Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je, na 46. sjednici održanoj 2. veljače 2011. godine, Izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2008. i 2009. godinu, koje je Odboru dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 9. prosinca 2010. godine.
Vlada Republike Hrvatske dostavila je navedeno Izvješće sukladno Zaključku koji je Hrvatski sabor na prijedlog Odbora donio na 20. sjednici, 26. studenoga 2010. godine, a kojim je zadužio Vladu Republike Hrvatske da Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina dostavi izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
Razmatrajući predmetno Izvješće, Odbor je konstatirao da je u provedbi Ustavnog zakona u proteklih nekoliko godina ostvaren napredak, čemu je pridonijelo i usvajanje Akcijskog plana 2008. godine, kao dokumenta kojim su definirane mjere, sredstva, rokovi i nositelji zadataka. Na taj način konkretizirana odgovornost i pojačan nadzor provedbe Ustavnog zakona.
Mjerama iz Akcijskog plana najviše je postignuto u ostvarivanju prava nacionalnih manjina na kulturnu autonomiju, zatim u odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, ostvarivanju vjerskih prava, prava na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne i područne samouprave, kao i u provedbi Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma 2005. - 2015. godine.
Istaknuto je, međutim, da razmatrano Izvješće pokazuje, također, da u provedbi pojedinih dijelova Ustavnog zakona i dalje postoje ozbiljne teškoće, čime se dovodi u pitanje ostvarivanje nekih od temeljnih prava nacionalnih manjina. Osobito su, kako je u raspravi istaknuto, izraženi problemi kada je u pitanju: ostvarivanje zakonom zajamčenog prava na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina, ostvarivanje prava na pristup sredstvima javnog priopćavanja, prava na zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj i lokalnoj upravi te u pravosudnim tijelima, kao i kada je u pitanju ostvarivanje prava na sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina.
Ovi problemi u raspravi su ilustrirani brojnim primjerima iz prakse. Upozoreno je tako da statuti u lokalnoj samoupravi još uvijek nisu usklađeni s Ustavnim zakonom. Dvojezičnost se rijetko gdje primjenjuje. I osobne iskaznice, osim kada je u pitanju jedna manjina (talijanska), rijetko se izdaju dvojezično. Uzrok takvom stanju dijelom je i to što se zakonski propis tumači na način da se pravo na dvojezične osobne iskaznice priznaje samo u jedinicama lokalne samouprave u kojima je zakonom propisana dvojezičnost, a činjenica je da najveći broj pripadnika nacionalnih manjina živi izvan tih područja. Zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima uprave i pravosudnim tijelima već godinama je bez značajnijeg pomaka, a uz zabranu novih zapošljavanja uslijed proračunskih ograničenja, rješavanje tog problema dugoročno se odlaže. Kada je u pitanju policijska služba navedeni su primjeri policijskih postaja u povratničkim općinama, gdje i u situaciji kada većinu stanovništva čine pripadnici nacionalne manjine, niti jedan policajac nije iz njezinih redova. Što se tiče pristupa sredstvima javnog priopćavanja istaknuto je da i pored višegodišnjeg ukazivanja na taj problem, te postojanja Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, kao i zaključenog ugovora između Vlade Republike Hrvatske i HRT-a, nema još uvijek značajnijeg pomaka, iako se radi o obvezi koja proizlazi ne samo iz domaćeg zakonodavstva, već i obvezi vezanoj uz članak 5. Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima. Ukazano je, također, i na problem nefunkcioniranja vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u velikom broju jedinca lokalne i područne samouprave, uslijed čega se ne ostvaruje pravo pripadnika nacionalnih manjina na uključenost u javni život i upravljanje lokalnim poslovima. Upozoreno je i na potrebu da se analiziraju problemi koji se pojavljuju u ostvarivanju prava na samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa. Činjenicu da u Republici Hrvatskoj postoji potpuna sloboda samoorganiziranja i udruživanja radi ostvarivanja zajedničkih interesa, kao i zakonska mogućnost da udrugu osnuju već i samo tri osobe, u praksi organiziranja pripadnika nacionalnih manjina, u nekim slučajevima se koristi neučinkovito. Iako u Republici Hrvatskoj imamo 22 nacionalne manjine, istovremeno imamo, kako se u Izvješću navodi, više od 377 udruga nacionalnih manjina. To u praksi dovodi do neracionalnog trošenja ograničenih sredstva, a umjesto koordiniranog djelovanja koje bi pridonijelo kvalitetnijem radu, javljaju se međusobna trvenja udruga unutar iste nacionalne manjine.
Imajući sve navedeno u vidu, kao i činjenicu da je većina rokova utvrđenih u Akcijskom planu iz 2008. godine istekla, Odbor je zauzeo stajalište da bi čim prije trebalo donijeti novi Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona u narednom razdoblju.
Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio slijedeće
ZAKLJUČKE
1. Prima se na znanje Izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2008. i 2009. godinu.
2. Odbor ocjenjuje da je u provedbi Ustavnog zakona ostvaren napredak čemu je u velikoj mjeri pridonijelo i usvajanje Akcijskog plana kao dokumenta kojim su definirane mjere, sredstva, rokovi i nositelji zadataka, i na taj način konkretizirana odgovornost te pojačan nadzor provedbe Ustavnog zakona.
3. Obzirom da u provedbi pojedinih dijelova Ustavnog zakona i dalje postoje ozbiljne teškoće, čime se dovodi u pitanje ostvarivanje nekih od temeljnih prava nacionalnih manjina, Odbor ocjenjuje potrebnim da se čim prije donese novi Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona u narednom razdoblju, i u tom smislu podržava izraženo stajalište Vlade Republike Hrvatske, te očekuje da Vlada izvijesti Odbor o donošenju navedenog dokumenta.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin