Hrvatska se nakon uspostavljanja personalne unije s Mađarskom dijelila administrativno na dvije banovine: slavonsku - zemlje sjeverno od Gvozda i hrvatsko-dalmatinsku - južno od Gvozda.
U obuzdavanju i slamanju hrvatsko-dalmatinskih velikaša kraljevi Karlo I. Robert i njegov nasljednik Ludovik I. imali su podršku hrvatsko-dalmatinskog plemstva zbog njegove ugroženosti od tih velikaša. Ono se nije moglo ni okupljati u svoje sabore sve do potpunog učvršćenja ojačale kraljeve vlasti. Kad je kraljeva vlast postala jaka i dominantna, osobito za Ludovika I., plemstvo je gledalo u kralju svoga zaštitnika.
Da bi i samo pridonosilo svojoj samozaštiti, ono se otada međusobno staleški povezivalo, stvorivši staleški savez plemstva "dvanaest plemena kraljevine Hrvatske" da bi, tako udruženi, sigurnije sačuvali svoje stare povlastice (pravo na vlastiti posjed, na svoje plemićko sudstvo, na oslobođenost od plaćanja poreza). Predstavnici toga plemstva - najvjerojatnije s privolom tadašnjeg hercega Stjepana, brata kralja Ludovika I. - pristupili su najzad u tim povoljnijim uvjetima i uspostavili svoj staleški sabor.
Prvo poznato zasjedanje tog Općeg sabora Kraljevina Dalmacije i Hrvatske (Congregatio generalis regnorum Dalmatiae et Croatiae) održano je 1350. u Podgrađu. Podgrađe se nalazi na platou istočno od Benkovca. Od tog vremena postojala su u hrvatskom kraljevstvu dva staleška sabora: slavonski i hrvatsko-dalmatinski.
Dalmatinsko-hrvatski sabor zasjedao je najčešće u Kninu, dok je slavonski sabor najčešće zasjedao u Zagrebu, ali s vremena na vrijeme i u Križevcima.