5. saziv Hrvatskoga sabora (22.12.2003. - 11.1.2008.)

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 65. sjednici održanoj 2. i 4. listopada 2007. godine, Prijedlog odluke o privremenom financiranju poslova, funkcija i programa državnih tijela i drugih korisnika državnog proračuna Republike Hrvatske u prvom tromjesečju 2008. godine, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom (Klasa: 400-06/07-01/07, Urbroj: 5030120-07-3) od 13. rujna 2007. godine.

Odbor je Prijedlog odluke razmatrao kao zainteresirano radno tijelo, te je sukladno svom djelokrugu utvrđenom Poslovnikom Hrvatskoga sabora, detaljnije raspravio one dijelove Prijedloga odluke koji se odnose na financiranje programa i aktivnosti usmjerenih na ostvarivanje prava nacionalnih manjina, zaštitu i promicanje ljudskih prava, te na potpore hrvatskim manjinama u europskim zemljama.
Kada je u pitanju potpora hrvatskim manjinama u europskim zemljama, ocjenjeno je da je Prijedlog odluke uglavnom prihvatljiv, obzirom da je predviđeno izvjesno povećanje sredstva u odnosu na prvi kvartal 2007. godine. Međutim, kada su u pitanju nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, konstatirano je da je predloženi iznos sredstva za donacije/dotacije udruga i ustanova nacionalnih manjina za prvo tromjesečje 2008. godine, koji raspoređuje Savjet za nacionalne manjine, znatno ispod tromjesečnog iznosa, odnosno ispod četvrtine sredstava osiguranih za te namjene u državnom proračunu za 2007. godinu.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (9 glasova «za» i 1 «suzdržan») odlučio Hrvatskome saboru predložiti da donese

ODLUKU O PRIVREMENOM FINANCIRANJU POSLOVA, FUNKCIJA I PROGRAMA DRŽAVNIH TIJELA I DRUGIH KORISNIKA DRŽAVNOG PRORAČUNA REPUBLIKE HRVATSKE U PRAVOM TROMJESJEČJU 2008. GODINE,
uz slijedeće amandmane:

AMANDMAN I.

Na str. 24. Prijedloga Odluke, na poziciji Savjeta za nacionalne manjine – šifra/naziv stavke: „A732003 Nacionalne manjine – 3811 Tekuće donacije u novcu“, u stupcu 6. „Plan za I-III 2008.“, predloženi iznos „4.300.000 kn“ zamijeniti iznosom „8.750.000“.

Obrazloženje:
U Prijedlogu odluke o privremenom financiranju za dotacije udrugama i ustanovama nacionalnih manjina, koje raspoređuje Savjet za nacionalne manjine, Vlada Republike Hrvatske predložila je, za I. kvartal 2008. godine, iznos koji je kao akontaciju za te namjene doznačila Savjetu za nacionalne manjine u I. kvartalu 2007. godine, i to umanjeno za 7% (iznos akontacije za I. kvartal 2007. godine bio je 4.644.080 kn, a u Prijedlogu odluke za I. kvartal 2008. godine predloženo je 4.300.000 kn, tj. za 7% ili 344.080 kn manje). Vlada, dakle, za potrebe udruga i ustanova nacionalnih manjina nije predložila kvartalni iznos sredstava koja su za te namjene osigurana u državnom proračunu za 2007. godinu (što iznosi 8.750.000 kn), već manje od 1/8 godišnjeg iznosa (4.300.000 kn).
Iznimno veliko smanjenje sredstava koje se predlaže odlukom o privremenom financiranju za prvo tromjesečje 2008. godine dovelo bi u pitanje kontinuitet brojnih programa manjinskih udruga i ustanova (informiranje, izdavaštvo, kulturni amaterizam, kulturne manifestacije, programi koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i dr.). Obzirom na to, amandmanom se predlažu sredstva za ove potrebe u visini tromjesečnog iznosa, odnosno četvrtine iznosa osiguranog u proračunu za 2007. godine, čime bi se osigurao kontinuitet i održala dostignuta razina rada i programa udruga i ustanova nacionalnih manjina.

AMANDMAN II.

Na str. 79. Prijedloga odluke - stavak: „A729024 – Potpora Izdavačkoj kući Edit – 3811 Tekuće donacije u novcu“, u stupcu 6. „Plan za I-III 2008.“, predloženi iznos od „230.700“ zamijeniti iznosom: „249.999,00“.

Obrazloženje:
Prijedlogom odluke predviđeno je smanjenje donacije/dotacije IK „Edit“ za I. kvartal 2008. godine za 7% (19.299 kn) u odnosu na isto razdoblje 2007. godine, a predloženim amandmanom dotacija bi se zadržala na nepromijenjenoj razini.

AMANDMAN III.

Na str. 118. Prijedloga odluke – stavak: „K580038 – Izgradnja športske dvorane Srednje talijanske škole Pula“, u stupcu 6. „Plan za I-III 2008.“, predvidjeti iznos od „500.000 kn“.

Obrazloženje:
Predloženim amandmanom osigurala bi se sredstva za nastavak izgradnje športske dvorane Srednje talijanske škole Pula koja je poslije dužeg odlaganja konačno započela, kao zajednički projekt hrvatske i talijanske vlade. U Prijedlogu odluke za ove potrebe u prvom tromjesečju 2008. godine nisu predviđena nikakva sredstva, što bi dovelo do prekida radova čime bi se prouzrokovala značajna šteta. Iznos koji se amandmanom predlaže predstavlja četvrtine iznosa koji je osiguran u državnom proračunu za 2007. godinu.

Sukladno čl. 31. Zakona o proračunu, za predloženo povećanje sredstava koje po sva tri predložena amandmana ukupno iznosi: 4.450.000+19.299+500.000=4.969.299 kn, predlaže se umanjiti iznose sredstva:
- na poziciji „024 - Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom“ (str. 37. Prijedloga odluke, za kojeg je predviđeno povećanje sredstva sa 3.989.479,38 kn koliko su iznosila u I. kvartalu 2007. godine na 5.528.000 kn ili za 38,56% (što iznosi 1.538.520,62 kn), te
- na poziciji „027 RH Sigurnosno-obavještajna agencija“ (str. 48. Prijedloga odluke, za koju je predloženo povećanje sredstva od 59.621.723,95 kn na 77.634.065 kn, odnosno 18.012.341,05 kn ili 30,21% više nego u I. kvartalu 2007. godine).

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 65. sjednici održanoj 2. listopada 2007. godine, Izvješće o radu Vijeća HRT-a i o provedbi programskih načela i obveza utvrđenih zakonom i programima HR-a i HRT-a u razdoblju od 20. rujna 2006. do 3. rujna 2007. godine, te Izvješće Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a za 2006. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavilo Programsko vijeće HRT-a, aktom od 5. rujna 2007. godine.

Odbor je navedena izvješća razmatrao kao zainteresirano radno tijelo pri čemu je obzirom na Poslovnikom Sabora utvrđeni djelokrug rada, posebnu pozornost usmjerio na ostvarivanje programskih načela i obveze HRT-a utvrđenih člankom 5. Zakona o HRT, u oblasti proizvodnje i/ili objavljivanje emisija namijenjenih informiranju pripadnika hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske, proizvodnje i/ili objavljivanja emisija namijenjenih informiranju pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, te informiranju i obrazovanju građana o demokraciji i građanskom društvu. 

Konstatirano je da razmatrano Izvješće Vijeća HRT-a sadrži vrlo malo podatka iz kojih bi se moglo ocijeniti kako se ostvaruju programska načela i obveze HRT-a utvrđene Zakonom, a kada su u pitanju naprijed navedena pitanja od osobitog interesa za Odbor, o tome se u Izvješću gotovo i ne govori. Rečeno je da je i ovo Izvješće koncipirano tako da se u njemu uglavnom informira o radu Vijeća HRT-a, odnosno o njegovim sjednicama/dnevnim redovima i pojedinim temama koje su potaknute reakcijama javnosti na neke od emisija HRT-a. Zakonska je, međutim, obveza Vijeća (čl. 19. st. 3.) da Sabor izvijesti ne samo o svom radu već i o provedbi programskih načela i obveza u programima HR-a i HTV-a koje su Zakonom o HRT-u precizno utvrđene. Na ovaj problem Odbor je ukazivao Vijeću HRT-a gotovo kod svake rasprave o njegovom godišnjem Izvješću. Vijeću je sugerirano da strukturu izvješća koje podnosi Hrvatskom saboru uskladi sa svojim obvezama utvrđenim Zakonom, ali se kako je rečeno, ni ovo se Izvješće po koncepciji i podacima koje nudi bitno ne razlikuje od ranijih.
Izraženo je mišljenje da u ostvarivanju Ustavnim zakonom (čl. 18.) zajamčenog prava nacionalnih manjina na pristup medijima još uvijek nije došlo do zadovoljavajućeg pomaka. S tim u vezi ponovo je ukazano na potrebu daljnjeg razvijanja emisija na manjinskim jezicima koje se u Izvješću i ne spominju, a zakonska su obveza HRT-a, na koju se upozorava i u preporukama Odbora ministara Vijeća Europe (pitanje primjene Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima u RH), kao i na potrebu suvremenijeg pristupa predstavljanju tema od interesa za nacionalne manjine u postojećim emisijama, te na uključivanje takvih tema i u druge emisije koje nisu „čisto manjinske“ čime bi se pridonijelo boljem senzibiliziranju hrvatske javnosti za pitanja nacionalnih manjina. 
Također je ukazano na potrebu proizvodnje i emitiranja programa za  nacionalne manjine na lokalnim radio i TV postajama i omogućavanje manjinama da participiraju u osmišljavanju takvih programa sukladno Ustavnom zakonu.
Naglašeno je da je svojevremeno organizirano educiranje novinara iz redova nacionalnih manjina s ciljem da se pripreme kadrovi koji bi bili u stanju realizirati emisije na jezicima nacionalnih manjina. Međutim, iako je sada taj problem riješen, još uvijek nema pomaka. Postavljeno je pitanje kako je moguće da još uvijek nema emisija na jezicima manjina, kao što su bile nekadašnje polusatne kronike, barem jednom ili dva puta mjesečno na lokalnoj/regionalnoj razini, kada se zna da su takve emisije bile pripremane i emitirane i prije usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
Isto tako upozoreno je da je i u ovom izvještajnom razdoblju bilo emisija čiji su pojedini dijelovi bili u suprotnosti sa zakonom utvrđenim programskim načelima HRT-a, odnosno s konotacijama koje mogu poticati na netrpeljivost prema određenim pojedincima i skupinama, te da nije uvijek bilo pravovremene i zadovoljavajuće reakcije HRT-a.
Ukazano je i na to da je još uvijek premalo emisija za osobe s invaliditetom te da postojanje jedne emisije koja se emitira dva puta mjesečno u neodgovarajućem terminu nikako ne zadovoljava veliki interes osoba s invaliditetom za teme koje bi pridonijele njihovoj većoj uključenosti u društvene tijekove. Istaknuto je da se gotovo nikakva pažnja ne posvećuje značajnim događanjima vezanim za unaprjeđivanje položaja osoba s invaliditetom kao što su npr. potpisivanje i ratificiranje Konvencije o osobama s invaliditetom, nisu popraćene niti iznimno važne međunarodne konferencije iz ovog područja, a i uspjesi pojedinih sportaša s invaliditetom se nejednako vrednuju i prezentiraju u javnosti.
Istaknuto je, također, da je bilo i pozitivnih promjena u programima HRT-a sukladno upozorenjima koja je Odbor davao, osobito kada je u pitanju prakticiranje telefonskog glasovanja u pojedinim emisijama informativnog programa, te iznošenje političkih stavova urednika u takvim emisijama, a što za posljedicu može imati manipuliranje javnim mišljenjem.
Iznesena je i sugestija da bi trebalo program HRT-a obogatiti emisijama koje bi sadržavale političku satiru, po ugledu na programe javnih televizija u pojedinim europskim zemljama.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio (sa 6 glasova „za“,  2 „suzdržana“ i  2 „protiv“) predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o radu Vijeća HRT-a i o provedbi programskih načela i obveza utvrđenih zakonom i programima HR-a i HRT-a u razdoblju od 20. rujna 2006. do 3. rujna 2007. godine, te Izvješće Ravnateljstva HRT-a o poslovanju HRT-a za 2006. godinu s primjedbama i prijedlozima iznijetim u raspravi.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.                  

PREDSJEDNIK ODBORA

dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 63. sjednici održanoj 4. srpnja 2007. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 20. lipnja 2007. godine.

Odbor je navedeni Konačni prijedlog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio (uz 7 glasova „za“ i 2 „suzdržana“) predložiti Hrvatskom saboru da donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ELEKTRONIČKIM MEDIJIMA
 
u tekstu u kojem ga je predložila Vlada Republike Hrvatske sa slijedećim

AMANDMANIMA

AMANDMAN I.

U članku 8. Konačnog prijedloga zakona – u tekstu kojim se mijenja članak 15. stavak 2. podstavak 1. Zakona, iza riječi „ksenofobiju“ staviti zarez i dodati riječi: „ideje fašističkih, nacističkih i drugih totalitarnih režima“.

Obrazloženje:
Predloženim amandmanom osigurava se da u tekstu odredbe čl. 15. st. 2. podstavak 1. ostanu navedene riječi, koje su i sada sastavi dio iste zakonske odredbe. Ocjena je Odbora da u Zakonu i dalje treba izrijekom stajati da je u programskim sadržajima (elektroničkih) medija zabranjeno poticati, pogodovati poticanju i širiti ideje fašističkih, nacističkih i drugih totalitarnih režima, jer se radi o idejama koje su nespojive s temeljnim vrednotama Ustava Republike Hrvatske.

AMANDMAN II.

U čl. 13. KPZ – kojim se Zakon dopunjava novim člankom 18.a mijenja stavak 1. tako da se briše riječ „te“ i umjesto nje stavlja zarez, a iza riječi „droge“ briše se točka i dodaju riječi: „te kladionica, kockarnica i automata za igre na sreću“.

Obrazloženje:
Amandmanom se predlaže zabranu oglašavanja i teletrgovine proširiti i na kladionice, kockarnice i automate za igre na sreću, jer je dokazano da i to može uzrokovati ovisnost kao što je to slučaj s duhanom i duhanskim proizvodima, čije reklamiranje nije dopušteno. Pri tome treba imati u vidu i to kako je učestala praksa, unatoč zakonskoj zabrani, da se djeci omogućava sudjelovanje u kladioničarskim igrama (jednako kao i kupovina duhana, duhanskih proizvoda i alkohola), pa je osobito radi interesa djece potrebno izvršiti predloženu dopunu navedene zakonske odredbe.

AMANDMAN III.

U članku 23. Konačnog prijedloga zakona – tekst kojim se dopunjava stavak 1. članka 57. Zakona promijeniti tako da se riječi: „dodaje se novi podstavak 6. koji glasi“, zamijene riječima: „dodaju se novi podstavci 6. i 7. koji glase“, a iza novog podstavka 6. umjesto točke staviti zarez i dodati novi podstavak 7. koji glasi:
„- poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova.“

Obrazloženje:
Ravnopravnost spolova spada među temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Sukladno tome Zakonom o ravnopravnosti spolova propisano je uz ostalo (čl. 16. st. 1.) da će mediji kroz programske koncepte promicati razvoj svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca, a Zakonom o medijima (čl. 8. st.2.) da će se poticati proizvodnja i objavljivanje programskih sadržaja koji se odnose na promicanje svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca. U Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova 2006.-2010., koju je 2006. usvojio Hrvatski sabor, konstatira se da mediji u Hrvatskoj nemaju rodno osjetljivu politiku, pa je stoga kao jedan od ciljeva te politike predviđeno: „7.3. Uvođenje rodno osjetljive politike u medije“, a kao mjera za ostvarivanje tog cilja utvrđeno je da će se izdvajati sredstva za produkciju i/ili koprodukciju rodno senzibiliziranih medijskih sadržaja i osigurati medijski prostor za emitiranje rodno senzibiliziranih sadržaja nastalih u nezavisnoj produkciji. Iz navedenih razloga amandmanom se predlaže dopuna Zakona kojom bi se  poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova uvrstilo u prioritetne programske sadržaje čija se proizvodnja i objavljivanje potiče sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.       

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 63. sjednici održanoj 4. srpnja 2007. godine, Godišnje izvješće o radu državnih odvjetništava za 2006., koje je Hrvatskom saboru, sukladno odredbi članka 4. Zakona o državnom odvjetništvu, dostavilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, aktom od 20. lipnja 2007. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora ponovo ukazali na primjedbu iznesenu u raspravi o Godišnjem izvješću o radu državnih odvjetništava za 2005. godinu, a koja se odnosi na izvješćivanje i analiziranje podataka u svezi kaznenog djela zločina iz mržnje (čl. 89. Kaznenog zakona). Članovi Odbora su tada izrazili očekivanje da se o ovom kaznenom djelu iznesu precizniji podaci u izvješću za 2006. godinu,  međutim u predloženom izvješću o tome nisu navedeni nikakvi podaci. Po objašnjenju zamjenika glavnog državnog odvjetnika spomenuti podaci nisu mogli biti dani jer  je pri dopuni Kaznenog zakona kada je u pitanju počinjenje kaznenog djela iz mržnje dopuna zakona izvršena samo u odnosu na djelo koje se sankcionira člankom 91. Kaznenog zakona (teško ubojstvo), dok kod drugih kaznenih djela njihov počinjenje iz mržnje u Kaznenom zakonu nije posebno sankcionirano, pa to otežava i prikupljanje traženih podataka. Obzirom na to, u raspravi je naglašeno, da je u slijedećim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona potrebno izvršiti odgovarajuću dopunu ili u općem dijelu zakona ili u posebnom dijelu zakona u svim onim odredbama u kojima bi počinjenje kaznenog djela iz mržnje trebalo posebno sankcionirati.   

Članovi Odbora su se posebno osvrnuli na podatke koji govore o povećanom broju zatvorskih kazni, a samim tim i dodatnom opterećenju ionako preopterećnog zatvorskog sustava do kojeg je došlo i zbog pooštravanja politike kažnjavanja izmjenama Kaznenog zakona u 2006. godini. Istaknuto je da je, unatoč smanjenju kaznenih djela protiv života i tijela koja kontinuirano padaju u proteklih pet godina i stagnaciji imovinskih delikata, povećan broj izvršavanja kazne zatvora za manja kaznena djela. O ovom problemu je Odbor raspravljao u više navrata te je još jedanput ukazano na nedovoljno korištenje mogućnosti zamjene kazne zatvora do šest mjeseci radom za opće dobro na slobodi.

Također je ukazano na činjenicu da državna odvjetništva nedovoljno koriste odredbu članka 28. Kaznenog zakona o beznačajnom kaznenom djelu, te nedovoljno primjenjuju načelo svrhovitosti iz članka 175. Zakona o kaznenom postupku, kao i institut izdavanja kaznenog naloga iz članka 446. Zakona o kaznenom postupku. Članovi Odbora su mišljenja da bi se većom primjenom navedenih instituta značajno smanjio broj predmeta pred sudovima te bi se omogućilo njihovo brže rješavanje.

U raspravi je izraženo nezadovoljstvo obrazloženjem državnog odvjetništva u dijelu koje govori o kaznenim djelima protiv čovječnosti i mira, a koje se odnosi na rad odvjetništava na predmetima ratnih zločina počinjenih u tijeku Drugog svjetskog rata. Izneseno je mišljenje da se olako pristupa istraživanju i procesuiranju ovih zločina jer se u nekoliko prethodnih izvješća koristi ista argumentacija, neovisno o činjenici da postoji arhivska građa koja može poslužiti za procesuiranje počinitelja, te da još uvijek ima svjedoka zločina iz tog razdoblja.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da prihvati

Godišnje izvješće o radu državnih odvjetništava u 2006. godini

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                           PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                               dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 61. sjednici održanoj 13. lipnja 2007. godine, Prijedlog zakona o strancima, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 31. svibnja 2007. godine uz prijedlog da se predloženi Zakon donese po hitnom postupku.
 
Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Članovi Odbora izrazili su žaljenje što se o ovome prijedlogu zakona raspravlja po hitnom postupku, budući da je riječ o vrlo važnom zakonu iz područja ljudskih prava, s obzirom da je načelo poštivanja i zaštite ljudskih prava jedno od temeljnih načela migracijskih politika, osobita kada je riječ o integraciji stranaca u društveni život zemlje u koje dolaze.

U raspravi su članovi Odbora iznijeli sljedeće primjedbe i prijedloge:
- Budući da se u prijedlogu zakona koristi termin „maloljetnik“, istaknuta je potreba usklađivanja terminologije s Konvencijom UN-a o pravima djeteta na način da se koristi termin „dijete“ za osobe do 18 godina.
- U čl. 68. st.1. je navedeno da se privremeni boravak odobrava strancu i „iz drugih opravdanih razloga humanitarne prirode“. Ukazano je na potrebu preciznijeg uređivanja ove točke jer otvara mogućnost preširokog tumačenja, a nije utvrđeno ni tko će odlučivati o tome koji su to opravdani razlozi humanitarne prirode za odobravanje privremenog boravka.
- Postavljeno je pitanje zašto se stancima kojima je odobren privremeni boravak u svrhu studiranja, u vrijeme potrebno za odobrenje stalnog boravka računa samo polovica vremena provedenog na privremenom boravku u svrhu studiranja. Članovi Odbora su mišljenja da ukoliko Hrvatska želi biti zemlja znanja, onda mora zakonske okvire tako urediti da privuče mladu i obrazovanu populaciju i omogući im ostanak i zapošljavanje, pa nije racionalno uvođenje dodatnih restrikcija za tu populaciju, posebno kada su u pitanju zanimanja deficitarna na tržištu rada u Republici Hrvatskoj.
- Kako se člankom 70. st. 1. određuje da identifikaciju žrtve obavlja MUP u suradnji s organizacijama civilnog društva, izraženo je mišljenje da nije jasno o kojim organizacijama civilnog društva je riječ i tko određuje koje će organizacije sudjelovati u ovom postupku.
- U članku 95. st. 1. navodi se da je zabranjeno prisilno udaljiti stranca u državu gdje su njegov život ili sloboda ugroženi, između ostaloga, i zbog „pripadnosti posebnoj društvenoj skupini“. Izraženo je mišljenje da je potrebno precizirati o kakvim društvenim skupinama je riječ i koje tijelo odlučuje o takvom prisilnom udaljavanju odnosno o zabrani udaljavanja.
- Također je postavljeno pitanje usklađenosti čl. 118. kojim se uređuje donošenje odluka o godišnjim kvotama radnih dozvola s osnivačkim ugovorima EU u čijim temeljima je sloboda kretanja radne snage.
- Ukazano je i na potrebu usklađivanja čl. 56. do 58. Konačnog prijedloga zakona s člankom 21. Zakona o istospolnim zajednicama i člankom 6. st. 2. Zakona o ravnopravnosti spolova kako bi se izvršila harmonizacija s pozitivnim propisima za zaštitu od diskriminacije.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O STRANCIMA

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora. 

                                                                                                                                                              PREDSJEDNIK ODBORA
        
         dr. sc. Furio Radin

Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 61. sjednici održanoj 13. lipnja 2007. godine, Konačni prijedlog zakona o azilu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 16. svibnja 2007. godine.
Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je konstatirano da je u Konačni prijedlog zakona o azilu ugrađen značajan broj prijedloga i sugestija danih u raspravi o Prijedlogu zakona, uključujući i neke od primjedbi i prijedloga Odbora. Pritom je posebno istaknuto omogućavanje tražiteljima azila podnošenja žalbe protiv prvostupanjske odluke Povjerenstvu za azil, te mogućnost pravne zaštite u postupku pred Upravnim sudom.
Izraženo je međutim mišljenje da bi pojedine odredbe trebalo još poboljšati kao bi se došlo do zadovoljavajućih zakonskih rješenja.

Nakon provedene rasprave Odbor je odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese

ZAKON O AZILU

u tekstu u kojem ga je predložila Vlada Republike Hrvatske sa slijedećim

AMANDMANOM

U članku 60. stavak 1. podstavak 4. mijenja se i glasi:
„- tražitelj azila došao iz sigurne treće zemlje gdje postoji veza između osobe koja traži azil i odnosne treće zemlje, na temelju čega bi bilo razumno očekivati da se ta osoba vrati u tu zemlju“.

Obrazloženje:
U članku 2. Konačnog prijedloga zakona uveden je koncept „sigurne treće zemlje“ predviđen Direktivom Vijeća Europe o minimalnim standardima za postupke dodjeljivanja i oduzimanja izbjegličkog statusa. Iako je definicija tog koncepta u Konačnom prijedlogu zakona uglavnom u skladu s navedenom Proceduralnom direktivom, zakonska pravila koja reguliraju taj koncept ne sadrže jamstvo predviđeno u članku 27(2)(a) Direktive koje predviđa: „da primjena koncepta sigurne treće zemlje podliježe pravilima nacionalnog zakonodavstva što uključuje pravila koja predviđaju vezu između osobe koja traži azil i odnosne treće zemlje, a na temelju čega bi bilo razumno očekivati da ta osoba ode u tu zemlju“. Iz navedenog razloga amandmanom se predlaže preciziranje odredbe sadržane u čl. 60. st. 1. podstavak 4. Konačnog prijedloga zakona.
     
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 60. sjednici održanoj 23. svibnja 2007. godine, Prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 9. svibnja 2007. godine.

Prijedlog ovog zakona Odbor je razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je podržano donošenje predloženog zakona, pri čemu je naglašeno da razmatrana Konvencija i Fakultativni protokol predstavljaju dodatni mehanizam za zaštitu temeljnih prava i sloboda osoba s invaliditetom koji će značajno pridonijeti poboljšanju njihovog položaja i afirmirati njihovo sudjelovanje u građanskim, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim područjima života.
Istaknuto je, također, da potvrđivanjem navedenih dokumenata Republika Hrvatska preuzima obvezu usvajanja odgovarajućih zakonskih, upravnih i drugih mjera za postupno provođenje prava priznatih Konvencijom i Fakultativnim protokolom, te je upozoreno da se bez posebnog razloga već  kasni s nekim dokumentima, kao što je, na primjer, Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom za sljedeće razdoblje.

Odbor je prihvatio prijedlog iznesen u raspravi da se u tekstu Konvencije na hrvatskom jeziku izraz „tumač“ zamijeni preciznijim izrazom „prevoditelj“ koji se već koristi u Zakonu o socijalnoj skrbi, te da se uz odredbe Konvencije koje se odnose na gluhe osobe precizira da se odnose i na gluho-slijepe osobe.  

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio slijedeći

ZAKLJUČAK

Predlaže se Hrvatskom saboru da donese Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                     
                                                                                         PREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                                 dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 60. sjednici održanoj 23. svibnja 2007. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 9. svibnja 2007. godine. 
Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Većina članova Odbora podržala je donošenje predloženih izmjena i dopuna zakona uz stajalište da predlagatelj u tekst konačnog prijedloga zakona uvrsti primjedbe i prijedloge iznesene u raspravi.

Posebno je kao značajna novina istaknuto uvođenje prava na status roditelja njegovatelja, temeljem kojeg će jedan od roditelja čije dijete ima teška oštećenja zdravlja koja zahtijevaju cjelodnevnu brigu, imati mogućnost odlučiti se umjesto zaposlenja izvan obitelji za cjelodnevnu njegu vlastitog djeteta uz pravo na naknadu plaće, što znači i uz pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Iako predložena visina naknade plaće pri sadašnjem iznosu osnovice ne može ni izdaleka zadovoljiti potrebe, ipak je u raspravi ovaj prijedlog dopune zakona ocijenjen kvalitativnim iskorakom u rješavanju jednog od najtežih socijalnih problema.

U raspravi su izneseni slijedeći prijedlozi i mišljenja:
- Predložene izmjene i dopune zakona su već šeste po redu pa se opseg izvršenih intervencija u zakonski tekst izjednačava  po svom opsegu s osnovnim tekstom zakona od 219 članka (ili ih čak premašuje). U takvoj situaciji veoma je otežano, gotovo nemoguće snalaženje u zakonskom tekstu, što brojnim korisnicima socijalnih prava  predstavlja iznimno velik problem i dovodi u pitanje ostvarivanje njihovih zakonom zajamčenih prava. Iz tog razloga predloženo je da predlagatelj razmotri mogućnost da predloži s cjelovitim tekstom zakona, makar on predstavljao samo pročišćeni tekst sadašnjeg zakona sa svim do sada izvršenim izmjenama i dopunama.
- Ukazano je na potrebu da se zakonska terminologija uskladi na način da se umjesto termina „dijete s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem“ koristi termin „dijete s teškoćama u razvoju“. Tzv. „Sheratonskom Deklaracijom“ iz 2003. godine usvojeno je nazivlje kad je u pitanju invalidnost i to za odrasle osobe: „osobe s invaliditetom“, a za djecu: „djeca s teškoćama u razvoju“, pa bi to nazivlje trebalo koristiti i u zakonskim i podzakonskim aktima, a i u svakodnevnoj komunikaciji, uključujući i medije. Isto tako u tekstu Zakona kao i u njegovim izmjenama i dopunama potrebno je na mjestima gdje se govori o „tjelesnim i mentalnim oštećenjima“ koristiti precizniju formulaciju „tjelesno, senzorno ili mentalno oštećenje“, jer se u praksi često događa da se pod formulacijom „tjelesno oštećenje“ koju Zakon koristi u širem smislu, podrazumijeva samo motoričko oštećenje, te se pojedine odredbe Zakona tumače kao da se ne odnose na slijepe, gluhe ili gluhoslijepe osobe.  
- Istaknuto je da se gotovo 80% pritužbi građana u vezi s pravima utvrđenim Zakonom o socijalnoj skrbi odnosi na visinu iznosa koji primaju, pri čemu se konstatira da visina osnovice za utvrđivanje iznosa socijalnih davanja (400 kn) nije mijenjana od 2001. godine, iako su troškovi koji se iz tih davanja trebaju pokrivati u stalnom porastu, pa su korisnici dovedeni u izuzetno tešku situaciju.  Predloženo je stoga da se visina osnovice revalorizira u skladu s rastom troškova života, te da se uvede njeno redovito jednogodišnje ili dvogodišnje usklađivanje. 
- Iznesen je prijedlog da se iza članka 6. Prijedloga zakona doda novi čl. 6.a kojim bi se dopunio st. 4. čl. 20. važećeg Zakona, na način da se u prihode iz st. 1. tog članka ne uključuje ni „iznos uzdržavanja koje prima dijete po propisima o obiteljskim odnosima“(alimentacija). Rečeno je da je pravo na uzdržavanje ostvareno temeljem propisa o obiteljskim odnosima pravo djeteta koje ga prima te da se ne bi trebalo tretirati kao prihod kućanstva u smislu propisa o socijalnoj skrbi, jednako kao i dječji doplatak, koji se po spomenutoj zakonskoj odredbi (čl. 2. st. 4.) ne ubraja u prihode za koje se umanjuje visina pomoći za uzdržavanje.
- U čl. 21. al. 5. i čl. 27.st. 2. iza riječi „osposobljavanje za rad“ dodati „i život“, jer se   osposobljavanje osim za rad treba odnositi i na svakodnevni život. 
- U čl. 24. Prijedloga zakona (izmjena čl. 65. st. 5. Zakona), predloženo je da se s obzirom na dugotrajnost postupka pri nadležnim tijelima vještačenja, skratiti postupak na način da centar za socijalnu skrb uz preporuku ili ocjenu pružatelja usluga sam procjenjuje potrebu povremenog boravka izvan vlastite obitelji, dakle bez obveze pribavljanja prethodnog mišljenja tijela vještačenja. U istom članku (24.) u stavku 4. kojim se precizira da se povremenim boravkom smatra boravak  u trajanju od najaviše 12 sati tjedno, predloženo je da se doda tekst: „osim kada se radi o slijepim osobama uključenim u program psihosocijalne ili psihosocijalne i profesionalne rehabilitacije“. Ovo je obrazloženo time, što odrasle slijepe osobe u ovom programu sa smještajem provedu određeno/ograničeno vrijeme koje je potrebno za usvajanje novih znanja i vještina kako bi mogle nastaviti samostalniji život u obitelji, radnoj sredini i društvu u cjelini. 
- Čl. 28. kojim se mijenja čl. 74. st. 3. Zakona, predloženo je da se dopuni tako da se među osobe kojima se osigurava privremeni smještaj uključe  i djeca bez pratnje (tj. djeca stranci koja se na području RH zateknu bez pratnje roditelja ili zakonskog zastupnika) – sukladno Konvenciji o pravima djeteta.
- Čl. 77. predloženo je da se dopuni odredbom kojom bi se utvrdilo da je centar za socijalnu skrb dužan upoznati stranke s pravima koja im na osnovu ovog zakona pripadaju i načinima njihovog ostvarivanja, obzirom na učestalost primjedbi građana o nedovoljnoj informiranosti o pravima u sustavu socijalne skrbi.
- Dat je i prijedlog da se čl. 43..  kojim se uvodi čl. 121.b, dopuni tako da se centar za socijalnu skrb obaveže da najmanje jednom u 6 mjeseci, a po potrebi i češće obiđe korisnika smještaja u obiteljskom domu, jer praksa pokazuje da je nakon izdavanja dozvole za rad, iznimno važno nadzirati zbrinjavanje korisnika, odnosno ostvarivanje funkcije obiteljskog doma. Izneseno je i mišljenje da  bi čl. 121. c – trebalo dopuniti tako da se precizira da osoba koja pruža usluge obiteljskog doma ne može biti niti osoba kojoj je izrečena neka od mjera obiteljsko-pravne zaštite, zatim osoba protiv koje je u tijeku kazneni postupak, kao ni osoba protiv koje je u tijeku prekršajni postupak odnosno koja je prekršajno proglašena krivom zbog nasilja u obitelji.
- U raspravi je iznesen i prijedlog da se izmjenama obuhvati i članak 190. Zakona o socijalnoj skrbi imajući u vidu specifičan položaj slijepih osoba, tako da se za te osobe sudjelovanje u snošenju troškova utvrdi do visine 50% od njihovih ukupnih prihoda.
- Također je predloženo da se izmjenama obuhvati i čl. 200. Zakona o socijalnoj skrbi, odnosno da se taj članak briše iz Zakona. Spomenutim člankom propisano je da ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi na temelju rješenja o ostvarivanju pomoći za uzdržavanje i stalnog smještaja ima pravo na zabilježbu tražbine u zemljišnim knjigama na nekretninama u korisnikovom vlasništvu. Izraženo je mišljenje da se Republika Hrvatska, odnosno ministarstvo, ovim institutom ne štiti na zadovoljavajući način glede namirenja svojih budućih zahtjeva prema korisniku pomoći, te da se ovakva mjera može smatrati nepotrebnom i nerazmjernom potrebi za upisom zabilježbe. S druge strane,   praksa pokazuje da jedan broj osoba kojima je neophodna socijalna zaštita, osobito kada su u pitanju staračka poljoprivredna domaćinstva, zbog nerazumijevanja ovog pravnog instituta ili loše upućenosti, odustaje od prava na socijalnu pomoć, iako živi na rubu životne egzistencije, zbog straha da će primjenom čl. 200. Zakona ostati bez imovine.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 „za“ i 1 „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi – P.Z. br. 686.
2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na svojoj 59. sjednici održanoj 16. svibnja 2007. godine, održao je raspravu o Godišnjem izvješću o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za 2006. godinu, koje je Predsjedniku Hrvatskoga sabora, sukladno odredbi članka 16. stavka 2. Zakona o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, dostavila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, aktom od 30. ožujka 2007. godine.

Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U uvodnom izlaganju je predstavnica predlagatelja ukratko ukazala na nekoliko važnih postignuća Nacionalne zaklade u 2006. godini. Kao najvažnije postignuće istaknula je dobivanje certifikata HRN ISO 9001: 2000 za sustav kvalitete djelovanja u upravljanju procesom financiranja projekata organizacija civilnog društva, što pokazuje da ja Nacionalna zaklada ostvaruje visoke standarde u svome radu.
Također je naglasila da je u hrvatske osnovne škole uvedena nagrada „Škola – prijatelj zajednice“ za učeničke volonterske inicijative, te da je započeta provedba projekta osnivanja IMPCT-a – Europskog centra za međusektorsku suradnju koji je prvi resursni centar za izobrazbu o međusektorskoj suradnji i partnerstvu na razini jugoistočne Europe.
Posebno je ukazala na važnost započinjanja procesa denacionalizacije financijskih potpora i jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva na lokalnoj i regionalnoj razini, kao i na otvaranje suradnje na novim partnerskim inicijativama za razvoj demokracije.

Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći

ZALJUČAK

Prihvaća se Godišnje izvješće o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za 2006. godinu.

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin

Temeljem članka 42. stavka 2. i  3. i članka 71.  Poslovnika Hrvatskoga sabora Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, zajedno s Radnom skupinom za razmatranje problema osoba s invaliditetom, na svojoj 59. sjednici održanoj 16. svibnja 2007. godine, održao je raspravu o Nacrtu prijedloga zakona o doplatku na sljepoću. Rasprava je održana temeljem inicijative Hrvatskoga saveza slijepih.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio sljedeće

ZAKLJUČKE

(Odbor predlagatelj)

1. Prihvaća se prijedlog Hrvatskog saveza slijepih da Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina bude predlagatelj Zakona o doplatku na sljepoću.

2. Na slijedećoj sjednici Odbor će na temelju Nacrta zakona koji je dostavio Hrvatski savez slijepih i provedene rasprave utvrditi tekst Prijedloga zakona koji će Odbor uputiti u saborsku proceduru.

ALTERNATIVA:

(Vlada predlagatelj)

1. Odbor podržava prijedlog Hrvatskog saveza slijepih da se uvede poseban doplatak na sljepoću i da se to pravo uredi zakonom.

2. Odbor predlaže Vladi Republike Hrvatske da pristupi izradi Prijedloga zakona o doplatku na sljepoću, imajući u vidu da se radi o jednom od najtežih oblika invalidnosti koji traži posebnu skrb i visoke financijske izdatke, koje osobe s takvom vrstom invaliditeta ne mogu pokriti bez pomoći države (šire zajednice), te da izvijesti Odbor o prihvaćanju navedene inicijative.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 58. sjednici održanoj 25. travnja 2007. godine, Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2006., koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Pučki pravobranitelj, aktom od 3. travnja 2007. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora jednoglasno podržali standardno kvalitetno i opsežno izvješće pučkog pravobranitelja, posebno pohvaljujući metodologiju njegove izrade kojom su obuhvaćeni svi aspekti rada Ureda pučkog pravobranitelja, od opće slike stanja kroz prikaz statističkih podataka, preko analize rada po pravnim područjima uz prikaz pojedinih predmeta, predstavljanje rada na terenu i međunarodnih aktivnosti, pa sve do završnih ocjena i prijedloga.
Članovi Odbora posebno su istaknuli iznimno dobru suradnju Odbora s pučkim pravobraniteljem, koja se ostvaruje kroz stalne kontakte i aktivna sudjelovanja pučkog pravobranitelja na sjednicama Odbora. Mišljenja su da Hrvatski sabor treba pažljivo razmotriti i prihvatiti preporuke i prijedloge pučkog pravobranitelja te inzistirati na njihovom implementiranju, u čemu će i ovaj Odbor dati svoj doprinos i podršku. To se prije svega odnosi na provođenje zaključaka Hrvatskoga sabora kojima su podržani planovi za jačanje institucije pučkog pravobranitelja, prije svega financijsko i kadrovsko jačanje Ureda pučkog pravobranitelja. Iako je u Državnom proračunu za 2007. godinu osigurano povećanje sredstva od 24% više nego za 2006. godinu, što će omogućiti zapošljavanje dijela potrebnih službenika, članovi Odbora će i u pripremi proračuna za 2008. podržati daljnje povećanje od 20% kako bi se dodatno kadrovski ojačao Ured sukladno predloženim i podržanim planovima. Odbor, također predlaže Hrvatskome saboru da iznađe rješenje za pitanje radnog prostora kako bi se osigurao normalan rad Ureda.

