Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 55. sjednici održanoj 21. veljače 2007. godine, Prijedlog zakona o tajnosti podataka, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 25. siječnja 2007. godine.
Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje jednog od temeljenih prava građana RH - prava na informaciju, ali i kroz osiguravanje veće otvorenosti tijela javne vlasti prema građanima s ciljem promoviranja i razvijanja demokratskih standarda zemlje.
Pri razmatranju ovog zakonskog prijedloga Odbor polazi od ustavne odredbe prema kojoj svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (čl. 16. st.2. Ustava RH), imajući u vidu i Preporuku Vijeća Europe o pravu na pristup službenim dokumentima prema kojoj „ograničenja moraju biti precizno utvrđena zakonom, moraju biti nužna u demokratskom društvu te razmjerna cilju zaštite“ (Rec(2002)2 od 21. veljače 2002., točka 4.).
S tim u vezi članovi Odbora su istaknuli važnost razrađivanja načela razmjernosti i načela javnog interesa kroz predloženi zakon.
Kako bi se to osiguralo, potrebno je uspostaviti mehanizme kontrole provedbe zakona. Izuzev za inspekcijski nadzor postupka klasifikacije i deklasifikacije podataka, koji bi prema prijedlogu zakona trebao provoditi Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, nema tijela koje bi provjeravalo odluke o klasifikaciji podataka, osiguravalo ravnotežu između tajnosti/sigurnosti i kontrole javnosti, odnosno koje bi štitilo interes javnosti te pravo građana na pristup informacijama. Ovaj Prijedlog zakona predviđa mogućnost da vlasnik podatka, kada je to u interesu javnosti, drugog tijela, pojedinca ili u znanstvene svrhe, mora razmotriti odgovarajući zahtjev te je, ukoliko ne postoji ugroza definirana čl. 6., 7., 8. i 9. ovog Zakona, dužan donijeti odluku o uklanjanju stupnja tajnosti podatka, odnosno dužan je osloboditi osobu obveze čuvanja tajnosti podataka. Međutim, ponuđeno rješenje je upitno jer test javnog interesa provodi isto tijelo koje je neku informaciju proglasilo tajnom. Stoga je stav članova Odbora da ovo ispitivanje interesa javnosti treba provoditi neovisno tijelo, polazeći od postavke da je tajnost izuzetak, a ne pravilo, te da bi neovisno tijelo trebalo i educirati građane i državna tijela, posredovati između njih i vršiti nadzor nad provođenjem zakona i interesom javnosti. Jedan od prijedloga za rješavanje ovog problema je da se pristupi izmjenama Zakona o pravu na pristup informacijama koje bi omogućile uvođenje institucije povjerenika za informacije.
Prijedlogom zakona se predviđa da će Vlada RH donijeti Uredbu o načinu označavanja stupnja tajnosti klasificiranih podataka i Uredbu o sadržaju i načinu vođenja evidencije o izvršenim uvidima i postupanju s klasificiranim podacima, a da će državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima (nekoliko tisuća takvih tijela), uz prethodnu suglasnost Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, donijeti Pravilnik o kriterijima za određivanje stupnjeva tajnosti. Članovi Odbora su mišljenja da bi temeljene kriterije za određivanje stupnjeva tajnosti trebalo zakonski urediti, kao što bi trebalo zakonski riješiti pitanje evidencije klasificiranih podataka (kroz jedinstvenu arhivu, odnosno registar). Također iz prijedloga nije jasno jesu li navedene uredbe i pravilnici javni ili tajni.
Izraženo je mišljenje da su novi stupnjevi tajnosti: vrlo tajno, tajno, povjerljivo i ograničeno, preširoko definirani. Nije jasno što znače pojmovi „nepopravljiva šteta“, „teško naštetiti“ ili „može naštetiti“ kao argument za klasificiranje podataka određenim stupnjem tajnosti. Posebno je upitan stupanj tajnosti „ograničeno“, jer bi se mogao primijeniti na gotovo sve podatke u posjedu tijela javne vlasti na svim razinama. Riječ je o podacima „čije bi neovlašteno otkrivanje moglo naštetiti djelovanju i izvršavanju zadaća državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima“, a tajnim ih mogu odrediti i čelnici tijela jedinica lokalne samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima, čime se znatno proširuje krug osoba, odnosno ovlaštenika koji klasificiraju podatke, a da pritom nije sigurno jesu li za to osposobljeni i hoće li dolaziti do zloupotrebe takve ovlasti.
Također, pojam „neklasificiranog podataka“ koji nema utvrđeni stupanj tajnosti, a za koji su zakonom ili drugim propisima utvrđena ograničenja uporabe samo u službene svrhe, nije dovoljno obrazložen, te nije jasno radili se o tajnom ili javnom podatku.
Imajući u vidu ustavnu odredbu da novinari imaju pravo na slobodu izražavanja i pristup informaciji (čl.38..st.3.), nije jasno kakvu će odgovornost snositi ukoliko prekrše odredbu čl.21. st.1. Prijedloga zakona prema kojoj „ako se klasificirani podatak uništi, otuđi ili učini dostupnim neovlaštenim osobama, vlasnik podatka poduzima sve potrebne mjere za otklanjanje nastajanja mogućih štetnih posljedica, pokreće postupak za utvrđivanje odgovornosti i istodobno izvještava Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost“. Članovi Odbora su mišljenja da je potrebno pojasniti na koji će se način sankcionirati kršenje ovoga zakona.
Kako je važećim Zakonom o zaštiti tajnosti podataka (NN 108/96) uređena zaštita poslovne tajne, a ovim prijedlogom se ona ne uređuje, uz obrazloženje kako u sustavima zapadnih demokracija nije uobičajeno regulirati pojmove poslovne i profesionalne tajne, izneseno je mišljenje da se preispita potreba uređivanja poslovne tajne na način da takav podatak mora biti unaprijed određen i označen, uz propisivanje načina rukovanja i osoba zaduženih za čuvanje i rukovanje takvim podacima.
Kada je riječ o podzakonskim aktima ukazano je na to da oni svojim sadržajem, kao i u postupku primjene, mogu imati izravan utjecaj na ostvarivanje ljudskih prava. Imajući u vidu tu činjenicu, Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (čl.35., NN 49/02) utvrđeno je da su radna tijela Hrvatskoga sabora i pučki pravobranitelj ovlašteni pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom radi ocjene suglasnosti zakona i drugih propisa s Ustavom i zakonom. Rečeno je da ni podzakonski akti koji će se donositi temeljem ovog zakona ne mogu biti izuzeti od mogućnosti provjere njihove ustavnosti/zakonitosti, a osobito iz razloga što je dosadašnja praksa postupanja sigurnosno obavještajnih službi u pojedinim slučajevima kroz primjenu podzakonskih akata rezultirala potrebom da se osigura provedba navedene odredbe Ustavnog zakona.
Naglašeno je stoga da je potrebno u Zakon o tajnosti podataka i Zakon o informacijskoj sigurnosti ugraditi instrumente koji će osigurati mogućnost razmatranja podzakonskih akata i uvida u te akte od strane radnih tijela Hrvatskoga sabora i pučkog pravobranitelja.
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“, 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese sljedeći
Z A K LJ U Č A K
1. Prihvaća se Prijedlog zakona o tajnosti podataka.
2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja iznijeti u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA dr. sc. Furio Radin