Smrt mađarsko-hrvatskog kralja Ludovika II. i teški vojni poraz na Mohačkom polju 1526. godine nametali su politici hrvatskog i mađarskog plemstva tri važna zadatka: izbor novoga kralja, okupljanje snaga i nastavak borbe protiv Turaka.
Veći dio hrvatskog plemstva smatrao je da je potrebno povezivanje s Austrijom zbog djelotvornije obrane od Turaka i stoga su odlučili da austrijskog nadvojvodu Ferdinanda I. Habsburga izaberu za kralja.
Slavonski su staleži stoga na svom saboru 23. rujna 1526. u Koprivnici zaključili poslati mu izaslanstvo te je 10. studenog 1526. sklopljen ugovor između nadvojvode Ferdinanda i kneza Krste Frankopana o Ferdinandovu pristajanju da brani hrvatske prostore i prizna postojeće povlastice hrvatskoga plemstva.
Sabor je potom sazvan za zadnji dan godine, 31. prosinca 1526. u Cetinu. Austrijska i hrvatska strana najprije su razmotrile "prava na temelju kojih bi Ferdinand mogao postati hrvatskim kraljem" i "utvrdili da takvo pravo postoji". Potom su hrvatski staleži istakli "svoja prava i prava Hrvatske Kraljevine", koja bi Ferdinand I. trebao priznati i poštovati", te kad su i "u tome postigli suglasje s poslanicima nadvojvode Ferdinanda, prišli su izboru" i taj izbor Ferdinanda za hrvatskoga kralja "svečano proglasili na samu Novu godinu, na misi održanoj u samostanskoj crkvi franjevačkog reda male braće".
Tim istim činom proglašenja Ferdinanda I. za hrvatskoga kralja proglašena je i njegova supruga Ana hrvatskom kraljicom. U izbornoj ispravi je istaknuto da su ugarski staleži i redovi, 16. prosinca 1526. u Požunu, izabrali Ferdinanda za kralja "prema zakonima i pravima Kraljevstva Ugarskoga", da je Ferdinand "već više godina" potpomagao staleže i redove Kraljevine Hrvatske u obrani od Turaka "da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i od države kršćanske", te da ga i ovi staleži jednoglasno, 1. siječnja 1527. u Cetinu, izabraše za kralja i njegovu suprugu Anu za kraljicu "cijele Kraljevine Hrvatske", davši pritom njima i njihovim nasljednicima "prisegu dužne vjernosti i poklonstva".
Povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstain, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Pichler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državotvornosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Povelju su sa svojim pečatima potvrdili: Andrija Tuškanić, Ivan Karlovič, Nikola Zrinski, otac Nikole Šubića Zrinskog, Juraj Frankopan, Vuk Frankopan i Stjepan Blagajski. Na sredini se nalazi pečat Kraljevine Hrvatske sa 64 crveno-bijela polja.