U raspravi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na važnost šireg sagledavanja instituta pravobraniteljstava u Republici Hrvatskoj.
Naglašeno je da je institucija pučkog pravobranitelja ustanovljena Ustavom Republike Hrvatske s ciljem zaštite ustavnih i zakonskih prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti. Upravo ovu funkciju pučkog pravobranitelja, kako je istaknuto, potrebno je ojačati proširivanjem njegovih ovlasti, što je sukladno stajalištima i preporukama Povjerenika za ljudska prava Vijeća Europe koji, prema Protokolu 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, preuzima aktivnu ulogu u radu Europskog suda za ljudska prava kroz uspostavljanje mreže nacionalnih ombudsmana s ciljem rješavanja onih pitanja koja bi mogla dovesti do velikog broja sporova pred Europskim sudom. Zakonima kojima se ustanovljavaju nova pravobraniteljstva ne mogu se mijenjati i preuzimati ustavne nadležnosti pučkog pravobranitelja, a upitna je i funkcionalnost i racionalnost takvog pristupa. O tome se mora voditi računa pri osnivanju novih pravobraniteljstava s obzirom da se u saborskoj proceduri već nalaze dva prijedloga zakona (o pravobranitelju za osobe s invaliditetom i pravobranitelju za umirovljenike i starije osobe), a u javnosti se lobira i za uvođenje pravobranitelja za još neke ranjive društvene skupine. Kako su u raspravi iznesena i stajališta koja podupiru osnivanje malih i mobilnih specijaliziranih pravobraniteljstva, članovi Odbora su mišljenja da se o ovoj problematici treba održati posebna rasprava (pa i na plenarnoj sjednici Sabora). Pritom treba imati u vidu da pravobraniteljstva ne moraju nužno biti saborski ovlaštenici, te da se iz pretpristupnih fondova EU mogu iznaći potrebna sredstva za njihov rad.

Kako građani i javnost, ali i međunarodne institucije, instituciju pučkog pravobranitelja shvaćaju kao nacionalnu i nezavisnu instituciju za zaštitu ljudskih prava s najširim mandatom na području zaštite ljudskih prava, članovi Odbora su mišljenja da bi u tom smislu trebalo izvršiti izmjene i dopune Zakona o pučkom pravobranitelju, ali i čl. 92. Ustava Republike Hrvatske. Također su podržali ocjenu pučkog pravobranitelja da bi bilo korisno da se određeni oblici kontrole po pritužbama građana povjere pučkom pravobranitelju kao opunomoćeniku Hrvatskog sabora koji je nezavisan i samostalan u svom radu, a koji bi predstavljali dodatnu zaštitu protiv dugotrajnosti postupaka i nepravilnog postupanja u poslovima sudske uprave.  Naime, pojedini članovi Odbora su naglasili, a to potvrđuje i pravobranitelj u svojem izvješću, da je jedan od najvećih problema hrvatskog pravosuđa - dugotrajnost sudskog postupka, odnosno prekoračenje razumnog roka. Istaknuli su da reagiranje Ministarstva pravosuđa na upućene predstavke nije zadovoljavajuće. Ministarstvo se pri ispitivanju pritužbi zadovoljava odgovorom predsjednika suda ili čak predmetnog suca, dok je neposredan uvid u sudski spis rijedak izuzetak. Pravosudna inspekcija u pravilu ne vrši nadzor po pritužbama i predstavkama građana (u 2006. godini samo u jednom slučaju obavljen je nadzor na temelju predstavke građana), i ni jedan od stegovnih postupaka protiv sudaca u 2006. godini nije pokrenut na osnovi činjenica utvrđenih u postupku ispitivanja predstavki. Budući da je pučki pravobranitelj najveći dio izvješća posvetio radu upravnih tijela, s obzirom da se i najveći broj pritužbi u 2006. godini odnosio na dugotrajnost upravnih postupaka i postupanje odnosno nepostupanje upravnih tijela (manje na nezakonitost i nepravilnost njihovih odluka i akata), posebna pažnja u raspravi je posvećena prijedlozima za rješavanje ovog problema. 

Na dugotrajnost i nedonošenje rješenja u zakonskom roku (60 dana) ili bar primjerenom i razumnom roku i dalje su najčešće pritužbe u mirovinsko-invalidskim, imovinsko-pravnim i stambenim stvarima, te u pitanjima obnove i graditeljstva, i to kako u prvostupanjskom tako i u postupku po žalbama. Osim nepoštivanja rokova od strane upravnih tijela, pučki pravobranitelj je upozorio i na nepoštivanje zakonske obveze iz čl. 296. Zakona o općem upravnom postupku, prema kojoj su upravna tijela dužna uvijek pismeno obavijestiti stranku kada ne mogu poštivati zakonske rokove i navesti koje će radnje poduzeti u svrhu rješavanja njihovih predmeta.

Prema njegovom mišljenju u nemalom broju upravnih postupaka odugovlačenje je posljedica toga što ni prvostupanjska, a ni drugostupanjska (žalbena) tijela ne koriste prava i mogućnosti (ali ne i obveze) iz čl. 235.-237. odnosno 242. i 243. Zakona o upravnom postupku prema kojima mogu sama povodom žalbe riješiti upravnu stvar. Naglasio je da takva praksa dovodi do višestrukog poništavanja rješenja i vraćanja na ponovni postupak, čime se produljuje postupak i krše prava građana. Posljedica takve prakse rada upravnih tijela je i to da je Europski sud za ljudska prava u dvije presude sredinom 2006. godine utvrdio povredu čl. 6. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u RH uz ostalo i zbog dugotrajnosti upravnog postupanja. Upozorio je da bi pravna stajališta iz tih presuda mogla dovesti do novih presuda protiv Republike Hrvatske s financijskim posljedicama, ali i s ocjenom da Republika Hrvatska u upravnim stvarima ne može osigurati europske standarde. Članovi Odbora su podržali preporuke pučkog pravobranitelja, osobito one koje se odnose na kadrovsko i materijalno jačanje upravnih tijela, stvaranje uvjeta za brže rješavanje predmeta na Upravnom sudu, posebice onih kod kojih je prošlo više godina, analiziranje problema šutnje administracije i poduzimanje mjera kako bi se taj problem riješio, te analizu primjene odredaba čl. 235.-237. i 242. i 243. Zakona o upravnom postupku.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

1. Prihvaća se Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2006. godinu.

2. Mišljenja, primjedbe i prijedlozi iznijeti u raspravi o Izvješću, kao i primjedbe, prijedlozi i preporuke pučkog pravobranitelja dani u Izvješću, dostavljaju se Vladi Republike Hrvatske radi poduzimanja mjera za učinkovitiji rad nadležnih državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.  

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 58. sjednici održanoj 25. travnja 2007. godine, Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2006., koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Pravobraniteljica za djecu, aktom od 30. ožujka 2007. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora jednoglasno podržali izvješće, ocjenjujući ga kvalitetnim i sadržajnim. Posebno je istaknuta iznimno dobra suradnja Odbora s pravobraniteljicom za djecu koja je tijekom prošle i ove godine ostvarivana i kroz tematske sjednice Odbora, ali i kroz brojna mišljenja pravobraniteljice na zakonske prijedloge koji su se direktno ili indirektno odnosili na zaštitu i promoviranje prava djece.

Pravobraniteljica je izvijestila članove Odbora da je tijekom 2006. godine otvoreno 828 novih predmeta, od čega se 405 odnosilo na zaprimljene pojedinačne prijave povreda prava djece (2005. godine bilo ih je 416), a 423 su bile opće inicijative. Ovako značajan broj predstavki je prema mišljenju članova Odbora rezultat rada Ureda pravobraniteljice, ali i brojnih problema u društvu kojim su, na žalost, pogođena i djeca, kao najranjivija skupina društva.

Članovi Odbora podržali su ocjenu pravobraniteljice za djecu da su tijekom 2006. godine ostvareni pozitivni pomaci u području zaštite djece, posebice kada je u pitanju pravno uređivanje nekih područja značajnih za zaštitu prava djece, kao i kada je u pitanju bolja osviještenost javnosti o potrebama i pravima djece. Složili su se da će se projektom regionalizacije rada Ureda pravobraniteljice za djecu osigurati veća zaštita prava djece, ali i bolja informiranost djece o njihovim pravima, što je u skladu s preporukama Odbora za prava djeteta UN-a o širenju rada pravobranitelja za djecu i na područja koja su izvan standardnih centara.

U raspravi je izražena zabrinutost sve većom prisutnosti nasilja u društvu, u svim njegovim pojavnim oblicima, čime su često pogođena upravo djeca. Također je ukazano na nedovoljnu angažiranost centara za socijalnu skrb u postupcima ostvarivanja roditeljske skrbi, zbog neaktivnog sudjelovanja u sudskim postupcima, nedovoljne angažiranosti u uspostavi roditeljske suradnje ili neadekvatne pomoći roditeljima oko ostvarivanja prava djeteta na uzdržavanje. Za ostvarivanje ovih pojedinačnih prava djece potrebno je osigurati veći broj stručnjaka koji bi se u centrima socijalne skrbi i drugim ustanovama, ali i u nadležnim ministarstvima bavili problemima djece.

Isto tako naglašeno je da je razina zaštite dječjih prava ozbiljno narušena i dugotrajnošću sudskih postupaka u kojima se odlučuje o pravu djeteta, bilo da se radi o postupcima zaštite djece od nasilja, odlučivanja s kojim će roditeljem dijete živjeti ili ostvarivanje prava na uzdržavanje od strane roditelja s kojim ne živi.

Članovi Odbora su podržali preporuke pravobraniteljice za djecu koje se odnose na osiguravanje dežurstava pri nadležnim sudovima izvan redovno radnog vremena, neradne dane i državne blagdane jer su tada najizraženiji problemi obiteljsko pravne problematike. S tim u vezi je podržana i preporuka Ministarstvu pravosuđa i Vrhovnom sudu da se u svim sudskim postupcima u domeni obiteljskog nasilja  postupa što žurnije. Također je podržana preporuka za unaprjeđenje zaštite djece u postupcima ovrhe, zatim preporuka o unaprjeđenju sigurnosti djece smještene u domovima socijalne skrbi, kao i sve ostale preporuke koje se odnose na sprečavanje kršenja prava djece. Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2006. godinu.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 58. sjednici održanoj 25. travnja 2007. godine, Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2006., koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, aktom od 30. ožujka 2007. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U uvodnom izlaganju pravobraniteljica za ravnopravnost spolova je iznijela ocjenu da se Zakon o ravnopravnosti spolova (ZORS) ne primjenjuje u zadovoljavajućoj mjeri. Međutim, naglasila je da su vidljivi pomaci u brojnim područjima. Tako je veliki broj državnih tijela, pravnih osoba s javnim ovlastima te pravnih osoba u pretežitom vlasništvu države ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, za razliku od 2005. godine, ispunilo obvezu donošenja planova djelovanja za promicanje i uspostavljanje ravnopravnosti spolova. Također je naglasila da sve više državnih tijela, javnih službi i ustanova prikuplja, evidentira i obrađuje statističke podatke i informacije i prema spolu.
Istaknula je da povećani broj pritužbi ukazuje na kršenje prava građana i građanki na temelju spola u svim područjima života, posebice na području rada i zapošljavanja i zaštite od nasilja u obitelji kao i da je povećan broj pritužbi muškaraca, osobito vezano uz socijalnu skrb. Iznijela je i ocjenu da su vidljivi pomaci zahvaljujući djelovanju Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i MUP-a, ali da broj i težina slučajeva prijavljenog nasilja, kao i broj ubijenih žena kao žrtava obiteljskog nasilja u protekloj godini ukazuju na nedostatke u prevenciji, za čije jačanje se mora više zauzeti lokalna i regionalna samouprava.

U raspravi su članovi Odbora podržali ocjenu pravobraniteljice da samo provođenje mjera predviđenih Nacionalnom politikom za promicanje ravnopravnosti spolova u RH 2006.-2010. za ostvarivanje jednakih mogućnosti za žene na tržištu rada neće biti dovoljno kako bi se smanjila visoka stopa nezaposlenosti žena, te zastupljenost žena u manje plaćenim sektorima. S obzirom da iz izvješća proizlazi kako nije bilo pritužbi na visinu osobnih dohodaka ili na vrlo otežane mogućnosti napredovanja u poslu, što je potvrdilo i više analiza tržišta rada, članovi Odbora su mišljenja da se ovom području treba posvetiti više pažnje, te podržavaju prijedlog pravobraniteljice da se donesu dodatne mjere i politike kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj i regionalnoj razini kako bi se povećala zaposlenost žena i poboljšao njihov status na tržištu rada. U slučajevima diskriminacije na području rada i zapošljavanja, mišljenja su da bi se velika pomoć u ostvarivanju zaštite u slučaju kršenja antidiskriminacijskih odredbi osigurala donošenjem Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, kao i kroz potrebne zakonodavne izmjene s ciljem sprečavanja zlouporaba zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme, ali i jačanje Državnog inspektorata, kako je to u završnim ocjenama predložila pravobraniteljica. U tom smislu, iznesena je primjedba da u Izvješću nedostaje osvrt na problem rada nedjeljom kojim su u najvećem postotku pogođene žene zaposlene u trgovini, te da se u svezi s tim očekivala vidljivija aktivnost pravobraniteljice.
Članovi Odbora su kod razmatranja ovog, kao i prethodnog izvješća, konstatirali da je broj pritužbi i dalje prilično nizak s obzirom na probleme u području ostvarivanja ravnopravnosti spolova.  U Izvješću se navodi da je tijekom 2006. zaprimljeno svega 193 predmeta po pritužbama građana/ki (11% više u odnosu na 2005. kada su zaprimljene 174 predstavke od pojedinaca, grupa i institucija) što predstavlja neznatno povećanje. Naglašeno je kako je potrebno poduzeti dodatne mjere kako bi uloga pravobraniteljstva za ravnopravnost spolova bila vidljivija u javnosti (npr. drugačije osmisliti kampanje za senzibiliziranje javnosti). Predloženo je, također, da na web stranici Ureda pravobraniteljice bude prisutno što više sadržaja, uključujući i samo izvješće o radu, s obzirom da postoji interes javnosti za informacijama koje su u njemu sadržane.
 Članovi Odbora su se također osvrnuli na dio izvješća pravobraniteljice u kojem je iznijela slijed događanja povodom predstavke službenika/ca Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koju su podnijeli 14. veljače 2006. Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Odboru za ravnopravnost spolova.
Ukazano je i na to da u Izvješću nema konstatacije kako je Ured kadrovski osposobljen za rad na poslovima utvrđenim zakonom, imajući u vidu da je, u odnosu na broj zaposlenih koji je određen Pravilnikom o radu, Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova poslovao s manje od polovice zaposlenih. Također se u i Izvješću ne navodi kako se to odrazilo na učinkovitost rada Ureda u svim područjima njegova djelovanja. Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“, 1 „protiv“ i 1 „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2006. godinu.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc.  Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 58. sjednici održanoj 25. travnja 2007. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima i sjedištima prekršajnih sudova, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 12. travnja 2007. godine uz prijedlog da se predloženi Zakon donese po hitnom postupku.
 
Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Rasprava o ovom Prijedlogu zakona provedena je zajedno s raspravom o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima i sjedištima sudova, s Konačnim prijedlogom zakona, te se primjedbe i prijedlozi izneseni u raspravi odnose i na ovaj Prijedlog zakona.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“ i 2 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PODRUČJIMA I SJEDIŠTIMA PREKRŠAJNIH SUDOVA

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 58. sjednici održanoj 25. travnja 2007. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima i sjedištima sudova, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 12. travnja 2007. godine uz prijedlog da se predloženi Zakon donese po hitnom postupku.
 
Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora posebno ukazali na potrebu preispitivanje predloženih izmjena i dopuna Zakona s obzirom da se ovim Prijedlogom zakona uređuje vrlo osjetljiva materija. Naglasili su da se uspostavlja nova mreža općinskih sudova, a da pritom nisu definirani jasni kriteriji koji bi uvažavali cijeli niz važnih pretpostavki za postojanje pojedinih sudova, a koji bi trebali biti temelj racionalizacije mreže sudova u Republici Hrvatskoj.
Članovi Odbora su mišljenja da se racionalizacija sudova treba zasnivati na dva osnovna kriterija – dostupnosti sudova građanima i brzini rješavanja predmeta. Pritom se ne smiju zanemarivati specifičnosti pojedinih područja (zemljopisna upućenost građana na pojedine općine i gradove te prometna povezanost - npr. ne postoji autobusna linija između Donjeg Lapca i Korenice), važnost pojedinih sudova u tradicijskom smislu u životu građana (Općinski sud u Rovinju postoji od 1811. godine i prvi je zemaljski sud u Istri), ali i očuvanje elementarnih pretpostavki za  ostvarivanje pojedinih građanskih prava (gruntovnica, katastar).
Kada je riječ o Općinskom sudu u Rovinju naglašeno je da je to jedan o dva dvojezična suda na kojem se postupci vode i na hrvatskom i na talijanskom jeziku. Njegovo pripajanje Općinskom sudu u  Poreču značilo bi regresiju u dosegnutim pravima nacionalnih manjina, a što je u suprotnosti i s potpisanim Ugovorom između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o pravima manjina iz 1997. godine, kojim je, između ostaloga, uređeno da se stečena prava zadržavaju i proširuju, a ne dodatno ograničavaju.
Također je ukazano da nije definirano na koji način će se navedena pripajanja ostvariti, odnosno hoće li to pripajanje biti samo formalno, pa će se rad odvijati na istim sudovima; hoće li suci i službenici prijeći na predložene sudove, što onda znači da neće doći do smanjenja broja zaposlenih, pa onda ni do racionalizacije; hoće li se zadržati pojedini uredi na pripojenim sudovima i sl. Navedeno je, prema mišljenju članova Odbora, bilo potrebno obrazložiti, pa i urediti ovim Prijedlogom zakona.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (5 „za“, 1 „protiv“ i 2 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PODRUČJIMA I SJEDIŠTIMA SUDOVA

Uz slijedeće amandmane:

AMANDMAN  1. (na čl. 1. KPZ-a)

U čl. 2. glava „XVIII. U ISTARSKOJ ŽUPANIJI“ mijenja se i glasi:

„1. ŽUPANIJSKI SUD U PULI za područje općinskih sudova u Bujama, Buzetu, Labinu, Pazinu, Poreču, Puli i Rovinju.

