Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 34. sjednici održanoj 22. travnja 2010. godine, Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2009. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Pučki pravobranitelj, aktom od 31. ožujka 2010. godine.
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo.
U raspravi je naglašeno da Izvješće pučkog pravobranitelja za 2009. godinu, kao i njegova izvješća iz ranijih godina, predstavlja primjer kvalitetnog izvještavanja Sabora. Izvješće je pripremljeno, kako je istaknuto, sukladno Ustavom i zakonom utvrđenim obvezama i ovlastima pučkog pravobranitelja. S obzirom da se temelji prvenstveno na pritužbama građana, uz primijenjenu metodologiju izvještavanja, sveobuhvatnost i utemeljenost na činjenicama do kojih je pučki pravobranitelj došao tijekom postupanja po pritužbama građana, Izvješće predstavlja značajan indikator kako stanja ljudskih prava, tako i postupanja nadležnih tijela.
I u ovom Izvješću, članovi Odbora su osobito korisnim ocijenili preporuke pučkog pravobranitelja, imajući u vidu da su rezultat višegodišnjeg sustavnog praćenja postupanja nadležnih tijela, te da kao takve zaslužuju punu pažnju i poduzimanje konkretnih mjera, kako bi se osigurala učinkovitija zaštite ustavnih i zakonskih prava građana u postupcima pred državnom upravom, sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Članovi Odbora složili su se s ocjenom pučkog pravobranitelja da je razvidno izvjesno poboljšanje ukupnog stanja u odnosu na ranije godine, ali je izraženo i nezadovoljstvo sporošću kojom se ti pozitivni pomaci ostvaruju. Činjenica da značajan broj građana, među njima osobito oni iz ranjive skupine kao što su izbjeglice i prognanici, godinama (poneki i 10 i više godina) ne mogu ostvariti svoja prava iz područja obnove, stambenog zbrinjavanja i povrata zauzete imovine, kao i neka druga temeljna prava, teško je objašnjiva. Dugotrajni upravni i sudski postupci, uz financijsko iscrpljivanje, stvaraju ponekad utisak, kako je istaknuto, da ne postoji volja da se problemi riješe. Izraženo je mišljenje da je krajnje vrijeme da se poduzmu odlučniji koraci i postavi pitanje konkretne odgovornosti, jer bi nefunkcioniranje nekih nadležnih tijela, nekompetentnost ili opstrukcija pojedinaca koji u ime države rješavaju takve probleme, na kraju mogla biti pripisana i samoj državi, bez obzira na više puta izraženo odlučno opredjeljenje Vlade da se uočeni problemi otklone.
Polazeći od nekih konkretnih primjera navedenih u Izvješću pučkog pravobranitelja, postavljeno je pitanje, kako je moguće da se pojedincima dopušta da i pored riješenog stambenog pitanja zauzimaju tuđu imovinu, da traže povrat nelegalno uloženih sredstva, da devastiraju zaposjednutu imovinu i poduzimaju razne druge postupke koji izazivaju beskrajna sporenja i troškove. Nakon svega, događa se da takve štete nastale neodgovornim i protuzakonitim ponašanjem pojedinaca (slično kao i štete nastale otkupom imovine na temelju fiktivnih punomoći), treba pokriti država na teret poreznih obveznika - iz državnog proračuna. I pored višekratnih upozorenja pučkog pravobranitelja na takve pojave, nema informacija o tome jesu li i što poduzela nadležna državna tijela, i jesu li pojedinci u državnim tijelima ili tijelima lokalne vlasti, koji su takvo ponašanje dopustili, ili su mu i sami pridonijeli, pozvani na odgovornost. Uz to, takvi slučajevi za koje je teško naći racionalno objašnjenje, prave i političke štete s dalekosežnim posljedicama, osobito u situaciji kada država vodi pristupne pregovore s EU i kada takva postupanja mogu otežavati pregovaračku poziciju zemlje.
Unatoč pozitivnim pomacima (nešto boljoj ažurnosti i komunikaciji upravnih tijela s građanima), dugotrajnost upravnog rješavanja i nepoštivanje zakonskih rokova, ostaje za građane još uvijek glavni problem. Veliki broj drugostupanjskih postupaka i dalje se ne rješava u zakonskim rokovima, a mnogi postupci nedopustivo dugo traju zbog „šutnje administracije“ i višekratnog poništavanja i vraćanja na ponovni postupak i u onim slučajevima kad je meritorno rješavanja ne samo opravdano nego i zakonom predviđeno pravilo. Sve ovo ukazuje na potrebu da Vlada i druga nadležna državna tijela s posebnom pozornošću trebaju razmotriti preporuke koje pučki pravobranitelj s tim u vezi daje, usklađujući postupanje tijela i ovlaštenih službenika s kodeksom za postupanje europskih službenika (potreba propisivanja, standardiziranja i kontrole postupaka i rokova u kojima su ovlašteni službenici dužni poduzimati radnje, obaveznost komunikacije sa strankama, osobito u slučajevima kada nadležno tijelo u postupku prekorači rok, osposobljavanje upravnih tijela i službi za meritorno postupanje po žalbama, kako bi se izbjeglo neopravdano, katkada i višekratno ponavljanje postupaka i dr.). Upozoreno je i na negativne posljedice česte fluktuacije odgovornih službenika (pročelnika i dr.) koji iz većih središta dolaze u općine na području posebne državne skrbi, i nakon što steknu radno iskustvo i uhodaju se u posao odlaze, pa onda sve mora kretati iz početka. Rečeno je da bi u cilju rješavanja ovog problema i Vlada trebala donijeti odgovarajući akt.
Kada je u pitanju sudstvo iz Izvješća se vidi da se, kao i kada su u pitanju upravna tijela, građani pučkom pravobranitelju i dalje najčešće obraćaju zbog dugotrajnosti postupaka. Institut sudske zaštite zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, koji je uveden prije nekoliko godina, pokazao se korisnim, ali očito ne rješava problem, jer djeluje nakon što su prava građana već povrijeđena. U raspravi su stoga podržani prijedlozi pučkog pravobranitelja, da se u cilju rješavanja prekomjernog dugog trajanja sudskih postupaka treba više pozornosti posvetiti organizacijskom, kadrovskom i materijalnom jačanju sudske uprave, jer se i u nekim drugim zemljama pokazalo da praćenje, ocjenjivanje i kontrola rada može ponekad biti učinkovitije i od povećanja broja sudaca.
Zbog svega navedenog, naglašeno je, da bi Hrvatski sabor i Vlada trebali imati drukčije iznijansiran odnos prema izvješćima i preporukama pučkog pravobranitelja. Očito je, kako je u raspravi istaknuto, da se postavlja pitanje u kojoj mjeri se odgovorno i obvezujuće uzimaju u obzir preporuke i prijedlozi pučkog pravobranitelja, koji se godinama ponavljaju. Naime, konstatirano je, da je Hrvatski sabor na prijedlog Vlade razmatranje izvješća pučkog pravobranitelja za 2007. i 2008. godinu završio formulacijom: „prima se na znanje“. U drukčijim okolnostima, takva formulacija koja može upućivati na samostalnost pučkog pravobranitelja kao institucije, odnosno na njegovo djelovanje bez uplitanja politike, mogla bi biti pozitivan znak. Međutim, u situaciji kada pojedina državna tijela ne obavljaju svoje zadaće na zadovoljavajući način, izostanak izravne podrške slabi položaj i mogućnosti pučkog pravobranitelja, koji bez potpore Hrvatskog sabora čiji je opunomoćenik, ne može učinkovito utjecati na potrebne promjene postupanja i prakse državnih tijela.
Vlada bi, kako su u raspravi naglasili članovi Odbora, nakon razmatranja izvješća pučkog pravobranitelja, umjesto općih stajališta, trebala reagirati nekom vrstom akcijskog plana, kojim bi se utvrdilo postupanje državnih tijela u otklanjanju uočenih problema, i uz svako slijedeće izvješće izvijestiti Sabor što je učinjeno u proteklom razdoblju na rješavanju problema na koje je ukazao pučki pravobranitelj. Iznesen je primjer zemalja u kojima vlade temeljem preporuka ombudsmana parlamentu dostavljaju plan mjera za razrješavanje uočenih problema, utvrđujući precizno zadaće, odgovorna državna tijela kao nositelje i rokove u kojima će se planirane mjere ostvariti. Samo tako je moguće spriječiti višegodišnje ponavljanje istih problema i propusta, osigurati odgovornost nadležnih tijela i pojedinaca koji su u njima zaduženi za postupanje po zahtjevima građana i ojačati instituciju pučkog pravobranitelja, kao opunomoćenika Hrvatskog sabora koji štiti ustavna i zakonska prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti.
Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio (6 glasova „za“ i 2 „suzdržana“) predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći
ZAKLJUČAK
1. Prihvaća se Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2009. godinu.
2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi izneseni u raspravi o Izvješću, kao i primjedbe, prijedlozi i preporuke pučkog pravobranitelja dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.
3. Zadužuje se Vlada Republike Hrvatske da do kraja 2010. godine pripremi i dostavi Hrvatskome saboru novi Zakon o pučkom pravobranitelju, sukladno prijedlozima iznesenim u Izvješću i u raspravi o Izvješću pučkog pravobranitelja, te sukladno promjenama nastalim u pravnom položaju i ovlastima pučkog pravobranitelja kako u domaćem zakonodavstvu tako i u novoj ulozi i mjestu pučkog pravobranitelja u međunarodnom sustavu institucija za zaštitu ljudskih prava.
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin