Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 35. sjednici održanoj 19. svibnja 2010. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o azilu, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 27. travnja 2010. godine.
Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.
U raspravi o ovom Prijedlogu zakona Odbor je raspolagao zajedničkim mišljenjem Agencije za izbjeglice UNHCR-a u Republici Hrvatskoj i Hrvatskog pravnog centra, te mišljenjem Centra za mirovne studije i Centra za prava seksualnih i rodnih manjina – Iskorak.
Predstavnik predlagatelja je u uvodnom izlaganju istaknuo da je mjerilo za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 24. – Pravda, sloboda i sigurnost u okviru predpristupnih pregovora Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji, osiguravanje pristupa potpuno djelatnom postupku azila za sve državljane trećih država koji žele zatražiti međunarodnu zaštitu. Za ispunjavanje tog mjerila potrebno je uspostaviti potpuno neovisno tijelo za žalbe i učinkovit pravni lijek. Stoga se predlažu izmjene postupka po žalbi na odluke Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno promjene sastava i načina rada Povjerenstva za azil, na način da se predlaže Upravni sud kao drugostupanjsko tijelo u postupku azila, a sastav Povjerenstva da se povećava za jednog člana iz redova sudske vlasti kako bi se osigurala neovisnost i učinkovitost. Povjerenstvo za azil će nastaviti obavljati funkciju drugostupanjskog tijela u postupku azila, s izmijenjenim ustrojem, izborom i imenovanjem članova sve do stupanja na snagu novog Zakona o upravnim sporovima 1. siječnja 2012. godine. Usuglašene su i odredbe koje se odnose na supsidijarnu zaštitu, institut privremene zaštite, pitanje ograničenja kretanja tražitelja azila, propisane uvjete i način donošenja odluke u ubrzanom postupku, rokove za žalbu, kao i način podnošenja zahtjeva za azil.
U raspravi su članovi Odbora naglasili da će predložene izmjene i dopune Zakona o azilu pridonijeti daljnjem usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije u području azila, osobito u dijelu koji se odnosi na uspostavu jedinstvenog sustava azila u Europi, ali i s praksom Europskog suda za ljudska prava. Izrazili su mišljenje da bi predlagatelj trebao temeljito razmotriti prijedloge amandmana koje su spomenute institucije i udruge uputile Odboru, ponajprije zbog toga što u većem dijelu predstavljaju nomotehničko poboljšavanje predloženih izmjena i dopuna Zakona kojima se pojedini izričaju usklađuju s terminima Konvencije o statusu izbjeglica, i direktivama EU u toj oblasti (Direktivi Vijeća 2004/83/EZ o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili kao osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita i o sadržaju dodijeljene zaštite i Direktivi Vijeća 2001/55/EZ o minimalnim standardima za davanje privremene zaštite u slučaju masovnog priliva raseljenih osoba i o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica u prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba).
Kada su u pitanju osobe s privremenim ili trajnim duševnim smetnjama ili bolestima, zbog čega nisu u mogućnosti shvatiti značenje postupka, i koje u pravilu ne posjeduju medicinsku dokumentaciju o svom zdravstvenom stanju, mišljenja su da im se treba omogućiti odgovarajući liječnički pregled radi utvrđivanja njihovog zdravstvenog stanja, odnosno potrebno je izostaviti traženje medicinske dokumentacije koju ionako većina ne posjeduje prije dolaska u Republiku Hrvatsku (čl. 19. KPZ-a).
Podržani su i prijedlozi za izmjenu stavka 4. čl. 20. KPZ, jer je smisao članka 22. stavka 1. točke b) Direktive Vijeća 2005/85/EZ o minimalnim standardima u postupku priznavanja i oduzimanja izbjegličkog statusa u državama članicama, zabrana prikupljanja podataka o tražitelju azila od zemlje njegovog podrijetla na način koji bi mogao ugroziti fizički integritet tražitelja azila i članova njegove obitelji koji su zajedno s njim podnijeli zahtjev za azil ili slobodu i sigurnost članova njegove obitelji koji žive u zemlji podrijetla.
Korisnim je ocijenjen i prijedlog za izmjenu članka 21. KPZ-a, zbog toga što se tim člankom propisuju prava tražitelja azila koja se ostvaruju u različitim tijelima javne vlasti, te ostvarivanje posebnih potreba pripadnika ranjivih skupina u odnosu na svako pojedino pravo, ali nije definirano nadležno tijelo koje treba utvrditi postojanje takvih potreba.
Članovi odbora složili su se s prijedlogom da je u čl. 22. KPZ-a potrebno utvrditi tko je kvalificiran dati ocjenu poznaje li i u kojem stupnju tražitelj azila hrvatski jezik, jer takva procjena (ne)omogućava maloljetnom tražitelju azila ostvarivanje prava na školovanje.
Podržan je prijedlog za dopunu članka 28. KPZ-a imajući u vidu da se, u pojedinim slučajevima, trebaju osigurati povoljniji uvjeti za smještaj pripadnicima ranjivih skupina jer oni imaju dodatne poteškoće pri uključivanju u hrvatsko društvo. Istaknuto je da dosadašnje iskustvo pokazuje da neki pripadnici ranjivih skupina trebaju više vremena za savladavanje hrvatskog jezika i pisma, pronalaženje zaposlenja i ostvarivanje drugih uvjeta za samostalan život i rad.
Izmjena u članku 39. Konačnog prijedloga koja se odnosi na članak 54. stavak 9. podstavak 2. Zakona o azilu potrebna je radi usklađivanja s člankom 27. Zakona o azilu kojim se uređuje nemogućnost samostalnog sudjelovanja u postupku. Naime, potrebno je proširiti krug osoba koje mogu podnositi dokaze i davati izjave tijekom saslušanja osoba koje nisu u mogućnosti samostalno sudjelovati u postupku, na način da se pored njegovih srodnika, ovo pravo proširi i na skrbnika i/ili punomoćnika koji ga zastupa u postupku. Tako će se najbolje zaštiti njihova prava i interesi.
Izraženo je mišljenje da je, u ubrzanom postupku, rok za podnošenje žalbe kao i rok za rješavanje o žalbi predviđen u članku 53. KPZ-a, prekratak, te da se tako kratkim rokom tražitelju azila uskraćuje pravo na efikasan pravni lijek. Naime, u roku od 5 dana iz objektivnih razloga nije moguće prikupiti podatke o zemlji podrijetla, angažirati prevoditelja u svrhu obavljanja razgovora s tražiteljem azila te kvalitetno napisati žalbu. Osim toga, Povjerenstvo bi u roku od 8 dana samo iznimno moglo meritorno riješiti predmet na temelju sveobuhvatne ocjene svih dokaza i činjenica.
Budući da je pojam „ozbiljne nepravde“ definiran podstavkom 21. stavak 1. članka 2. Zakona o azilu, bilo bi logično uskladiti članak 3. Zakona o azilu kojim je propisana zabrana prisilnog udaljenja ili vraćanja (refoulement), odnosno kojim se uređuje da nije dopušteno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti stranca u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stoga bi riječi „ili u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“ trebalo zamijeniti riječima „ili u zemlju u kojoj bi bio izložen ozbiljnoj nepravdi.“ Naime, opseg zaštite zajamčen temeljnim načelom izbjegličkog prava o zabrani prisilnog udaljenja ili vraćanja ne može biti uži od one zaštite koja je zajamčena europskim pravom.
Također je u čl. 33. KPZ-a kojim se dopunjuje čl. 48. Zakona potrebno dodatno urediti i slučajeve koji se često javljaju u praksi kod donošenja odluke o odbijanju zahtjeva za spajanjem obitelji, a koji se odnose na osobe koje prema Zakonu o azilu imaju pravo na spajanje obitelji, obzirom da u pravilu nemaju službene dokumente o postojanju obiteljskih odnosa. Stoga se predlaže da se, u slučaju spajanja obitelji koje se provodi sukladno odredbama ovog Zakona ili Zakona o strancima, ako osoba ne može pribaviti službene dokumente kojima dokazuje određeni obiteljski odnos, uzmu u obzir okolnosti na temelju kojih se može procijeniti postoji li takav odnos. Osim toga, odluka o odbijanju zahtjeva za spajanjem obitelji ne može se temeljiti isključivo na činjenici da ne postoje službeni dokumenti kojima se dokazuje određeni obiteljski odnos.
Predloženo je u podstavku 20. čl. 1. KPZ-a brisanje rečenice: „Spolnom orijentacijom ne mogu se smatrati djela koja se smatraju kaznenim djelima sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske.“, jer se ne radi ni o kakvom dijelu, već je spolna orijentacija osobna karakteristika.
Iznesen je i prijedlog za proširenje definicije „člana obitelji“ na osobe u istospolnoj zajednici, s tim da takva zajednica treba zadovoljiti uvjete koji su navedeni u Zakonu o istospolnoj zajednici. Isto tako predloženo je da se odobri i pravo na spajanje obitelji azilanata s istospolnim partnerom, ako je istospolna zajednica postojala prije podnošenja zahtjeva za azil u Republici Hrvatskoj (čl. 33. KPZ-a kojim se nadopunjuje čl. 48. Zakona).
Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno (8 glasova „za“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o azilu
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin