Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 18. sjednici održanoj 03. veljače 2009. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 8. siječnja 2009. godine.
Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.
U raspravi su članovi Odbora iznijeli veći broj prijedloga i sugestija s preporukom predlagatelju da još jednom razmotri mogućnost korekcije predloženih zakonskih rješenja.
Upozoreno je tako da se u Konačnom prijedlogu zakona (članak 1.) predlaže brisanje odredbe koja uređuje ulazak i izlazak maloljetnih osoba u Republiku Hrvatsku i iz Republike Hrvatske s obrazloženjem predlagatelja da će se to pitanje ubuduće uređivati Zakonom o nadzoru državne granice. Međutim, ova vrlo važna zakonska materija koja treba služiti sprječavanju trgovine djecom nije za sada nigdje detaljnije razrađena ni u zakonskim tekstovima, a niti u podzakonskim aktima, pa bi stoga trebalo vidjeti da se to ipak propiše ovim zakonom, obzirom da se njime uređuju uvjeti ulaska i kretanja stranaca.
Naglašeno je da su pojedine odredbe nedorečene te da otvaraju mogućnost za različita tumačenja, pa i kršenja Zakona. Također se u dijelu predloženih odredbi može iščitati nesuglasje s trenutačnim stanjem, posebice imajući u vidu odluku Vlade o smanjenju kvote za izdavanje radnih dozvola stranim radnicima s jedne strane, i njihovo liberalnije uključivanje na hrvatsko tržište rada koje omogućava predloženi zakon, s druge strane. S tim u vezi je ukazano na mogući prostor manipulacije kroz arbitrarno određivanje onih koji izvan utvrđenih kvota mogu raditi bez radne dozvole.
Kada je riječ o novim odredbama kojima se uređuju pitanja radnih i poslovnih dozvola, rečeno je da se tu daju dosta velike ovlasti MUP-u, bez jasno definiranih kriterija, te da pojedina pitanja iz ovog područja MUP ne može rješavati bez koordinacije s drugim državnim tijelima, a da pitanje koordinacije nije uređeno ni u ovom zakonu, a ni u podzakonskim aktima. Upozoreno je, također, da u članku 39. Konačnog prijedloga zakona (kojim se mijenja stavak 2. članka 121. Zakona) nije utvrđen rok u kojem je policijska uprava, odnosno policijska postaja obvezna odlučiti o zahtjevu za izdavanje radne dozvole. Iako je za pretpostaviti da će se u takvim situacijama primjenjivati opći rok iz zakona koji uređuje upravni postupak, mišljenje je da bi bilo ipak svrsishodnije da je za ovu specifičnu materiju rok definiran u ovom Zakonu. Sugerirano je i da bi odredbu članka 40. Konačnog prijedloga zakona (kojom se mijenja članak 123. važećeg Zakona) trebalo jasnije formulirati. Dok je u sadašnjoj odredbi članka 123. precizirano da se radna dozvola neće izdati poslodavcu i strancu koji krše propise o radu, zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, u novoj odredbi ta se obveza na izvjestan način relativizira, odnosno daje se mogućnost tumačenja da se uz plaćanje propisane kazne zakon može kršiti, obzirom da se više izričito ne spominje zabrana djelatnosti za prekršitelje zakona. Slična primjedba dana je i na članka 58. Konačnog prijedloga zakona. Izneseno je i mišljenje da se Konačnim prijedlogom zakona uvodi prevelika sloboda u području radnih dozvola, te da bi to moglo imati negativne učinke na položaj domaćih radnika.
U svezi s novim ovlaštenjem policijske postaje nadležne za kontrolu prelaska državne granice, koje se uvodi člankom 5. Konačnog prijedloga zakona, a prema kojem policija tijekom obavljanja granične kontrole može unositi i ispravljati podatke u unaprijed pribavljenim vizama, rečeno je da je postavljeno preširoko. Kako nije definirana osnova temeljem koje se mogu vršiti izmjene već odobrene vize, to otvara mogućnost za subjektivni pristup policijskih službenika, što u praksi može stvarati probleme.
Isto tako, za definiciju braka iz koristi, koja je dana u čl. 16. Konačnog prijedloga zakona, konstatirano je da dopušta najrazličitije interpretacije, te bi je bilo potrebno preciznije razraditi zakonom, ili to učiniti kroz podzakonski akt.
Pojedini članovi Odbora izrazili su nezadovoljstvo činjenicom da se stalno odlaže i ovim zakonom, ali i drugim propisima, konačno riješiti statusni problem velike skupine ljudi podrijetlom najviše iz Bosne i Hercegovine, koji su dugi niz godina živjeli, radili i imali reguliran status u Republici Hrvatskoj, sve do raspada bivše države, nakon čega su se našli u položaju stranaca, bez mogućnosti da svoja stečena prava ostvare i uspostave raniji status. Upozoreno je da se nerješavanjem ovog problema i pored svega što su oštećeni i njihovi predstavnici poduzeli, te ljude zapravo dovodi u poziciju tzv. „izbrisanih“, kojima još jedino ostaje mogućnost da zaštitu svojih prava traže pred međunarodnim (europskim) institucijama.
Upozoreno je i na specifičnu situaciju značajnog broja pripadnika romske nacionalne manjine, te na teškoće s kojima se susreću pri rješavanju svoga statusa u Republici Hrvatskoj, uz sugestiju da se problemi povratnika u Republiku Hrvatsku iz redova ove nacionalne manjine rješavaju po modelu kakav se primjenjuje za rješavanje statusa i zbrinjavanje drugih poslijeratnih povratnika u Republiku Hrvatsku. Pri tome je ukazano i na to da se, kada su u pitanju pripadnici romske nacionalne manjine, treba imati u vidu i činjenica da velik broj njih, ne samo starije nego i mlađe dobi, nije imao uvjete za završavanje niti osnovne škole, što se svakako mora uvažavati kada su u pitanju zahtjevi koji se u zakonu postavljaju u pogledu poznavanja hrvatskog jezika, pisma, kulture i društvenog uređenja.
Iznesen je i prijedlog da se odredba članka 27. Konačnog prijedloga zakona kojom se uređuju uvjeti za odobravanje stalnog boravka, treba pojasniti. Naime, kada se u zakonu kaže da je jedan od uvjeta za odobravanje stalnog boravka da stranac „poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje“, nije jasno koja se razina poznavanja zahtjeva, jer se taj termin može tumačiti na različite načine, pa bi stoga trebalo precizirati da se traži poznavanje „osnova“ hrvatskoga jezika, kulture i društvenog uređenja.
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (8 glasova „za“ i 1 glas „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin