Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 48. sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine, Prijedlog zakona o socijalnoj skrbi, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 25. ožujka 2011. godine.
Odbor je prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, i to posebno odredbe koje se izravno tiču djelokruga rada Odbora utvrđenog Poslovnikom Sabora (ostvarivanje i zaštita temeljnih ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Republike Hrvatske).
U raspravi su se članovi Odbora složili kako je riječ o iznimno važnom zakonu koji bi trebao osigurati potrebnu skrb najranjivijim skupinama društva koje su socijalno ugrožene, ali i podršku i pomoć u zadovoljavanju njihovih osnovnih životnih potreba te njihovo uključivanje u društvo.
Osnovna primjedba je da predloženi zakon o socijalnoj skrbi ne slijedi duh Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, premda se na ovaj međunarodni dokument poziva u uvodom dijelu, budući da ne osigurava očekivano i najavljivano usklađivanje naknada na način da one potiču uključivanje u zajednicu, ravnopravnost osobama koje imaju specifične potrebe proizašle iz djelovanja dugotrajnih oštećenja različitih stupnjeva i intenziteta (tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih) koje ne mogu zadovoljavati na uobičajeni način i bez posebnih potpora.
Istaknuto je da je naglasak stavljen na ostvarivanje prava financijske prirode, a ne na aktivno uključivanje korisnika u društvo. Iako se u čl. 26. navodi načelo uključivanja korisnika u zajednicu kroz izvaninstitucijske oblike skrbi, u predloženom zakonu nije razvidno koji su to izvaninstitucijski oblici skrbi, tim prije što je donesen Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj 2011.-2016. (2018.) koji se mora provesti u roku od 7 godina od dana stupanja na snagu (čl. 317. Prijedloga zakona). Stoga bi prijedlogom zakona trebalo propisati da se institucionalni oblici skrbi primjenjuju izuzetno, samo ako na tome inzistira korisnik te ako ne postoji razvijena mreža izvaninstitucionalnih usluga u lokalnoj zajednici u kojoj korisnik živi.
Ovaj Odbor je u više navrata bilo kroz Prijedloge zakona o doplatku na sljepoću bilo kroz rasprave na svojim sjednicama podržavao uvođenje posebnog dodatka kojim bi se nadoknadili specifični troškovi kojima su u svakodnevnom životu izložene osobe s invaliditetom, a koji proizlaze iz prirode njihova invaliditeta.
Razmatrani Prijedlog zakona člankom 92. u novčane naknade uvodi i inkluzivni dodatak te se navodi da će uvjeti, područje i način razine potpora biti uređeni posebnim zakonom (koji se treba donijeti u roku od 3 godine, što znači tek 2014.). Međutim, izraženo je mišljenje da je potrebno predloženim zakonom definirati kriterije i nositelje procjene potrebe za ostvarivanje inkluzivnog dodatka te vrste, stupnjeve i intenzitet invaliditeta stavljene u međuodnos s predviđenim razinama potpore. Naime, inkluzivni dodatak služi izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom pri uključivanju u svakodnevni život, što znači da se radi o svojevrsnom izravnanju pa bi on trebao biti izuzet od bilo kakvog imovinskog cenzusa. Naglašeno je da je uloga inkluzivnog dodatka stavljanje „zdravih“ osoba i osoba s invaliditetom u istu početnu poziciju pa stoga ne smije ovisiti o materijalnom statusu osobe. Inkluzivni dodatak treba služiti za podmirivanje one „razlike“, odnosno onih povećanih troškova koje zdrave osobe samostalno mogu podmiriti, a osobe s invaliditetom ne mogu bez posebne pomoći (npr. plaćanje pratnje, intervenora, ugradnju posebnih komandi u automobil, nabavku sustava „Servus“, čišćenje kuće, i sl.). Kako se radi o jednoj od najznačajnijih naknada, predloženo je da ona bude sastavnim dijelom Zakona o socijalnoj skrbi s utvrđenim uvjetima za ostvarivanje.
S tim u vezi je, također, predloženo da se u čl. 47. točki 3. u kojoj se nabrajaju primici koji se ne uračunavaju prihode korisnika u smislu stavka 1. ovog članka, unese i inkluzivni dodatak. Ukoliko se ovim zakonom neće uređivati inkluzivni dodatak, a što većina udruga koje su se obratile Odboru očekuje, predlaže se da se Zakon o inkulzivnom dodatku donese do 31. 12. 2012. godine za što se mogu na vrijeme obaviti potrebne predradnje. Do donošenja ovog zakona, a kako bi se uvažili razlozi njegova donošenja, predlaže se da se poveća za 100% iznos doplatka za pomoć i njegu.
Isto tako se u čl. 92. st. 3. al. 7. predlaže promjena odredbe na način da glasi: „Gluhoslijepoj osobi dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 5.“ Odredbom koja se nalazi u prijedlogu zakona vrši se diskriminacija unutar gluhoslijepih osoba te se treba koristiti međunarodno priznatom definicijom gluhosljepoće koja glasi: „Gluhosljepoća je jedinstveno i specifično dvostruko senzoričko oštećenje u različitim kombinacijama intenziteta te obuhvaća: nagluhost i slabovidnost, gluhoću i slabovidnost, nagluhost i sljepoću, te gluhoću i sljepoću.“. Predloženom izmjenom izbjeglo bi se diskriminiranje većine gluhoslijepih osoba. Naime, osobe s praktičnom gluhosljepoćom čine samo 2% populacije, odnosno 5 od ukupno 300 registriranih gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj.
Kad je riječ o uređivanju prava na osobnu invalidninu (čl. 76. st.1.) predloženo je da prava za osobe s invaliditetom budu usmjerena na izjednačavanje njihova položaja s drugim osobama, što znači da sve potpore trebaju biti sukladno tome i regulirane. Osobna invalidnina je novčana naknada koja služi uključivanju u svakodnevni život u zajednici, stoga je ona nadoknada za posebne/povećane potrebe osobe s invaliditetom. Izraženo je mišljenje da ova potpora nikako ne može ovisiti o prihodu, a posebno ne i o imovini osobe s invaliditetom. Kako je istaknuto to nije potpora za uzdržavanje, nego potpora osobama s invaliditetom za uključivanje u zajednicu. Ukoliko se ona stavi u odnos sa prihodom osobe, onda gubi upravo smisao koji je naveden u čl.76. st.1. Stoga se predlaže da se osobna invalidnina ne ograničava imovinskim ili prihodovnim cenzusom (čl. 78.st.1.). Ovdje je potrebno naglasiti da je osobna invalidnina pravo osobe s invaliditetom ustanovljeno sudskim vještačenjem liječnika šire specijalnosti te je, nažalost, većina takvih osoba bez radne sposobnosti i nikada neće imati svoj vlastiti prihod. Dakle, uračunavanje prihoda iz čl. 50. st. 1. ovog Zakona (koji propisuje pomoć za uzdržavanje) dovodi do diskriminiranja osoba s invaliditetom. Ova odredba je posebno neprihvatljiva u slučaju osoba s intelektualnim teškoćama kojima je u potpunosti ili djelomično oduzeta poslovna sposobnost i o kojima kao o djeci skrbe njihovi roditelji ili postavljeni skrbnici. Naime, centri za socijalnu skrb dužni su nadzirati raspolaganje eventualno naslijeđenom imovinom ovih osoba, odnosno takvom imovinom skrbnici ili roditelji mogu raspolagati isključivo u interesu te osobe, stoga je neprihvatljivo vezivanje prava na naknadu temeljem zdravstvenog stanja s imovinom osobe. Isto vrijedi i za uskraćivanje prava na osobnu invalidninu radi eventualnih primitaka koje ostvaruje temeljem nasljedstva (obiteljska mirovina) za koju su se pobrinuli roditelji i osigurali prihode djetetu.
U st. 1. članka 79. propisano je da se korisniku osobne invalidnine čiji roditelji koriste rad s polovinom punog radnog vremena a dijete dnevno boravi više od 4 sata u predškolskoj ustanovi ili zdravstvenoj ustanovi, domu socijalne skrbi ili od drugog pružatelja usluge boravka osobna invalidnina isplaćuje u iznosu od 125 % osnovice iz čl. 40. ovog Zakona. Riječ je o ukidanju materijalnog i socijalnog prava djeteta s invaliditetom. Pravo na život i uključivanje u sve tijekove društvenog života koliko to dijete s obzirom na svoje psihofizičko stanje u bilo kojoj mjeri može koristiti njegovo je temeljno ljudsko pravo. Predlaže se brisanje st. 1. zbog postizanja svrhe osobne invalidnine (a imajući u vidu da je povučena odredba koja je propisivala umanjenje osobne invalidnine djeteta roditelja njegovatelja) te pravednijeg postupanja kroz obvezu participiranja korisnika u uslugama dnevnog boravka temeljem individualizirane procjene ovisno o materijalnom statusu obitelji.
Predlaže se, također, da status roditelja njegovatelja ima i roditelj gluhoslijepog djeteta, što je u skladu s čl. 2. Konvencije o osobama s invaliditetom u kojoj se ističe da se ne smije vršiti diskriminacija neke osobe na temelju oštećenja. Osim toga, ove osobe imaju jednostruko oštećenje (istovremeno dvostruko senzoričko oštećenje) te se radi o teškom oštećenju koje ne spada u višestruko oštećenje kako to određuje ovaj članak.
U raspravi je upozoreno da odredba čl. 107. koja uređuje smještaj djeteta mlađeg od sedam godina, a prema kojoj dijete mlađe od 7 godina Zavod upućuje na smještaj u srodničku ili udomiteljsku obitelj, ne prepoznaje koncepte SOS – Dječjih sela kao oblika skrbi o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Stoga se predlaže da se u ovaj članak uvrste i pružatelji usluga posebnog oblika skrbi u obiteljskom okruženju kao alternativnog izvaninstitucionalnog oblika skrbi za djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi kakva su SOS – Dječja sela. Istaknuto je da je ovaj koncept prepoznat u 132 zemlje svijeta i u potpunosti je primjeren za sve uzraste djece, a posebice najmlađe (izuzetno osjetljive skupine djece mlađe od 7 godina) kao i za smještaj biološke braće i sestara mnogočlanih obitelji.
Isto tako naglašeno je da se člankom 142. koji uređuje privremenu hitnu mjeru smještaja djeteta, daje ovlast stručnom radniku Zavoda da odlučuje o materiji koja je u nadležnosti sudova i u području obiteljsko-pravne zaštite. Stoga se predlaže da takvo ovlaštenje ima stručni tim koji uključuje osobu posebno educiranu za razgovor s djetetom i suprevizora. Također je potrebno predvidjeti stroge sankcije za nesavjesno obavljanje službene dužnosti i zloporabu položaja prije kaznenog postupka koji bi mogao uslijediti te propisati na koji se način građani mogu zaštiti od samovolje pojedinaca u sustavu socijalne skrbi. Kad se radi o djeci, nanesene štete su utoliko teže popravljive, pa je nužno u ovom dijelu uvesti timsko odlučivanje i jasne kriterije odgovornosti kojima cilj i nije sankcioniranje, koliko sprječavanje ishitrenih i stručno neutemeljenih odluka.
Člankom 51. utvrđuje se da pravo na pomoć za uzdržavanje nema samac niti član obitelji ukoliko ima u vlasništvu ili suvlasništvu stan, kuću ili drugu nekretninu koja ne služi njemu i članu obitelji za podmirenje osnovnih stambenih potreba, a čijom bi prodajom i prihodima od nekretnine mogao ostvariti sredstva za uzdržavanje. U raspravi je predloženo da se uvaže stvarne životne okolnosti vezano za postojeću nemogućnost otuđenja cijele ili dijela nekretnine u vlasništvu potencijalnog korisnika prava na uzdržavanje po primjerenoj i stvarnoj vrijednosti nekretnine, pa umjesto odbijanja zahtjeva i prisile prodaje nekretnine ispod cijene, da se da mogućnost prijenosa nekretnine u vlasništvo Republike Hrvatske na ime naknade za isplaćena sredstva za uzdržavanje ili podredno upis založnog prava za stvarno isplaćena sredstva.
Članovi Odbora su podržali uvođenje „beskućnika“ kao nove kategorije korisnika socijalne skrbi u čl. 30. st. 2. točka 8.. Upozoreno je, međutim, da se već se u sljedećem stavku 3. navodi da pravo na socijalnu skrb imaju hrvatski državljani koji imaju prebivalište i boravište u RH. Upravo beskućnici, zbog nedostatka vlastitog smještaja, nemaju prebivalište, pa samim time ni pravo na zdravstvenu zaštitu, a često se događa da ljude s ulice treba prvo hospitalizirati, npr. na psihijatriju, a jer nemaju obitelj, nema ih tko uputiti na liječenje. U čl. 113. određuje se da uslugu privremenog smještaja beskućnika u prihvatilište osiguravaju jedinice područne (regionalne) samouprave, veliki gradovi i gradovi sjedišta županija. Prethodni čl. 112. određuje da usluga privremenog smještaja traje najdulje 6 mjeseci, što često nije dovoljno da bi se beskućnika vratilo u normalni život. Radi bržeg socijalnog uključivanja trebalo bi im osigurati putem uputnica centara za socijalnu skrb i duge socijalne usluge i novčane pomoći, kao i socijalno stanovanje. Također će veliki problem predstavljati licenciranje prihvatilišta i osiguravanje minimalnih standarda kvalitete pružanja usluga s obzirom na traženu kvadraturu prostora i drugo.
Budući da se čl. 116. organizirano stanovanje definira se kao posebni oblik smještaja tj. institucijska usluga, izraženo je mišljenje da se time korisnicima umanjuju već stečena prava koja se odnose na osobnu invalidninu i dodatak za osobne potrebe smještenog korisnika. Naime, prema važećem zakonu korisnici usluga organiziranog stanovanja zadržavaju pravo na osobnu invalidninu, kojom sudjeluju u troškovima skrbi, te ostvaruju pravo na pomoć za osobne potrebe.
Istaknuto je da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nedvosmisleno govori tko su osobe s invaliditetom, odnosno uključuje i osobe s duševnim, odnosno mentalnim bolestima. Stoga se predlaže da se izostavi termin „psihička bolest“ (čl. 30. st.2. t.5., čl. 76. st.1., , čl. 77., 102.st.1., 118.st.1. i dr.). Ako bi se izdvojile samo psihičke bolesti zanemarene bi bile i neke druge bolesti i stanja koja nisu psihička, a značajno utječu na funkcionalne sposobnosti.
Zastupnica Vesna Škulić zatražila je da se posebno izdvoji njezino mišljenje. Smatra da se predloženi zakon treba povući iz procedure s obzirom da je iznimno velik broj primjedbi te da nije u suglasnosti s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i Konvencijom o pravima djeteta kao i da njegove odredbe ne idu u pravcu poboljšanja položaja korisnika.
Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio većinom glasova (8 glasova „za“ i 2 glasa „protiv“) predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći
ZAKLJUČAK
1. Prihvaća se Prijedlog zakona o socijalnoj skrbi.
2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin