Sve do 17. stoljeća u Hrvatskoj se, kao i svuda u Europi, arhivska građa čuvala po crkvama i samostanima gdje su se pohranjivale važne listine i oporuke. Zemaljski protonotar, magistar Ivan Zakmardi Dijankovečki, dao je izraditi hrastovu škrinju u kojoj su se čuvale temeljne isprave hrvatske države. Bilo je to 23. prosinca 1643. Škrinja je imala zaštitnu bravu koja se otključavala s tri različita ključa. Jedan je čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar. Tim su se redom ključevi stavljali u bravu i tek se tada mogla otvoriti. Škrinja je imala samo simbolično značenje jer se u nju mogao smjestiti tek neznatan dio isprava.
Zbog toga je Hrvatski sabor odredio da se škrinja privilegija, koja je od 1643. bila pohranjena u prostoriji iznad sakristije stolne crkve na Kaptolu, godine 1763. prenese u Zemaljsku kuću na Markovu trgu. Preostali spisi preneseni su 1840. u Banske dvore gdje se, od tada pa sve do preseljenja 1913. u novu, zajedničku zgradu sa Sveučilišnom knjižnicom, nalazio Zemaljski arhiv.