti nacionalne manjine.
- Iznijeto je i mišljenje, kada je u pitanju članku 15. Konačnog prijedloga zakona (kojim se mijenja članak 13. Zakona) da bi se njime trebalo utvrditi da se na nacionalne manjine ne odnose rokovi utvrđeni u članku 6., 15. i 16. Zakona, ali da ne bi trebalo isključivati ostale odredbe članka 15. Ukazano je i na to da u ovoj odredbi nije predviđeno da se na slučajeve na koje se odnosi ne primjenjuje stavak 5. podstavak 5. članka 6. Zakona, kao što je to uređeno važećim zakonom. Ta zakonska odredba traži da se uz zahtjev za odobravanje udžbenika prilaže uz ostalo i dokaz da je nakladnik registriran u Republici Hrvatskoj. Školske ustanove s nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine po zakonu mogu koristiti udžbenike iz matične zemlje uz odobrenje Ministarstva, ali obzirom da su nakladnici tih udžbenika izvan Republike Hrvatske, uz zahtjev za odobravanje takvog udžbenika ne mogu priložiti dokaz da je nakladnik registriran u Republici Hrvatskoj.

Upozoreno je i na termin „učenici s posebnim potrebama“ koji se koristi u ovom zakonu. Rečeno je da je nejasno na koga se odnosi. Naime, u nekim drugim dokumentima (pedagoški standardi) taj termin uključuje i djecu s teškoćama u razvoju i izuzetno talentiranu djecu. Ako se misli na djecu s teškoćama u razvoju onda taj termin treba i koristiti kako ne bi bilo zabune. Iznijeto je mišljenje da bi u članku 9. stavak 6. podstavak 6. u povjerenstvo za udžbenike za djecu s teškoćama u razvoju trebalo uključiti i stručnog suradnika ( psiholog, pedagog ili defektolog) s iskustvom u radu s tom djecom. U članku 15. Konačnog prijedloga zakona kojim se isključuje primjena članka 6. stavak 4. i članka 15. Zakona na određene kategorije udžbenika, među ostalim i na udžbenike za djecu s teškoćama u razvoju, predloženo je da se precizira da se ta iznimka primjenjuje samo u posebno opravdanim slučajevima, o čemu odlučuje ministar, jer bi automatska primjena ove odredbe mogla još više otežati snabdijevanje učenika s teškoćama u razvoju udžbenicima za koje nakladnici nisu zainteresirani zbog malih naklada.

Predloženo je također da se zadrži odredaba stavka 6. članka 15. Zakona kojom je bilo omogućeno pravovremeno informiranje roditelja i učenika o udžbenicima koji će biti u uporabi slijedeće školske godine, odnosno da se s tim u vezi preformulira odredba članka 18. Konačnog prijedloga zakona.
Iznesen je i prijedlog da se zakonom uredi (članak 19.) ne samo dostava udžbenika školama već distribucija udžbenika učenicima u kojoj je zbog izostanka regulative bilo problema, pa jedan broj djece ove školske godine nije na vrijeme dobio svoje udžbenike.

Ukazano je i na potrebu da se pored odgovornosti fizičkih osoba koje utječu na učitelje, odnosno nastavnike pri izboru udžbenika, sankcionira i odgovornost djelatnika škole koji u poslovima s udžbenicima (sudjelovanje u odabiru udžbenika) steknu protupravnu korist (tj. da se u vezi s tim dopuni članak 22. Konačnog prijedloga zakona kojim se mijenja članak 18. Zakona).

U glasovanju, nakon provedene rasprave, Odbor nije podržao Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu, s Konačnim prijedlogom zakona (od osam nazočnih članova Odbora 3 su bila «za», 2 „protiv“ i 3 «suzdržana»).

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 15. sjednici održanoj 2. prosinca 2008. godine, Prijedlog deklaracije o osudi Holodomora, masovnog usmrćivanja glađu, prouzročenog prisilnom kolektivizacijom koju je provodio Staljinov komunistički režim, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Klub zastupnika HNS-a u Hrvatskome saboru, aktom od 12. studenoga 2008. godine.

Odbor je razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Odbor je, također, zaprimio inicijativu Ukrajinske zajednice Republike Hrvatske i Koordinacije ukrajinske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj da se Holodomor u Ukrajini 1932.-1933. godine prizna kao povijesna činjenica i osudi kao čin genocida nad ukrajinskim narodom.

Predstavnica predlagatelja je u uvodnom izlaganju istaknula da donošenje ove Deklaracije predstavlja značajan doprinos određivanju zajedničkih civilizacijskih standarda Europe, predstavlja znak njezine privrženosti poštivanju ljudskih prava, te pridonosi postizanju općeg političkog konsenzusa o osudi ekstremnih oblika terora kakav je bio Staljinov komunistički režim.
Također je naglasila da je Europski parlament 23. listopada 2008. donio Rezoluciju o obilježavanju Holodomora, umjetno izazvane gladi u Ukrajini, kojom je Holodomor proglasio zločinom protiv ukrajinskog naroda i zločinom protiv čovječnosti. U Rezoluciji se Europski parlament poziva na Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvenciju UN-a o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, Zajedničku izjavu donesenu na 58. Plenarnoj sjednici Opće skupštine UN-a povodom 70. obljetnice Holodomora u Ukrajini, koju je podržalo 68 država, uključujući svih tadašnjih 25 država članica Europske unije.

Istaknula je da je i Parlamentarna skupština Vijeća Europe početkom 2006. osudila Holodomor u Ukrajini kao zločin komunističkog režima, a Vijeće Ministara OESS-a i Opća skupština UNESCO-a su prošle godine odali počast žrtvama Holodomora.

U raspravi su se članovi Odbora složili da se donošenjem ove Deklaracije Republika Hrvatska pridružuje brojnim zemljama i međunarodnim institucijama u osudi svih zločina totalitarnih komunističkih režima i naglašava njezina privrženost najvišim vrijednostima zaštite ljudskih prava koje su zapisane i u Ustavu Republike Hrvatske. Istaknuto je, također, da se ovom Deklaracijom izražava i poseban pijetet milijunskim žrtvama koje su umorene glađu u samo petsto dana čime je Ukrajina izgubila više od četvrtine svoga stanovništva. Republika Hrvatske se na ovaj način posebno solidarizira s ukrajinskim narodom i pripadnicima ukrajinske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

Deklaraciju o osudi Holodomora, masovnog usmrćivanja glađu, prouzročenog prisilnom kolektivizacijom koju je provodio Staljinov komunistički režim

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 13. sjednici održanoj 15. listopada 2008. godine, Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije u razdoblju od 01. studenoga 2006. do 31. prosinca 2007. godine, koje je predsjedniku Hrvatskoga saboru, sukladno članku 58. a, stavku 3. Zakona o elektroničkim medijima (NN br. 122/03, 79/07 i 32/08), dostavila Agencija za elektroničke medije, aktom od 22. rujna 2008. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora posebno razmatrali ulogu Vijeća za elektroničke medije u nadziranju provođenja obveza elektroničkih medija koje su propisane člankom 9. i 12. Zakona o elektroničkim medijima. One se prvenstveno odnose na dužnost elektroničkih medija da u svojim programskim sadržajima objavljuju istinu, poštuju ljudsko dostojanstvo i ljudska prava i temeljene slobode, pridonose poštivanju tuđih mišljenja i uvjerenja, bore se za ravnopravnost žena i muškaraca te promiču razumijevanje za pripadnike nacionalnih manjina.

Iako, na žalost, izrijekom nije navedeno poštivanje prava osoba s invaliditetom, članovi Odbora su ukazali na važnost poštivanja čl. 21. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom kojim se države stranke obvezuju da će poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo ravnopravno ostvarenje prava na slobodu izražavanja i mišljenja, uključujući i slobodu traženja, primanja i prenošenja informacija i ideja na ravnopravnoj osnovi s drugima, te prava na sve dostupne načine komuniciranja, prema vlastitu izboru. Istaknuto je da je očit primjer njihove neravnopravnosti praćenje Paraolimpijskih igara u Pekingu, koje se ne može ni usporediti s praćenjem Olimpijskih igara. Također je neprihvatljivo prikazivanje djece s teškoćama u razvoju u pojedinim humanitarnim akcijama, za koje je često vrlo teško utvrditi tko je inicijator same akcije i tko raspolaže prikupljenim sredstvima. Osim toga, u medijima se pojedini incidenti povezuju s invaliditetom neke osobe iako je u konkretnom slučaju činjenica invalidnosti u potpunosti nebitna. Posebno je ukazano na važnost omogućavanja praćenja pojedinih emisija gluhim osobama, što je za sada omogućeno samo na javnoj televiziji, dok druge televizije nisu učinile nikakav pomak u tom pravcu.

Budući da Vijeće nadzire programske sadržaje ne samo televizijskih i radijskih nakladnika, već i elektroničkih publikacija, članovi Odbora su se posebno osvrnuli na pojedine sadržaje na internetu koji propagiraju nasilje i govor mržnje. Iako je Internet, kako je u raspravi ocijenjeno, područje slobode izražavanja, sadržajima pojedinih „sitova“ se direktno krše ljudska prava, te je stoga iznimno važno poduzeti sve raspoložive mjere kako bi se ograničilo njihovo širenje. Također se nedovoljna pažnja posvećuje suzbijanju govora mržnja i u svim ostalim elektroničkim medijima, osobito kada je riječ o poštivanju dostojanstva svakog čovjeka, kao i njegove nacionalne ili rasne pripadnosti. Istaknuta je važnost većeg uključivanja svih nadležnih institucija, ali i svih građana ove zemlje, kako bi se spriječile takve pojave. Elektronički mediji u tome imaju izniman značaj i odgovornost obzirom da izravno utječu na formiranje javnog mnijenja pa time i na širenje govora mržnje.

Članovi Odbora su posebno razmatrali na koji način se provode odredbe čl. 56. i 57. Zakona o elektroničkim medijima, a koje se odnose na raspodjelu sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Fond je dužan 3% sredstava od pretplate koja se plaća HRT-u iskoristiti za poticanje programskih sadržaja elektroničkih medija na lokalnoj i regionalnoj razini važnih za ostvarivanje prava građana na javno informiranje, za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i za poticanje razvoja svijesti  o ravnopravnosti spolova. S tim u vezi, u raspravi je posebno naglašena važnost daljnjeg poticanja radijskih i televizijskih nakladnika da se na natječaj Vijeća javljaju s emisijama namijenjenim nacionalnim manjinama, ali je ukazano i na obvezu Vijeća da prati jesu li dodijeljena sredstva iskorištena za proizvodnju kvalitetnih programskih sadržaja za manjine ili su se koristila i za druge sadržaje. Isto tako zbog premalo podataka danih u izvješću (navedena su samo imena nakladnika i nazivi programskih sadržaja) nije razvidno koje su sve manjine odnosno manjinski jezici podržavani sredstvima fonda niti kakva je dostupnost takvih emisija pripadnicima manjina obzirom na njihov teritorijalni razmještaj u Republici Hrvatskoj. Poticanje programskih sadržaja namijenjenih nacionalnim manjinama članovi Odbora smatraju tim više važnim što je u Izvješću o provođenju Ustavnog  zakona o prvima nacionalnih manjina za 2007. godinu konstatirano da ne postoji dovoljna prisutnost informacija na jeziku i pismu nacionalnih manjina u medijima te odgovarajućih programa na jezicima nacionalnih manjina na javnoj televiziji.

Predstavnici Vijeća za elektroničke medije pozvani su da odlučnije koriste svoje ovlasti ukoliko utvrde da je došlo do kršenja odredbi Zakona o elektroničkim medijima. Naveden je primjer da iako je pokrenuto više prekršajnih postupaka, niti jedan još nije okončan, te da se davanjem samih opomena stanje neće popraviti.  S tim u vezi je posebno naglašeno da Vijeće ne smije dopustiti da nakladnici arbitrarno provode donesene pravne akte (zakone, pravilnike,…), osobito kad su u pitanju djeca i mladi.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio predložiti Hrvatskom saboru da prihvati

Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije u razdoblju od 01. studenoga 2006. do 31. prosinca 2007. godine

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 13. sjednici održanoj 15. listopada  2008. godine, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2007. godinu za potrebe nacionalnih manjina. Ovo Izvješće Vlada Republike Hrvatske dostavila je predsjedniku Hrvatskoga sabora aktom od 17. srpnja 2008. godine.

Odbor je Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

U raspravi je konstatirano da Izvješće pokazuje da su tijekom 2007. godine uloženi značajni napori u provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, što se ogleda kako u  povećanom izdvajanje sredstava u Državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina tako i u  brojnim aktivnostima koje su Vlada i druga državna tijela poduzela u cilju njegove provedbe.

Naglašeno je, međutim, da je još uvijek primjetna razlika između normativnih rješenja i proklamirane politike s jedne strane i onog što se u praksi ostvaruje, te da je stoga i u narednom razdoblju potrebno da sva nadležna tijela kako na državnoj tako i na lokalnoj i  područnoj (županijskoj) razini pojačaju aktivnosti kako bi se politika manjinskih prava dosljedno u praksi provodila. Pri tome je istaknuto da praksa provođenja Ustavnog zakona kao i činjenice iznijete u razmatranom Izvješću, ukazuju na to da se u narednom razdoblju osobita pozornost treba posvetiti otklanjanju teškoća u ostvarivanju ovih manjinskih prava:
- službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina,
- pristup manjina sredstvima javnog priopćavanja,
- zastupljenost manjina u izvršnim i upravnim tijelima jedinica lokalne i 
  područne(regionalne) samouprave;
- zastupljenost nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima;
- ostvarivanje uloge vijeća i predstavnika nacionalnih manjina sukladno Ustavnom
   zakonu, te
- nastavak intenzivne aktivnosti  za ostvarivanje Nacionalnog programa za Rome i
  Akcijskog  plana Desetljeća uključivanja Roma 2005.-2015.

Kada je u pitanju službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina upozoreno je na činjenicu  koja je konstatirana i u samom Izvješću da uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina  pred pravosudnim i upravnim tijelima pokazuje tendenciju opadanja, da je broj zahtjeva za izdavanje dvojezičnih osobnih iskaznica u 2007. godini u odnosu na 2006. godinu smanjen, kao i da još uvijek ima jedinica lokalne samouprave koje nisu riješile pitanje zakonom zajamčene dvojezičnosti, pri čemu se teškoće ponekad pojavljuju i u sredinama gdje je dvojezičnost već bila uspostavljeno kao dugogodišnja tradicija (kao na primjer uporaba češkog jezika na području Daruvara). Slično je i s očuvanjem tradicijskih naziva i oznaka na područjima koje tradicionalno naseljavaju pripadnici nacionalnih manjina. Rečeno je da ima slučajeva, iako ne u velikom broju, da su izmijenjeni tradicionalni nazivi pojedinih naselja, pa bi u narednom razdoblju trebalo inicirati vraćanje ranijih naziva, ne samo zato što je pravo na očuvanje tradicijskih naziva naselja, ulica i trgova zakonom zajamčeno pravo nacionalnih manjina, već i radi stvaranja ozračja povjerenja i međuetničke tolerancije kao  bitne pretpostavke za punu integraciju manjina i očuvanje multietničkog karaktera hrvatskoga društva.

Ocjenjeno je, također, da pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja još  uvijek nije zadovoljavajući posebno kada su u pitanju elektronički mediji (radio i televizija). Prisutnost informacija na jeziku i pismu nacionalnih manjina u javnim medijima na većini manjinskih jezika je minimalna, tako da se moraju uložiti dodatni napori sukladno Ustavnom zakonu i preporukama Vijeća Europe o primjeni Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima. Ovo je značajno, kako je istaknuto, i za očuvanje jezika i kulture nacionalnih manjina, ali i za informiranje šire javnosti o manjinama i njihovoj kulturi te za razumijevanje teškoća s kojima se manjine susreću. Podržano je, s tim u vezi stajalište, Vlade da se izradi analiza ispunjavanja obveza koje u tom pogledu ima HRT i da se utvrdi na koji način se može postići veća zastupljenost informacija i programa na jeziku i pismu nacionalnih manjina u programima HRT-a. Kada je u pitanju lokalna i regionalna (županijska) razina ukazano je na osobito značajnu ulogu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija koji  stimuliranjem nakladnika radio i TV programa za emitiranje programa od interesa za nacionalne manjine može u značajnoj mjeri pomoći ostvarivanju ovog manjinskog prava.

Što se tiče prava nacionalnih manjina na zastupljenost u izvršnim i upravnim tijelima jedinica lokalne i područne samouprave istaknuto je da su izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te donošenjem Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ove godine stvorene sve zakonske pretpostavke za rješavanje tog problema. Ostaje da se kroz nadzor lokalne samouprave koji je u djelokrugu središnjih tijela državne uprave, u najkraćem roku, utvrdi koje općine, gradovi ili županije nisu ta pitanja uredile svojim normativnim aktima, a na što su po zakonu obvezne, te da se u tom smislu poduzmu potrebni koraci. Novi lokalni izbori koji se održavaju u svibnju iduće godine, po mišljenju Odbora, prigoda su da se uskoro ovo manjinsko pravo u praksi i ostvari.

U vezi s nezadovoljavajućom zastupljenosti nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, u raspravi je naglašeno da je donošenjem odgovarajućih normativnih akata stvoren cjelovit pravni okvir i da je sada u pitanju poduzimanje konkretnih mjera da se taj problem čim prije riješi. Kako bi se postigli potrebni pomaci, planove prijama u službu, natječaje i imenovanja u okviru pravosudnih tijela i tijela državne uprave trebalo bi kontinuirano pratiti i nadzirati njihovu realizaciju.

Ocjenjeno je da je za rješavanje svih naprijed spomenutih problema iznimno značajno što je formiran poseban Odjel za nacionalne manjine u okviru Središnjeg državnog ureda za upravu u čijem su djelokrugu poslovi koji se odnose na manjinske izbore i izbore za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, nadzor nad statutima općina, gradova i županija u dijelu koji se odnosi na manjinska prava, te praćenje zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Razmatrajući funkcioniranje vijeća nacionalnih manjina članovi Odbora ocijenili su da je njihov rad još uvijek daleko od onog kako je to zamišljeno Ustavnim zakonom. Iako je veliki dio  Izvješća posvećen upravo vijećima nacionalnih manjina, izraženo je mišljenje da nedostaje analiza uzroka uočenih problema. Ta vijeća su zamišljena kao savjetodavna tijela sastavljena od  izabranih predstavnika nacionalnih manjina radi sudjelovanja manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima. U Izvješću nema dovoljno podataka o tome u kojoj su mjeri vijeća koristila svoje Ustavnim zakonom utvrđeno pravo da predlažu mjere za unaprjeđivanje položaja nacionalnih manjina, u kojoj su mjeri bila uključena u rad tijela lokalne samouprave, te jesu li ih ta tijela konzultirala u postupku donošenja akata kojima se uređuju pitanja od interesa za nacionalnu manjinu. Činjenica je, kako je u raspravi naglašeno, da teče već drugi mandat ovih manjinskih tijela, te da je krajnje vrijeme da se razjasni u čemu je problem (nedostatak potrebnih materijalnih i financijskih pretpostavki za rad, nesnalaženje ili izostanak interesa bilo na strani vijeća bilo na strani tijela lokalne samouprave). Situaciju bi kod svakog vijeća trebalo posebno analizirati i vidjeti što treba učiniti, uključujući i pomoć s državne razine ako to lokalna samouprava nije u stanju razriješiti. Podržana je namjera Vlade da se i u narednom razdoblju nastavi s edukacijom i vijeća i predstavnika lokalne samouprave, ali je i istaknuto da se moraju analizirati rezultati dosadašnje prakse i utvrditi treba li što mijenjati, kako bi se postigli željeni učinci. 

Upozoreno je, također, da u pojedinim medijima, te na javnim priredbama (koncerti, sportska natjecanja) još uvijek ima slučajeva iskazivanja govora mržnje, najčešće upravo prema pripadnicima pojedinih nacionalnih manjina, ali da pri tome nema svaki puta pravovremene i  energične osude takvih pojava od strane nadležnih tijela. Iznijeto je mišljenje da javna osuda takvih istupa ne bi trebala dolaziti samo od predstavnika manjina, već prije svega od strane nadležnih državnih tijela i tijela lokalne samouprave, jer bi se na taj način javnosti odaslala daleko djelotvornija poruka.

Kada je u pitanju koncepcija razmatranog Izvješća u raspravi je konstatirano da je primjetan  napredak u odnosu na prethodna razdoblja. Međutim, istaknuto je da su potrebna daljnja poboljšanja kako bi ovakva izvješća udovoljila svojoj temeljnoj svrsi, koja nije samo konstatiranje činjenica i problema. Potreban je analitički/evaluacijski pristup kako bi bilo razvidno što je, a što nije učinjeno, koji je uzrok uočenih problema u provedbi pojedinih odredbi Ustavnog zakona, te što Vlada i nadležna državna tijela i tijela jedinica lokalne i područne samouprave trebaju i namjeravaju učiniti da se uočeni problemi riješe.
       
Nakon provedene rasprave Odbor je (uz 7 glasova „za“ i 3 „suzdržana“ glasa) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2007. godinu za potrebe nacionalnih manjina.

2. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da izvješće o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za naredno razdoblje pripremi sukladno primjedbama i prijedlozima iznijetim u raspravi, na način da ocijeni ostvarene rezultate, te, uz prethodnu analizu uzroka neprovođenja pojedinih zakonskih odredbi, predloži mjere za otklanjanje teškoća uočenih u njegovoj provedbi.

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.                                                         

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 12. sjednici, održanoj 14. srpnja 2008. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom 10. srpnja 2008. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Nakon uvodnog izlaganja predstavnika predlagatelja i obrazloženja razloga donošenja ovog zakona po hitnom postupku, provedena je rasprava nakon koje je Odbor glasovanjem zauzeo stajalište da je o ovom zakonu nužno provesti raspravu u dva čitanja..

Nakon rasprave Odbor je većinom glasova odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. O Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, s Konačnim prijedlogom zakona provest će se prvo čitanje.

2. Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima.

 
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

       PREDSJEDNIK ODBORA

            dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 11. sjednici održanoj 9. srpnja 2008. godine, Izvješće o radu državnih odvjetništava u 2007. godini, koje je Hrvatskom saboru, sukladno odredbi članka 4. Zakona o državnom odvjetništvu (NN br. 51/01), dostavilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, aktom od 20. lipnja 2008. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je istaknuto da je Izvješće po svojoj koncepciji i sadržajnosti pripremljeno profesionalno, s nizom statističkih podataka i analitičkih prosudbi i prijedloga za unaprjeđenje rada.
Izraženo je zadovoljstvo konstatacijom Državnog odvjetništva da je u kaznenim predmetima prosječno vrijeme od primitka prijave do donošenja odluke u državnom odvjetništvu (računajući u to i vrijeme u kojem se prijave nalaze kod drugih tijela radi izvida ili istražnih radnji) skraćeno na ispod dva i pol mjeseca, kao i da je ukupan broj neriješenih prijava manji od trećinu tromjesečnog priliva novih prijava. Naglašeno je da  se u daljnjem radu treba zadržati ovaj trend poboljšanja ažurnosti, pri čemu osobitu pozornost treba posvetiti onim predmetima  u kojima prijave nisu riješene u dužem vremenu, jer je to jedan od bitnih preduvjeta za ostvarivanje prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku.

Istaknuto je da zabrinjava i dalje velika brojnost prijava za kaznena djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina (druga su po brojnosti u ukupnoj strukturi prijava protiv odraslih osoba) i u okviru toga stalan porast prijava za kazneno djelo prijetnje, a kod maloljetnih osoba iznimno visok porast kaznenih djela protiv života (nasilništvo), koja su u strukturi kaznenih prijava protiv maloljetnih osoba povećana od 5,3%  u 2006.g. na 12,3% u 2007.godini.

U raspravi je posebno upozoreno na pojavu zloporabe interneta, ali i drugih medija (novine, TV) za širenje govora mržnje i na činjenicu da takve pojave, iako su duže vremena prisutne u javnosti, još uvijek nisu kazneno sankcionirane, iako zakonska osnova za to postoji.  Koristeći slobodu medija, posebno interneta i mogućnosti koje on kao univerzalna informacijska mreža pruža, pojedinci i grupe bez ikakvih ograničenja, koristeći i najmanji povod (teme iz novinskih članaka, TV emisija i dr.), šire govor mržnje i šalju otvorene prijetnje pojedincima i skupinama druge etničke ili vjerske pripadnosti, te osobama drugačije spolne ili druge orijentacije. Ocjenjeno je da se radi o zloporabi slobode izražavanja i kršenju temeljnih ljudskih prava, te da je tom pitanju nužno posvetiti osobitu pozornost, pa i kroz raspravu u saborskim radnim tijelima, ali i poduzimanje mjera od strane državnih odvjetništava, sukladno zakonu.
 
Konstatirano je da niti u ovom Izvješću, nema podataka o kaznenom djelu zločina iz mržnje, za što je iskazan interes od strane Odbora u raspravama o izvješćima državnih odvjetništava iz ranijih godina (2005. i 2006. godinu), obzirom da je Odbor bio inicijator dopune Kaznenog zakona kojom se posebno sankcionira počinjenje kaznenog djela iz mržnje. Državno odvjetništvo je dalo objašnjenje da u svezi s ovim kaznenim djelom nema potpune statistike zbog informatičke nepovezanosti državnih odvjetništava, ali da državna odvjetništva temeljem naputka glavnog državnog odvjetnika takve podatke prikupljaju i bilježe, kao i da teškoće djelom proizlaze i iz nedorečenosti zakonskih propisa.

Postavljeno je i pitanje kaznenog progona počinitelja ratnih zločina, te izraženo mišljenje da se taj rad odvija presporo, da nalogodavci tih zločina uglavnom nisu privedeni pravdi, da su u dosta slučajeva sankcionirani niže rangirani sudionici ratnog sukoba i to često s dvojbenom argumentacijom, zbog čega bi valjalo izvršiti reviziju takvih postupaka, a u suradnji sa susjednim zemljama i sudom u Hagu pripremiti i čim prije pokrenuti postupke protiv stvarno odgovornih za počinjene zločine. 

Razmatrajući materijalni položaj zaposlenih u državnim odvjetništvima i uvjete rada, neadekvatan prostor i opremu te posebno slabu informatizaciju državnih odvjetništava, Odbor je zauzeo stajalište da se ti problemi moraju otkloniti u najkraćem roku, a sredstva za to osigurati u Državnom proračunu.  Odbor je ocijenio neprihvatljivim da modernizacija ovako važne državne institucije ovisi o inozemnim donacijama.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da prihvati

Izvješće o radu državnih odvjetništava u 2007. godini

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 11. sjednici održanoj 9. srpnja 2008. godine, Prijedlog zakona o ravnopravnosti spolova, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 2. srpnja 2008. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora konstatirali da predloženi zakon predstavlja značajno poboljšanje važećeg zakona jer je uglavnom usmjeren na drugačije uređivanje onih dijelova zakona koji su se u proteklih nekoliko godina pokazali neprovedivim te ih je stoga bilo nužno izmijeniti ili poboljšati.

Ukazali su na potrebu kontinuiranog praćenja provedbe, odnosno implementiranja novih mjera predloženih ovim Zakonom. To se ponajprije odnosi na provedbu članka 15. stavka 2. koji utvrđuje da se postupno povećanje podzastupljenog spola mora postići najkasnije u trećem izbornom ciklusu. Ovaj stavak je u svezi s člankom 12. stavkom 1. kojim se promiče ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, uključujući javne službe, a stavkom 3. istog članka se definira pojam „osjetne neuravnoteženosti“ jednog spola na način da ona postoji ukoliko je zastupljenost jednog spola u tijelima političkog i javnog odlučivanja niža od 40%.

Kako je u raspravi istaknuto, u protekla tri izborna ciklusa nije došlo do značajnog povećanja sudjelovanja žena u zakonodavnoj vlasti jer ono stagnira na oko 22%, dok je, nažalost, u tijelima vlasti na lokalnim i županijskim razinama taj postotak je puno manji. Članovi Odbora su istaknuli da upravo na ovim razinama treba poduzeti niz mjera čije provođenje bi osiguralo veći prostor za uključivanje žena u politički život. Tu se prvenstveno misli na osiguravanje većeg broja jaslica i predškolskih ustanova, ali i brojne druge mjere koje bi omogućile ženama da izbalansiraju poslovne i obiteljske obveze na način da ih se rastereti te im se omogući bavljenje iznimno zahtjevnim poslom kao što je to sudjelovanje u političkom životu.

Iako načelno podržavaju uvođenje „kvota“, članovi Odbora su suglasni da je povećanje broja žena u političkom životu moguće postići samo kroz jačanje svijesti o važnosti njihova sudjelovanja u procesu odlučivanja te većem senzibiliziranju javnosti o ulozi žena u društvu, posebno o važnosti njihova javnog i političkog djelovanja. Ukazali su na potrebu da sve stranke konsensualno pristupe rješavanju ovog pitanja, odnosno da zajedno vode računa o rodnoj osjetljivosti, da to postane dio političke kulture i obveza i opredjeljenje svih stranaka, te da posebno izbjegavaju bilo kakav govor ili politiku koja bi moga dovesti do slabijeg sudjelovanja žena.
Kada je riječ o sankcijama za nepoštivanje pojedinih odredbi, osobito onih vezanih uz političke stranke, članovi Odbora su mišljenja da su one u jednom dijelu upitne, jer i praksa brojnih europskih zemalja pokazuje da je strankama lakše platiti kazne za neuvrštavanje žena na liste negoli ih uključiti u politički život. Osim toga, kazne predviđene ovim Prijedlogom zakona su više nego simbolično (od 20 do 50 tisuća kuna), osobito kad se ima u vidu da će se primjenjivati tek nakon 2019. godine.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o ravnopravnosti spolova
 
Uz sljedeći

AMANDMAN

U članku 6. stavak 3., iza riječi „spolne orijentacije“, briše se točka, stavlja zarez i dodaju riječi „i rodnih identiteta i izražavanja.“.

Obrazloženje:

Rodni identitet je društveno oblikovanje biološkog spola, određeno shvaćanjem zadataka, djelovanja i uloga pripisanih muškarcima i ženama, u društvu, u javnom i privatnom životu. Rodni identitet podrazumijeva vlastitu rodnu samokoncepciju, ne neophodno ovisno o spolu koji je pripisan rođenjem, te kao takav ne smije biti osnova za diskriminaciju. Štoviše, stajalište je Vijeća Europe, odnosno njegovog tijela za ljudska prava, da diskriminacija bilo koga temeljem seksualne orijentacije ili rodnog identiteta predstavlja kršenje ljudskih prava.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                    PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                        dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 11. sjednici održanoj 09. srpnja 2008. godine, Konačni prijedlog zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 02. srpnja 2008. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Obzirom na svoj djelokrug Odbor je u raspravi posebnu pozornost posvetio onim dijelovima Konačnog prijedloga zakona koji se tiču ostvarivanja prava na odgoj i obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi, i u okviru toga ostvarivanju prava nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na manjinskom jeziku i pismu,  te ostvarivanju prava na obrazovanje učenika s teškoćama.

Naglašeno je da će u praksi provođenja Zakona biti iznimno bitno dosljedno poštivanje jednog od temeljnih načela Zakona da se odgoj i obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi temelji na jednakosti obrazovnih šansi za sve učenike prema njihovim sposobnostima, kao i odgajanje i obrazovanje učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, i njihovo osposobljavanje za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i tolerancije, i za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva, kako je to definirano člankom 4. Konačnog prijedloga zakona.
Istaknuto je da je u pripremi Konačnog prijedloga zakona predlagatelj prihvatio više prijedloga i primjedbi značajnih za primjenu Konvencije o pravima djeteta, osobito one koje se odnose na svrhovitost pedagoških mjera, prijevoz učenika, pravo na primjerene kadrovske uvjete obrazovanja učenika (posebno djece s teškoćama) i pravo učenika na participaciju.
Konstatirano je da je Konačnim prijedlogom zakona predviđeno da će se dosta značajnih pitanja za provedbu zakona urediti podzakonskim aktima. Preporučeno je predlagatelju, bez obzira što to formalno nije njegova obveza, da u pripremi provedbenih akata konzultira radna tijela Hrvatskoga sabora zainteresirana za problematiku odgoja i obrazovanja djece, uključujući i ovaj Odbor. 
Kada je u pitanju odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina, ukazano je na potrebu da se doradi odredba članka 72. stavak 7. koja uređuje ocjenjivanje učenika iz nastavnog predmeta materinskog jezika i kulture nacionalnih manjina, obzirom da je u tekstu Konačnog prijedloga zakona nejasno definirana, te  na potrebu da se dopuni članak 119. odredbom koja bi uređivala sastav školskih odbora u školama u kojima se nastava odvija na jeziku i pismu nacionalnih manjina, obzirom da nereguliranost tog pitanja u praksi stvara probleme.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI

uz slijedeće amandmane na tekst Konačnog prijedloga zakona:

I. AMANDMAN

U članku 72. stavak 7. mijenja se i glasi:
„U školi koja izvodi nastavu po nastavnom planu i programu jezika i kulture za pripadnike nacionalne manjine (Model C), a u skladu sa Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, učenik se ocjenjuje i iz nastavnog predmeta materinjeg jezika i kulture nacionalne manjine brojčanom ocjenom na način utvrđen u stavku 3. ovog članka, i ta ocjena se upisuje u razrednu svjedodžbu“.

Obrazloženje:
Amandmanom se odredba stavka 7. članka 72. Konačnog prijedloga zakona preciznije definira, kako bi bilo razvidno da se ona odnosi na ocjenjivanje učenika koji pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina ostvaruju po Modelu C, kao i to da se u tom ocjenjivanju primjenjuje odredba stavka 3. ovog članka (brojčana ocjena) kao i za sve druge nastavne predmete.

II. AMANDMAN

U članku 119. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi:
„Kod imenovanja članova školskog odbora u školama u kojima se nastava odvija na jeziku i pismu nacionalnih manjina, mora se osigurati razmjerna zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina i to prema proporcionalnom (razmjernom) udjelu učenika iz redova nacionalnih manjina u ukupnom broju učenika te škole.“.

Obrazloženje: 

Predloženim amandmanom precizira se sastav školskih odbora u školama u kojima se nastava odvija na jeziku i pismu nacionalnih manjina, na način da sastav školskih odbora bude u funkciji ostvarivanja prava nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu.
 

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
                                   

                                                     
                                                                                         PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 10. sjednici održanoj 23. lipnja 2008. godine, Prijedlog zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 12. lipnja 2008. godine. 

Raspravu o ovoj točki dnevnog reda Odbor je proveo kao zainteresirano radno tijelo u dijelu koji se odnosi na zaštitu ljudskih prava žrtava kaznenih dijela i adekvatne novčane naknade tim žrtvama.

Predstavnik predlagatelja je u uvodnom dijelu naglasio da donošenje ovoga zakona predstavlja ključni prioritet u usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s europskim u poglavlju 24. Pregovora „Pravda, sloboda i sigurnost“. Tako se ovim prijedlogom u nacionalno zakonodavstvo implementiraju odredbe Direktive Vijeća 2004/80/EZ i Europske konvencije o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja koju je Sabor ratificirao 16. svibnja 2008. godine.

U raspravi su članovi Odbora naglasili da, s obzirom da se ovim zakonskim prijedlogom predviđa da zakon stupa na snagu danom pristupanja RH Europskoj uniji, postoji bojazan da se ovaj zakon ne donosi zbog hrvatskih građana, već zbog zaštite stranca, odnosno državljana Europske unije. Također se stječe utisak da će njegovom primjenom doći do sužavanja opsega zaštite hrvatskih građana koja im je sada dostupna po važećem zakonodavstvu.

Zatražena su dodatna obrazloženja u svezi nekih rješenja predloženih ovim Prijedlogom zakona. Nije sasvim razvidno iz kojeg razloga pravo na naknadu se ne može ostvariti kad je šteta posljedica kaznenih djela protiv sigurnosti prometa, dok se člankom 5. to pravo daje svima. Također nije jasno kako se može riješiti o pravu na naknadu prije okončanja kaznenog postupka.  Imajuću u vidu uključenost članova Odbora za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela u sami kazneni postupak, doveden je u pitanje i sam sastav toga Odbora.

Postavljeno je i pitanje na koji način će se ovaj Zakon primjenjivati u odnosu na brojna potraživanja hrvatskih građana za naknadu štete nastale tijekom devedesetih godina zbog gubitka članova obitelji, teško narušenog zdravlja i sl.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (5 glasova „za“ i 3 glasa „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Šimu Lučina,  potpredsjednika Odbora.

POTPREDSJEDNIK ODBORA

Šime Lučin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 9. sjednici održanoj 27. svibnja 2008. godine, Prijedlog zakona o suzbijanju diskriminacije, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 19. ožujka 2008. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi je naglašeno da  predloženi zakon predviđa dosta široku osnovu za zaštitu ljudskih prava od diskriminacije u cijelom spektru područja, od rada i radnih uvjeta; obrazovanja, znanosti i športa; socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite; pravosuđa i uprave; stanovanja, javnog informiranja i medija; sve do pristupa dobrima i uslugama, djelovanju u sindikatima i organizacijama civilnog društva te sudjelovanju u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu. Također se kao posebni oblici diskriminacije uvode uznemiravanje i spolno uznemiravanje, segregacija i indirektna diskriminacija.

Članovi Odbora su posebno istaknuli dobru suradnju predlagatelja s udrugama osoba s invaliditetom temeljem čega je prihvaćen prijedlog da se poticanje na diskriminaciju i propuštanje razumne prilagodbe osobama s invaliditetom također utvrdi kao diskriminacija. Naglašeno je da je diskriminacija osoba s invaliditetom često puta višestruka, što se također utvrđuje ovim zakonom, jednako kao i ponovljena i produljena diskriminacija ili ona koja teško pogađa žrtvu.

Ocijenjeno je dobrim rješenjem da se za središnje neovisno tijelo za suzbijanje diskriminacije odredi pučki pravobranitelj čije se ovlasti ovim prijedlogom zakona dodatno osnažuju te se potiče njegova suradnja i dijalog sa socijalnim partnerima i s organizacijama civilnog društva. Istaknuto je da je pučki pravobranitelj u svom dosadašnjem radu postao referentna institucija u zaštiti ljudskih prava, a budući da mu se ovlasti dodatno proširuju, potrebno je osigurati sve pretpostavke kako bi na kvalitetan način mogao postupati po odredba ovog Zakona.

U raspravi je ukazano i na postojeći problem dugotrajnosti postupaka pred sudovima. Obzirom na postojeću negativnu praksu u tom smislu, izneseno je mišljenje da će se teško moći osigurati hitnost u postupanju u predmetima po odredbama ovog Zakona, tim prije što do sada nisu donošene presude koje se odnose na postupke u svezi diskriminacije. Ocijenjeno je iznimno važnim daljnje educiranje i usavršavanje sudaca s ciljem što bolje primjene ovoga Zakona, ali i službenika zaposlenih u državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te tijelima s javnim ovlastima.

Ukazano je i na potrebu kontinuiranog praćenja provedbe ovoga Zakona, za što ovaj Odbor ima poseban interes tako što bi kroz i inače dobru suradnju s pučkim pravobraniteljem, pravovremeno reagirao na moguće teškoće u primjeni predmetnog Zakona. 

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o suzbijanju diskriminacije

uz sljedeći AMANDMAN

U članku 21. briše se stavak 4.

Obrazloženje:

Stavkom 4. članka 21. uređeno je da će umješač sam snositi troškove svoga sudjelovanja u parnici, bez obzira na ishod parnice. To bi u primjeni značilo da će organizacije civilnog društva imati znatno ograničene mogućnosti sudjelovanja u parničnim postupcima kao umješači na strani osobe koja tvrdi da je žrtva diskriminacije, obzirom da bi same morale snositi troškove sudjelovanja u parnici, bez obzira na ishod parnice. Ovakvo rješenje u suprotnosti je s odredbom članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku kojim je utvrđeno da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinom umješaču nadoknaditi troškove. Budući da o sudjelovanju umješača odlučuje sud primjenjujući na odgovarajući način odredbe Zakona o parničnom postupku, nema potrebe unaprijed na bilo koji način ograničavati sudjelovanje umješača radi sprečavanja nepotrebnog parničenja, na što upozoravaju predstavnici predlagatelja. Isto tako, nema bojazni od dodatnih troškova za državni proračun, jer je po Zakonu o parničnom postupku, kako je već rečeno, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna snositi troškove protivnoj stranci i njezinom umješaču. Osim toga, omogućavanjem većem broju sudionika da sudjelovanjem postupku budu uključeni u suzbijanje diskriminacije, može se samo pridonijeti smanjivanju diskriminacije na svim razinama.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 8. sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine, Konačni prijedlog zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 2. svibnja 2008. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, prije svega razmatrajući u kojoj mjeri predložena zakonska rješenja pridonose ostvarivanju prava građana zajamčenih Ustavom i međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima čiji je Republika Hrvatska potpisnik -  kroz olakšavanje pristupa sudu i drugim državnim tijelima i tijelima koja imaju javne ovlasti, a koja odlučuju o njihovim pravima i obvezama, odnosno u kojoj mjeri predloženi način pružanja pravne pomoći i podmirivanja troškova od strane Republike Hrvatske uzima u obzir njihov materijalni položaj i druge okolnosti koje im otežavaju ostvarivanje Ustavom i zakonom zajamčenih prava.

U raspravi je najspornijim ocijenjen predloženi način ostvarivanja prava na osnovnu/primarnu pravnu pomoć, posebno u onom djelu koji treba biti ostvaren preko udruga koje su u dosadašnjoj praksi bile najviše na raspolaganju građanima i godišnje pružale pomoć u oko 70.000 slučajeva. Ta prva pravna pomoć koja je za građane, posebno one socijalno ugrožene, iznimno bitna jer im daje osnovne informacije i upute u vezi s vođenjem sudskih, upravnih i drugih postupaka, trebala bi biti, kako je u raspravi naglašeno, dostupna na što jednostavniji i pristupačniji način. Istaknuto je da nisu nužne brojne predradnje čije se poduzimanje traži predloženim zakonom kako bi potencijalni korisnik došao do uputnice kao upravnog akta kojim se odobrava korištenje nekog od oblika pravne pomoći utvrđenih ovim Zakonom.

Izraženo je mišljenje da nema razloga za bojazan na koju su upozorili predstavnici predlagatelja da bi udruge mogle zlorabiti ovlast i pod nejednakim uvjetima pružati pravnu pomoć, te neracionalno trošiti proračunska sredstva i pružati pravnu pomoć i onim građanima koji ne ispunjavaju uvjete propisane zakonom. Istaknuto je da u hrvatskom pravnom sustavu već egzistiraju udruge koje su zakonom dobile javnu ovlast i postupaju u stvarima u kojima se odlučuje o pojedinim pravima građana. S druge strane kada su u pitanju udruge koje bi bile ovlaštene za pružanje primarne pravne pomoći, u predloženom zakonu predviđen je niz mehanizama kojima se onemogućava zlouporaba ovlasti od strane udruga. Naime, predloženi zakon propisuje da udruge koje namjeravaju dobiti ovlast za pružanje primarne pravne pomoći moraju proći složen postupak utvrđivanja ispunjavanja uvjeta za tu vrstu djelatnosti, nakon kojeg ministarstvo nadležno za pravosuđe izdaje rješenje kojim se udruzi daje ovlaštenje za pružanje primarne pravne pomoći. Nadalje, proračunska sredstva za pružanje pravne pomoći udrugama se odobravaju na temelju projekata, a odlučivanje o projektima i kontrola trošenja sredstava (o čemu su ovlaštene udruge obvezne redovito podnositi izvješća) u ingerenciji je nadležnih državnih tijela, prije svega ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa. Isto tako, zakon precizno uređuje upravni i stručni nadzor nad radom pružatelja pravne pomoći i ovlašćuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa da udruzi, ukoliko ne radi sukladno ovom zakonu, zabrani bavljenje tom vrstom djelatnosti i da je briše iz registra udruga ovlaštenih za pružanje pravne pomoći.
Imajući u vidu navedeno, većina članova Odbora (8 glasova „za“ i 3 „suzdržana“), odlučila se za podnošenje amandmana kojim bi se u tekst Konačnog prijedloga zakona dodala dva nova članka (15. i 16.), kojima bi se ostvarivanje primarne pravne pomoći omogućilo korisnicima izravnim obraćanjem ovlaštenim pružateljima pravne pomoći uz predočenje potvrde Porezne uprave o visini dohotka korisnika i članova njegovog kućanstva te izjave korisnika o imovnom stanju.        
  
Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio slijedeći

ZAKLJUČAK

Predlaže se Hrvatskom saboru da donese Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći uz slijedeći

AMANDMAN

na tekst Konačnog prijedloga zakona:
             
Iza članka 14. dodaju se novi članci 15. i 16. koji glase:

„Članak 15.
(1) Primarna pravna pomoć može se ostvariti direktnim obraćanjem ovlaštenom pružatelju pravne pomoći, uz dostavu potvrde Porezne uprave o visini dohotka korisnika i članova njegovog kućanstva, kao i izjave korisnika o imovnom stanju.
(2) Korisnik nekog od oblika socijalne skrbi uz potvrde iz stavka 1. podnosi potvrdu nadležnog centra za socijalnu skrb o vrsti i visini primljene pomoći u posljednjih 6 mjeseci.
(3) Korisnik prava na opskrbninu prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uz potvrde iz stavka 1. podnosi potvrdu ili presliku rješenja o opskrbnini.
(4) Za točnost podataka navedenih u izjavi o imovnom stanju korisnik odgovara kazneno i materijalno.
(5) U slučaju promjene imovnog stanja korisnika, pružatelj primarne pravne pomoći na odgovarajući način primjenjuje odredbe stavka 2 i 3. ovog članka, o čemu sastavlja Izvješće iz članka 16. stavka 3. ovog Zakona.

Članak 16.
(1) Korisnik koji ostvaruje primarne oblike pravne pomoći obraća se ovlaštenom pružatelju uz dostavu   potvrda iz članka 15. ovog Zakona.
(2) Ovlašteni pružatelj pruža primarnu pravnu pomoć korisniku ukoliko je iz dostavljenih potvrda razvidno da korisnik ispunjava uvjete iz članka 8., 9. i 10. ovog Zakona.
(3) Ovlašteni pružatelj pravne pomoći sastavlja Izvješće o pruženim oblicima primarne pravne pomoći koje nužno sadrži podatke o ovlaštenom pružatelju, podatke o korisniku, potvrde iz članka 15. ovog Zakona i podatke o pruženim oblicima pravne pomoći, a može sadržavati i podatke o pravnoj pomoći pruženoj temeljem odredbe članka 5. stavka 2. ovog Zakona.
(4) Ovlašteni pružatelj primarne pravne pomoći obvezuje se ustrojiti spis predmeta za svakog korisnika kojem pruži pravnu pomoć temeljem ovoga Zakona.
(5) Izvješće iz stavka 3. ovog članka čini sastavni dio spisa predmeta iz stavka 4. ovog članka.
(6) Ministar nadležan za poslove pravosuđa pravilnikom propisuje oblik Izvješća iz stavka 3. ovog članka.“

Dosadašnji članci 15. do 77. postaju članci 17. do 79.

Obrazloženje:
Novim čl. 15. i 16. predlaže se pojednostavljenje mogućnosti korištenja primarne pravne pomoći neposrednim obraćanjem građana pružatelju pravne pomoći koji procjenjuje ispunjava li korisnik Zakonom propisane uvjete. Propisuje se i obveza pružatelja primarne pravne pomoći za sastavljanjem Izvješća o pruženoj pravnoj pomoći koje čini sastavni dio spisa predmeta korisnika. O istome se sastavljaju kvartalni izvještaji koji se dostavljaju nadzornome tijelu čime se uklanja mogućnost zlouporaba. Na taj način omogućava se promptno dobivanje pravne pomoći, što je u praksi, pri rješavanju egzistencijalnih  problema građana, iznimno bitno.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

                                                           
                             
                                                                                         PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 8. sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine, Prijedlog odluke o imenovanju pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom (Klasa: 021-13/08-07/53, Urbroj: 65-08-02) od 24. travnja 2008. godine.

Odbor je Prijedlog odluke razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora suglasili da će se imenovanjem pravobraniteljice za osobe s invaliditetom učiniti još jedan kvalitetan iskorak u zaštiti prava osoba s invaliditetom.

Naglašeno je da je kroz potpisivanje brojnih međunarodnih konvencija, osobito Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koju je među prvima ratificirao Hrvatski sabor i koja je početkom svibnja stupila na snagu, Republika Hrvatska pokazala spremnost da  sustavno nastavi rješavati sva preostala pitanja s ciljem poboljšanja položaja osoba s invaliditetom i njihove veće uključenosti u društvene tijekove.
Konstatirano je da postojeći zakonodavni okvir koji regulira ovu problematiku treba i dalje poboljšavati, ali da je još važnije inzistirati na implementaciji zajamčenih prava u svakodnevnom životu. Istaknuto je, također, da je u proteklih nekoliko godina učinjen značajan pomak u senzibiliziranju javnosti za probleme osoba s invaliditetom.

U tom smislu su članovi Odbora izrazili očekivanja da će nova pravobraniteljica kroz svoj rad, programe i zakonodavne inicijative pridonijeti daljnjem unapređivanju položaja osoba s invaliditetom, osobito kada je riječ o njihovim obrazovnim pravima, pravima iz zdravstvene i socijalne skrbi. Pritom su istaknuli da će Odbor pozorno pratiti njezin rad pružajući joj svu potrebnu podršku, ali uz dužnu kritičnost ukoliko to bude nužno.

Članovi Odbora su se suglasili da je predložena kandidatkinja najbolji izbor za pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom, iako su i sve druge kandidature bile više nego kvalitetne, što pokazuje interes i spremnost osoba s invaliditetom da preuzmu dio odgovornosti za poboljšanje svoga položaja.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ODLUKU O IMENOVANJU PRAVOBRANITELJICE ZA OSOBE S INVALIDITETOM

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika  Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 6. sjednici održanoj 29. travnja 2008. godine, Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2007. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Pučki pravobranitelj, aktom od 31. ožujka 2008. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo.

Članovi Odbora jednoglasno su podržali predmetno Izvješće ističući njegovu sveobuhvatnost, primijenjenu metodologiju izvještavanja, utemeljenost na činjenicama do kojih je pučki pravobranitelj došao tijekom postupanja po pritužbama građana, te brojne preporuke koje pučki pravobranitelj daje, a koje mogu poslužiti kao putokaz nadležnim tijelima za promjenu stanja i bolju organizaciju rada kojom bi se osigurala učinkovitija zaštita ustavnih i zakonskih prava građana u postupcima pred državnom upravom, sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti.
U raspravi je konstatirano da iako je u nekim upravnim oblastima ostvaren izvjestan napredak u postupanju nadležnih tijela i rješavanju problema građana (bilježi se pad broja pritužbi u mirovinsko-invalidskoj oblasti, zatim u odnosu na prognanike i izbjeglice kao i pritužbe u vezi s povratom imovine), još uvijek je funkcioniranje tijela koja rješavaju o pravima građana daleko od poželjnog.
Zabrinjavajućom je ocijenjena činjenica da na neke probleme pučki pravobranitelj već godinama ukazuje u svojim izvješćima, da daje preporuke za rješavanje tih problema koje u saborskim raspravama dobivaju punu podršku, ali da se i unatoč tomu stanje značajnije ne mijenja. Tako su i nadalje najbrojnije one pritužbe koje se odnose na dugotrajnost rješavanja u upravnim stvarima, osobito u drugom stupnju, ali i pred Upravnim sudom Republike Hrvatske (2 do 4 godine), pri čemu se uz dugotrajnost postupaka građani žale i na to da ne mogu dobiti informaciju o stanju predmeta, i to više dok se rješavaju u ministarstvima i središnjim tijelima uprave nego na lokalnoj razini. S tim u vezi pučki pravobranitelj već četvrtu godinu kroz svoja izvješća upozorava na kršenje prava građana zbog dugotrajnosti upravnog rješavanja. Istaknuta je mogućnost promijene takvog stanja u relativno kratkom roku i neovisno ili paralelno s drugim reformama i promjenama u upravi, prije svega tako da čelnici upravnih tijela i službi osiguraju da ovlašteni službenici dosljedno primjenjuju načela Zakon o općem upravnom postupku. Također se u postupku po žalbama pravilnom interpretacijom ZUP-a treba onemogući neopravdano, a često opetovano vraćanje predmeta na ponovni postupak, uslijed čega se nerijetko događa, kako se u Izvješću navodi, da građani (uključujući i trajanje postupka pred Upravnim sudom) čekaju na rješavanje upravnih stvari i po pet pa i deset godina.
U nekim upravnim tijelima u kojima se nagomilao velik broj neriješenih predmeta čije rješavanje traje nerazumno dugo i na koje se građani najčešće žale, potrebno je poduzeti i posebne mjere i utvrditi program za saniranje problema. Tako je ukazano na probleme s radom Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice i Uprave za obnovu obiteljskih kuća, na čiji rad otpada čak 20 % od ukupnog broja pritužbi koje je zaprimio pučki pravobranitelj.
Istaknuto je, također, da se mora uvesti redovito praćenje i analiza statističkih podataka o upravnom rješavanju, što treba biti pretpostavka za pravovremeno reagiranje i poduzimanje potrebnih mjera u cilju postizanja primjerene ažurnosti i učinkovitosti, kako na razini pojedinih službi ili upravnih tijela tako i u ministarstvima za upravnu oblast u cjelini. Temeljem analize podataka o upravnom rješavanju, ali i upozorenja pučkog pravobranitelja i drugih tijela koja zaprimaju predstavke građana, moraju se pravovremeno provoditi učinkovite mjere unutarnjeg nadzora. Naglašeno je da je neprihvatljivo da na rad pojedinih državnih službenika ili službi dolaze brojne predstavke građana, da na to upozoravaju tijela koja se bave predstavkama građana uključujući i pučkog pravobranitelja, a da se ne vidi da itko snosi posljedice za nestručan i/ili nesavjestan rad.
Ponovno je upozoreno da podaci iz Izvješća ukazuju da ni u sudstvu još uvijek i unatoč izvršenim zakonskim promjenama za koje je davano objašnjenje da će polučiti kvalitetne promjene, nije ostvaren željeni napredak, pa se tako i dalje 15% od ukupnog broja pritužbi građana upućenih pučkom pravobranitelju odnosi na neažurnost sudova i dugotrajnost sudskih postupaka, a što ukazuje na potrebu poduzimanja dodatnih mjera.
Ukazano je na potrebu da Vlada Republike Hrvatske i nadležna državna tijela žurno analiziraju probleme na koje se u Izvješću ukazuje, te da poduzmu potrebne korake, imajući u vidu uz ostalo i činjenicu da na nužnost učinkovitijeg postupanja ukazuju i presude Europskog suda za ljudska prava, pa zadržavanje sadašnjeg stanja može imati izravne posljedice i na pregovarački proces s Europskom unijom.
U raspravi je istaknuta iznimno dobra suradnja Odbora i pučkog pravobranitelja, što se očituje kroz stalne kontakte Odbora s pučkim pravobraniteljem i njegovo aktivno sudjelovanje na sjednicama Odbora.
Imajući u vidu značaj institucije pučkog pravobranitelja za zaštitu ustavnih i zakonskih prava građana pred državnom upravom i tijelima koje imaju javne ovlasti i napore koje Ured pravobranitelja ulaže izvršavajući svoju Ustavom i zakonom utvrđenu ulogu, u raspravi je dana puna podrška prijedlozima i preporukama pučkog pravobranitelja iznesenim u Izvješću, kako onima u vezi s radom državnih tijela tako i onim prijedlozima pučkog pravobranitelja koji se odnose na potrebu dorade ustavnih i zakonskih rješenja koja uređuju instituciju pučkog pravobranitelja i stvaranje potrebnih materijalnih i organizacijskih pretpostavki za rad Ureda pučkog pravobranitelja. Kao prioritetno naglašeno je osiguravanje odgovarajućeg prostora i opreme za rad Ureda i otvaranje područnih ureda pučkog pravobranitelja, odnosno pronalaženje načina da se institucija pravobranitelja što više približi građanima.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2007. godinu.

2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi iznijeti u raspravi o Izvješću, kao i primjedbe, prijedlozi i preporuke pučkog pravobranitelja dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 6. sjednici održanoj 29. travnja 2008. godine, Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u 2007. godini, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, aktom od 31. ožujka 2008. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na zaštitu prava žena s invaliditetom. Naglasili su kako je potrebno posvetiti znatno veću pažnju ženama s invaliditetom koje žive u ruralnim područjima, često prometno izoliranim i udaljenim od većih centara. Istaknuli su da je nužno i dalje raditi na njihovom osnaživanju te boljem informiranju o njihovim pravima i pomoći koju im može pružiti Ured pravobraniteljice. Pri tome su posebno ukazali na važnost bržeg usklađivanja domaćeg zakonodavstva s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom koju je ratificirao Hrvatski sabor, osobito u dijelu koji se odnosi na članke 6., 12. i 23. Konvencije, a koji govore o tome da su žene i djevojke izložene višestrukoj diskriminaciji, da je potrebno poduzeti sve mjere kako bi se osigurala njihova jednakost pred zakonom osobito u smislu osiguravanja potpore za ostvarivanje poslovne sposobnosti te da se osigura poštivanje prava osoba s invaliditetom na brak i roditeljstvo.

Članovi Odbora su se suglasili s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova da je nužno jačati ulogu koordinatora za ravnopravnost spolova, ako je potrebno i kroz zakonske izmjene, kako bi se osiguralo provođenje donesenih politika u svim državnim tijelima.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u 2007. godini.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 6. sjednici održanoj 29. travnja 2008. godine, Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2007., koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Pravobraniteljica za djecu, aktom od 31. ožujka 2008. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Članovi Odbora su se posebno osvrnuli na iznimno dobru suradnju Odbora s pravobraniteljicom za djecu koja redovito sudjeluje u radu Odbora ukazujući na potrebu veće zaštite prava djece kroz bolju koordinaciju rada svih nadležnih državnih institucija. Posebno važnim ocjenjuju aktivno sudjelovanje pravobraniteljice u radu Odbora kroz dostavljanje preporuka, mišljenja i inicijativa. Mišljenja su da pojedina državna tijela nedovoljno uvažavaju i primjenjuju preporuke pravobraniteljice, osobito kad se inzistira na boljoj suradnji i povezanosti svih institucija uključenih u zaštitu prava djece.

U raspravi su članovi Odbora ocijenili predloženo izvješće vrlo kvalitetnim i sadržajnim. Mišljenja su da je osnivanje ureda u pojedinim regijama pridonijelo većoj vidljivosti rada Ureda pravobraniteljice, a posebice većoj dostupnosti stručne i savjetodavne pomoći u području zaštite prava djece, samim time i većoj sigurnosti u osiguravanju zašite prava djece. Smatraju da je povećanje broja pritužbi građana od 63% koje je Ured zaprimio tijekom 2007. godine dijelom rezultat i osnivanja novih ureda u Splitu, Osijeku i Rijeci.

Posebno su ukazali na iznimno dobro praćenje zaštite prava djece s teškoćama u razvoju koje je opsežno predstavljeno u ovom Izvješću. Mišljenja su da predstavljanje položaja djece s teškoćama u razvoju po pojedinim vrstama oštećenja i različitim stupnjevima invaliditeta daje bolji uvid u vrlo velike razlike u problemima s kojima se oni svakodnevno susreću kako u obrazovnom tako i u zdravstvenom sustavu . S tim u vezi članovi Odbora su preporučili bolje povezivanje nadležnih ministarstava i jedinica lokalne (regionalne) samouprave te iniciranje potrebnih zakonskih izmjena kako bi se smanjio ogroman broj propisa kojima se regulira zaštita njihovih prava. Naglasili su da je potrebno poduzeti nužne mjere kako bi rad Komisije za vještačenje bio učinkovitiji, odnosno kako se ne bi dogodilo da zbog dugotrajnosti odlučivanja djetetu budu uskraćena temeljna prava, kao što je to na primjer pravo na obrazovanje. Također je iznimno važno dalje inzistirati na uvođenju mobilnih timova i asistenata u nastavi koji su se, do sada, pokazali vrlo uspješnim u edukacijskom uključivanju djece s posebnim obrazovnim potrebama u redoviti sustav odgoja i obrazovanja.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2007. godinu.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 5. sjednici održanoj 22. travnja 2008. godine, Prijedlog državnog pedagoškog standarda predškolskog odgoja i naobrazbe, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 27. ožujka 2008. godine. 

Odbor je ovaj Prijedlog razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, posebno u dijelu koji se odnosi na  djelokrug Odbora.
Odbor je na svojoj prošloj sjednici razmatrao raniji prijedlog ovog dokumenta koji je povučen iz procedure i dao predlagatelju više prijedloga i sugestija za korekciju teksta. Jedan dio prijedloga Odbora predlagatelj je ugradio u novi Prijedlog standarda.
U raspravi je zatraženo od predlagatelja da još jednom razmotri prijedloge kojima bi se, kada je riječ o djeci s teškoćama, dosljedno uskladila terminologija s relevantnim međunarodnim dokumentima koje je u ovoj oblasti prihvatila Republika Hrvatska, a iznesen je i prijedlog da se tekst Standarda koji se odnosi na tu djecu izdvoji kao zasebna cjelina.
Odbor je primio i prijedloge amandmana od udruga nacionalnih manjina koje traže da se u predloženom Standardu dosljedno uvaže specifičnosti odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina - sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Prijedlog za izmjenu i dopunu ovog dokumenta dostavila je i pravobraniteljica za djecu s preporukom da se za svaku godinu provođenja Standarda (koje će prema Prijedlogu trajati do 2013. godine) donese akcijski plan mjera te da se preciznije uredi nadzor nad provedbom Standarda.
S predstavnicima predlagatelja dogovoreno je da navedene prijedloge predlagatelj razmotri prije rasprave na plenarnoj sjednici Sabora. Obzirom da se u spomenutim prijedlozima amandmana ne traži izmjena koncepcije dokumenta već njegovo preciziranje i nomotehničko uređivanje, sugerirano je predlagatelju da te prijedloge prihvati u vidu svojih amandmana, nakon čega bi se ocijenilo ima li potrebe da Klub zastupnika nacionalnih manjina ili pojedini zastupnici dodatno interveniraju u predloženi dokument.
    
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 glasova  „za“ i 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Državni pedagoški standard predškolskog odgoja i naobrazbe.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora. 

PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                         dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 5. sjednici održanoj 22. travnja 2008. godine, Prijedlog državnog pedagoškog standarda osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 27. ožujka 2008. godine.

Odbor je ovaj Prijedlog razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, posebno u dijelu koji se odnosi na djelokrug Odbora.
Odbor je na svojoj prošloj sjednici razmatrao raniji prijedlog ovog dokumenta koji je povučen iz procedure i dao predlagatelju više prijedloga i sugestija za korekciju teksta. Jedan dio prijedloga Odbora predlagatelj je ugradio u novi Prijedlog standarda.
U raspravi je zatraženo od predlagatelja da još jednom razmotri prijedloge kojima bi se, kada je riječ o djeci s teškoćama, dosljedno uskladila terminologija s relevantnim međunarodnim dokumentima koje je u ovoj oblasti prihvatila Republika Hrvatska, a iznesen je i prijedlog da se tekst Standarda koji se odnosi na tu djecu izdvoji kao zasebna cjelina.
Odbor je primio i prijedloge amandmana od udruga nacionalnih manjina koje traže da se u predloženom Standardu dosljedno uvaže specifičnosti odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina - sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Prijedlog za izmjenu i dopunu ovog dokumenta dostavila je i pravobraniteljica za djecu s preporukom da se za svaku godinu provođenja Standarda (koje će prema Prijedlogu trajati do 2022. godine) donese akcijski plan mjera te da se preciznije uredi nadzor nad provedbom Standarda.
S predstavnicima predlagatelja dogovoreno je da navedene prijedloge predlagatelj razmotri prije rasprave na plenarnoj sjednici Sabora. Obzirom da se u spomenutim prijedlozima amandmana ne traži izmjena koncepcije dokumenta već njegovo preciziranje i nomotehničko uređivanje, sugerirano je predlagatelju da te prijedloge prihvati u vidu svojih amandmana, nakon čega bi se ocijenilo ima li potrebe da Klub zastupnika nacionalnih manjina ili pojedini zastupnici dodatno interveniraju u predloženi dokument.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 glasova „za“ i 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Državni pedagoški standard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 5. sjednici održanoj 22. travnja 2008. godine, Prijedlog državnog pedagoškog standarda srednjoškolskog sustava odgoja i obrazovanja, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 27. ožujka 2008. godine.

Odbor je ovaj Prijedlog razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, posebno u dijelu koji se odnosi na djelokrug Odbora.
Odbor je na svojoj prošloj sjednici razmatrao raniji prijedlog ovog dokumenta koji je povučen iz procedure i dao predlagatelju više prijedloga i sugestija za korekciju teksta. Jedan dio prijedloga Odbora predlagatelj je ugradio u novi Prijedlog standarda.
U raspravi je zatraženo od predlagatelja da još jednom razmotri prijedloge kojima bi se, kada je riječ o djeci s teškoćama, dosljedno uskladila terminologija s relevantnim međunarodnim dokumentima koje je u ovoj oblasti prihvatila Republika Hrvatska, a iznesen je i prijedlog da se tekst Standarda koji se odnosi na tu djecu izdvoji kao zasebna cjelina.
Odbor je primio i prijedloge amandmana od udruga nacionalnih manjina koje traže da se u predloženom Standardu dosljedno uvaže specifičnosti odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina - sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Prijedlog za izmjenu i dopunu ovog dokumenta dostavila je i pravobraniteljica za djecu s preporukom da se za svaku godinu provođenja Standarda (koje će prema Prijedlogu trajati do 2022. godine) donese akcijski plan mjera te da se preciznije uredi nadzor nad provedbom Standarda.
S predstavnicima predlagatelja dogovoreno je da navedene prijedloge predlagatelj razmotri prije rasprave na plenarnoj sjednici Sabora. Obzirom da se u spomenutim prijedlozima amandmana ne traži izmjena koncepcije dokumenta već njegovo preciziranje i nomotehničko uređivanje, sugerirano je predlagatelju da te prijedloge prihvati u vidu svojih amandmana, nakon čega bi se ocijenilo ima li potrebe da Klub zastupnika nacionalnih manjina ili pojedini zastupnici dodatno interveniraju u predloženi dokument.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 glasova „za“ i 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Državni pedagoški standard srednjoškolskog sustava odgoja i obrazovanja.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 5. sjednici održanoj 22. travnja 2008. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. travnja 2008. godine. 

Odbor je ovaj Prijedlog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

O ovom Prijedlogu zakona članovima Odbora je dostavljeno mišljenje šest sindikalnih središnjica.

Članovi Odbora su se složili da bi svrha predlaganja izmjena i dopuna ovoga Zakona trebala biti osiguravanje brzih i jeftinih sudskih postupaka, te osobito omogućavanje pristupa pravosuđu svim građanima. Mišljenja su da prepuštanje određivanja modela formiranja odvjetničkih Tarifa o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika u isključivu nadležnost Hrvatske odvjetničke komore ne ide u pravcu njihova snižavanja i približavanja mogućnostima građana, a samim time neće dovesti ni do skraćivanja sudskih postupaka. Stoga smatraju potrebnim razmotriti i mogućnost da se ovo područje uredi predlaganjem zakona o odvjetničkim tarifama, što je rješenje koje poznaju neke europske zemlje.
Također je upozoreno da se u stavku 3. članka 31. ne precizira u kojem roku će Hrvatski sabor ponovno odlučivati o davanju suglasnosti na odvjetničke tarife kada Ministarstvo pravosuđa donese privremenu tarifu, odnosno kakva je procedura nakon donošenja takve privremene tarife.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.
                                                          
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika  Odbora.

 PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 5. sjednici održanoj 22. travnja 2008. godine, Prijedlog zakona o potvrđivanju Dodatnog protokola uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu o inkriminiranju djela rasističke i ksenofobne naravi počinjenih putem računalnih sustava, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom, od 10. travnja 2008. godine. 

Odbor je ovaj Prijedlog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora posebno ukazali na važnost potvrđivanja predloženog dokumenta kojim će se inkriminirati djela rasističke i ksenofobne naravi počinjena putem računalnih sustava. Naglašeno je da je o ovoj temi Odbor u više navrata raspravljao bilo direktno kada se mijenjao Kazneni zakon, bilo indirektno prilikom rasprava o zakonskim prijedlozima koji su regulirali npr. područje elektroničkih medija. Članovi Odbora su konstatirali da je često vrlo teško odrediti granicu između slobode izražavanja i nedopustivosti rasizma i ksenofobije. Međutim, izrazili su mišljenje da je potrebno inkriminirati svako djelo kojim se propagira rasizam i ksenofobija, osobito kada je riječ o materijalima rasističke i ksenofobne naravi koji se šire putem računalnih sustava. S tim u vezi zatražili su pojašnjenje članka 4. Prijedloga zakona kojim Republika Hrvatska, prilikom polaganja isprave o ratifikaciji, priopćuje rezervu kojom „pridržava pravo da ne zahtijeva kaznenu odgovornost za ponašanje utvrđeno odredbama stavka 1. članka 3. Dodatnog protokola, ako rasni i ksenofobni materijal iz članka 2. stavka 1. Dodatnog protokola zagovara, promiče ili potiče diskriminaciju koja nije povezana s mržnjom ili nasiljem“.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

Zakon o  potvrđivanju Dodatnog protokola uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu o inkriminiranju djela rasističke i ksenofobne naravi počinjenih putem računalnih sustava.

                            
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika  Odbora.

                                                           
                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 03. sjednici održanoj 13. ožujka 2008. godine, Prijedlog zakona o trgovini koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom (Klasa: 330-01/08-01/06, Urbroj: 5030105-08-1) od 06. ožujka 2008. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je ocjenjeno da se Prijedlogom zakona unosi nekoliko pozitivnih novina u reguliranje djelatnosti trgovine, ali je ukazano i na to da se pojedina rješenja trebaju detaljnije analizirati tijekom pripreme konačnog prijedloga zakona.
Upozoreno je da se prema Prijedlogu zakona dosta pitanja ostavlja za uređivanje podzakonskim aktima (pravilnicima), tako da sve do njihovog donošenja zapravo neće biti poznati bitni uvjeti za djelatnost trgovine. S obzirom da tu regulativu donosi izvršna vlast, koja pri tome nema nikakvu obvezu konzultiranja sa Saborom ili barem s njegovim matičnim radnim tijelom, proizlazi da će uređivanje  značajnih pitanja za  trgovinu, ali i za ostvarivanje prava i potreba građana, biti ostvareno mimo zakonodavne vlasti. Istaknuto je da je takva praksa već dulje vremena prisutna i da bi svakako trebalo razmisliti o njenoj promjeni.
Izneseno je mišljenje da bi predložena rješenja mogla ići na ruku velikih trgovačkih centara, a na štetu malih trgovina, za čiji rad, osobito u nekim sredinama gdje drugih opskrbljivača  u blizini nema, postoji veliki interes i potreba. Za njih će, kako je rečeno, gubitak jednog dana poslovanja u tjednu biti teško nadoknadivo, za razliku od velikih trgovačkih centara za koje to ne bi trebao biti veći problem.
Postavljeno je pitanje da li je predlagatelj izvršio analizu utjecaja predloženog radnog vremena u trgovini na zapošljavanje, odnosno neće li predložena ograničenja dovesti do viška zaposlenih što bi moglo poništiti sve očekivane pozitivne efekte, za koje uz to i nisu ponuđeni posve čvrsti argumenti, te nije li možda bilo uputnije inzistirati na dosljednom poštivanju prava zaposlenih i u pogledu radnog vremena i u pogledu plaćanja rada nedjeljom, umjesto da im se predloženim ograničenjima dovede u pitanje radno mjesto. Bilo je i mišljenja da bi možda posebnu raspravu valjalo otvoriti o radu blagdanima i razmotriti to pitanje sa svih aspekata.    
Predloženo je da se još jednom analizira rješenje sadržano u čl. 60. po kome bi izuzetak od zabrane rada nedjeljom bio ograničen na razdoblje od 1. lipnja do 1. listopada, imajući u vidu da turistička sezona, posebno na nekim područjima počinje znatno ranije. Smatra se da takvo pitanje nije moguće učinkovito riješiti na razini cijele države odnosno da bi jedinicama lokalne uprave i samouprave trebalo ipak ostaviti mogućnost da svojim odlukama (posebnim dozvolama) urede radno vrijeme trgovina, prilagođavajući ga stvarnim potrebama na svom području.
Ukazano je i na to, da se iz čl. 12. Prijedloga zakona kojim se uređuju uvjeti za obavljanje trgovine ne vidi koji se uvjeti moraju ispunjavati (i čime će to biti regulirano) kada se djelatnost trgovine obavlja na vlastitom gospodarstvu. Izneseno je i mišljenje da bi u članku 13. stavku 4. trebalo propisati obvezu da mjesno nadležni ured državne uprave rješenje iz stavka 3. (o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti trgovine) treba dostaviti i jedinici lokalne samouprave, kao i da bi trebalo precizirati formulacije odnosno  razjasniti radi li se u stavku 5. i 6. ovog članka o istom rješenju ili o različitim rješenjima. Zatraženo je i da predlagatelj detaljnije obrazloži i pojasni odredbu predloženu u članku 65. podstavak 7.

Istaknuto je, također, da bi se morala pojasniti odredba članka 57. stavak 5. kojom je predviđeno da se jamči anonimnost i zaštita prava radniku koji zbog osnovane sumnje na korupciju podnese prijavu o toj sumnji nadležnim tijelima i to samo „ako nadležno tijelo ocijeni da se radi o težem obliku korupcije“. Budući da nije precizirano na koji način i po kojim kriterijima će nadležno tijelo ocjenjivati radi li se o težem ili lakšem obliku korupcije, izraženo je mišljenje da će takva odredba obeshrabriti potencijalne prijavitelje korupcije, jer  kako ne mogu ocijeniti „težinu“ korupcije, nisu ni sigurni hoće li biti zaštićeni od otkaza i ugrožavanja egzistencije.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (9 «za» i 1 «suzdržan») odlučio predložiti Hrvatskome saboru da  donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o trgovini.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

                                                           
                             
                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 3. sjednici održanoj 13. ožujka 2008. godine, Prijedlog zakona potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o zaštiti prava hrvatske manjine u Republici Makedoniji i makedonske manjine u Republici Hrvatskoj, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom  od 6. ožujka 2008. godine.

Odbor je Prijedlog ovog zakona razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora ukazali na iznimno važnu ulogu koju hrvatska manjina u Republici Makedoniji, kao i makedonska manjina u Republici Hrvatskoj, imaju u sveukupnom društvenom životu dviju zemalja te u bilateralnim odnosima država kao važna poveznica i inicijator brojnih aktivnosti i programa.
Posebno su naglasili da je potrebno ponovno ukazati na zaključke koje je Odbor usvojio na sjednici održanoj prošle godine kada je raspravljao o položaju hrvatske zajednice u Makedoniji. Predloženim zakonom se izvršava prvi zaključak s te sjednice, jer je tada zatraženo da Vlada Republike Hrvatske poduzme sve potrebne radnje kako bi se što skorije pristupilo potpisivanju i ratificiranju Sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina između Republike Hrvatske i Republike Makedonije. Međutim, tada je ukazano i na potrebu žurnog rješavanja problema stjecanja hrvatskog državljanstva, o čemu još uvijek nema nikakvih naznaka. Zatraženo je, također, da se Vlada očituje o izradi krovnog Zakona o Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Predstavnik predlagatelja je izjavio da se na tom prijedlogu intenzivno radi. Međutim, članovi Odbora ukazali su na potrebu da se prijedlog takvog zakona nađe u saborskoj proceduri čim prije.
Posebno je istaknut problem osiguravanja potrebnih sredstava za rad hrvatske zajednice u Republici Makedoniji. Odbor je u više navrata, osobito prilikom razmatranja prijedloga državnog proračuna, ukazivao na problem nedovoljnih sredstava koja se u proračunu Republike Hrvatske izdvajaju za te potrebe. Nažalost, kako je u raspravi istaknuto, u proteklih nekoliko godina nikakva sredstva u proračunu Republike Makedonije nisu izdvajana za rad hrvatske zajednice. Iako bi se temeljem ovog sporazuma trebala osigurati određena sredstva u proračunu Republike Makedonije za ostvarivanje prava uređenih ovim sporazumom, kako je u raspravi istaknuto, Republika Hrvatska bi trebala i dalje izdvajati značajnija sredstva za pomoć i programe hrvatske manjine u Republici Makedoniji.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o zaštiti prava hrvatske manjine u Republici Makedoniji i makedonske manjine u Republici Hrvatskoj

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika  Odbora.

                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 3.. sjednici održanoj 13. ožujka 2008. godine, Prijedlog odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Hrvatskoga sabora, s prijedlogom da Hrvatski sabor raspravi o Prijedlogu odluke po postupku za raspravu o konačnom prijedlogu zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav, aktom od 6. ožujka 2008. godine.

Odbor je Prijedlog odluke razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora izrazili mišljenje da će povećanje broja odbora otežati funkcioniranje radnih tijela s obzirom da je većina zastupnika imenovana u više odbora te će biti vrlo teško osigurati kvorum potreban za održavanje sjednica. Izraženo je i mišljenje da je, ukoliko se već išlo na više odbora, bilo potrebno predvidjeti takve odredbe koje bi osnažile ulogu odbora koristeći iskustvo i praksu brojnih parlamenata zemalja članica EU. Iznesen je primjer parlamenata u kojima amandmani usvojeni na sjednici matičnog radnog tijela, postaju automatski sastavni dio prijedloga zakona koji tako izmijenjen dolazi na raspravu na plenarnoj sjednici, dok u Hrvatskom saboru amandman usvojen na matičnom odboru ima isti status kao i bilo koji drugi amandman. Poslovnik (čl. 169.) poseban status daje samo amandmanima koje podnese ili prihvati predlagatelj zakona, tako što određuje da takvi amandmani odmah postaju sastavnim dijelom konačnog prijedloga zakona. U svakom slučaju, članovi Odbora su suglasni da bi izmjene Poslovnika trebale ići u pravcu osiguravanja kvalitetnijeg i učinkovitijeg rada odbora.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 glasova „za“ i 3 glasa „suzdržana“) odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA POSLOVNIKA HRVATSKOGA SABORA

Uz sljedeće amandmane:

AMANDMAN I.

Članak 9. Prijedloga odluke mijenja se i glasi:

„U članku 71. stavku 1. podstavak 5. briše se, a podstavak 6. mijenja se i glasi:“-međudržavne ugovore i programe međunarodne kulturne, prosvjetne i druge suradnje kada je to od interesa za pojedine nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj i za hrvatske manjine u europskim državama,“.“

Obrazloženje:

U članku 9. Prijedloga odluke navodi se cjelokupni tekst stavka, pa se ovim prijedlogom amandmana to skraćuje (briše se podstavak 5).
Podstavak 6. uređuje da je Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina matično radno tijelo u području koje se odnosi na „međudržavne ugovore i programe međunarodne kulturne, prosvjetne i druge suradnje kada je to od interesa za pojedine nacionalne manjine“. Budući su navedeni međudržavni ugovori i programi uglavnom bilateralne naravi, odnosno uređuju suradnju dviju država s ciljem zaštite prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, te hrvatske manjine u državi s kojom se ugovori i programi sklapaju, a imajući u vidu zajednički interes manjina za stalnim unapređivanjem njihovog položaja kroz međunarodnu suradnju i susrete, Odbor je mišljenja da se ova alineja nadopuni kako je to i predloženo.

AMANDMAN II.

U članku 3. Prijedloga odluke kojim se mijenja članak 54. Poslovnika, u stavku 5. iza riječi „kandidate“ stavlja se zarez i dodaju riječi: „a u konzultaciji s predsjednicima odbora“.

Obrazloženje:

Članak 54. uređuje imenovanja javnih, znanstvenih i stručnih djelatnika za vanjske članove odbora, a stavkom 4. po prvi puta se uvodi upućivanje javnog poziva za predlaganje kandidata. Kako svaki odbor, s obzirom na specifičnost svoga djelokruga rada, surađuje s brojnim udrugama, stručnim i znanstvenim institucijama, predsjednici odbora su upoznati s njihovim angažmanom i doprinosom u radu odbora. Isto tako predsjednici odbora mogu u tijeku odabira kandidata dati korisne sugestije kako osnovni sastav odbora koji čine zastupnici nadopuniti „vanjskim“ članovima koji će moći naviše pridonijeti raspravama o temama iz poslovničkog djelokruga odbora. Stoga su članovi Odbora mišljenja da je pri odabiru kandidata koje će Odbor za izbor, imenovanja i upravne poslove uputiti Saboru na donošenje, potrebno konzultirati i predsjednike odbora.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA 

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 2. sjednici održanoj 26. veljače 2008. godine, Prijedlog Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2008. godinu, s Prijedlogom projekcije proračuna za 2009. i 2010. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom (Klasa: 400-06/08-01/02, Urbroj: 65-08-02) od 21. veljače 2008. godine.

Odbor je Prijedlog Državnog proračuna razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Sukladno svom djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Hrvatskoga sabora, Odbor je detaljnije raspravio one dijelove Prijedloga proračuna koji se odnose na financiranje programa i aktivnosti usmjerenih na ostvarivanje prava nacionalnih manjina, zaštitu i promicanje ljudskih prava, te na potpore hrvatskim manjinama u europskim zemljama.

Članovi Odbora su načelno ukazali na potrebu preispitivanja koncepcije pripreme proračuna koja bi se morala temeljiti na programima, te osiguravati potpunu transparentnost i evaluaciju financiranih programa i projekata. Istaknuto je da je takvo programsko planiranje predviđeno Zakonom o proračunu, te da bi se trebale izvršiti odgovarajuće promjene u tom smislu.

Kada je u pitanju djelokrug rada Odbora iskazan je interes za drugačijim pristupom u razmatranju proračuna koji se ne bi odnosio samo na povećanje, odnosno smanjenje sredstava za djelovanje manjinskih udruga ili pojedinih institucija koje se bave ovim pitanjima, nego bi se nastojalo promotriti ukupno gospodarsko i socijalno oživljavanje područja u kojima žive ne samo pripadnici nacionalnih manjina, nego i većinski narod, a kojima su neophodni projekti i programi, uz značajna proračunska sredstva, kako bi se potaknulo zapošljavanje i razvoj. Radi se o područjima koja su daleko od prosjeka Hrvatske u razvojnom i svakom drugom pogledu. Ako na tom prostoru, kako je istaknuto, nema osnovne infrastrukture, ako nema zapošljavanja i drugih osnovnih uvjeta za dostojan život, onda se tu teško može govoriti i o poštivanju temeljnih ljudskih, a i manjinskih prava.

U raspravi je istaknuto da su sredstva za potrebe nacionalnih manjina, kada se radi o najvećoj stavci koja se odnosi na financiranje udruga i ustanova nacionalnih manjina (i iz koje se financira informiranje i izdavaštvo nacionalnih manjina, kulturni amaterizam, kulturne manifestacije, programi koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora, programi stvaranja pretpostavki za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina, sufinanciranje programi radija i televizije posebno na lokalnoj razini namijenjenih nacionalnim manjinama i dr.) predložena s povećanjem od 18,9% u odnosu na 2007. godinu, čime je nastavljen pozitivan trend započet prije nekoliko godina.
Značajno je i povećanje sredstava za ostvarivanje projekata predviđenih Nacionalnim programom za Rome i Akcijskim planom desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. godine, što će doprinijeti afirmaciji romske zajednice u Hrvatskoj i njenoj integraciji na ravnopravnoj osnovi u hrvatsko društvo. Iznijeto je i stajalište da se kada je u pitanju povrat izbjeglih i prognanih, povrat njihove imovine te rješavanje statusnih prava, mora imati u vidu i romska zajednica.

U raspravi su članovi Odbora ukazali na smanjenje sredstava za osobe s invaliditetom na pozicijama Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koje se odnose na doplatak za pomoć i njegu, jednokratnu novčanu pomoć i osobne invalidnine. Još jedanput je ukazano na potrebu da se jedinstvenim zakonom o doplatku na tešku invalidnost pokušaju donekle ispraviti ogromne razlike u iznosu doplatka za pomoć i njegu koji osobe s istom vrstom i stupnjem invaliditeta ostvaruju u različitim sustavima, pri čemu te razlike nisu rezultat utvrđene vrste i stupnja invaliditeta, već uzroka njegova nastanka. Također je zatraženo ponovno donošenje odluke o naknadi dijela sredstava pri uvozu osobnog automobila osobama s invaliditetom u visini plaćenog poreza na dodanu vrijednost, koja je ukinuta za civilne invalide. Posebno je ukazano na činjenicu da su ove godine sve javne ustanove trebale završiti s radovima kojima bi se olakšao pristup osobama s invaliditetom, a da se za tu namjenu sredstva u prijedlogu proračuna ne navode. Ne spominju se ni sredstva za paraolimpijske igre u Pekingu koje se trebaju održati ove godine.

Izraženo je nezadovoljstvo i s prijedlogom da se smanje sredstva Uredu za ljudska prava i udrugama civilnog društva, kao i da se, u situaciji kada se proračun u cjelini povećava, smanjuju sredstva za zdravstvo, čime se, kako je istaknuto ugrožavaju temeljna prava građana.

Odbor je izrazio zadovoljstvo predloženim proračunom za urede pravobraniteljstava, osobito kada je riječ o Uredu pučkog pravobranitelja. Predloženim proračunom izvršen je zaključak Hrvatskoga sabora iz 2005. kojim je zatraženo od Vlade Republike Hrvatske da osigura potrebna financijska sredstva za kadrovsko, materijalno i prostorno jačanje Ureda pučkog pravobranitelja prema planu predloženom u tadašnjem Izvješću pučkog pravobranitelja. Istaknuto je da će Odbor i dalje pozorno pratiti rad pravobraniteljstava, osobito Ureda pučkog pravobranitelja, kao opunomoćenika Hrvatskoga sabora, te će nastojati organizirati prethodne rasprave o proračunu, tim prije što se očekuju izmjene i dopune Zakona o pučkom pravobranitelju, a inicirane su i promjene Ustava u smislu jačanja ovlasti pučkog pravobranitelja.

Upozoreno je i na obvezu svih državnih tijela da su, sukladno preporuci UN-a, dužna posebno prikazati sredstva namijenjena ostvarivanju prava djeteta, što još uvijek nije učinjeno.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 glasova „za“ i 2 „protiv“) odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

DRŽAVNI PRORAČUN REPUBLIKE HRVATSKE ZA 2008. GODINU, S PROJEKCIJOM PRORAČUNA ZA 2009. I 2010. GODINU

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 2. sjednici održanoj 26. veljače 2008. godine, Konačni prijedlog zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2008. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom (Klasa: 400-06/08-01/02, Urbroj: 65-08-02) od 21. veljače 2008. godine.

Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo zajedno s Prijedlogom Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2008. godinu.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (5 glasova „za“, 2 „protiv“ i 1 „suzdržan“) odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

ZAKON O IZVRŠAVANJU DRŽAVNOG PRORAČUNA REPUBLIKE HRVATSKE  ZA 2008. GODINU.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika  Odbora.

                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 1. sjednici održanoj 21. veljače 2008. godine, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2006. godinu za potrebe nacionalnih manjina. Ovo Izvješće Vlada Republike Hrvatske dostavila je predsjedniku Hrvatskoga sabora aktom od 2. studenoga 2007. godine.

Odbor je Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.

U raspravi je konstatirano da Izvješće pokazuje da su Vlada i nadležna državna tijela tijekom 2006. godine uložili značajne napore u provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina što se ogleda kako kroz povećano izdvajanje sredstava u Državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina tako i kroz brojne aktivnosti koje su Vlada i druga državna tijela poduzela s ciljem provođenja ovog Ustavnog zakona.
Odgovarajućim zakonskim rješenjima stvorene su normativne pretpostavke za rješavanje problema s kojima se susreću nacionalne manjine u ostvarivanju zajamčenih manjinskih prava, a pozitivnim odnosom Vlade prema manjinskoj problematici stvaraju se preduvjeti za održavanje takvog pozitivnog trenda u rješavanju manjinske problematike.
Naglašeno je, međutim, da je još uvijek osjetna razlika između normativnih rješenja i proklamirane politike s jedne strane i onog što se u praksi ostvaruje, te da je stoga i u narednom razdoblju potrebno da sva nadležna tijela kako na državnoj tako i na lokalnoj i područnoj (županijskoj) razini pojačaju aktivnosti kako bi se politika manjinskih prava dosljedno u praksi provodila.

Posebno je ukazano na probleme u ostvarivanju prava na zastupljenost/zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, te u tijelima uprave jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i javnim poduzećima i drugim službama, zatim na probleme primjene dvojezičnosti zajamčene Ustavnim zakonom te na probleme u pristupu medijima.

Kada su u pitanju vijeća nacionalnih manjina naglašeno je da njihovo funkcioniranje još uvijek nije ni približno onomu kako je to zamišljeno Ustavnim zakonom. Kod mnogih nisu stvoreni ni elementarni uvjeti za njihov rad (prostor, uredska oprema, minimalna financijska sredstva). Iz Izvješća se vidi da ima slučajeva da je lokalna samouprava izdvojila svega 2.000 kuna za rad tih vijeća, što samo po sebi pokazuje o kakvom se odnosu radi. Primjetno je također da ima lokalnih i područnih samouprava koje su svim vijećima odobrile jednaka sredstva bez obzira na značajne razlike u brojnosti pojedinih manjinskih zajednica i probleme s kojima se susreću. Izraženo je i mišljenje da bi trebalo razmotriti pitanje uloge vijeća u onim lokalnim samoupravama u kojima pripadnici nacionalnih manjina čine veliku većinu stanovništva i u kojima su tijela lokalne samouprave praktično sastavljena isključivo od pripadnika nacionalnih manjina.
Istaknuto je, također, da je iznimno značajna zastupljenost manjina u upravnim tijelima, jer se njima svi građani pa i pripadnici nacionalnih manjina najčešće obraćaju za rješavanje svojih životnih pitanja.

Upozoreno je da bi ubuduće ovo izvješće trebalo uključivati i pitanje etnički motiviranih incidenata, jer su oni u izravnoj vezi sa manjinskim pravima zajamčenim Ustavim zakonom.

Osim toga, iako ne predstavlja izravno problematiku ovog Ustavnog zakona, izraženo je mišljenje da bi čim prije Odbor od strane nadležnog državnog tijela trebao zatražiti informaciju o rješavanju problema stambenog zbrinjavanja i povrata imovine, obzirom da je rješavanje tih pitanje je u izravnoj vezi s ostvarivanjem temeljnih ljudskih prava, kao i prava zajamčenih Ustavnim zakonom.

U raspravi je većina članova Odbora istaknula da bi koncepciju ovog izvješća ubuduće trebalo drukčije postaviti, više analizirati uzroke zbog kojih se pojedina prava ne ostvaruju, davati prijedloge mjera koje se trebaju poduzeti i obavezno dati usporedne podatke o ostvarivanju pojedinih manjinskih prava. Uspoređivanjem s prethodnim razdobljima mogao bi se egzaktno pratiti napredak u ostvarivanju prava zajamčenih Ustavnim zakonom.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2006. godinu za potrebe nacionalnih manjina, uz primjedbe i prijedloge iznesene u raspravi.
2. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da najkasnije do 30. lipnja 2008. godine podnese Hrvatskom saboru izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu za 2007. godinu za potrebe nacionalnih manjina, kako bi se osigurala redovitost u izvješćivanju Hrvatskog sabora sukladno članku 37. stavak 3. Ustavnom zakona o pravima nacionalnih manjina.

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin