Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 43. sjednici održanoj 25. studenoga 2010. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 5. studenoga 2010. godine.
Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.
U raspravi je većina članova Odbora podržala donošenje zakona u predloženom tekstu, ali su iznesene i rezerve prema nekim od predloženih zakonskih rješenja za koje je ocjenjeno da mogu izazivati teškoće u ostvarivanju prava na pristup informacijama.
S tim u vezi istaknuto je da tendencija smanjivanja broja zahtjeva za pristup informacijama ukazuje na potrebu da se zakonom mora zaoštriti pitanje odgovornosti nadležnih tijela javne vlasti i odgovornih osoba u njima koje su dužne osigurati pristup informacijama.
Pokazalo se da su pojedina tijela javne vlasti odbijala zahtjev za pristup informacijama s obrazloženjem da se tražitelj nije izrijekom pozvao na Zakon o pravu na pristup informacijama, iako je Zakonom o općem upravnom postupku izričito propisano (čl. 7.) da je ovlaštena službena osoba dužna brinuti da neznanje odnosno neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Štoviše, nadležna tijela u velikom broju slučajeva nisu izvršavala ni svoju obvezu izvještavanja o provedbi ovog Zakona.
U raspravi je naglašeno da takve pojave upućuju na potrebu da drugostupanjsko tijelo za zaštitu prava na pristup informacijama mora biti u najvećoj mogućoj mjeri neovisno. Izraženo je mišljenje da predloženo rješenje po kojem se uloga drugostupanjskog tijela daje Agenciji za zaštitu osobnih podataka nije odgovarajuće. Po mišljenju pojedinih članova Odbora znatno bolje bi bilo da je predloženim izmjenama uveden institut povjerenika za informacije, jer je i dosadašnja praksa pokazala da su u sustavu zaštite prava građana najveći stupanj neovisnosti pokazali pravobranitelji za zaštitu ljudskih prava. Objašnjenje da se na takvo rješenje nije išlo zbog racionalizacije troškova smatra se nedovoljno uvjerljivim, jer se prema obrazloženju predlagatelja i za Agenciju moraju osigurati dodatna sredstva kako bi mogla izvršavati svoju novu zadaću.
Upozoreno je, također, da je u Zakonu i dalje zadržan veliki broj ograničenja u pogledu mogućnosti pristupa informacijama, jer sustav omogućava pojednostavljeno klasificiranje podatka nekim od oblika tajnosti, uz istovremeno kompliciran i dugotrajan postupak deklasifikacije.
Isto tako ukazano je i na potrebu da Republika Hrvatska čim prije ratificira Konvenciju o pravu na pristup službenim dokumentima, i zakonska rješenja uskladi s tom Konvencijom, jer je i to jedan od preduvjeta za ostvarivanje ustavnog prava građana na pristup informacijama.
Zatraženo je od predlagatelja da, tijekom rasprave u Saboru o ovom Zakonu, detaljnije obrazloži rješenje predloženo u članku 3. stavak 1. Konačnog prijedloga zakona (kojim se mijenja članak 4. sadašnjeg Zakona), a prema kome su sve informacije jednako dostupne stranim kao i domaćim fizičkim i pravnim osobama, obzirom da ima mišljenja da takav princip nije prihvaćen niti u svim zemljama članicama EU-a.
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“ i 2 „protiv“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin