Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 31. sjednici održanoj 03. veljače 2010. godine, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2008. godinu za potrebe nacionalnih manjina, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. prosinca 2009. godine.
Odbor je Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora.
Ocjenjeno je da razmatrano Izvješće za 2008. godinu realno prikazuje stanje u provođenju ovog Ustavnog zakona, te da je znatno kvalitetnije pripremljeno nego ranija Izvješća, odnosno da je Vlada Republike Hrvatske u njegovoj pripremi imala u vidu zaključak koji je Hrvatski sabor na prijedlog Odbora, donio nakon razmatranja Izvješća za 2007. godinu. Tim zaključkom od Vlade je zatraženo da ubuduće uz navođenje podataka i činjenica, iznese i svoju ocjenu ostvarenih rezultata u provedbi Ustavnog zakona, te da temeljem analize uzroka neprovođenja pojedinih zakonskih odredbi, predloži mjere za otklanjanje uočenih teškoća.
U raspravi je, međutim, konstatirano da spomenuti zahtjev Odbora i Hrvatskog sabora ipak nije u cijelosti realiziran. Naime, naglašeno je da i pored toga što je u Izvješću za 2008. godinu dana dosta objektivna ocjena stanja, za one dijelove Ustavnog zakona koji se ne provode na zadovoljavajući način, nedostaje analiza uzroka problema. Osim toga, Vlada ne daje prijedlog mjera koje treba poduzeti da bi se uočeni problemi riješili, što se u spomenutom zaključku Sabora izrijekom traži.
Članovi Odbora složili su se s konstatacijom iz Izvješća da su tijekom 2008. godine uloženi značajni napori u provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, što se ogleda kako u povećanom izdvajanju sredstava u Državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina, tako i u brojnim aktivnostima koje su Vlada i druga državna tijela poduzela u cilju njegove provedbe. Napredak je ostvaren u oblasti odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina, zadržan je pozitivan trend u očitovanju vjerskih sloboda, povećana sredstva vjerskim zajednicama koje su sklopile ugovore s Vladom Republike Hrvatske, izdvojena su dodatna sredstva za obnovu vjerskih objekata i održavanje crkava i zgrada koje su kulturna baština Republike Hrvatske. Isto tako, većim izdvajanjem sredstva u Državnom proračunu u odnosu na prethodnu godinu, stvoreni su i bolji uvjeti za rad udruga i ustanova nacionalnih manjina u oblasti kulture, izdavaštva i informiranja. Značajan napredak ostvaren je i u provedbi Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana „Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015.“, osobito kroz veće uključivanje romske djece u obrazovni sustav (od predškolskih do visokoškolskih ustanova), poboljšanje zdravstvenog standarda romske populacije, rješavanje problema stanovanja, poduzete aktivnosti za zapošljavanje i pružanjem besplatne pravne pomoći u rješavanju statusnih pitanja Roma. Istaknuto je da je dinamiku ostvarivanja Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma potrebno i dalje održavati, kako bi se ostvarili ciljevi postavljeni ovim dokumentima.
U raspravi je, međutim, naglašeno da pored naznačenih pozitivnih rezultata u ostvarivanju prava zajamčenih Ustavnim zakonom, još uvijek ima dosta područja u kojima je primjetna razlika između normativnih rješenja i proklamirane politike s jedne strane i onog što se u praksi ostvaruje, i to prije svega kada je u pitanju:
- pravo na službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina,
- pravo na zastupljenost nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima;
- pravo na zastupljenost nacionalnih manjina u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave;
- pravo na sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, te
- pravo na pristup sredstvima javnog priopćavanja.
Istaknuto je da su i u svim dosadašnjim Izvješćima navedena pitanja označena kao područja u kojima ima najviše poteškoće. Međutim, i u razmatranom Izvješću za 2008. godinu kao i ranijih godina, Vlada nije dala detaljnije objašnjenje razloga zbog kojih se navedeni problemi konstantno ponavljaju, niti je naznačila konkretne mjere koje namjerava poduzeti da se stanje promjeni. Vlada se u Izvješću poziva na Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona koji je donijela 25. lipnja 2008. godine. Kako se radi o internom dokumentu Vlade, a u ovom Izvješću kojeg podnosi Saboru predviđene mjere se ne konkretiziraju, ostaje nejasno što se stvarno namjerava poduzeti, tko su nositelji obveza i u kojim rokovima će se pojedine aktivnosti realizirati.
Kada je u pitanju službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina upozoreno je na činjenicu koja je konstatirana i u samom Izvješću da tijekom 2008. godine uglavnom nije bilo zahtjeva stranka za uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina u postupcima pred državnim tijelima prvog stupnja, dok je pred sudovima vođeno svega 19 postupaka na jeziku i pismu nacionalne manjine ( i to samo na talijanskom), a 258 stranaka (također svi pripadnici talijanske nacionalne manjine) odbilo se koristiti u sudskom postupku pravom na uporabu svog materinjeg jezika. Kako u Izvješću nije dano objašnjenje zašto pripadnici nacionalnih manjina ne traže ili odbijaju korištenje svog materinjeg jezika u upravnim i sudskim postupcima, u raspravi je ukazano na potrebu da Vlada i nadležna državna tijela analiziraju ovu pojavu. Postavljeno je pitanje radi li se, možda, o strahu pripadnika nacionalnih manjina da im većinsko okruženje nije sklono i da će imati problema ukoliko se opredijele za vođenje postupka na svom jeziku i pismu, odnosno da će time pogoršati svoj položaj u upravnim i sudskim postupcima. To bi, kako je rečeno, trebalo ispitati i poduzeti mjere za ohrabrivanje pripadnika nacionalnih manjina da se koriste ovim svojim zakonskim pravom.
Slična je situacija i s izdavanjem osobnih iskaznica na jeziku i pismu nacionalne manjine. Osim jednog broja pripadnika talijanske nacionalne manjine, ovim pravom, kako se vidi iz Izvješća, koristio se gotovo zanemariv broj pripadnika ostalih nacionalnih manjina. Izneseno je mišljenje da odgovornost za takvo stanje snosi dijelom i MUP, jer u postupku izdavanja osobnih iskaznica primjenjuje članak 8. stavak 2. Zakona o osobnoj iskaznici na način da ovo pravo ograničava na određene jedinice samouprave, a ne primjenjuje članak 9. stavak 2. Ustavnog zakona, koji spomenuto pravo teritorijalno ne ograničava. Upozoreno je i na pojave da se uz zahtjev za izdavanje osobne iskaznice na jeziku i pismu nacionalne manjine, te pri upisu nacionalne pripadnosti u popis birača, od pripadnika nacionalnih manjina traži pisani dokaz - dokument u kojem je ta činjenica upisana (iako se takav podatak više ne unosi u matične knjige), ili se traži ovjerena izjava dana kod javnog bilježnika (što iziskuje financijske izdatke), unatoč tome što takav postupak nije propisan zakonom, a sloboda izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti predstavlja jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom.
Nezadovoljavajuća je situacija i sa uporabom manjinskog jezika u tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i s dvojezičnim ispisivanjem prometnih znakova, odnosno naziva mjesta, ulica i trgova.
Izraženo je mišljenje da stanje s ostvarivanjem dvojezičnosti u praksi pokazuje, da bi bilo daleko učinkovitije rješenje koje je ranije postojalo, a prema kojem je ostvarivanje tog manjinskog prava bilo povezano s teritorijem na kojem žive pripadnici nacionalne manjine i po kojem je pravo na dvojezičnost primjenjivano automatizmom. Očito je, kako je rečeno, da sadašnje rješenje po kojem se svaki pripadnik manjine u svakoj danoj situaciji pred nadležnim tijelom treba o tome izjašnjavati, ne daje očekivane rezultate, što dovodi u pitanje primjenjivost zakonskih odredbi koje jamče pravo na dvojezičnost.
I dalje ima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koje svoje akte nisu uskladile s Ustavnim zakonom. Osim toga, dio ih je tu obvezu samo formalno proveo, bez primjene u praksi. Takvo stanje održava se godinama. Radi se uglavnom o istim jedinicama samouprave, a u Izvješću osim konstatacije nema naznake konkretnih poteza koje nadležna središnja tijela državne uprave i Vlada imaju namjeru poduzeti, niti kada će se problem riješiti. Štoviše, iz Izvješća se stječe dojam da središnja tijela državne uprave nemaju jasan stav o tome što treba učiniti. U raspravi je postavljeno pitanje kako je moguće da netko zakon godinama ne provodi, a da za to nema nikakvih sankcija i ne ohrabruje li se na taj način one koji zakon ne provode da to i dalje čine.
Istaknuto je, također, da je iz Izvješća razvidno da se zakonom zajamčena zatupljenost nacionalnih manjina, kako u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, tako i u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, iznimno sporo ostvaruje. Posebno je zabrinjavajuće da se kod prijava na natječaje veoma mali broj kandidata poziva na pravo utvrđeno člankom 22. Ustavnog zakona. U Izvješću nema objašnjenja za tu pojavu. Zatraženo je stoga da se problem analizira i utvrdi što je u pitanju, odnosno smatraju li, možda, potencijalni kandidati i s kojim razlogom da bi im pozivanje na spomenutu zakonsku odredbu moglo u natječajnom postupku biti otežavajuća okolnost, iako je pozivanje na članak 22. Ustavnog zakona predviđeno kao prednost pod jednakim ostalim natječajnim uvjetima.
Pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja i dalje ostaje jedan od problema na čijem rješavanju nisu učinjeni potrebni pomaci. HRT još uvijek ne realizira emisije na jezicima nacionalnih manjina, a nije formirana niti redakcija koja bi pripremala takve emisije. U Izvješću je navedeno da će se intenzivirati aktivnosti na provođenju zaključka Vlade od 30. srpnja 2009. godine, kojim je prihvaćen Nacrt ugovora o proizvodnji i emitiranju emisija namijenjenih informiranju nacionalnih manjina. Nema, međutim, pojašnjenja, što je predviđeno tim ugovorom i zašto niti nakon šest mjeseci ništa nije učinjeno na njegovoj realizaciji. Kada su u pitanju radio i TV postaje na lokalnoj i regionalnoj razini, upozoreno je da one ne pokazuju dovoljan interes za emisije namijenjene nacionalnim manjinama. Međutim, s obzirom da su zainteresirane za sredstva Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija i da sredstva iz tog Fonda traže i dobivaju i za programe namijenjene manjinama, sugerirano je da Vijeće i Agencija za elektroničke medije više pozornosti posvete kontroli namjenskog korištenja odobrenih sredstva. Izražena je sumnja u podatak naveden u Izvješću, da su lokalne i regionalne postaje za emisije namijenjene manjinama u 2008. godini utrošile odobrenih 8.597.896 kuna. Predloženo je, također, da pri odobravanju sredstva za ove namijene Vijeće i Agencija ostvare suradnju sa Savjetom za nacionalne manjine, u čiji djelokrug po Ustavnom zakonu spada i davanje mišljenja i prijedloga u vezi s programima namijenjenim nacionalnim manjinama putem javnih radio i TV postaja.
U raspravi je izraženo i mišljenje da bi u narednim izvješćima uz ostalo trebalo dati i prikaz gospodarskog stanja i ukupnog društvenog života na područjima tradicionalno naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina, kako bi se dobila cjelovita slika o tome kakvi su uvjeti života na tim prostorima, što je bitna pretpostavka za ostvarivanje svih pa i manjinskih prava.
Naglašena je potreba da se nastave i intenziviraju napori za bolje funkcioniranje vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, jer od njihovog rada u mnogome zavisi uključenost nacionalnih manjina u javni život i upravljanje lokalnim poslovima, a time i rješavanje gorućih problema pripadnika nacionalnih manjina na područjima na kojima žive.
Izraženo je nezadovoljstvo činjenicom da se Izvješće za 2008. godinu u Hrvatskom saboru razmatra tek početkom 2010. godine. Time, kako je rečeno, Izvješće gubi na aktualnosti, i teško da može poslužiti za definiranje politike i mjera koje će pridonijeti uspješnijoj provedbi Ustavnog zakona. Predloženo je, stoga, da se Vladu obveže da izvješća o provođenju ovog Ustavnog zakona dostavlja najkasnije do polovice tekuće godine za prethodnu godinu.
Članovi Odbora izrazili su nezadovoljstvo i činjenicom da u raspravi o ovom Izvješću na sjednici Odbora nije bio nazočan niti jedan od ministara određenih da u ime Vlade Republike Hrvatske sudjeluju u radu Hrvatskog sabora i njegovih radnih tijela. Ovo osobito, imajući u vidu činjenicu da se radi o osjetljivoj problematici s nizom otvorenih pitanja, te da su središnja tijela državne uprave, pa time i njihovi čelni ljudi, sukladno članku 37. Ustavnog zakona, odgovorni za nadzor nad provedbom Ustavom, Ustavnim zakonom i posebnim zakonima zajamčenih prava i sloboda nacionalnih manjina.
Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeće
ZAKLJUČKE
1. Prihvaća se Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2008. godinu za potrebe nacionalnih manjina.
2. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da u narednim izvješćima o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina uz ocjenu ostvarivanja prava zajamčenih Ustavnim zakonom navede i mjere koje će poduzeti da se svaki od uočenih problema riješi.
3. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za prethodnu godinu podnese Hrvatskome saboru najkasnije do 30. lipnja slijedeće godine.
Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin