Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 39. sjednici održanoj 29. rujna 2010. godine, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu za potrebe nacionalnih manjina, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 1. srpnja 2010. godine.
Odbor je Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.
Ocjenjeno je da razmatrano Izvješće iscrpno prikazuje stanje u provođenju Ustavnog zakona tijekom 2009. godine, te da se na temelju njega može steći dosta realna slika o tome u kojoj se mjeri u Republici Hrvatskoj ostvaruju zakonom zajamčena prava nacionalnih manjina. Značajnim je ocjenjeno i to da je u svezi sa svakim manjinskim pravom Vlada u Izvješću dala ocjenu provedbe zakonskih odredbi, sukladno preporukama koje su ovaj Odbor i Sabor dali u ranijim raspravama o provedbi Ustavnog zakona.
Međutim, konstatirano je, također, da zahtjevi Odbora i Sabora u pogledu koncepcije Izvješća ipak nisu do kraja realizirani, i to zbog činjenice što uz ocjenu stanja, kada su u pitanju one odredbe Ustavnog zakona za koje je utvrđeno da se ne provode na zadovoljavajući način, nije dana analiza uzroka problema, nije naznačeno tko je odgovoran za takvo stanje, niti je precizirano što će se, koje tijelo i u kojem roku poduzeti da se uočeni problem riješi.
Članovi Odbora složili su se s konstatacijom iz Izvješća da su tijekom 2009. godine, i unatoč problemima s kojima se susreće hrvatsko društvo u cjelini, uloženi značajni napori u provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. To se ogleda kako kroz sredstva osigurana u Državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina, tako i u aktivnostima koje su Vlada i druga državna tijela poduzela u cilju njegove provedbe. Napredak je najviše uočljiv u odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, te u radu udruga i ustanova nacionalnih manjina, koje su uz financijsku podršku iz Državnog proračuna ostvarile značajne rezultate u očuvanju i promicanju identiteta i kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina. Realizirani je veliki broj projekata u izdavačkoj, informativnoj, muzejskoj i knjižničnoj djelatnosti, kao i u održavanju kulturne baštine i tradicije nacionalnih manjina. Zadržan je pozitivan trend u očitovanju vjerskih sloboda, nastavljena je financijska podrška vjerskim zajednicama koje su sklopile ugovore s Vladom Republike Hrvatske, kao i obnova vjerskih i drugih objekata koji su kulturna i spomenička baština ne samo manjina nego i Republike Hrvatske. Značajan napredak ostvaren je i u provedbi Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana „Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015.“, osobito većim uključivanjem romske djece u obrazovni sustav (od predškolskih do visokoškolskih ustanova), poboljšanjem zdravstvenog standarda romske populacije, rješavanjem problema stanovanja, mjerama za jačanje sigurnosti pripadnika romske nacionalne manjine, poduzetim aktivnostima za zapošljavanje i pružanjem besplatne pravne pomoći u rješavanju statusnih pitanja. Istaknuto je da je dinamiku ostvarivanja Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma potrebno i dalje održavati kako bi se ostvarili ciljevi postavljeni ovim dokumentima.
U raspravi je, međutim, naglašeno da pored naznačenih pozitivnih rezultata u ostvarivanju prava zajamčenih Ustavnim zakonom, još uvijek ima dosta područja u kojima je primjetna razlika između normativnih rješenja i proklamirane politike s jedne strane i onog što se u praksi ostvaruje. Pri tome je istaknuto da su u razmatranom Izvješću za 2009. godinu, kao i u ranijim izvješćima, najveći problemi uočeni kada je u pitanju:
- pravo na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina,
- pravo na zastupljenost nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima,
- pravo na zastupljenost nacionalnih manjina u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, i
- pravo na pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja.
Izraženo je mišljenje da, kada su u pitanju navedena manjinska prava, teško može zadovoljiti konstatacija dana u Izvješću da je u njihovom ostvarivanju postignut napredak odnosno pozitivni pomaci, bez obzira što napretka ima. Ovo zbog toga što je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen još 2002. godine, a neka od tih prava bila su priznata i u prvom Ustavnom zakonu iz 1991. godine, pa je bilo dovoljno vremena da se stvore uvjeti da se ona u praksi konačno realiziraju. Istaknuto je da se može prihvatiti da za ostvarivanje nekih manjinskih prava treba duže vremensko razdoblje, ali da se teško može razumjeti zašto se ne ostvaruju ona manjinska prava za koja postoje sve i zakonske i materijalne pretpostavke. Osobito kada se radi o stečenim pravima, dakle onim pravima koja su nacionalne manjine imale i ostvarivale i prije 1991. godine, a koja su kao stečena prava priznata i u Ustavnom zakonu i drugim zakonima koji uređuju prava nacionalnih manjina. Rečeno je da bi u cilju senzibiliziranja javnosti za ovaj problem, stečena prava nacionalnih manjina trebalo predočiti javnosti, kako bi bilo razvidno da se ne radi o nikakvom novom zahtjevu, već o ranije stečenim i korištenim pravima. Kao primjer istaknuto je pitanje dvojezičnosti, koja je u područjima tradicionalno naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina bila priznata i prakticirana do 1991. godine. Nakon toga na područjima zahvaćenim ratom dvojezičnost je nestala i do danas uglavnom nije obnovljena. Ostvarivanje tog manjinskog prava potpuno je prepušteno lokalnim vlastima i tu su nastali brojni problemi. Najprije je problem bio da jedinice lokalne samouprave urede ovo manjinsko pravo u svojim aktima (statutima), za što je trebalo nekoliko godina, a pojedine jedinice lokalne samouprave ni do danas to nisu učinile, iako se radi o obvezi utvrđenoj Ustavnim zakonom. Sada kada je to pitanje uz intervenciju središnjih tijela državne uprave u većini jedinica lokalne samouprave normativno uređeno, nema provedbe u praksi. Kako se radi o obvezi koju je Republika Hrvatska utvrdila ne samo svojim zakonodavstvom, već i preuzela ratificiranim međunarodnim dokumentnima, krajnje je vrijeme da se za ovaj problem nađe učinkovito rješenje.
Kada je u pitanju službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina upozoreno je na činjenicu koja je konstatirana i u samom Izvješću da je tijekom 2009. godine vođen vrlo mali broj upravnih i sudskih postupaka na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Konstatacija dana u Izvješću da je mogući razlog tome uz ostalo i nedostatak interesa pripadnika nacionalnih manjina, traži detaljniju analizu uzroka takvog stanja. Upozoreno je i na to da je u Izvješću izostao osvrt na dvojezičnost koju su po Ustavnom zakonu (čl. 12. st. 3.) osim državnih, sudbenih i tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave, obvezne primjenjivati i pravne osobe koje imaju javne ovlasti (javna poduzeća). To pravo ne ostvaruje se ni u sredinama u kojima su jedinice lokalne samouprave dvojezičnost uredile svojim statutom. Zatraženo je, stoga, da se ova činjenica ima u vidu i da se poduzmu odgovarajuće mjere, kao i da to pitanje treba biti sastavni dio izvješća koje Vlada podnosi Saboru.
Što se tiče zastupljenosti nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, te tijelima uprave lokalne i područne (regionalne) samouprave, rečeno je da se taj problem rješava presporo, uza sve razumijevanje za objašnjenje Vlade da se radi o pitanju koje se ne može riješiti u kratkom roku. Obrazloženje Vlade da su uzroci sadašnjem stanju višestruki, odnosno da se treba imati u vidu da se kao problem javlja neadekvatna obrazovna struktura dijela pripadnika nacionalnih manjina, nedovoljno izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti i nedovoljno pozivanje na pripadnost nacionalnoj manjini kao prednost pri zapošljavanju, nije popraćeno analizom koja bi objasnila uzrok naznačenih problema i odgovorila na pitanje zašto se kandidati ustručavaju izjasniti o nacionalnoj pripadnosti i pozvati se na manjinsko pravo utvrđeno člankom 22. Ustavnog zakona, kao i što će se poduzeti da se ohrabre na taj korak. Osim toga, konstatirano je da se objašnjenje o neadekvatnoj obrazovnoj strukturi dijela pripadnika nacionalnih manjina ne može uzeti generalno za sva državna tijela, jer ima i onih za koje sasvim sigurno postoje kandidati koji po svojim obrazovnim kvalifikacijama udovoljavaju uvjetima, a potrebna zastupljenost ipak nije ostvarena. Zbog toga bi trebalo problem analizirati u svakom državnom tijelu i tijelu jedinice lokalne i područne samouprave.
Pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja i dalje ostaje jedan od problema na čijem rješavanju su postignuti premali pomaci. Godinama se ponavljaju i konstatiraju isti problemi. U Izvješću se navodi da nije ostvarena dovoljna zastupljenost nacionalnih manjina u programima HRT-a na državnoj razini, kao niti u programima radio i TV postaja na regionalnoj i lokalnoj razini. Još uvijek se ne realiziraju više puta najavljivane emisije na jezicima nacionalnih manjina. Iako su televizijske emisije na manjinskim jezicima, pripremane i emitirane do 1991. godine, sada se daje objašnjenje da za njih ne postoje tehnički, organizacijski i financijski uvjeti.
Da još uvijek nema dovoljno senzibiliteta za programe namijenjene manjinama, govori i činjenica da se i unatoč višekratnih upozorenja Odbora i dalje u emisije namijenjene nacionalnim manjinama svrstavaju i one koje to nisu. Pri tome se ne uvažavaju odredbe Ustavnog zakona i međunarodni dokumenti koji uređuju prava manjina, i koji definiraju što su to sadržaji od posebnog interesa za nacionalne manjine, pa se u ovom Izvješću ponavljaju raniji propusti (Tako je na primjer u manjinske emisije uvršten među ostalim i TV prijenos otvaranja Vinkovačkih jeseni, bez objašnjenja po kom kriteriju bi to mogla biti specijalizirana emisija za nacionalne manjine). Napomenuto je i to da je u prošlogodišnjem Izvješću navedeno da će se intenzivirati aktivnosti na provođenju zaključka Vlade od 30. srpnja 2009. godine, kojim je prihvaćen Nacrt ugovora o proizvodnji i emitiranju emisija namijenjenih informiranju nacionalnih manjina. U ovogodišnjem Izvješću se u vezi s tim konstatira da je potrebno u narednom razdoblju intenzivirati aktivnosti na provedbi Ugovora o proizvodnji i emitiranju emisija namijenjenih informiranju pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj koji je 3. prosinca 2009. godine potpisan između Vlade i HRT-a. Tako se problem odlaže, bez naznake kada će stvarno biti riješen. Jednaka je situacija i s privatnim, odnosno radio i TV postajama na lokalnoj i regionalnoj razini, iako mnoge od njih dobivaju sredstva Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija i to, među ostalim, i za programe namijenjene manjinama. U Izvješću se navodi da je tijekom 2009. godine iz Fonda dodijeljeno 1.937.295 kuna za proizvodnju programskih sadržaja namijenjenih nacionalnim manjinama, i odmah zatim konstatira da se dodijeljena sredstva Fonda ne odnose isključivo na emisije koje su navedene već za sve programske sadržaje koje je nakladnik prijavio na javni natječaj. Uslijed toga ne može se zaključiti koliko je od odobrenih sredstva bilo stvarno iskorišteno za programske sadržaje namijenjene nacionalnim manjinama, što je jedna od zadaća Fonda.
U raspravi je izraženo i mišljenje da bi u narednom razdoblju trebalo razmotriti teritorijalni raspored sredstva namijenjenih manjinama, vodeći računa o koncentraciji pripadnika manjina na pojedinim područjima Republike Hrvatske i uvjetima u kojima žive. Stječe se dojam, kako je rečeno, da pripadnici manjina u velikim urbanim naseljima dobivaju više sredstva, iako žive u boljim uvjetima, nego pripadnici manjina u manjim naseljima i ruralnim područjima koji imaju daleko teže uvjete i za život i za ostvarivanje kulturnih sadržaja, pa bi im i podrška trebala biti veća.
Upozoreno je i na to da je zbog problema u realizaciji Vlada Republike Hrvatske 2008. godine donijela Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojim su utvrđene mjere, sredstva i rokovi, te nositelji zadataka u provedbi tog zakona. Obzirom na značaj spomenutog dokumenta u raspravi je ocjenjeno je da bi izvještaj o njegovoj provedbi nakon razmatranja na Vladi trebalo dostaviti Odboru, sukladno njegovom djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Sabora. S tim u svezi istaknuto je, također, da bi za daljnji napredak u provedbi bilo potrebno doraditi Akcijski plan Vlade, pojačati nadzor državnih tijela nad provedbom Ustavnog zakona na lokalnoj i regionalnoj razini, te osigurati Vladin kontinuirani nadzor nad provedbom onih mjera utvrđenih Akcijskim planom koje su u djelokrugu tijela na razini države, imajući u vidu da je člankom 37. stavak 2. Ustavnog zakona utvrđeno da Vlada Republike Hrvatske usklađuje rad tijela državne uprave u primjeni navedenog zakona i posebnih zakona koji uređuju pitanja od značenja za nacionalne manjine.
Nakon proveden rasprave Odbor je većinom glasova odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeće
ZAKLJUČKE
1. Prihvaća se Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu za potrebe nacionalnih manjina.
2. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina dostavi izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin