Sve do 17. stoljeća u Hrvatskoj se, kao i svuda u Europi, arhivska građa čuvala po crkvama i samostanima gdje su se pohranjivale važne listine i oporuke.
Zemaljski protonotar Ivan Zakmardi Dijankovečki 1641. bio je izabran za člana komisije koja je imala zadatak pregledati i popisati isprave, zakone i privilegije Hrvatskoga Kraljevstva.
U tu svrhu Dijankovečki je dao izraditi hrastovu škrinju za čuvanje temeljnih isprava Kraljevstva. Škrinja je stavljena u uporabu 23. prosinca 1643. Škrinja je imala zaštitnu bravu koja se otključavala s tri različita ključa. Jedan je čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar. Tim su se redom ključevi stavljali u bravu i tek se tada mogla otvoriti.
Stavljanjem u uporabu Škrinje privilegija Kraljevstva 1643. Dijankovečki je postavio temelje hrvatskom Zemaljskom arhivu.
Škrinja privilegija Kraljevstva (Cista privilegiorum Regni) imala je samo simbolično značenje jer se u nju mogao smjestiti tek neznatan dio isprava.
Zbog toga je Sabor odredio da se Škrinja privilegija, koja je od 1643. bila pohranjena u prostoriji iznad sakristije stolne crkve na Kaptolu, 1763. prenese u Zemaljsku kuću na Markovu trgu.
Preostali spisi preneseni su 1840. u Banske dvore gdje se, od tada pa sve do preseljenja 1913. u novu, zajedničku zgradu sa Sveučilišnom knjižnicom, nalazio Zemaljski arhiv.
Škrinja se danas čuva u Državnom arhivu u Zagrebu.