Saborske povijesne zanimljivosti

Donošenje Zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji 1916. godine

zgrada_sabora_300Sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1916. godine donio je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.

Kraljevska zemaljska vlada dostavila je Saboru na „ustavno pretresivanje“ (ocjenu usklađenosti s Ustavom) „Zakonsku osnovu o priznanju islamske vjeroispovijesti“. O tome novom aktu u zakonodavnoj proceduri izvijestio je predsjednik Sabora Edmund Lukinić pri utvrđivanju dnevnog reda 110. sjednice Sabora 28. veljače 1916., a 34 nazočna sabornika su se suglasila s njezinim uvrštenjem u dnevni red sjednice.

O zakonskoj osnovi zajednički su se očitovala dva odbora: Odbor za bogoštovlje i nauku te Odbor za pravosuđe.

„Generalna“ i „specijalna debata“ o „Izvješću kombinovanog odbora od Odbora za bogoštovlje i nauku i Odbora za pravosuđe o osnovi zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji“ te o Zakonskoj osnovi održane su 6. ožujka 1916. Nazočno je bilo 38 saborskih članova te ukupno četiri člana Kraljevske zemaljske vlade koje je predvodio ban dr. Ivan barun Skerlecz. 

Izvjestitelj dvaju saborskih odbora bio je dr. Gjuro Šurmin. U svome izlaganju on ističe „dva momenta“ važna za donošenje ovoga zakona: politički i socijalno-narodni. U političkom „momentu“, ističe saborski izvjestitelj, Vladino je obrazloženje da su zakonodavstva Austrije i Ugarske „već pitanje odnosa s muslimima u svojim državama uredile. Austrija je već 1912. godine zakonom normirala odnos muslima u svojim državnim granicama dok je Ugarska sada, ove godine, iz političkih razloga došla do toga da ovakav zakon primi u svom saboru“. 

Izvjestitelj nadalje ističe kako bi, da su hrvatske kraljevine mogle samostalno odlučivati o donošenju svojih zakona, Sabor već 1873. godine bio donio zakon o „općoj ravnopravnosti vjeroispovijesti“. Podsjeća da je Sabor tada, na prijedlog Odbora za zakonodavstvo, donio zaključak kojim poziva zemaljsku vladu da podnese „zakonsku osnovu Saboru o općoj ravnopravnosti vjeroispovijesti“. Budući da vlada to nikada nije učinila, ističe izvjestitelj, „mi smo morali specijalnim zakonima polagano da dajemo građanima svojima ona prava koja su u Austriji imali već prije, a u Ugarskoj ih dobili konačno 1895.“. 

Obrazlažući "socijalno-narodni moment", saborski izvjestitelj iznosi detaljne statističke pokazatelje o „204 duše“ koje su pri popisu stanovništva 1910. godine „pripadale muslimskoj vjeroispovijesti“. Među tih 204 muslimanska stanovnika, navodi izvjestitelj, bio je 201 muškarac i 3 žene; najveći broj muškaraca bio je u dobi od 25 do 39 godina starosti (93); 132 muškarca i ni jedna žena nisu čitali ni pisali; svega nekolicina muškaraca bili su srednji ili mali zemljoposjednici. 

O gospodarskom profilu muslimanskog stanovništva iz 1910. izvjestitelj kaže: „Gospodarske služinčadi bilo je muškaraca petorica, a ženske dvije, poljodjelskih radnika dva, bačvara, kolara i drugih zanatlija dvojica, tkalaca i ćilimara trojica, pekara dvojica, krčmara 26, a od ostalih obrta 62-jica. Trgovaca bilo je 30, k tome dolazi jedan kirijaš, na željeznici jedan radnik i od ostalih prometnih grana šestorica. Od javne službe i slobodnih zvanja kao sluga bio je jedan, u vojsci četvorica, nadničara za razne poslove desetorica, nepoznatih zanimanja dvadesetšestorica i kućne služinčadi šest muškaraca. Od ženskih bila je jedna radnica i nepoznatog zanimanja jedno čeljade“. 

Zaključno, saborski izvjestitelj Šurmin napominje kako je ovdje riječ o zakonskoj osnovi deklarativne naravi - o tome da se „islamska vjeroispovijest uvršćuje među one vjeroispovijesti koje su zakonom priznate u Hrvatskoj“. Napominje kako će „građanski položaj muslima“ „ovisjeti o našim prilikama, to će ovisiti o shvaćanju ovoga Sabora i o onome što će poslije rata nadoći za rješavanje ovakih teških – za sad pitanja“.

Saborski izvjestitelj naglašava kako će se i ovaj zakon izgrađivati „s potpunim obzirom na naš narodni i kulturni razvoj“ te poziva na njegovo prihvaćanje. 

Nakon saborskoga izvjestitelja Šurmina, izvješće je podnio predstavnik Kraljevske vlade, odjelni predstojnik za bogoštovlje i nauku Stjepan Tropsch. 

Tropsch kaže: „Zakonom priznati jednu vjeroispovijest znači dati joj pravo zajedničkog javnog ispovijedanja vjere i dati joj značaj privilegirane javne korporacije, jer država smatra njezinu svrhu i njezin opstanak korisnim i potrebnim za dobrobit svojih građana. Službenici takove konfesije smatraju se javnim organima, te uživaju osobite povlastice, kao na pr. u pogledu vojne dužnosti, u pogledu plaćanja opć. nameta, kao i u pogledu drugih građanskih dužnosti (…). Ovakova konfesija uživa posebnu kaznenopravnu zaštitu za sebe i za svoje građane; pruža joj se državna pomoć kod izvršavanja njezinih odluka, a imovina njezina uživa neke povlasti na području civilnog prava. Sve to čini položaj jedne zakonom priznate konfesije privilegovanim, i zato s priznanjem postaje svaka konfesija privilegovanom korporacijom javnoga prava“. 

Vladin izvjestitelj Tropsch nadalje ističe: „Islam ne spada kod nas među konfesije koje su zakonom priznate, ali nije ni nedopuštena konfesija. Prema tome, bili su muslimi kod nas ograničeni na vršenje svoje pobožnosti tek unutra obitelji, a nisu smjeli izvršavati svoju pobožnost niti zajednički niti javno, a njihova vjera nije uživala nikakove zaštite“. 

O tome što donošenje ovoga zakona mijenja, Tropsch kaže: „Ovom se zakonskom osnovom ide za tim da im se omogući, kao i ostalim zakonom priznatim konfesijama, javno ispovijedati svoju vjeru, podizati džamije, osnivati zaklade i td., daje im se uopće mogućnost da se organiziraju kao vjerozakonska zajednica“.

Tropsch se nadalje osvrće na temeljne pojmove iz zakonske osnove: „Slobodan sam spomenuti da se pod izrazom „vjeroispovijest“ ili „konfesija“ razumijevaju organizirani pripadnici jedne vjere. Ako se radi o sljedbenicima koje kršćanske vjere, onda se zove njihova organizacija „crkva“, a ako se radi o nekršćanskoj konfesiji onda se njihova organizacija zove „vjerozakonska zajednica““. 

"Generalna" i "specijalna debata", u kojima su osim izvjestitelja sudjelovali zastupnici Starčevićeve Stranke prava, završene su 6. ožujka 1916. godine.  

Osnova zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji prihvaćena je bez rasprave, jednoglasno u trećem čitanju 7. ožujka 1916. Prema tadašnjoj proceduri, nakon izglasavanja u Saboru, osnova zakona upućivala se u Beč na carsku suglasnost (previšnja sankcija). Zakon je stupao na snagu nakon dobivene carske suglasnosti. 

Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji stupio je na snagu 27. travnja 1916. godine. 

*Izvor: 
Stenografski zapisnici Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, petogodišta 1913–1918, sv. III, god. 1915. i 1916, Zagreb, 1916, str. 637.–883. 

Jedinstveni staleški Sabor

Stalno smanjenje hrvatskog kraljevstva, kao rezultat turskih osvajanja u 16. stoljeću, uvjetovalo je spajanje slavonskog i hrvatskog sabora u jedinstveni staleški sabor.

Reljef sv. Josipa u Saboru - podsjetnik na saborsku odluku iz 1687. godine

Hrvatski je sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine, na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, jednoglasnom odlukom proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskoga kraljevstva.

Deklaracija o načelima ponašanja sudionika u izborima za Sabor 1990. godine

Uoči provedbe višestranačkih izbora za izbor zastupnika u Sabor 1990. bila je donesena Deklaracija o načelima ponašanja sudionika u izborima.  Deklaraciju je donio Republički odbor za nadzor izbora kojemu je na čelu bio, po svome položaju, tadašnji predsjednik Ustavnoga suda RH Jadranko Crnić. Odluku o imenovanju sedam članova toga odbora donio je Sabor na sjednici Društveno-političkog vijeća 7. ožujka 1990. godine. 

Iz povijesti saborskih poslovnika

Poslovnik Hrvatskoga sabora je akt utemeljen na Ustavu Republike Hrvatske, a njime se propisuje postupak donošenja odluka, unutarnje ustrojstvo i način rada parlamenta. Prvi poslovnik hrvatskoga parlamenta donesen je 1861. godine na sjednici Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Ustroj Sabora od Drugog svjetskog rata do samostalne Hrvatske

Hrvatski sabor je nakon Drugog svjetskog rata do stvaranja samostalne Hrvatske više puta mijenjao organizacijski ustroj. Prvim Ustavom Narodne Republike Hrvatske iz 1947. Sabor je bio jednodomno vrhovno tijelo državne vlasti. Saborski Prezidij obavljao je funkcije kolektivnog državnog poglavara, a po potrebi i saborskog plenuma.

Sabor u vrijeme narodnih vladara

Skup narodnih predstavnika sazvan radi raspravljanja i odlučivanja o pitanjima važnim za zajednicu u cjelini ili jednog njezinog dijela nazivao se tijekom hrvatske prošlosti različitim nazivima. Stanak, shod, shodište, spravišće, sbor, sborište, sabor, vijeće, skupština, nazivi su među kojima je najčešće bio i ostao u upotrebi naziv: sabor.

"Slavonski sabor" - prvi sabor sjeverno od Gvozda

Prvi poznati sabor sjeverno od Gvozda (najvjerojatnije Petrova gora) poznat kao „slavonski sabor“ održan je u Zagrebu 20. travnja 1273. godine za banovanja Matije Čaka Trenčinskoga. Na njemu su plemići i slobodni vojnici (jobogioni) sastavili i dali banu na potvrdu "prava kraljevstva i banovine" u 33 članka.

Zasjedanje prvog Općeg sabora Kraljevine Dalmacije i Hrvatske 1350. godine

Hrvatska se nakon uspostavljanja personalne unije s Mađarskom dijelila administrativno na dvije banovine: slavonsku - zemlje sjeverno od Gvozda i hrvatsko-dalmatinsku - južno od Gvozda.

"Krvavi križevački sabor" 1397. godine

Nezadovoljni vladanjem hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda kao i činjenicom da je doživio poraz od turske vojske te se nije znalo je li uopće živ, hrvatski narod 1396. godine za novog kralja izabire napuljskog kralja Ladislava. Time se stvara hrvatska liga koju predvodi ban Stjepan Lacković.

Sabor u Zdencima 1478. godine

Dolaskom Turaka na hrvatske granice te njihovim stalnim pljačkaškim pohodima ugroženost Slavonije rasla je iz dana u dan. Iz tog razloga mađarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin je 1472. priznao Slavoniji pravo da, radi jačanja vlastite obrane, ne plaća puni ratni porez nego samo polovicu.

Sabor u Cetinu 1527. godine

Smrt mađarsko-hrvatskog kralja Ludovika II. i teški vojni poraz na Mohačkom polju 1526. godine nametali su politici hrvatskog i mađarskog plemstva tri važna zadatka: izbor novoga kralja, okupljanje snaga i nastavak borbe protiv Turaka.

Konačno ustrojstvo staleškog Sabora

Staleško ustrojstvo Sabora, započeto u 13. stoljeću, svoju je konačnu verziju dobilo u 17. stoljeću

Prva saborska samostalnost

Saborska zasjedanja su se do 16. stoljeća održavala isključivo po nalogu ili ovlaštenju kralja. S obzirom na neposrednu ratnu opasnost i nužnost hitnih održavanja sabora, kralj Maksimilijan Habsburg je 1567. priznao pravo hrvatsko-dalmatinsko-slavonskom banu da može samostalno, prema vlastitoj procjeni, sazvati Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.

Hrvatska kraljevinska konferencija iz 1729. donijela prvi proračun hrvatskoga kraljevstva

Budući da su u ratu za oslobođenje od Turaka tijekom sedamnaestog stoljeća mahom sudjelovali hrvatski velikaši i plemići, postalo je vrlo upitno njihovo sudjelovanje na saborskim zasjedanjima, a time i pravodobno bavljenje financijskim, upravnim i drugim poslovima iz saborske nadležnosti.

"Zahtijevanja naroda" - početak modernog Sabora

Zasjedanje „Narodne skupštine“ 25. ožujka 1848. godine u dvorani Narodnog doma u Zagrebu, kao posljedica ilirskog pokreta i društvenih prevrata diljem Europe polovinom 19. stoljeća, smatra se početkom modernog hrvatskog parlamenta. Zasjedanje je važno zato što su prvi put na zasjedanju sudjelovali svi društveni slojevi koji su predstavljali Trojednu Kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.

Odluke Banskog vijeća uoči sabora 1848. godine

Zasjedanju sabora iz 1848. godine prethodila je rasprava u Banskom vijeću o saborskom izbornom redu (izborni sustav) koji je definirao kakav treba biti novi sabor kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Saborski izborni red iz 1848. godine

Kontinuitet staleških sabora koji je važio do 1847., prekinut je 1848. godine kada se po prvi put saziva sabor u koji su neposredno i posredno birani njegovi zastupnici.

5. lipnja 1848. - prvi reprezentativni Sabor

Tijek društveno - političkih zbivanja u Hrvatskoj doveo je 1848. godine do uspostavljanja novog predstavničkog Hrvatskog sabora - modernog hrvatskog parlamenta koji je po prvi puta u povijesti izabran putem javnih izbora.

Govorništvo u Saboru

Od davnina se od sabornika tražilo da govore slobodno, bez čitanja govora zapisanog na papiru, budući da je takav govor uvjerljiviji i ima jači učinak od čitanja teksta.

Prve hrvatske saborske novine iz 1848. godine

Zasjedanja Hrvatskog sabora do 1848. godine i do preustroja iz staleške u predstavničku parlamentarnu instituciju rijetko su bila praćena tiskanom riječi, a nije objavljen ni jedan tiskani zapisnik. O dotadašnjem radu Sabora objavljeno je tek nekoliko informacija u tadašnjim zagrebačkim listovima „Agramer politische Zeitung“ i „Ilirske narodne novine“.

„Lijepa naša domovino“- put od stotinu godina do statusa hrvatske himne

U studenom 2005. godine obilježena je 170. obljetnica nastanka stihova pjesme „Horvatska domovina“ čiji su dijelovi postali stihovi hrvatske državne himne „Lijepa naša domovino“.

Reducirani saborski izborni red za izbore 1861. godine

Izbori za prvi neposredno izabran Sabor održali su se 1848. godine na temelju prvih pisanih izbornih pravila - Saborskog izbornog reda koji je donijelo Bansko vijeće. Ipak izborno pravo bilo je ograničeno nizom cenzusa – imovinskim, obrazovnim, spolnim. Pravo glasa imalo je otprilike dva i pol posto ukupnog muškog stanovništva unutar granica civilne i vojne Hrvatske.

"Veliki" Sabor iz 1861. godine

Sabor iz 1861. godine činile su mnoge ugledne osobe iz hrvatskog javnog života, pa se ovaj Sabor naziva najintelektualnijim Saborom.

Hrvatska pragmatička sankcija iz 1712. godine

Samostalna i suverena odluka Hrvatskoga sabora o pragmatičkoj sankciji iz 1712. godine navedena je u Ustavu Republike Hrvatske kao jedno od izvorišnih osnova tisućljetne nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti, a time i povijesnog prava hrvatskog naroda na punu državnu suverenost.

Škrinja privilegija

Sve do 17. stoljeća u Hrvatskoj se, kao i svuda u Europi, arhivska građa čuvala po crkvama i samostanima gdje su se pohranjivale važne listine i oporuke. Zemaljski protonotar, magistar Ivan Zakmardi Dijankovečki, dao je izraditi hrastovu škrinju u kojoj su se čuvale temeljne isprave hrvatske države.

Najstariji zapisnici sa sjednica Sabora

Najstariji zapisnici sa sjednica Hrvatskoga sabora, koji čine fond saborske knjižnice, su iz 1861. godine kada je zasjedao „veliki“ Sabor, nazvan tako zbog kvalitete zastupnika, ali i rezultata koje je postigao u svom šestomjesečnom radu.