Općinski sud u Bujama za područje općina: Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj, te gradove Buje, Novigrad i Umag.
Općinski sud u Buzetu za područje općine Lanišće te grad Buzet.
Općinski sud u Labinu za područje općina: Kršan, Pićan, Sveta Nedelja i Raša te grad Labin.
Općinski sud u Pazinu za područje općina: Cerovlje, Gračišće, Karojba, Lupoglav, Motovun, Sveti Petar u Šumi i Tinjan te grad Pazin.
Općinski sud u Poreču za područje općina: Kaštelir-Labinci, Sveti Lovreč, Višnjan, Vižinada i Vrsar te grad Poreč.
Općinski sud u Puli za područje općina: Barban, Ližnjan, Marčana, Medulin, Svetvinčenat te gradovi Vodnjan i Pula.
Općinski sud u Rovinju za područje općina: Bale, Kanfanar i Žminj te grad Rovinj.“

AMANDMAN 2. (na čl. 2. KPZ-a)

U čl. 6 st. 1. briše se cijela alineja „– Na području Županijskog suda u Puli“.

AMANDMAN 3. (na čl. 6. KPZ-a)

U čl. 14. st. 1. brišu se riječi „Poreču i Rovinju“, a u st. 2. se brišu riječi „i Poreču“.

OBRAZLOŽENJE:

Predloženim amandmanima se želi zadržati postojeće stanje, odnosno želi se spriječiti ukidanje Općinskog suda u Rovinju iz više razloga:
- Općinski sud u Rovinju ima drugu tradiciju od skoro dva stoljeća – to je prvi gradski i zemaljski sud u Istri;
- OS u Rovinju je dvojezični sud - u svakodnevnom radu ovoga suda primjenjuje se ustavno načelo ravnopravne uporabe hrvatskog i talijanskog jezika;
- OS u Rovinju je prvi sud na području RH koji je preoblikovao zemljišne knjige u informatički sustav;
- Trenutačno se radi na rekonstrukciji zgrade suda zahvaljujući dostavljenim materijalnim sredstvima Ministarstva pravosuđa RH i Grada Rovinja;
- Priljev predmeta prema okvirnim mjerilima opravdava i veću sistematizaciju od 5 sudaca;
- Ukupan broj stanovnika (preko 21.000) sa teritorija nadležnosti ovoga suda opravdava postojanje istog.
Prema tome, osim što je OS u Rovinju od iznimnog povijesnog značaja za ovo područje, ovaj sud je od velike važnosti za talijansku nacionalnu manjinu, budući da se na ovom sudu ostvaruje ravnopravna uporaba hrvatskog i talijanskog jezika sukladno odredbama Ustava Republike Hrvatske, Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora održao je 57. sjednicu, 18. travnja 2007. godine, na kojoj je razmotrio Izvješće Pododbora za hrvatske manjine u europskim državama o položaju hrvatske zajednice u Republici Makedoniji.

Predsjednica Pododbora za hrvatske manjine u europskim državama Ivana Sučec-Trakoštanec je iznijela glavne naglaske iz rasprave vođene na sjednici Pododbora te je predložila Odboru donošenje predloženih zaključaka s te sjednice.

Pododbor je raspravu o ovoj temi proveo kao radno tijelo Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a u skladu s člankom 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora utvrđenim djelokrugom rada Odbora te članka 9. Poslovnika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. O položaju hrvatske zajednice u Republici Makedoniji članove Pododbora je izvijestilo izaslanstvo Zajednice Hrvata u Republici Makedoniji (ZHRM) koje je predvodila nova predsjednica mr.sc. Snježana Trojačanec, a u sastavu izaslanstva bili su predsjednik Izvršnog odbora Petar Slišković, tajnik Zajednice Anton Kuljevan, te počasni predsjednik Ivan Šišak.

U uvodnom izlaganju predsjednica ZHRM upoznala je članove Pododbora s aktivnostima Zajednice i problemima s kojima se susreću u svojem radu. Istaknula je da je ZHRM osnovana prije jedanaest godina, kao nevladina, neprofitna i nestranačka udruga Hrvata u Republici Makedoniji. Zajednica broji 1032 člana, a prema neslužbenim procjenama u Republici Makedoniji živi oko 5000 Hrvata. Naglasila je da je temeljna misija Zajednice njegovanje i očuvanje hrvatskog identiteta kroz uključivanje Hrvata u aktivnosti Zajednice. Te aktivnosti organizirane su kroz rad nekoliko grupa, od kojih su najvažnije: škola hrvatskog jezika, dramska grupa, literarna grupa, sportska grupa, zbor Dobra volja, grupa mladih koji djeluju kao „Hrvatska mladež“, a planira se osnivanje folklorne grupe. Ovisno o financijskim sredstvima nekoliko puta godišnje izdaju časopis „Hrvatska riječ“. Istaknula je da će jedan od prioriteta biti izrada baze podataka koja će omogućiti uvid u sve ljudske potencijale kojima Zajednica raspolaže.
Izrazila je zadovoljstvo izvrsnom suradnjom s Veleposlanstvom RH u Makedoniji, Ministarstvom vanjskih poslova i europskih integracija te Ministarstvom znanosti, obrazovanja i školstva, kao i s Hrvatskom maticom iseljenika.

U raspravi koja je uslijedila, članovi Pododbora i Izaslanstva su posebnu pažnju posvetili iznalaženju modela za rješavanje glavnih problema s kojima se susreće zajednica Hrvata u Republici Makedoniji.
Temeljni problem, kako je istaknuto, je nepriznavanje Hrvata kao nacionalne manjine. Naime, iako su u Ustavu Republike Makedonije kao manjine navedeni Albanci, Turci, Vlasi, Romi, Srbi, Bošnjaci, na žalost, Hrvati se ne spominju kao nacionalna manjina, već su u kategoriji „ostalih“ nacionalnosti, što u praksi uzrokuje cijeli niz problema od kojih su najizraženiji problem zapošljavanja pripadnika hrvatske zajednice, kao i problem financiranja udruge koja djeluje bez ikakve financijske pomoći Makedonije. 
S ciljem rješavanja ova dva problema zatražen je veći angažman kako saborskih zastupnika tako i nadležnih ministarstava kako bi se ubrzao rad na izradi Sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina između Republike Hrvatske i Republike Makedonije i pristupilo njegovom što skorijem potpisivanju i ratificiranju.
Članovi Pododbora su mišljenja da bi Vlada Republike Hrvatske, kroz bilateralne pregovore, osobito u svjetlu pristupnih pregovora s Europskom unijom u kojima se, između ostaloga, naglašava važnost zaštite nacionalnih manjina, trebala inzistirati na priznavanju Hrvata kao nacionalne manjine i na osiguravanju financijske potpore za rad udruga koje okupljaju Hrvate. Također je potrebno da se tijela hrvatske države više angažiraju na trajnom rješavanju prostorija za rad ZHRM. 
Kada je riječ o zapošljavanju Hrvata u Makedoniji, istaknuli su da je nužno ukazivati na važnost zapošljavanja pripadnika hrvatske zajednice u predstavništvima tvrtki iz Republike Hrvatske čime bi, uvjereni su, njihovi interesi bili promovirani na najbolji način. U tom smislu su naglasili važnost prikupljanja potaka o obrazovnoj strukturi članova zajednice.
U razgovorima je velika pažnja posvećena problemu dobivanja hrvatskog državljanstva. Naglašeno je da postupak traje predugo (3-5 godina) te da sve stroži kriteriji smanjuju izglede članova zajednice za stjecanje državljanstva. Mišljenja su da će ovakvo selektivno pristupanje problemu od strane MUP-a RH pridonijeti bržoj asimilaciji Hrvata koji se ponekad iz revolta zbog odnosa hrvatske države odlučuju za pripadnost većinskoj naciji u državi u kojoj žive.
Članovi Pododbora su upoznali uvažene goste s raspravom i zaključcima sa sjednice Pododbora na kojoj se raspravljalo o stjecanju hrvatskog državljanstva pripadnika hrvatskih manjina u europskim državama. Ponovno je ukazano na potrebu uklanjanja svih nedorečenosti u Zakonu o hrvatskom državljanstvu koje često stavljaju u nejednak položaj podnositelje zahtjeva, kao i na važnost ujednačavanja rada diplomatskih misija i konzularnih ureda te njihove bolje koordinacije i suradnje s nadležnim odjelima Ministarstva unutarnjih poslova s ciljem da se na kvalitetan i stručan način podnositelji zahtjeva upoznaju sa svim potrebnim preduvjetima kako bi ispravno podnijeli zahtjev, čime bi se i ubrzao postupak stjecanja hrvatskog državljanstva.
Ponovljen je prijedlog da se pristupi izradi krovnog Zakona o Hrvatima izvan Republike Hrvatske koji bi pridonio uravnoteženju cjelokupne zakonske regulative koja se odnosi na stjecanje državljanstva i premošćivanju postojećih pravnih praznina. Izbjegle bi se brojne nedorečenosti, kolizije i preklapanja pojedinih odredbi, te obuhvatili svi Hrvati izvan domovine. Jasnije bi se definirali pojedini pojmovi kao što su „državljanstvo“, „pripadnici hrvatskog naroda“ (u smislu dokazivanja te činjenice), „iseljenici“ i sl., te usuglasili postojeći pojmovi s ratificiranim međunarodnim dokumentima iz ovog područja. Također bi se uredilo stjecanje hrvatskog državljanstva, obrazovanje - sustav školovanja i stipendiranja, te financiranje djelatnosti izvan Republike Hrvatske.
Prihvaćajući stajališta iznijeta na sjednici Pododbora, članovi Odbora su  naglasili da je gotovo nemoguće tražiti reciprocitet u osiguravanju zaštite hrvatske zajednice u Republici Makedoniji i izdvajanju barem približno istog iznosa sredstava koje izdvaja Vlada Republike Hrvatske za aktivnosti udruga makedonske manjine u RH, s obzirom na visoke standarde koje je uspostavila Republika Hrvatska u zaštiti manjina, a koje niti puno bogatije europske zemlje ne osiguravaju svojim manjinama.
Međutim, naglašeno je da je od iznimne važnosti da Vlada Republike Hrvatske, kroz bilateralne razgovore, kontinuirano inzistira na zaštiti hrvatskih manjina i zajednica u europskim državama, kako bi se osiguralo ostvarivanje ustavne odredbe prema kojoj Republike Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom, a dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobitu skrb i zaštitu.

Nakon provedene rasprave Odbor je, na prijedlog Pododbora za hrvatske manjine u europskim državama, jednoglasno donio slijedeće

Z A K L J U Č  K E

1. Odbor poziva Vladu Republike Hrvatske da poduzme sve potrebne radnje kako bi se što skorije pristupilo potpisivanju i ratificiranju Sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina između Republike Hrvatske i Republike Makedonije.

2. Odbor ukazuje Vladi Republike Hrvatske na potrebu žurnog rješavanja problema stjecanja hrvatskog državljanstva.

3. Odbor ponavlja prijedlog upućen Ministarstvu pravosuđa o izradi krovnog Zakona o Hrvatima izvan Republike Hrvatske te traži očitovanje o poduzetom.

4. Odbor poziva Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa da iz sredstava predviđenih državnim proračunom za 2007. osiguraju potrebna sredstva za rad Hrvatske zajednice u Republici Makedoniji.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na svojoj 57. sjednici održanoj zajedeno s Pododborom za prava nacionalnih manjina  18. travnja 2007. godine, razmatrao je Izvješće o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2006. godinu (NN 148/05), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glavi 21, aktivnost 3811: nacionalne manjine, koje je Odboru dostavio Savjet za nacionalne manjine aktom od 05. ožujka 2007. godine.

Savjet za nacionalne manjine navedeno Izvješće dostavio je sukladno odredbi članka 37. stavka 4. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02).

U raspravi je konstatirano da Izvješće pokazuje veliki značaj koji je i u 2006. godini imalo  sufinanciranja programa manjinskih udruga i ustanova iz Državnog proračuna za očuvanje i razvoj identiteta i kulturne autonomije nacionalnih manjina.
Izraženo je zadovoljstvo činjenicom da je prema ocjeni Savjeta tijekom prošle godine ostvaren daljnji napredak u preuzimanju odgovornosti za dobivena sredstva od strane manjinskih udruga i ustanova, da je uspostavljana zadovoljavajuća razina financijske discipline, kao i da je povećana kvaliteta sufinanciranih programa manjinskih udruga i ustanova.

Konstatirano je da je u Izvješću naznačeno 16 udruga nacionalnih manjina kojima su za 2006. godinu odobrena sredstva u ukupnom iznosu od 787.000 kn, a koje su zaključkom Savjeta obvezane da tijekom prvog tromjesečja 2007. godine otklone uočene nepravilnosti u financijskom dijelu izvješća podnesenog Savjetu, što im je postavljeno kao uvjet za nastavak sufinanciranja iz proračunskih sredstava. Zatraženo je da Savjet u slijedećem izvješću izvijesti Odbor da li su navedene udruge ispunile svoju obvezu, te ako nisu što je poduzeto.

Obzirom da Savjet svoje Izvješće Saboru temelji na izvješćima sufinanciranih udruga i ustanova nacionalnih manjina, a da za kontinuirano praćenje ostvarivanja sufinanciranih programa može osnovati radne skupine i angažirati financijske i druge eksperte, postavljeno je pitanje da li je Savjet koristio takvu mogućnost kako bi provjerio vjerodostojnost izvješća koje su podnijeli korisnici sredstava. Ovo bi, kako je rečeno, posebno bilo značajno kada se radi o korisnicima sredstava koji ne podnose uredna financijska izvješća. Valjalo bi  utvrditi razloge za neurednost financijskih izvješća, osobito u slučajevima ako se to ponavlja kod istih korisnika sredstava.

Istaknuto je da se u Izvješću s pravom upozorava na to da je predpristupnim pregovorima Republike Hrvatske i EU otvoren proces koji i nacionalne manjine stavlja u novu situaciju. Njihove udruge i ustanove morati će se također prilagoditi novim - europskim standardima. Time se nameće potreba intenzivne edukacije koju treba čim prije započeti, u čemu je uloga Savjeta izuzetno značajna.

Posebno je upozoreno na problem pristupa nacionalnih manjina elektroničkim medijima. Konstatirano je da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u tom dijelu ne ostvaruje, kao niti Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima. U 2006. godini Savjet je s ukupno 450.000 kn sufinancirao 17 radio postaja, ali ni to nije dalo željene rezultate. Zbog svega toga zaključeno je, da je potrebno da Odbor otvori raspravu o ovom problemu. Naglašeno je da se ta rasprava treba organizirati ne samo s predstavnicima HRT-a, već zajedno s predstavnicima Vlade Republike Hrvatske i nadležnih ministarstava, jer je Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji (čl. 5. st. 2. i 4.) precizno utvrđeno da Vlada i HRT ugovorom uređuju međusobna prava i obveze glede emisija namijenjenih informiranju pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.  

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio sljedeći

ZALJUČAK

Prihvaća se Izvješće Savjeta za nacionalne manjine o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2006. godinu (NN 148/05), u razdjelu 020 Vlada Republike Hrvatske, glavi 21, aktivnost 3811: nacionalne manjine.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

O tome obavijest:
- Predsjednik Hrvatskoga sabora

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na svojoj 57. sjednici, održanoj 18. travnja 2007. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom  od 5. travnja 2007. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na predložene izmjene članka 57. Zakona. Naglasili su da je riječ o iznimno važnim odredbama koje propisivanjem kriterija zapravo definiraju raspodjelu sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, što je bitna pretpostavka za poticanje i objavljivanje programskih sadržaja elektroničkih medija na lokalnoj i  regionalnoj razini koji su od javnog interesa, a za što je Fond ovim zakonom i osnovan.

Ukoliko bi se prihvatile izmjene i dopune čl. 57. kako je to navedeno u Prijedlogu zakona, onda bi kriteriji bili definirani najprije u stavku 1. ovog članka, zatim u predloženim izmjenama stavka 4. istog članka, a na temelju ovlasti iz alineje 6. izmijenjenog stavaka 4. Vijeće za elektroničke medije utvrđivalo bi još i „druge kriterije“ posebnim pravilnikom.
Dosadašnja praksa ukazuje na potrebu da kriteriji za raspodjelu sredstava trebaju biti jasno utvrđeni i to zakonom. Raspravljajući o dosadašnjoj raspodjeli sredstava Fonda, Odbor je ukazivao na neadekvatno vrednovanje programskih sadržaja važnih za nacionalne manjine. Kroz dodatne kriterije, odnosno bodovanja koje je Vijeće za elektroničke medije uvodilo svojom Odlukom za raspodjelu sredstava Fonda, s najmanje bodova vrednovani su programski sadržaji namijenjeni nacionalnim manjinama. To je po ocjeni Odbora prošle godine rezultiralo već spomenutom pojavom da je od 148 nakladnika radija i televizije s koncesijama nižim od nacionalne samo njih 16 ponudilo emisije namijenjene nacionalnim manjinama. Izraženo je mišljenje da politikom raspodjele sredstava, odnosno odgovarajućim bodovanjem programskih sadržaja za nacionalne manjine, Vijeće treba povećati interes nakladnika i stimulirati ih za emitiranje te vrste programskih sadržaja.
Također je istaknuto da kao jedan od kriterija treba navesti i poticanje ostvarivanja ravnopravnosti spolova sukladno čl. 16. Zakona o ravnopravnosti spolova (NN 116/03), čl.5.st.2. al.4. Zakona o medijima (NN 59/04), te točki 7.3.4. Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova 2006.-2010.. Navedeni kriterij nalazi se i u preambuli Europske konvencije o prekograničnoj televiziji (NN 11/01).
Iz svih navedenih razloga predlagatelj bi trebao ponuditi novu formulaciju čl. 57. Zakona, uvažavajući iznesene primjedbe.

Zatraženo je i obrazloženje smanjivanja domaće proizvodnje na 20% dnevnog vremena kako se predviđa promjenom čl. 24.st.2. Zakona. Istaknuto je da bi vlastitu proizvodnju trebalo poticati s obzirom na upitnu kvalitetu cijelog niza stranih emisija koje se često, u kratkom vremenu, emitiraju na više programa.
Ukazano je i na potrebu zakonskog reguliranja oglašavanja pornografije, klađenja, kreditiranja u dnevnim tiskovinama kako bi se zaštitila prava djece, ali i osiguralo kontroliranje poslovanja i izvora prihoda kroz utvrđivanje statusa oglašivača i dostupnost podataka o njihovoj djelatnosti, te promovirala etičnost poslovanja svih sudionika na tržištu.

Članovi Odbora su podržali prijedloge Pravobraniteljice za djecu koja je ukazala na nužnost preciznijeg definiranja pojedinih odredbi ovoga Prijedloga zakona, imajuću u vidu važnost i utjecaj poruka koje mediji odašilju na razvoj i dobrobit djece.
Podržan je prijedlog izmjena čl. 15. st. 3. Zakona, ali je izneseno mišljenje kako je potrebno definirati pojmove „pornografija“ i „bezrazložno nasilje“ budući da se pokazalo, nakon pritužbi roditelja radi objavljivanja pornografskih oglasa u tiskanim medijima, kako se urednici pozivaju na nepostojanje zakonske definicije pornografije. Isti stavak bi trebao obuhvatiti fizički, intelektualni, emocionalni, socijalni i/ili moralni razvoj, kako to definira suvremena razvojna psihologija. Također je potrebno propisati vrijeme u kojem bi emitiranje ovih sadržaja bilo prihvatljivo.

U čl. 17.a. st.1.t.2 potrebno je zabraniti diskriminaciju i temeljem dobi, izgleda i materijalnog položaja, s obzirom da su djeca zbog svojih razvojnih ograničenja i nemogućnosti političkog utjecaja često diskriminirana. Osim toga djeca su diskriminirana i zbog svoga izgleda, a često se prikazuju u neravnopravnom položaju vezano uz materijalni status njihove obitelji (televizijski oglas kojim se ismijava otac koji koristi stari model računala).

Predlaže se proširivanje čl.18.a., st. 1. na način da se ne dopušta oglašavanje kladionica, kockarnica i automata za igre na sreću, budući da je dokazano da klađenje i sudjelovanje u drugim igrama na sreću može uzrokovati ovisnosti. Osim toga, unatoč zakonskoj zabrani, djeci se omogućava sudjelovanje u kladioničarskim igrama (jednako kao i kupovina duhana, duhanskih proizvoda i alkohola).
U čl. 70. predlaže se novi stavak 4.a. kojim bi se sankcionirala pravna osoba „koja objavi programske sadržaje koji mogu ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj djece, posebno oni koji uključuju pornografiju ili bezrazložno nasilje protivno odredbi čl. 15. st. 3.“. Također je predložena izmjena čl.1.t.6. na način da se obuhvati cijeli članak 17. i 17. a. ovog Zakona. Izmjena je obrazložena potrebom da se, uz privremeno ili trajno oduzimanje koncesije, treba predvidjeti i novčana kazna za kršenje odredbi čl.15. Zakona, kako bi se odaslala jasna poruka o neprihvatljivosti takvog postupanja.

Nakon provedene rasprave Odbor je predložiti Hrvatskome da donese sljedeći

Z A K LJ U Č A K

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima.
2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.   

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na svojoj 57. sjednici održanoj 18. travnja 2007. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sustavu državne uprave, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom  od 22. ožujka 2007. godine. 

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je izraženo mišljenje da bi još jednom trebalo razmotriti osigurava li način imenovanja rukovodećih državnih službenika predložen u članku 2. Prijedloga zakona da se dosadašnji politički položaji u sustavu državne uprave „depolitiziraju“, odnosno da  se osigura veća stručnost i profesionalizacija kao nužan preduvjet za učinkovitiji rad državne
uprave.

Predloženo je također da se pitanje odgovornosti uredi što preciznije i na jedinstven način, jer se i to izravno odražava na odnos prema obvezama kao i na učinkovitost rada. S tim u vezi,  ukazano je na odredbu čl. 12. Prijedloga zakona u kojoj stoji da je predstojnik ureda državne uprave u jedinici područne (regionalne) samouprave odgovoran Vladi i čelniku tijela državne uprave nadležnom za odgovarajuće upravno područje, dok je u nekim drugim člancima predviđena odgovornost samo prema čelniku tijela državne uprave.
Rečeno je da su sva državna tijela odgovorna za svoj rad Vladi, a izravna odgovornost unutar pojedinih tijela trebala bi ići prema čelniku tijela koji je odgovoran za rad pojedinog tijela državne uprave u cjelini.    
Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći

Z A K LJ U Č A K

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sustavu državne uprave.
2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.  

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

                                                                                          PREDSJEDNIK ODBORA
    dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 57. sjednici održanoj 18. travnja 2007. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 5. travnja 2007. godine.
 
Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora podržali prijedlog predlagatelja da se odustane od propisivanja provedbe izbora za članove vijeća nacionalnih manjina i predstavnika nacionalnih manjina zajedno s izborima za članove predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Složili su se da se izbori za članove vijeća nacionalnih manjina i predstavnika nacionalnih manjina održe po isteku čeverogodišnjeg mandata, sukladno članku 24. st. 5. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, što znači da će se izbori provesti u svibnju ove godine ili u tjednima neposredno nakon svibnja, budući su prvi izbori za članove vijeća nacionalnih manjina održani 18. svibnja 2003. godine.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O IZBORU ČLANOVA PREDSTAVNIČKIH TIJELA JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora. 
                                                                                                                                                             

PREDSJEDNIK ODBORA
        
         dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 57. sjednici održanoj 18. travnja 2007. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 5. travnja 2007. godine.
 
Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Članovi Odbora nisu podržali rješenje izneseno u čl. 9. Konačnog prijedloga zakona kojim se propisuje da općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan ima dva zamjenika u jedinicama u kojima pripadnici nacionalnih manjina sudjeluju s više od 15% u ukupnom stanovništvu jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave, te da se taj drugi zamjenik bira se posredno iz redova članova predstavničkog tijela i to iz redova pripadnika nacionalnih manjina. Posredno izabrani zamjenik imao bi jednaka prava i dužnosti kao i neposredno izabran zamjenik. Prijedlog je obrazložen potrebom usuglašavanja s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina u svezi ostvarivanja odgovarajuće zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne samouprave.

Pojedini članovi Odbora su mišljenja da bi se drugog zamjenika također trebalo birati neposredno, kao što je to predviđeno za prvog zamjenika, s obzirom da imaju jednaka prava i dužnosti. Time bi se omogućilo da pripadnici nacionalnih manjina iz svojih redova izaberu zamjenika općinskog načelnika, gradonačelnika, odnosno župana, a spriječilo bi se da predstavničko tijelo, ovisno o trenutačnoj političkoj snazi, određuje zamjenika iz reda nacionalnih manjina. Također je istaknuto da je pitanje zamjenika do sada bilo rješavano kroz statute općina, te da je u cijelom nizu općina upravo statutima uređeno da jedan od zamjenika mora biti iz reda nacionalnih manjina.

Izražena je sumnja da će biti moguće funkcioniranje tijela lokalne i područne samouprave, s obzirom da gradonačelnik, u određenim slučajevima, neće imati podršku predstavničkog tijela, a što je u nekim zemljama koje su imale slične sustave, rezultiralo ozbiljnim krizama, pa su bile prisiljene uvoditi dodatne mehanizme kako bi se to spriječilo.

U raspravi je, također, ukazano na potrebu usklađivanja odredbi čl. 8. Konačnog prijedloga zakona sa Zakonom o referendumu, s obzirom na broj birača koji bi se trebao odazvati na referendum kako bi se donijela odluka o razrješenju općinskog načelnika, gradonačelnika i župana. Također je zatraženo preispitivanje roka od godinu dana od dana održavanja referenduma, nakon kojeg je moguće ponovo raspisati referendum, iako je Zakonom o referendumu predviđen rok od šest mjeseci.

Nakon provedene rasprave Odbor je s 4 (četiri) glasa „za“, 3 (tri) „protiv“ i 1 (jedan) „suzdržan“ odlučio predložiti Hrvatskome saboru da ne donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA LOKALNOJ I PODRUČNOJ (REGIONALNOJ) SAMOUPRAVI

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na 56. sjednici održanoj 27. ožujka 2007. godine, razmatrao je Izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2006. godinu, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 9. ožujka 2007. godine.
Odbor je raspravu proveo kao zainteresirano radno tijelo.
U uvodnom izlaganju je predstavnica predlagatelja kratko istaknula da Središnji državni ured za upravu, kao nadzorno tijelo, kontinuirano prati provedbu Zakona o pravu na pristup informacijama te njegovu provedbu ocjenjuje sve učinkovitijom iz godine u godinu. Naglasila je, također, da je jedan od razloga manjeg broja zahtjeva ovlaštenika prava na pristup informacijama tijekom 2006. godine je i objavljivanje informacija kojima raspolažu tijela javne vlasti u službenim glasilima, informatičkim medijima i putem sredstava javnog priopćavanja.
Odbor je jednoglasno odlučio Hrvatskom saboru  predložiti da donese sljedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2006. godinu.
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio Ratka Gajicu, potpredsjednika Odbora.          
                                                                                       

                                                                                         POTPREDSJEDNIK ODBORA

                                                                                              Ratko Gajica

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na svojoj 56. sjednici održanoj 27. ožujka 2007. godine, Prijedlog zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom  od 16. ožujka 2007. godine. 

Odbor je prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora prihvatili obrazloženje predlagatelja da je uvođenje ovog novog instituta u pravni sustav Republike Hrvatske utemeljeno na međunarodnim dokumentima koji se odnose na prava osoba s invaliditetom (dokumenti UN i EU kojima se traži izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom u odnosu na ostale građane), ali i na domaćem zakonodavstvu kojim je uređena posebna skrb i zaštita invalidnih osoba i njihovo uključivanje u društveni život.
Istaknuto je da je zaštita prava osoba s invaliditetom razrađena cijelim nizom propisa (oko 280), kao i da su za njihovu provedbu zadužena brojna tijela državne uprave,  pa je  uspostava instituta pravobranitelja za osobe s invaliditetom potrebna i stoga da se osigura sustavno praćenje provođenja tih propisa i pomoć  osobama s invaliditetom pri ostvarivanju ustavom i zakonom zajamčenih prava, odnosno zaštita njihovih prava u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti, tim više što se radi o osobito osjetljivoj društvenoj skupini kojoj pripada gotovo 10% stanovništva Republike Hrvatske.
Ne dovodeći u pitanje prihvaćanje predloženog zakona, u raspravi je izneseno i mišljenje da bi u narednom razdoblju trebalo izvršiti cjelovitu analizu instituta pravobraniteljstava u pravnom sustavu Republike Hrvatske kako bi se osigurala njegova što veća učinkovitost.  Konstatirano je, naime, da uz Ustavom utvrđenu instituciju pučkog pravobranitelja trenutno imamo i institut pravobraniteljice za djecu, te pravobranitelja za ravnopravnost spolova,  a uz predloženog pravobranitelja za osobe s invaliditetom u javnosti se lobira i za uvođenje pravobranitelja za još neke ranjive društvene skupine. Upozoreno je da se mora voditi računa o funkcionalnosti sustava, odnosno o tome da ne dođe do preklapanja pa i sukoba nadležnosti, što bi išlo najviše na štetu osoba kojima je potrebna pomoć pravobranitelja, a bilo bi i društveno sasvim neracionalno. Imajući to u vidu, naglašeno je da je između pravobranitelja potrebno osigurati punu koordinaciju i suradnju, a temeljem analize sadašnjeg sustava trebalo bi utvrditi ima li potrebe za njegovu eventualnu reorganizaciju. Izraženo je, između ostalog, i mišljenje da bi možda u budućnosti trebalo razmišljati o tome da se u okviru jedne institucije pravobranitelja osnuju posebne organizacijske jedinice.

U vezi s predloženim rješenjima u Prijedlogu zakona iznesene su slijedeće primjedbe i prijedlozi:

- Posebno je naglašena potreba da se već u postupku imenovanja pravobranitelja i njegovih zamjenika osigura njihova politička neovisnost. S tim u vezi izneseno je mišljenje da bi za imenovanje trebalo osigurati podršku kvalificirane, a ne obične većine u Hrvatskom saboru, a postupak predlaganja kandidata provoditi uz konzultacije svih parlamentarnih stranaka. Također je predloženo da bi zakonom (čl. 4. i čl. 17.) trebalo utvrditi da bilo pravobranitelj bilo jedan od njegova zamjenika bude osoba s invaliditetom koja ispunjava tražene uvjete, kao i da bi trebalo preciznije utvrditi kriterije za imenovanje na navedene dužnosti.
- U čl. 7. predloženo je da se umjesto „može“ utvrdi da pravobranitelj obavezno sudjeluje u postupku izrade nacrta prijedloga zakona kojima se uređuju pitanja od značaja za osobe s invaliditetom, jer je sasvim sigurno zainteresiran za zakone u području djelokruga njegovog rada.
- U članku 9. st. 1. treba preciznije utvrditi koga je pravobranitelj ovlašten upozoravati i obavještavati te kome predlagati odnosno davati preporuke. U istom članku u st. 2. kaže se da je pravobranitelj ovlašten predlagati poduzimanje mjera i zahtijevati izvješća o poduzetim mjerama, između ostalih, i od pravnih i fizičkih osoba, ali nije definirano kojih. Iz obrazloženja uz ovaj članak slijedi da se to odnosi na pravne i fizičke osobe koje se bave pitanjima od značaja za osobe s invaliditetom. Spomenutu zakonsku odredbu trebalo bi stoga precizirati. Pritom je izraženo i mišljenje da bi trebalo razmotriti ustavnost svih odredbi predloženog zakona kojima se uvode zakonske obveze za fizičke, znanstvene i stručne osobe i ustanove, jer se one, kako je rečeno, ne mogu izjednačavati u pogledu obveza s tijelima javne vlasti.
- U čl.10., st. 3. nije preciziran rok u kojem je pravobranitelj dužan izvijestiti tijela koja obavljaju nadzor. U stavku 4. istog članka predviđeno je da, ukoliko na traženje pravobranitelja ne reagiraju tijela koja obavljaju nadzor nad radom državne uprave, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravobranitelj o tome obavještava Vladu Republike Hrvatske. Nije precizirano u kojem je roku pravobranitelj to dužan učiniti, niti što je u tom slučaju Vlada obvezna učiniti. Pitanje je, osim toga, da li bi  tekst trebalo dopuniti i odredbom da će u slučaju nereagiranja nadležnih tijela ili, eventualno, i Vlade Republike Hrvatske, pravobranitelj o tome izvijestiti i Hrvatski sabor.
- U čl. 11. potrebno je utvrditi usklađenost predložene odredbe sa zakonima koji uređuju područje zaštite tajnosti podataka.
- U čl. 12. st. 2. nije preciziran rok u kojem je pravobranitelj dužan izvijestiti tijela nadzora o nemogućnosti ostvarivanja uvida u prostorije u kojima su smještene osobe s invaliditetom, a u st. 4. istog članka nema roka u kojem je dužan izvijestiti Vladu o nepostupanju tijela nadzora, kao ni obveze da o tome izvijesti i Hrvatski sabor.
- U čl. 14. koristi se termin u „u primjerenom roku“ koji je dosta neodređen. - U čl. 15. nema roka u kojem je pravobranitelj dužan podnositelja prijedloga za razmatranje pitanja od značaja za zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom izvijestiti o poduzetom.
- Čl. 17. st. 1. predloženo je da se nadopuni tako da pravobranitelj, osim o svome radu,  Hrvatski sabor izvještava i o stanju ljudskih prava u oblasti koju prati.
- U vezi s čl. 21. st. 4. predloženo je da se preispita da li kao ograničenje za imenovanje uzimati sve vrste kaznenih dijela ili samo ona koja su nespojiva s dužnošću pravobranitelja i njegovog zamjenika.
- U čl. 24. upozoreno je da nema roka u kojem Vlada pokreće postupak za razrješenje pravobranitelja ukoliko nastupe okolnosti za razrješenje navedene u tekstu tog članka.
- U raspravi je iznesen i prijedlog da bi predlagatelj zakona trebao ispitati mogućnost da se, možda, već rebalansom Državnog proračuna za 2007. godinu osiguraju potrebna sredstva kako bi pravobranitelj za osobe s invaliditetom mogao početi s radom u što skorije vrijeme.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome da donese sljedeći

Z A K LJ U Č A K

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.  

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Ratka Gajicu, potpredsjednika Odbora.
                                                                                    

                                                                                          POTPREDSJEDNIK ODBORA

Ratko Gajica

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 55. sjednici održanoj 21. veljače 2007. godine, Prijedlog zakona o tajnosti podataka, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 25. siječnja 2007. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo u dijelu koji se odnosi na  ostvarivanje jednog od temeljenih prava građana RH - prava na informaciju, ali i kroz osiguravanje veće otvorenosti tijela javne vlasti prema građanima s ciljem promoviranja i razvijanja demokratskih standarda zemlje.
Pri razmatranju ovog zakonskog prijedloga Odbor polazi od ustavne odredbe prema kojoj svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (čl. 16. st.2. Ustava RH), imajući u vidu i Preporuku Vijeća Europe o pravu na pristup službenim dokumentima prema kojoj „ograničenja moraju biti precizno utvrđena zakonom, moraju biti nužna u demokratskom društvu te razmjerna cilju zaštite“ (Rec(2002)2 od 21. veljače 2002., točka 4.).
S tim u vezi članovi Odbora su istaknuli važnost razrađivanja načela razmjernosti i načela javnog interesa kroz predloženi zakon.
Kako bi se to osiguralo, potrebno je uspostaviti mehanizme kontrole provedbe zakona. Izuzev za inspekcijski nadzor postupka klasifikacije i deklasifikacije podataka, koji bi prema prijedlogu zakona trebao provoditi Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, nema tijela koje bi provjeravalo odluke o klasifikaciji podataka, osiguravalo ravnotežu između tajnosti/sigurnosti i kontrole javnosti, odnosno koje bi štitilo interes javnosti te pravo građana na pristup informacijama. Ovaj Prijedlog zakona predviđa mogućnost da vlasnik podatka, kada je to u interesu javnosti, drugog tijela, pojedinca ili u znanstvene svrhe, mora razmotriti odgovarajući zahtjev te je, ukoliko ne postoji ugroza definirana čl. 6., 7., 8. i 9. ovog Zakona, dužan donijeti odluku o uklanjanju stupnja tajnosti podatka, odnosno dužan je osloboditi osobu obveze čuvanja tajnosti podataka. Međutim, ponuđeno rješenje je upitno jer test javnog interesa provodi isto tijelo koje je neku informaciju proglasilo tajnom. Stoga je stav članova Odbora da ovo ispitivanje interesa javnosti treba provoditi neovisno tijelo, polazeći od postavke da je tajnost izuzetak, a ne pravilo, te da bi neovisno tijelo trebalo i educirati građane i državna tijela, posredovati između njih i vršiti nadzor nad provođenjem zakona i interesom javnosti. Jedan od prijedloga za rješavanje ovog problema je da se pristupi izmjenama Zakona o pravu na pristup informacijama koje bi omogućile uvođenje institucije povjerenika za informacije.
Prijedlogom zakona se predviđa da će Vlada RH donijeti Uredbu o načinu označavanja stupnja tajnosti klasificiranih podataka i Uredbu o sadržaju i načinu vođenja evidencije o izvršenim uvidima i postupanju s klasificiranim podacima, a da će državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima (nekoliko tisuća takvih tijela), uz prethodnu suglasnost Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, donijeti Pravilnik o kriterijima za određivanje stupnjeva tajnosti. Članovi Odbora su mišljenja da bi temeljene kriterije za određivanje stupnjeva tajnosti trebalo zakonski urediti, kao što bi trebalo zakonski riješiti pitanje evidencije klasificiranih podataka (kroz jedinstvenu arhivu, odnosno registar). Također iz prijedloga nije jasno jesu li navedene uredbe i pravilnici javni ili tajni.
Izraženo je mišljenje da su novi stupnjevi tajnosti: vrlo tajno, tajno, povjerljivo i ograničeno, preširoko definirani. Nije jasno što znače pojmovi „nepopravljiva šteta“, „teško naštetiti“ ili „može naštetiti“ kao argument za klasificiranje podataka određenim stupnjem tajnosti. Posebno je upitan stupanj tajnosti „ograničeno“, jer bi se mogao primijeniti na gotovo sve podatke u posjedu tijela javne vlasti na svim razinama. Riječ je o podacima „čije bi neovlašteno otkrivanje moglo naštetiti djelovanju i izvršavanju zadaća državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima“, a tajnim ih mogu odrediti i čelnici tijela jedinica lokalne samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima, čime se znatno proširuje krug osoba, odnosno ovlaštenika koji klasificiraju podatke, a da pritom nije sigurno jesu li za to osposobljeni i hoće li dolaziti do zloupotrebe takve ovlasti.
Također, pojam „neklasificiranog podataka“ koji nema utvrđeni stupanj tajnosti, a za koji su zakonom ili drugim propisima utvrđena ograničenja uporabe samo u službene svrhe, nije dovoljno obrazložen, te nije jasno radili se o tajnom ili javnom podatku.
Imajući u vidu ustavnu odredbu da novinari imaju pravo na slobodu izražavanja i pristup informaciji (čl.38..st.3.), nije jasno kakvu će odgovornost snositi ukoliko prekrše odredbu čl.21. st.1. Prijedloga zakona prema kojoj „ako se klasificirani podatak uništi, otuđi ili učini dostupnim neovlaštenim osobama, vlasnik podatka poduzima sve potrebne mjere za otklanjanje nastajanja mogućih štetnih posljedica, pokreće postupak za utvrđivanje odgovornosti i istodobno izvještava Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost“. Članovi Odbora su mišljenja da je potrebno pojasniti na koji će se način sankcionirati kršenje ovoga zakona.
Kako je važećim Zakonom o zaštiti tajnosti podataka  (NN 108/96) uređena zaštita poslovne tajne, a ovim prijedlogom se ona ne uređuje, uz obrazloženje kako u sustavima zapadnih demokracija nije uobičajeno regulirati pojmove poslovne i profesionalne tajne, izneseno je mišljenje da se preispita potreba uređivanja poslovne tajne na način da takav podatak mora biti unaprijed određen i označen, uz propisivanje načina rukovanja i osoba zaduženih za čuvanje i rukovanje takvim podacima.
Kada je riječ o podzakonskim aktima ukazano je na to da oni svojim sadržajem, kao i u postupku primjene, mogu imati izravan utjecaj na ostvarivanje ljudskih prava. Imajući u vidu tu činjenicu, Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (čl.35., NN 49/02) utvrđeno je da su radna tijela Hrvatskoga sabora i pučki pravobranitelj ovlašteni pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom radi ocjene suglasnosti zakona i drugih propisa s Ustavom i zakonom. Rečeno je da ni podzakonski akti koji će se donositi temeljem ovog zakona ne mogu biti izuzeti od mogućnosti provjere njihove ustavnosti/zakonitosti, a osobito iz razloga što je dosadašnja praksa postupanja sigurnosno obavještajnih službi u pojedinim slučajevima kroz primjenu podzakonskih akata rezultirala potrebom da se osigura provedba navedene odredbe Ustavnog zakona.
Naglašeno je stoga da je potrebno u Zakon o tajnosti podataka i Zakon o informacijskoj sigurnosti ugraditi instrumente koji će osigurati mogućnost razmatranja podzakonskih akata i uvida u te akte od strane radnih tijela Hrvatskoga sabora i pučkog pravobranitelja.

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“, 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese sljedeći

Z A K LJ U Č A K

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o tajnosti podataka.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se     predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.  

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.                                                        
                             
                                                                                   PREDSJEDNIK ODBORA dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 55. sjednici održanoj 21. veljače 2007. godine, Prijedlog zakona o informacijskoj sigurnosti, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 25. siječnja 2007. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora iznijeli sljedeće primjedbe i prijedloge:

U čl. 3. Prijedloga zakona se navodi da je temeljni propis informacijske sigurnosti Nacionalna politika informacijske sigurnosti u RH koju donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade RH, uz prethodnu suglasnost Predsjednika RH, a čl.19.st1. da se Nacionalna politika mora donijeti u roku od 6 mjeseci nakon stupanja na snagu ovoga zakona. Budući da se predviđa da Nacionalna politika utvrđuje „temeljne ciljeve, načela i dosege primjene informacijske sigurnosti u RH, nužne za sustavno kreiranje i provedbu mjera i standarda sigurnosnih područja informacijske sigurnosti u tijelima javne vlasti“ logično bi bilo da ona prethodi Zakonu o informacijskoj sigurnosti, ali i Zakonu o tajnosti podataka, Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske i Zakonu o sigurnosnoj provjeri, slijedeći princip „sustavnog uvođenja informacijske sigurnosti od općih propisa prema posebnim“.

Članovi Odbora su naglasili da bi bilo dobro da su se sva četiri navedena zakona zajedno raspravljala na sjednici Sabora kako bi se dobila cjelovita slika o ovom iznimno važnom području, te izbjegla eventualna ponavljanja i preklapanja, ali i uskladili predviđeni rokovi za donošenje pojedinih podzakonskih akata. Na primjer: od čl. 6. do 12. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH uređuje se djelokrug, način postupanja i ustrojstva Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost koji se onda većim djelom prepisuju u ovaj Prijedlog zakona (čl.5.). Također se čl. 13.-17. uređuje djelokrug i ustrojstvo Zavoda za sigurnost informacijskih sustava koje se opet ponavlja u većem dijelu u ovom Prijedlogu zakona. Postavlja se pitanje jesu li se mogla izbjeći ova ponavljanja, odnosno jednim zakonom u potpunosti definirati djelokrug i ovlasti navedenih tijela, a u drugom detaljnije razraditi pojedina područja kao što su „Provedba informacijske sigurnosti“ ili „Nadzor informacijske sigurnosti“, a ne rješavati i dosta važna pitanja, kao što je npr. ograničenje uporabe podataka u tijelima javne vlasti i pravnim osobama, kroz podzakonske akte.

Naime, ovaj Prijedlog zakona predviđa donošenje cijelog niza vrlo složenih podzakonskih akata odnosno propisa informacijske sigurnosti, od kojih se pojedini trebaju donijeti i u roku od 18 mjeseci od donošenja ovog zakona (npr. Pravilnik o provedbi i Pravilnik o nadzoru mjera i standarda informacijske sigurnosti), dok se Pravilnik o standardima sigurnosne provjere osoblja, Pravilnik o standardima fizičke sigurnosti, Pravilnik o standardima sigurnosti podataka, i dr., kojim se reguliraju standardi zaštite tajnosti i ograničenja uporabe klasificiranih i neklasificiranih podataka u tijelima javne vlasti i pravnim osobama koje donosi Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost,  trebaju donijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Članovi Odbora su ukazali na činjenicu da iz ovog Prijedloga zakona proizlazi kako je potrebno donijeti gotovo više podzakonskih akata nego li ima članaka u zakonu, te su stoga predložili da nadležno tijelo dostavi popis svih podzakonskih akata, uz naznaku da li se radi o javnim dokumentima ili su to klasificirani akti.

Također su mišljenja da bi bilo dobro da matični odbor dobije sve podzakonske akte na uvid i prethodno mišljenje, koje ne mora biti obvezujuće.

S tim u vezi upozoreno je i na odredbu Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (čl.35., NN 49/02) prema kojoj su radna tijela Hrvatskoga sabora i pučki pravobranitelj ovlašteni pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom radi  ocjene suglasnosti zakona i drugih propisa s Ustavom i zakonom. Dosadašnja praksa postupanja sigurnosno obavještajnih službi u pojedinim slučajevima i primjena podzakonskih akata rezultira je potrebom da se osigura provedba navedene odredbe Ustavnog zakona, što je vidljivo i iz predstavki građana koji su se Saboru obraćali radi zaštite svojih temeljnih ljudskih prava.
Stoga je potrebno u Zakon o informacijskoj sigurnosti i Zakon o tajnosti podataka ugraditi instrumente koji će osigurati mogućnost razmatranja podzakonskih akata i uvida u te akte od strane radnih tijela Hrvatskoga sabora i pučkog pravobranitelja.

Istaknuto je također da bi bilo poželjno u matičnim radnim tijelima Sabora provesti simulaciju praktične primjene ove vrste podzakonskih akata, kako bi se izbjegla situacija da ulaze u područje ljudskih prava izvan okvira utvrđenih zakonom.  

Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 „za“ i 1 „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese sljedeći

Z A K LJ U Č A K

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o informacijskoj sigurnosti.

2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se     predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.  

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                                                     
                                                                       PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin

Temeljem članka 42. stavka 2. i  3. i članka 71.  Poslovnika Hrvatskoga sabora Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, zajedno s Radnom skupinom za razmatranje problema osoba s invaliditetom, na svojoj 54. sjednici održanoj 8. veljače 2007. godine, održao je raspravu o zaštiti prava djece s teškoćama u razvoju.
Rasprava je održana temeljem inicijative pravobraniteljice za djecu koja je Odboru dostavila radni materijal s pregledom najčešćih primjedbi, problema, pitanja i prijedloga s kojima se u svom radu susreće Ured pravobraniteljice za djecu kada su u pitanju djeca s teškoćama u razvoju.
U raspravi su sudjelovali i predstavnici brojnih nevladinih udruga koje se bave zaštitom prava djece s teškoćama u razvoju.
Posebno je naglašena činjenica da djeci s teškoćama u razvoju samo oštećenje nije tolika prepreka, koliko je to kombinacija socijalnih, kulturoloških i fizičkih prepreka te negativnih stavova s kojima se svakodnevno susreću i sukobljavaju. Stoga je ukazano na važnost kontinuiranog rada na uklanjanju tih prepreka kroz iznalaženje najučinkovitijih načina kojima bi se djelovalo kako na prevenciji tako i na ublažavanju posljedica teškoća u  razvoju za što je potrebno uključivanje svih razina i struktura društva.

Članovi Odbora su u raspravi iznijeli slijedeće prijedloge i mišljenja:

Nacionalna politika
Ustav Republike Hrvatske (čl.63.st.3.) određuje da tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb. Republika Hrvatska potpisnica je niza međunarodnih dokumenta kojima se štite prava djece s teškoćama u razvoju, od kojih je najvažnija Konvencija o pravima djeteta, a uskoro će biti potpisana i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom UN-a. Hrvatski sabor je u travnju 2005. usvojio Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom (N.N. 64/05). Vlada Republike Hrvatske donijela je u ožujku prošle godine i Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine kojim se u poglavlju IX. predviđa cijeli niz mjera i aktivnosti s istaknutim ciljevima za unaprjeđivanje položaja djece s teškoćama u razvoju, a što je još detaljnije uređeno kroz Nacionalnu strategiju jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine.
Međutim, kako je u raspravi istaknuto, iako se ne može zanemariti napredak koji je postignut u podizanju kvalitete života  djece  kroz provođenje navedenih strategija, činjenica je da se realizacija predviđenih mjera i njihovo praćenje ne odvijaju u potpunosti na zadovoljavajućoj razini. Članovi Odbora inzistiraju na provedbi postojećih strategija uz odgovarajuće praćenje, analiziranje i ocjenjivanje učinaka predloženih mjera. Stoga očekuju u što skorije vrijeme upućivanje u saborsku proceduru Izvješća o provedbi Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006., tijekom 2005. i 2006. godine. Mišljenja su da bi izvješća o provedbi navedene strategije trebala biti temeljem za pripremu i izradu nacrta nove Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom za razdoblje 2007. do 2015. godine koja će predstavljati realan okvir za poboljšanje položaja osoba s invaliditetom, osobito djece s teškoćama u razvoju u svim područjima života. S obzirom na važnost same strategije za osobe s invaliditetom, članovi Odbora su izrazili očekivanje da će se o njoj uskoro moći raspravljati i na plenarnoj sjednici Hrvatskoga sabora.

Zakonodavstvo
U raspravi je posebno ukazano na potrebu inzistiranja na primjeni zakonskih propisa koji se odnose na djecu, osobito na djecu s teškoćama u razvoju, kako bi se utvrdilo zašto se pojedine zakonske odredbe ne provode i tko je odgovoran za njihovo neprovođenje. Konstatirano je da je potrebno ubrzati usklađivanje i donošenje pozitivnih zakonskih propisa u odnosu na djecu s teškoćama u razvoju te na ostvarivanje prava roditelja djece s teškoćama u razvoju kako bi se djelovalo u njihovom najboljem interesu, sukladno načelu UN-ove Konvencije o pravima djeteta. Posebna pozornost treba biti usmjerena na poboljšanje zakona koji rješavanju egzistencijalna pitanja djece s teškoćama u razvoju.
Bitan preduvjet za ostvarivanje njihovih prava koja proizlaze iz postojećih zakonskih rješenja je razvijanje kvalitetne baze podataka o djeci s teškoćama u razvoju, te o pravima i povlasticama koje ostvaruju (neujednačeni podaci iz različitih resora). Budući da je Zakon o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (N.N. 64/01) donesen u srpnju 2001., a da još uvijek nisu osigurani elementarni preduvjeti za njihov rad, članovi Odbora traže da se nadležno tijelo očituje o razlozima nepotpunog provođenja ovoga zakona.
Predloženo je da se razmotri mogućnost izmjene čl. 73. Zakona o radu (N.N. 137/04) kojim se uređuju prava roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju. Naglašeno je da roditelji djece s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti imaju pravo na plaćeni dopust do 7. godine života djeteta (jedan od roditelja), a nakon 7. godine djeteta, po izboru roditelja, jedan od roditelja ima pravo na rad s polovicom punog radnog vremena. Nažalost, roditelji su često prisiljeni dijete smjestiti u ustanovu ili stacionar u kojem smještaj košta od 7 do 15 tisuća kuna mjesečno, umjesto da im država osigura sve preduvjete kako bi se mogli brinuti i skrbiti o svome djetetu u obitelji. Zbog brojnih problema s kojima se susreću roditelji djece s teškoćama u razvoju predlaže se da se razmotri mogućnost rješavanja ovog pitanja kroz poseban zakon o roditelju – njegovatelju (odgajatelju). Spomenuto je da HRVI iz Domovinskog rata I. skupine mogu koristiti usluge osobe za pružanje njege i pomoći (čl.85.st.1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i članova njihovih obitelji, NN 174/04), a status njegovatelja može ostvariti osoba koja je član njegove obitelji.
Nacionalnom strategijom jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. predviđeno je da se do kraja 2004. treba izraditi stručna podloga u svrhu uvođenja instituta osobnog asistenta za osobe s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta te je trebalo predložiti odgovarajuće zakonsko rješenje (mjera 1.7.). Ono što se u Izvješću navodi je da je izrađena komparativna analiza reguliranja instituta osobnog asistenta u zemljama EU te da je u tijeku provedba i praćenje pilot projekta uvođenja instituta osobnog asistenta s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta, ali nema naznake kada će se to i zakonom regulirati. Članovi Radne skupine smatraju da se pomoću pilot projekata samo parcijalno rješavaju problemi i izbjegava sustavno i trajno rješavanje. Posebno su naglasili važnost uvođenja instituta osobnog asistenta za djecu s najtežim oštećenjima koje mora postati pravo i sustavno se riješiti, da bi ubuduće na cijelom području Republike Hrvatske djeca s najtežim oštećenjima, pod jednakim uvjetima, ostvarivala ovo pravo, a ne kako se to sada provodi putem pilot projekata - samo kao mogućnost i to u pojedinim područjima.
Također je ukazano na neprimjenjivanje kaznenih odredbi Zakona o gradnji (N.N. 175/03, 100/04). Naglašeno je da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja ima kaznene odredbe za nepoštivanje pristupačnosti, ali da do danas nije izrečena niti jedna sankcija prema tome zakonu, što dovodi u pitanje samu primjenu zakona.
U raspravi je iznesen slučaj dječaka kojem je dijagnosticiran juvenilni idiopatski artritis, iznimno teško oboljenje koštanog, zglobnog i mišićnog sustava, koje se liječi udarnim terapijama hortikosteroidima i imuno-supresorima, što izaziva i brojne neželjene posljedice (tumori, unutarnja krvarenja,…). Rješenjem HZMO-a, njemu je određen stupanj invaliditeta u visini tek 40%, priznat mu je invaliditet u visini 30% sukladno odredbama Zakona o listi tjelesnih oštećenja (NN 62/98), a pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, sukladno odredbi čl.56.st 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, mu ne pripada jer nije posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Za usporedbu iznesen je podatak da se djeci s tim oboljenjem u Austriji odobrava 80%-tni invaliditet sa svim socijalnim i drugim pravima.
Ukoliko srednjoškolsko obrazovanje kroz predstojeća zakonska rješenja bude riješeno kao obvezatno, postavlja se pitanje kako će se to odraziti na djecu s teškoćama u razvoju, koja se već sada nalaze u vrlo nezavidnoj situaciji. Brojni roditelji isključuju svoju djecu iz sustava srednjoškolskog obrazovanja jer sa završetkom srednje škole gube pravo na osobnu invalidninu (oko 1.000 kn), a do zapošljavanja imaju pravo na naknadu koja iznosi 280 kn.

Sekundarno zakonodavstvo
Iako se kroz cijeli niz zakona nastoje zaštititi prava djece s teškoćama u razvoju, u raspravi je ukazano na problem manjkavog i nedosljedno podupirućeg sekundarnog zakonodavstva (pravilnici, odluke, naredbe, naputci i sl.) koji negativno utječu na provedbu zakonskih odredbi kojima se štiti njihov položaj. Iznesen je podatak Hrvatskoga saveza udruga tjelesnih invalida da u Republici Hrvatskoj postoji 270 pravnih propisa kojima se regulira problematika osoba s invaliditetom, pa tako i djece s teškoćama u razvoju.
U raspravi je ukazano na potrebu izmjena Pravilnika o sastavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima (N.N. 64/02). Iz pritužbi koje je zaprimio Ured pravobraniteljice moguće je utvrditi da je kod prvostupanjskih tijela vještačenja očita sporost i neujednačenost u postupanju, a sporna je i kompetentnost članova tih tijela. Također je evidentna sporost u donošenju odluka po žalbi drugostupanjskih tijela, što sve zajedno onemogućava ostvarivanje zajamčenih prava djeci s teškoćama u razvoju. Stoga je kroz izmjene navedenog pravilnika nužno osigurati kvalitetne stručnjake koji će biti članovi prvostupanjskih i drugostupanjskih tijela vještačenja, te skratiti vrijeme za donošenje njihovih odluka
Trajna je obveza Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje da, u suradnji s udrugama osoba s invaliditetom i udrugama koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom, kontinuirano usklađuju Pravilnik o ortopedskim i drugim pomagalima u skladu sa suvremenim dostignućima tehničkih i medicinskih znanosti, te s iskustvima osoba s invaliditetom. Iako je važeći pravilnik na snazi od 1. svibnja 2006. godine, članovi Odbora očekuju da će nadležna tijela uvažiti zahtjeve udruga s ciljem poboljšanja pravilnika temeljem iskustava osoba s invaliditetom iz svakodnevnog života, a koji su ukazali na sljedeće činjenice koje govore o neprimjerenosti i nedostatnosti osiguranih sredstava:
- djeca 100% invalidi godišnje ostvaruju pravo na 400 katetera, a stvarne potrebe su 120 katetera mjesečno;
- za antidekubitarni madrac HZZO odobrava 3.375 kn, a na tržištu mu je cijena 7.500 kn;
- za specijalna neurološka kolica HZZO odobrava doznaku od 7.544 kn, a ista kolica koštaju oko 25.000 kn;
- potpuno nepokretna djeca ne mogu se voziti vlakom i autobusom na specijalistički pregled, a zrakoplov košta 2.500 kn, pa se postavlja pitanje zašto HZZO ne plaća prijevoz osobnim automobilom, a javlja se i problem smještaja u Zagrebu za vrijeme terapije;
- teško pokretni ili nepokretni imaju pravo na dva puta po dva tjedna fizikalne terapije u godini dana, a potrebna im je kontinuirana svakodnevna fizikalna terapija;
- potpuno nepokretna djeca koja ovise o infuziji mogu dobiti medicinsku sestru za uvođenje infuzije, ali infuziju, gluksalinu i vitamine moraju kupiti roditelji;
- djeca  koja uzimaju velike količine antiepileptika moraju uzimati vitamin C, vitamin B6 jer ih antiepileptici crpe iz organizma, pa se postavlja pitanje zašto se ti vitamini ne mogu dobiti na recept; i sl.

Ponovno je ukazano na nužnost preispitivanja načina obračuna naknade roditeljima koji koriste pravo na rad s polovicom radnog vremena ili dopust do sedme godine djetetova života sukladno odredbama Pravilnika o pravima roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju na dopust ili na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta, jer se u praksi javljaju veliki problemi. Tako su se Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina obratili građani koji ukazuju na osjetljivost položaja u kojem se našao veliki broj korisnika (oko 7.000 osoba prema podacima HSUTI-a) ovoga prava, a kojima Centri za socijalnu skrb ne uplaćuju doprinose na polovicu plaće, odnosno naknade plaće koju dobivaju od njih. Uz to, porez i prirez se obračunava na cijelu plaću, iako polovica po zakonu, kao naknada iz socijalne skrbi, ne podliježe porezu. Na taj su način korisnici ovoga prava znatno oštećeni, a mirovina roditelja bit će uskraćena za jedan značajan dio njihove plaće. Tijekom rasprave istaknuto je da je pučki pravobranitelj u povodu pritužbe Nevenke Turković preporučio Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi u travnju 2005., „da se izmijeni članak 9. Pravilnika o pravima roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju na dopust ili na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta na način da zakonom propisano oslobađanje od plaćanja poreza i prireza na naknadu ide u korist poreznog obveznika, korisnika naknade“. Budući da nije dobio odgovor o tijeku postupka izmjena i dopuna navedenoga pravilnika, u veljači 2006. preporučio je potpredsjednici Vlade RH i ministrici za obitelj, branitelje i međugeneracijsku solidarnost gospođi Jadranki Kosor da poduzme mjere prema nadležnim tijelima državne uprave kako bi se riješila sporna pitanja oko obračuna navedene naknade. Prema danim mišljenjima raznih državnih tijela (Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvu financija, Porezne uprave, Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje) proizlazi da se ne krše posebni propisi, ali da se zapravo radi o tehnici obračuna naknade plaće koja je  propisana osporavanim člankom citiranog pravilnika, te je posebno istaknuto: „da se kod izračuna naknade plaće u smislu Zakonu o radu i Zakona o porezu na dohodak „plaćom“ smatra „plaća u bruto iznosu“, a mjerila ili možebitni drukčiji pristup u određivanju ove naknade utvrđuje se prema propisima o socijalnom osiguranju i propisima o radu.“ (prema dijelu mišljenja Ministarstva financija od 16. 11. 2006.) Dakle, moguć je i drukčiji pristup kako je preporučio pučki pravobranitelj, na način da: „ zakonom propisano oslobađanje od plaćanja poreza i prireza na naknadu ide u korist poreznog obveznika, korisnika naknade“ i da se to jasno propiše u članku 9. spornoga pravilnika, uz propisani obrazac, koji će osigurati jedinstvenu i pravilnu primjenu obračuna naknade u svim centrima za socijalnu skrb.
Također je ukazano na činjenicu da su ovim Pravilnikom prikraćeni roditelji koji obavljaju samostalni, profesionalni rad (oba roditelja) jer se ne poštuje u cijelosti stajalište dano u obrazloženju Odluke Ustavnoga suda (N.N. 19/02) prema kojem se u procjeni uvjeta za ostvarivanje prava na dopust ili na rad s polovicom punog radnog vremena ne može kao jedini kriterij utvrditi postojanje radnog odnosa s punim radnim vremenom kod oba roditelja, već se mora uvažiti činjenica da oba roditelja uslijed svojih radnih obveza, koje mogu proizlaziti i iz drugih profesionalnih aktivnosti, nisu u mogućnosti posvetiti dovoljno skrbi i njege osobama u čiju korist je navedeno pravo ustanovljeno. Prema važećem pravilniku nositelj prava je roditelj koji je u radnom odnosu puno radno vrijeme pod uvjetom da drugi roditelj nije nezaposlen prema propisima o zapošljavanju. Iznimno, u situaciji kada roditelj koji koristi ovo pravo nije u mogućnosti koristiti ga zbog svog psihofizičkog stanja ili je u pritvoru ili na izdržavanju kazne zatvora, ili na odsluženju vojnog roka, drugi roditelj, kao izvedeno pravo, može ga koristiti ako je prema posebnim propisima osiguran na mirovinsko osiguranje (obrtnici i slično). Stoga se  predlaže da se u cijelosti prihvati stav Ustavnog suda - da ovo pravo može ostvariti jedan od roditelja i u situaciji kada oba roditelja obavljaju obrt ili neki samostalni profesionalni rad (liječnici, odvjetnici, glumci i dr.) ako rade puno radno vrijeme, bez naprijed navedenih ograničenja.

Deinstitucionalizacija
Zbog očitog nedostatka stručnjaka svih profila (psihologa, defektologa, specijalnih fizioterapeuta,…), te nepostojanja adekvatnih programa i stoga nemogućnosti integriranja u postojeći obrazovni sustavu, posebno u manjim sredinama, djeca se izdvajaju iz obitelji i smještaju u razne ustanove.
Kako bi se osiguralo pravo na život u obitelji koje je propisano i Konvencijom o pravima djeteta, potrebno je potaknuti lokalnu zajednicu na veći angažman i aktivnije sudjelovanje u zaštiti prava djece s teškoćama u razvoju, kroz analizu i primjenu postojećih primjera dobre prakse, npr. osnivanjem mobilnih timova, udruga za servisiranje u kući djece koja žive sa svojim roditeljima, a ovisni su o tuđoj njezi i pomoći u punom opsegu.
Također je, zbog prevelikog broja djece u skupinama i nestručnosti samoga kadra, ali često i zbog arhitektonske neprilagođenosti škola i vrtića, onemogućena integracija djece s teškoćama u razvoju u redovne vrtiće i razrede. S tim u vezi posebno je istaknuto da se u školama mora osigurati potpora stručnog suradnika defektologa odgovarajuće specijalnosti, kao i edukacijsko-rehabilitacijska potpora putem mobilnog tima stručnjaka odgovarajuće specijalnosti iz posebne ustanove za školovanje učenika s posebnim obrazovnim potrebama ili druge organizacije za stručnu podršku. Jedna od osnovnih pretpostavki za ostvarivanje jednakosti u pristupačnosti školovanju je, između ostaloga, i sustavno rješavanje instituta asistenta u nastavi, te se očekuju i potrebna zakonska rješenja u tom smjeru.
Iznesen je i prijedlog da se razmotri mogućnost uvođenja mehanizma licence za obavljanje odgojno-obrazovne djelatnosti kako bi se osiguralo da učitelj/odgajatelj može prepoznati dijete s raznim senzornim oštećenjima, disleksijom, disgrafijom, ADD sindromom, ADHD sindromom i drugim teškoćama, i uputiti roditelja kome se treba obratiti za dobivanje potrebnih savjeta.

Savjetovanja i informiranje o pravima
U raspravi je ukazano na jedan dosta izražen problem koji se odnosi na slabu ili nikakvu informiranost većeg broja roditelja djece s teškoćama u razvoju koji nisu upoznati s pravima i olakšicama koje im pripadaju. Kako je istaknuto, roditelji se gube u «šumi propisa» koji su često neprimjenjivi i samo zadovoljavaju formu ili ih se zloupotrebljava. Stoga je naglašeno da bi javne službe trebale kvalitetnije i kontinuirano informirati svoje korisnike o postojanju i primjeni prava.
Također je ukazano na nužnost senzibiliziranja i edukacije šire javnosti o različitosti, jednakosti, prihvaćanju, integraciji, načinima ophođenja prema djeci s teškoćama u razvoju, te na potrebu mijenjanja stavova kroz pozitivna iskustva. Pri tom je posebno važno uključiti medije u praćenje svih navedenih zadaća, a djecu koja žive u siromaštvu, djecu s teškoćama u razvoju u medijima ne treba prikazivati na način da se izaziva sažaljenje, niti ih prikazivati kao izolirane i bespomoćne već kao sastavni dio društva, naglašavajući njihova postignuća i napredak .

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno donio sljedeće

ZAKLJUČKE

1. Odbor preporuča Vladi Republike Hrvatske da uputi u saborsku proceduru Izvješće o provedbi Nacionalne strategije za razdoblje 2005. i 2006. godine.

2. Odbor predlaže Vladi Republike Hrvatske da, temeljem analize provedbe Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006., pripremi novu nacionalnu strategiju za razdoblje od 2007. do 2015. godine, imajući u vidu i prijedloge i primjedbe iznesene u raspravi.
 
3. Odbor traži od Vlade Republike Hrvatske da utvrdi razloge neprovođenja Zakona o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom te da poduzme potrebne mjere kako bi se osiguralo njegovo puno provođenje.

4. Odbor preporuča Vladi Republike Hrvatske da razmotri mogućnost izrade novog zakona o roditelju – njegovatelju (odgajatelju), te da iznađe zakonsko rješenje za uvođenje instituta osobnog asistenta, kao i asistenta u nastavi.

5. Odbor, također, predlaže Vladi Republike Hrvatske da zaduži Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi da, sukladno prijedlozima iznesenim u raspravi, pristupi izmjenama i dopunama:

- Pravilnika o sastavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima (N.N. 64/02)
- Pravilnika o ortopedskim i drugim pomagalima
- Pravilnika o pravima roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju na dopust ili na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta (N.N. 92/03)

PREDSJEDNIK ODBORA

dr. sc. Furio Radin   

O tome obavijest:

- Predsjedniku Hrvatskoga sabora
- Pravobraniteljici za djecu
- Pučkom pravobranitelju
- Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi
- Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
- Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa
- HZZO-u

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na svojoj 53. sjednici održanoj 25. siječnja 2007. godine, Prijedlog zakona o popisima birača, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 19. siječnja 2007. godine.

Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi je istaknuto da je Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kod svih dosadašnjih izbora ukazivao na probleme koji su se pojavljivali u vezi s popisima birača.

Osobito je istican stalno prisutan problem neažurnosti popisa birača te neriješen problem upisa nacionalne pripadnosti birača, koji se izravno održava na ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina da biraju svoje predstavnike, bilo da se radi o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ili o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne samouprave, ili o ostvarivanju prava na izbor vijeća odnosno predstavnika nacionalnih manjina. Konstatirano je da problem dijelom proizlazi iz činjenice što je Zakon o popisima birača donijet 1992 godine i nije usklađivan s novinama koje su u pogledu biračkog prava   pripadnika nacionalnih manjina uvedene Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina usvojenim 2001. godine, kao i iz činjenice što od 2002. godine praktično nema propisa temeljem kojeg bi se dolazilo do vjerodostojnog podatka o nacionalnoj pripadnosti birača i njegovom upisu u popis birača.   

Prijedlogom novog zakona, prema ocjeni članova Odbora, uvode se rješenja koja bi trebala poboljšati ažurnost popisa birača, prije svega zbog činjenice što će se popisi voditi u elektroničkom obliku, i što će se zakonom omogućiti građanima da mogu ostvariti uvid u popis birača i tražiti njegovu dopunu ili ispravak tijekom cijele godine. Međutim, ocjenjeno je da su neke od predloženih odredbi nedorečene.

Izraženo je tako mišljenje, kada je u pitanju upis podatka o nacionalnosti u popis birača, da je rješenje koje je s tim u vezi predloženo u članku 9. Prijedloga zakona nepotpuno i nepraktično. Naime, obzirom da je, kako se to konstatira i u obrazloženju Prijedloga zakona, krajem 2002. godine izmjenama i dopunama Pravilnika o obrascima evidencije prebivališta i boravišta (NN, br. 140/02), iz evidencije brisan podatak o nacionalnoj pripadnosti, nestalo je, posebno za birače koji se u biračke popise uvode nakon toga, službene evidencije temeljem koje se može upisati nacionalna pripadnost birača. Rečeno je da iz članka 9. Prijedloga zakona proizlazi da bi se podatak o nacionalnoj pripadnosti za birače za koje nije naveden u službenim evidencijama, isti unosio isključivo ukoliko sami birači, svaki ponaosob, koristeći mogućnost koju pruža članak 13. Prijedloga zakona, ostvare uvid u popis birača i zatraže upis podatka o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Zastupnici nacionalnih manjina/članovi Odbora, ocijenili su da takvo rješenje nije prihvatljivo, naglasivši da će ono sasvim sigurno za posljedicu imati sve manji broj pripadnika nacionalnih manjina evidentiran u popisima birača, čime bi se dovelo u pitanje ostvarivanje prava nacionalnih manjina zajamčenih Ustavom i Ustavnim zakonom. Zatražili su stoga da predlagatelj u konačni prijedlog zakona ugradi odredbe kojima bi se utvrdilo:

-          Da će svakom biraču za predstojeće izbore, najkasnije mjesec dana prije održavanja  biti dostavljen poziv kojim će biti obaviješten o datumu izbora, o biračkom mjestu na kojem može glasovati, te o podacima koje o njemu sadrži popis birača s pozivom da iste provjeri i prema potrebi zatraži njihov ispravak ili dopunu, uključujući i ispravak i/ili dopunu/unos podatka o nacionalnosti, kao i da ispravke i dopune može ostvariti usmenom izjavom danom u nadležnom uredu opće uprave ili pismenim dostavljanjem podataka istom uredu. Ovo bi bilo prijelazno rješenje, kojim bi se za predstojeće izbore podaci pravovremeno ažurirali i uspostavila za najveći dio biračkog tijela točna i potpuna evidencija.

-          Da je nadležno tijelo koje vodi popis birača svakom građaninu koji stekne biračko pravo (navršavanjem 18 godina ili po drugom osnovu), danom stjecanja tog prava obvezno o tome dostaviti pisanu obavijest i informirati ga o podacima koje o njemu sadrži popis birača, te ga pozvati da iste u zakonskom roku prema potrebi ispravi i/ili dopuni, uključujući i podatak o nacionalnoj pripadnosti. Ovom dopunom, kako je rečeno, osiguralo bi se da svaki novi birač pravovremeno provjeri svoje podatke u popisu birača, čime bi se održao kontinuitet u ažuriranju popisa birača. Smatra se također da bi se navedenim prijedlozima osiguralo da se svaki građanin/birač slobodno i osobno izjasni o svojoj nacionalnoj pripadnosti, što je njegovo Ustavom i Ustavnim zakonom zajamčeno pravo, a ne da se u popisima birača voditi podatak koji je za njega dao netko drugi (na primjer roditelji za maloljetno dijete ili slično).       

-          Da kandidati za zastupnike i zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, uz pridržavanje obveza propisanih Zakonom o zaštiti osobnih podataka, imaju pravo uvida u popise birača za nacionalnu manjinu (odnosno manjine) koju/e zastupaju.

-           U raspravi su također iznijeti i ovi prijedlozi i primjedbe:

-    Izraženo je mišljenje da bi popis birača trebao biti javni dokument, s mogućnošću pristupa putem interneta, uz pridržavanje prava i obveza propisanih Zakonom o zaštiti osobnih podataka.

-    Postavljeno je pitanje na koji način se osigurava biračko pravo građana koji to pravo steknu (punoljetnošću ili na drugi način) nakon zaključivanja biračkih spiskova, ali ipak prije ili na dan izbora, obzirom da se prema Prijedloga zakona (čl. 25. i drugi) pri zaključivanju popisa birača aktivira aplikacija zaključavanja i zabrane daljnjih unosa bilo kakvih podataka.

-    Također je postavljeno pitanje da li će se ovim ili kojim drugim zakonom i kada konačno riješiti problem nevjerodostojnosti popisa birača uzrokovan razlikama između stvarnog broja stanovnika i upisa u popise birača koji su znatno veći, jer uključuju i brojne pojedince koji se vode u evidencijama prebivališta kao stanovnici Republike Hrvatske, a to stvarno nisu.

-    Zatraženo je objašnjenje zašto se u Prijedlogu zakona predviđa da središnju evidenciju birača koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj vodi nadležno tijelo Grada Zagreba, a ne Središnji državni ured za upravu, te na koji način će se spriječiti pojava višestrukog glasovanja, uslijed toga što su pojedinci osim u Hrvatskoj uvedeni i u popise za glasovanje  u drugim zemljama. Upozoreno je da su predložena rješenja za registriranje birača za glasovanje u inozemstvu nepotpuna, da ti popisi ne podliježu kontroli kakva je predviđena za popise birača u zemlji, i da to može otvoriti mogućnost za neregularnost.

-    Istaknuto je da se i u ovom zakonu kao jedan od podataka koji bi se za građane vodio u službenoj evidenciji (u ovom slučaju popis birača) predviđa matični broj građana.  Obzirom da se osim u postupcima pred tijelima vlasti, matični broj građana traži i u brojnim drugim situacijama i da su ga građani obvezni dati ukoliko žele ostvariti neki svoj interes ili pravo, rečeno je da se treba razmotriti svrhovitosti zakonskog brisanja tog identifikacijskog podatka iz osobne iskaznice i drugih dokumenta, jer to nije pridonijelo zaštiti privatnosti građana, a u praksi se pojavljuje kao problem.

Sugerirano je predlagatelju da razmotri smisao i učinkovitost nekih izraza u tekstu zakona kao: „može“, „može se“, „može dati“ (čl. 9., 16., 32. i dr.),  jer takvi izrazi sugeriraju da se nešto može, ali i ne mora ili ne treba učiniti. Obzirom da se radi o zakonskoj regulativi i o radnjama i postupcima koje obavljaju tijela vlasti, onda izričaj treba biti jasan kako bi se znalo da se radi o obvezi nadležnog tijela, što je bitno za ostvarivanje prava pred tim tijelima i za postavljanje pitanja odgovornosti za eventualno neizvršavanje obveze.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome da donese sljedeći

Z A K LJ U Č A K

1.   Prihvaća se Prijedlog zakona o popisima birača.

2.      Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 53. sjednici održanoj 25. siječnja 2007. godine, Prijedlog kodeksa pozitivne prakse, standarda i mjerila za ostvarivanje financijske potpore programima i projektima udruga, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 7. prosinca 2006. godine.

Odbor je ovaj prijedlog razmatrao kao zainteresirano radno tijelo. U raspravi su članovi Odbora ocijenili donošenje ovog Kodeksa značajnim korakom u uređivanju sustava financijske potpore programima i projektima udruga, što je pretpostavka za učinkovito korištenje odobrenih im sredstava, a osobito za racionalno i transparentno korištenje sredstva iz državnog proračuna, za koja postoji iznimno velik interes nevladinih udruga. O sustavu odobravanja financijskih potpora udrugama civilnog društva Odbor je održao posebnu tematsku sjednicu i jedan od zaključaka je bilo traženje što žurnijeg upućivanja u saborsku proceduru navedenog Kodeksa, ali i predlaganje odgovarajućih mehanizama za razmatranje prigovora na moguće povrede utvrđenih postupaka za odobravanje financijskih potpora iz javnih izvora za programe i projekte organizacija civilnog društva. Članovi Odbora su mišljenja da je ovaj Kodeks na tragu navedenih zaključaka.

Međutim, ukazano je na potrebu pojašnjenja i preciziranja pojedinih točaka Kodeksa. Tako je izraženo mišljenja da je potrebno jasnije odrediti gdje će se objavljivati određeni prioriteti za financiranje programa i projekata udruga za proračunsku godinu te na koji način i kroz koje medije će se natječaji učiniti javnima. Također nije navedeno u kojem roku će se dostaviti pisani odgovor sudionicima natječaja te koje tijelo je nadležno za odlučivanje o žalbama.

Upozoreno je  da bi u poglavlju II. stavak 2. dio teksta u kojem se od udruga traži da dostave „uvjerenje o nekažnjavanju odgovorne osobe“ trebalo precizirati, odnosno uskladiti sa zakonima koji uređuju tu vrstu materije, jer po našem zakonodavstvu i kažnjavane osobe nakon izdržavanja kazne ili proteka određenog broja godina od izdržavanja kazne imaju sva građanska prava uključujući i potpunu slobodu rada.    

Predloženo je također da bi Savjet za razvoj civilnog društva trebao pratiti učinak svih odobrenih potpora iz državnog proračuna na dobrobit građana, temeljem narativnog izvješća udruga koje bi se davalo zajedno s financijskim izvješćem, budući da se to iz financijskih izvješća udruga ne vidi, a takva analiza bi učinila kvalitetnijim određivanje prioriteta za financiranje programa i projekata udruga.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

KODEKS POZITIVNE PRAKSE, STANDARDA I MJERILA ZA OSTVARIVANJE FINANCIJSKE POTPORE PROGRAMIMA I PROJEKTIMA UDRUGA

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na svojoj 52.. sjednici održanoj 23. siječnja 2007. godine, Prijedlog zakona o zaštiti potrošača, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom  od 21. prosinca 2006. godine.Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Članovi Odbora bili su upoznati s mišljenjem Pravobraniteljice za djecu te Društva za zaštitu potrošača Hrvatske o ovom prijedlogu zakona.

U raspravi su članovi Odbora ukazali na važnost donošenja ovoga zakona kojim se štite ne samo temeljna ljudska prava potrošača, nego i gospodarski interesi Republike Hrvatske.

Iako podržavaju namjeru predlagatelja da ovako predložen zakon treba biti temeljem edukacije potrošača o njihovim pravima, mišljenja su da, ukoliko se želi postići taj cilj, ovaj prijedlog zakona treba nomotehnički urediti i učiniti ga razumljivijim i jasnijim. Posebno su ukazali na potrebu definiranja niza pojmova iz teksta prijedloga zakona koji su potpuno nepoznati, a koji nisu definirani u čl. 3. Prijedloga zakona. Članovi Odbora naglašavaju da se usklađivanje prijedloga zakona s direktivama Europske komisije može provesti na način koji će omogućiti prenošenje smisla tih odredbi, te da se mora izbjeći njihovo doslovno prevođenje i implementiranje u zakonske prijedloge koje takve prijedloge čine vrlo teškim za razumijevanje, a onda i gotovo nemogućim za njihovo provođenje i zaživljavanje zakona u praksi.

Od predlagatelja je zatraženo da se razmotri mogućnost da sadržaj obavijesti o proizvodu bude striktnije propisan čime će se osigurati njegova lakša čitljivost. Mišljenje je da se time ne krši sloboda kretanja roba, odnosno da se proizvođači time ne prisiljavaju da se prilagode pojedinom tržištu, već da proizvođač mora voditi računa o pravima potrošača da tu obavijest može pročitati bez upotrebe tehničkih pomagala. Stoga je potrebno definirati kriterije temeljem kojih će inspektori, odnosno nadležna tijela, moći donijeti ocjenu da su obavijesti o proizvodu napisane jasno, vidljivo i čitko.

Predloženo je da se u ovom zakonu precizira rok u kojem je trgovac dužan odgovoriti na reklamaciju potrošača, kao i da se preciznije uredi akcijska prodaja, rasprodaja i sniženje cijena, s ciljem da se potrošačima koji su robu kupili na akcijskim prodajama, rasprodajama i sniženjima olakša reklamacijski postupak i zaštita njihovih prava definiranih Zakonom o obveznim odnosima.

Upozoreno je i na nedorečenost odredbe članka 23. (st. 1.) prema kojoj djelatnost javne usluge  nije u svrhu stjecanja dobiti.  

Članovi Odbora su posebno ukazali na važnost taksativnog i što preciznije određivanja sankcija za trgovce koji ne poštuju odredbe ovoga zakona. Naglasili su da se samo striktnom primjenom zakonskih odredbi i znatnom većim novčanim kaznama može osigurati zaštita prava potrošača.

U raspravi je također istaknuto da je potrebno podržati prijedloge Pravobraniteljice za djecu koja ukazuje na važnost zaštite djece od agresivnog oglašavanja. Istaknuto je da su, na žalost, djeca postala prva ciljna skupina oglašivača obzirom da su ne samo kupci jer troše svoj džeparac, nego utječu i na potrošnju roditelja i što je najznačajnije, činjenica je da se u djetinjstvu stvaraju potrošačke navike, što se kasnije u velikoj mjeri odražava na njihovu buduću potrošnju. Stoga je potrebno doraditi postupke iz čl. 114. Prijedloga zakona kojim se definiraju postupci koji predstavljaju agresivnu poslovnu praksu na način da se kao agresivna poslovna praksa označi i oglašavanje koje prouzrokuje ili bi moglo prouzročiti tjelesnu, duševnu li drugu štetu u djece, koje djeci upućuje poruke i dijelove poruka kojima se iskorištava ili zlorabi, ili bi se mogla zlorabiti, njihova lakovjernost ili pomanjkanje iskustva. Također se nepoštenim treba smatrati i oglašavanje pravne osobe odnosno tvrtke kojim se djecu izravno navodi na to da kupe oglašavani proizvod ili kod pojedinog trgovca/skupine trgovaca ili da nagovore svoje roditelje ili druge punoljetne osobe da im kupe oglašavani proizvod. Članovi Odbora su mišljenja da je posebno važno istaknuti kao nepošten oblik agresivne poslovne prakse oglašavanje na mjestima u kojima pretežito borave djeca, kao što su škole, vrtići, dječji domovi. Ukazali su i na potrebu zaštite djece od pornografskih sadržaja koji se često oglašavaju uz sadržaje namijenjene djeci. Istaknuli su da je ovaj problem potrebno šire sagledati i iznaći najbolja rješenja, ne samo kroz ovaj prijedlog zakona, kako bi se djeca zaštitila od poruka neprimjerenog sadržaja. S tim u vezi iznijeto je i mišljenje da bi trebalo razmotriti potrebu uvođenja etičkog povjerenstva koje bi razmatralo reklamne poruke prije njihovog emitiranja, po uzoru na neke velike/svjetske TV kompanije.

Kada je riječ o Vijeću za zaštitu potrošača, izraženo je mišljenje da je potrebno razmotriti prijedlog da to Vijeće bude savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske, a ne ministra nadležnog za zaštitu potrošača, a iznesen je i prijedlog da bi Vijeće u svome nazivu trebalo imati odrednicu „nacionalno“, odnosno da bi ga trebalo tako definirati da se osigura njegov značajniji utjecaj na kreiranje nacionalne politike zaštite potrošača, ostvarivanje partnerstva i suradnje sa svim nositeljima zaštite potrošača, i njegova veća prisutnost u javnosti kroz informiranje o radu Vijeća. Predloženo je, također, da predlagatelj još jednom razmotri oportunost prijedloga da spomenutom Vijeću predsjeda ministar nadležan za poslove zaštite potrošača ili osoba koju on ovlasti.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome da donese sljedeći

Z A K LJ U Č A K

1.       Prihvaća se Prijedlog zakona o zaštiti potrošača.

2.       Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.  

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr. sc. Furia Radina,  predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 52. sjednici održanoj 23. siječnja 2007. godine, Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom odvjetništvu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 21. prosinca 2006. godine. Odbor je Konačni prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

U raspravi su članovi Odbora podržali proširivanje odredbi čl. 63. Zakona o državnom odvjetništvu koji uređuje imenovanje zamjenika u općinskom državnom odvjetništvu, županijskom i Državnom odvjetništvu RH, a kojim se izbor zamjenika državnih odvjetnika usuglašava s odredbama čl. 22. st. 2. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, na način da se prilikom imenovanja zamjenika državnih odvjetništava mora voditi računa o zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina te da se pripadnici nacionalnih manjina, kod podnošenja prijava na objavljeno slobodno mjesto, mogu pozvati na ostvarivanje prava koja im pripadaju sukladno navedenom zakonu.

Kako se Konačnim prijedlogom zakona, između ostaloga, želi urediti sadržaj godišnjeg izvješća Državnog odvjetništva koja se dostavljaju Vladi RH i Hrvatskome saboru na način da ono treba sadržavati podatke o radu državnih odvjetništava na području kaznenog, građanskog i upravnog prava, pravnu problematiku pojedinih područja, pregled organizacije i stanja kadrova, te prijedloge za unapređenje rada, istaknuto je da će Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i dalje pratiti rad Državnog odvjetništva u svom djelokrugu utvrđenim čl. 71. Poslovnika Hrvatskoga sabora, kroz rasprave o godišnjim izvješćima Državnog odvjetništva. Stoga je potrebno imati u vidu i prijedloge i primjedbe koje su članovi Odbora iznosili prilikom takvih rasprava i uvrstiti ih u sljedeća izvješća. Na primjer, imajući u vidu nadopunu čl. 89. Kaznenog zakona kojim se definira zločin iz mržnje, članovi Odbora su prilikom razmatranja izvješća za 2005. istaknuli da u sljedećem izvješću o radu državnih odvjetništava (za 2006. godinu) očekuju da će biti izneseni i analizirani podaci u svezi ovog kaznenog djela. Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na 52. sjednici održanoj 23. siječnja 2007. godine, razmatrao je Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije u razdoblju od 01. listopada 2005. do 30. listopada 2006. godine, koje je Vijeće dostavilo Hrvatskom saboru svojim aktom (Klasa: 612-12/06-01-113, Urbroj: 567-01/06-01) od 07. prosinca 2006. godine.

Odbor je raspravu proveo kao zainteresirano radno tijelo, posvećujući posebnu pažnju obvezi Vijeća da osigurava nadzor nad provedbom odredbi Zakona o elektroničkim medijima u vezi s  programskim načelima i drugim obvezama nakladnika koji obavljaju djelatnost  radija i televizije da svojim programskim sadržajima (čl. 12. Zakona): objavljuju istinu, poštuju ljudsko dostojanstvo, ljudska prava i temeljne slobode, pridonose slobodnom oblikovanju mišljenja i uvjerenja, objektivnom informiranju, promiču međusobno razumijevanje i osjećaj javnosti za pravdu, brane demokratske slobode i promiču razumijevanje za pripadnike nacionalnih manjina.

Odbor je također razmotrio i raspodjelu sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, koji ima izniman značaj za ostvarivanje ciljeva utvrđenih spomenutim Zakonom.

Iznesena je načelna primjedba, da bi Vijeće u svojim izvješćima koja podnosi Saboru ubuduće trebalo podastrijeti više relevantnih činjenica na osnovu kojih bi bilo moguće ocijeniti u kojoj mjeri nakladnici ispunjavaju zakonom utvrđene obveze.

Ponovno je upozoreno, kao i u raspravi o prošlom Izvješću Vijeća (za razdoblje 25.5.2004.-30.09.2005.g.), da elektronički mediji ne osiguravaju odgovarajući pristup nacionalnih manjina postajama HRT-a, te regionalnim i lokalnim radio i TV postajama, odnosno da se ne pridržavaju obveza utvrđenih člankom 18. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, te Zakonom o elektroničkim medijima i Europskom  poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima. Naglašeno je da  je na problem nedovoljne prisutnosti regionalnih ili manjinskih jezika na javnoj televiziji i lokalnim radio postajama u Hrvatskoj ukazalo i Vijeće Europe, u vezi s čim je Odbor ministara Vijeća Europe dao i svoje preporuke (2005.g.).

Posebno značajnu ulogu u realizaciji ovog manjinskog prava, istaknuto je u raspravi, trebao bi imati Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u koji se slijevaju značajna sredstva i koji ima zakonom utvrđenu zadaću da potiče emitiranje programskih sadržaja na lokalnoj i regionalnoj razini, osobito važnih za ostvarivanje prava građana na javno informiranje, poticanje kulturnog stvaralaštva, obrazovanja, znanosti i umjetnosti, te posebnih programa na područjima od posebne državne skrbi i  programskih sadržaja za nacionalne manjine, pri čemu je Zakonom o elektroničkim medijima utvrđeno da je objavljivanje programskih sadržaja za potrebe nacionalnih manjina od interesa za Republiku Hrvatsku.

Međutim, naglašeno je da podatak da je od 148 nakladnika radija i televizije s koncesijama nižim od nacionalne razine samo njih 16 ponudilo emisije namijenjene nacionalnim manjinama, govori o iznimno malom interesu nakladnika za tu vrstu programskih sadržaja. S druge strane, imajući u vidu činjenicu da se svi nakladnici zainteresirani za sredstva Fonda te da se redovito javljaju na natječaje za raspodjelu sredstava, u raspravi je izraženo mišljenje da  upravo taj interes za sredstva pruža mogućnost Vijeću da politikom raspodjele sredstava, odnosno odgovarajućim bodovanjem programskih sadržaja za nacionalne manjine, poveća interes nakladnika i stimulira ih za emitiranje te vrste programskih sadržaja.

Istaknuto je, također, da bi pri donošenju odluka o raspodjeli sredstava Fonda, kao i pri obavljanju nadzora nad provedbom zakonskih odredbi o programskim načelima i obvezama nakladnika, Vijeće trebalo imati u vidu uz ostalo i koncepciju, duljinu trajanja i učestalost emitiranja programskih sadržaja namijenjenih nacionalnim manjinama, obzirom da nije isto da li nakladnik emisiju namijenjenu nacionalnim manjinama emitira dnevno, tjedno ili mjesečno, da li s trajanjem od 15 ili 30 minuta, kao i da li se radi o emisiji s raznovrsnim prilozima od interesa za manjinu ili se sve svede na razgovor s pojedinim predstavnikom manjine, koji se ponekad i reemitira samo da se ispuni ugovorena minutaža. Iz navedenih razloga, potrebno je da Vijeće obavlja učinkovit nadzor namjenskog trošenja odobrenih sredstva, kako bi se  sredstva stvarno i koristila za svrhu za koju su odobrena.     

Zatraženo je također da Vijeće više pažnje posvetiti primjeni Zakona o ravnopravnosti spolova u elektroničkim medijima, te da u slijedećim izvješćima i to pitanje uključi u sadržaj izvješća.

Predstavnik Vijeća preuzeo je obvezu da će o pitanjima koja su na sjednici pokrenuta, a koja nisu sadržana u predmetnom Izvješću, Odboru dostaviti tražene podatke.   

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio Hrvatskom saboru  predložiti da donese sljedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije u razdoblju od 01. listopada 2005. do 30. listopada 2006. godine.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 52. sjednici održanoj 23. siječnja 2007. godine, Izvješće o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2005. godinu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 21. prosinca 2006. godine.
 
Odbor je navedeno Izvješće razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.

Članovi Odbora su posebno istaknuli činjenicu da je neosporno da Uprava za zatvorsku sustav ulaže velike napore kako bi se osiguralo ostvarivanje zakonskih obveza i poštivanje ljudskih prava sukladno odredbama Zakona o izvršenju kazne zatvora, imajući u vidu iznimno teške uvjete u kojima se njihov rad odvija i nedostatna financijska sredstva kojima raspolažu.

U raspravi je naglašena važnost određivanja razumnog roka u kojem je nadležno tijelo dužno podnijeti izvješće o svome radu za prethodnu godinu. Na taj način se ne bi događalo da se početkom 2007. godine raspravlja o izvješću za 2005. godinu, a osim toga, ukoliko bi se izvješće razmatralo neposredno nakon završetka godine za koju se podnosi izvješće, dala bi se mogućnost interveniranja kroz određene odluke s ciljem ostvarivanja pretpostavki za poboljšanje stanja.

O stanju ljudskih prava u zatvorima, kaznionicama i odgojnim zavodima u Republici Hrvatskoj za 2005. godinu Odbor je bio upoznat kroz Izvješće pučkog pravobranitelja koje je razmatrao na svojoj 37. sjednici održanoj 9. ožujka 2006. godine.
Odbor je tada donio zaključke u kojima je izrazio zabrinutost u vezi sa stanjem u pojedinim zatvorskim ustanovama u kojima je konstatirano kršenje nekih temeljnih ljudskih prava (nedostatak elementarnih uvjeta za boravak: premali prostor, nemogućnost izlaska u šetnju, problemi sa zagrijavanjem prostorija, nedostatak osnovnih higijenskih uvjeta, potreba za češćom deratizacijom i dezinsekcijom prostora, potreba uređivanja sanitarnih čvorova, uklanjanje sjenila na prozorima gdje god je to moguće, osiguranje neophodnog standarda zdravstvene zaštite i sl.). S tim u vezi Odbor je zatražio da Ministarstvo pravosuđa izvrši hitan uvid u takve zatvorske ustanove s ciljem uklanjanja najurgentnijih problema. Također, Odbor je preporučio Vladi RH da u predmetnom Izvješću za 2005. godinu obuhvati i razmotri prijedloge, mišljenja i primjedbe iznijete u spomenutom Izvješću pučkog pravobranitelja.
Međutim, u razmatranom Izvješću za 2005. godinu predlagatelj konstatira da je Izvješće pučkog pravobranitelja dostavljeno Središnjem uredu Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i Hrvatskom saboru, ali ne izvještava što je konkretno poduzeto temeljem prijedloga i primjedbi pučkog pravobranitelja. Zatraženo je da se spomenuto Izvješće pučkog pravobranitelja inkorporira u izvješće Vlade za 2006. godinu o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda i da se iznesu precizni podaci o tome što je poduzeto na rješavanju problema na koje je pučki pravobranitelj ukazao.

Članovi Odbora su istaknuli da je u izvješću bilo potrebno jače upozoriti na sve aspekte koji utječu na kršenja ljudskih prava, ne samo na uvjete boravka, nedostatnu zdravstvenu skrb i prekapacitiranost zatvorskog sustava na koji, uostalom, utječu i drugi čimbenici kao što je dugotrajnost sudskih postupaka, nužnost restrikcija u određivanju mjere pritvora, zamjene novčane kazne kaznom zatvora i dr. Izraženo je mišljenje da bi izvješće trebalo sadržavati podatke o stegovnim postupcima protiv zatvorskih službenika koji su prekršili svoje ovlasti u postupanju prema zatvorenicima. Također je potrebno navesti koje vrste stegovnih mjera i u kojem vremenskom trajanju su poduzimane prema zatvorenicima (samica, izolacija, trajno osamljenje i sl.), imajući u vidu podatak iz izvješća da su tijekom 2005. godine 4491 puta bile primijenjene posebne mjere održavanja reda i sigurnosti.

Preporučeno je da se ubuduće izvješćem aktualiziraju ključni problemi te predlože mjere za rješavanje problema u radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda kako bi Hrvatski sabor mogao konkretnim zaključkom potaknuti rješavanje najkritičnijih problema bilo kroz osiguravanje proračunskih sredstava ili kroz donošenje potrebnih zakonskih rješenja koja bi u određenim segmentima rasteretila zatvorski sustav.

Ukazano je i na činjenicu da su u izvješću Državnog odvjetništva iznošeni podaci o smanjenom broju kaznenih dijela, dok se u ovom Izvješću govori o povećanom broju zatvorenika, koji što više prelazi kapacitete zatvorskih institucija.  S tim u vezi članovi Odbora očekuju da se kroz naredno izvješće analizira je li došlo do povećanja broja zatvorenika uslijed stupanja na snagu izmjena i dopuna Kaznenog zakona koje su išle na restriktivnije sankcioniranje pojedinih kaznenih djela. Također se traži od Ministarstva pravosuđa da donese potrebne akte kojima bi se regulirao rad za opće dobro, kao jedan vid alternativnih sankcija, odnosno zamjene za zatvorsku kaznu.

Od predlagatelja je zatraženo da se statistički podaci iz izvješća raščlanjuju i po spolu i pri tome da se obuhvate ne samo zatvorenici, već i zaposleni u zatvorskom sustavu. Vođenje ovakvih podataka je važna činjenica s aspekta rodne ravnopravnosti zajamčene Zakonom o ravnopravnosti spolova koje je potrebno dosljedno provoditi i iskazivati.

Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese slijedeći

ZAKLJUČAK

Prihvaća se Izvješće o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2005. godinu, zajedno s prijedlozima i primjedbama iznesenim u raspravi.

Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.

                                                       PREDSJEDNIK ODBORA  
dr.sc. Furio Radin