Sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1916. godine donio je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.
Kraljevska zemaljska vlada dostavila je Saboru na „ustavno pretresivanje“ (ocjenu usklađenosti s Ustavom) „Zakonsku osnovu o priznanju islamske vjeroispovijesti“. O tome novom aktu u zakonodavnoj proceduri izvijestio je predsjednik Sabora Edmund Lukinić pri utvrđivanju dnevnog reda 110. sjednice Sabora 28. veljače 1916., a 34 nazočna sabornika su se suglasila s njezinim uvrštenjem u dnevni red sjednice.
O zakonskoj osnovi zajednički su se očitovala dva odbora: Odbor za bogoštovlje i nauku te Odbor za pravosuđe.
„Generalna“ i „specijalna debata“ o „Izvješću kombinovanog odbora od Odbora za bogoštovlje i nauku i Odbora za pravosuđe o osnovi zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji“ te o Zakonskoj osnovi održane su 6. ožujka 1916. Nazočno je bilo 38 saborskih članova te ukupno četiri člana Kraljevske zemaljske vlade koje je predvodio ban dr. Ivan barun Skerlecz.
Izvjestitelj dvaju saborskih odbora bio je dr. Gjuro Šurmin. U svome izlaganju on ističe „dva momenta“ važna za donošenje ovoga zakona: politički i socijalno-narodni. U političkom „momentu“, ističe saborski izvjestitelj, Vladino je obrazloženje da su zakonodavstva Austrije i Ugarske „već pitanje odnosa s muslimima u svojim državama uredile. Austrija je već 1912. godine zakonom normirala odnos muslima u svojim državnim granicama dok je Ugarska sada, ove godine, iz političkih razloga došla do toga da ovakav zakon primi u svom saboru“.
Izvjestitelj nadalje ističe kako bi, da su hrvatske kraljevine mogle samostalno odlučivati o donošenju svojih zakona, Sabor već 1873. godine bio donio zakon o „općoj ravnopravnosti vjeroispovijesti“. Podsjeća da je Sabor tada, na prijedlog Odbora za zakonodavstvo, donio zaključak kojim poziva zemaljsku vladu da podnese „zakonsku osnovu Saboru o općoj ravnopravnosti vjeroispovijesti“. Budući da vlada to nikada nije učinila, ističe izvjestitelj, „mi smo morali specijalnim zakonima polagano da dajemo građanima svojima ona prava koja su u Austriji imali već prije, a u Ugarskoj ih dobili konačno 1895.“.
Obrazlažući "socijalno-narodni moment", saborski izvjestitelj iznosi detaljne statističke pokazatelje o „204 duše“ koje su pri popisu stanovništva 1910. godine „pripadale muslimskoj vjeroispovijesti“. Među tih 204 muslimanska stanovnika, navodi izvjestitelj, bio je 201 muškarac i 3 žene; najveći broj muškaraca bio je u dobi od 25 do 39 godina starosti (93); 132 muškarca i ni jedna žena nisu čitali ni pisali; svega nekolicina muškaraca bili su srednji ili mali zemljoposjednici.
O gospodarskom profilu muslimanskog stanovništva iz 1910. izvjestitelj kaže: „Gospodarske služinčadi bilo je muškaraca petorica, a ženske dvije, poljodjelskih radnika dva, bačvara, kolara i drugih zanatlija dvojica, tkalaca i ćilimara trojica, pekara dvojica, krčmara 26, a od ostalih obrta 62-jica. Trgovaca bilo je 30, k tome dolazi jedan kirijaš, na željeznici jedan radnik i od ostalih prometnih grana šestorica. Od javne službe i slobodnih zvanja kao sluga bio je jedan, u vojsci četvorica, nadničara za razne poslove desetorica, nepoznatih zanimanja dvadesetšestorica i kućne služinčadi šest muškaraca. Od ženskih bila je jedna radnica i nepoznatog zanimanja jedno čeljade“.
Zaključno, saborski izvjestitelj Šurmin napominje kako je ovdje riječ o zakonskoj osnovi deklarativne naravi - o tome da se „islamska vjeroispovijest uvršćuje među one vjeroispovijesti koje su zakonom priznate u Hrvatskoj“. Napominje kako će „građanski položaj muslima“ „ovisjeti o našim prilikama, to će ovisiti o shvaćanju ovoga Sabora i o onome što će poslije rata nadoći za rješavanje ovakih teških – za sad pitanja“.
Saborski izvjestitelj naglašava kako će se i ovaj zakon izgrađivati „s potpunim obzirom na naš narodni i kulturni razvoj“ te poziva na njegovo prihvaćanje.
Nakon saborskoga izvjestitelja Šurmina, izvješće je podnio predstavnik Kraljevske vlade, odjelni predstojnik za bogoštovlje i nauku Stjepan Tropsch.
Tropsch kaže: „Zakonom priznati jednu vjeroispovijest znači dati joj pravo zajedničkog javnog ispovijedanja vjere i dati joj značaj privilegirane javne korporacije, jer država smatra njezinu svrhu i njezin opstanak korisnim i potrebnim za dobrobit svojih građana. Službenici takove konfesije smatraju se javnim organima, te uživaju osobite povlastice, kao na pr. u pogledu vojne dužnosti, u pogledu plaćanja opć. nameta, kao i u pogledu drugih građanskih dužnosti (…). Ovakova konfesija uživa posebnu kaznenopravnu zaštitu za sebe i za svoje građane; pruža joj se državna pomoć kod izvršavanja njezinih odluka, a imovina njezina uživa neke povlasti na području civilnog prava. Sve to čini položaj jedne zakonom priznate konfesije privilegovanim, i zato s priznanjem postaje svaka konfesija privilegovanom korporacijom javnoga prava“.
Vladin izvjestitelj Tropsch nadalje ističe: „Islam ne spada kod nas među konfesije koje su zakonom priznate, ali nije ni nedopuštena konfesija. Prema tome, bili su muslimi kod nas ograničeni na vršenje svoje pobožnosti tek unutra obitelji, a nisu smjeli izvršavati svoju pobožnost niti zajednički niti javno, a njihova vjera nije uživala nikakove zaštite“.
O tome što donošenje ovoga zakona mijenja, Tropsch kaže: „Ovom se zakonskom osnovom ide za tim da im se omogući, kao i ostalim zakonom priznatim konfesijama, javno ispovijedati svoju vjeru, podizati džamije, osnivati zaklade i td., daje im se uopće mogućnost da se organiziraju kao vjerozakonska zajednica“.
Tropsch se nadalje osvrće na temeljne pojmove iz zakonske osnove: „Slobodan sam spomenuti da se pod izrazom „vjeroispovijest“ ili „konfesija“ razumijevaju organizirani pripadnici jedne vjere. Ako se radi o sljedbenicima koje kršćanske vjere, onda se zove njihova organizacija „crkva“, a ako se radi o nekršćanskoj konfesiji onda se njihova organizacija zove „vjerozakonska zajednica““.
"Generalna" i "specijalna debata", u kojima su osim izvjestitelja sudjelovali zastupnici Starčevićeve Stranke prava, završene su 6. ožujka 1916. godine.
Osnova zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji prihvaćena je bez rasprave, jednoglasno u trećem čitanju 7. ožujka 1916. Prema tadašnjoj proceduri, nakon izglasavanja u Saboru, osnova zakona upućivala se u Beč na carsku suglasnost (previšnja sankcija). Zakon je stupao na snagu nakon dobivene carske suglasnosti.
Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji stupio je na snagu 27. travnja 1916. godine.
*Izvor:
Stenografski zapisnici Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, petogodišta 1913–1918, sv. III, god. 1915. i 1916, Zagreb, 1916, str. 637.–883.