Skup narodnih predstavnika sazvan radi raspravljanja i odlučivanja o pitanjima važnim za zajednicu u cjelini ili jednog njezinog dijela nazivao se tijekom hrvatske prošlosti različitim nazivima. Stanak, shod, shodište, spravišće, sbor, sborište, sabor, vijeće, skupština, nazivi su među kojima je najčešće bio i ostao u upotrebi naziv: sabor.
Prvi hrvatski sabori bilježe se još u vrijeme narodnih vladara, knezova a kasnije kraljeva (7. - 12. stoljeća). U to vrijeme sabori su rezultat potrebe društvenog života kako bi se nametnuo potreban sustav pravila i stvorila osobna i imovinska sigurnost. Neki sabori bili su regionalni dok su drugi bili i državni skupovi na kojima su plemenski čelnici (župani) zajedno s istaknutim ratnicima birali knezove. Izabiranje Vladislava za kneza primorske Hrvatske 821. godine prvi je zabilježeni državni sabor Hrvata. Saborovanje se održavalo na otvorenim prostorima u blizini kneževa dvora ili poznatije crkve, a ako je trajalo više od jednog dana, na tom se mjestu podizao šator.
Osim svjetovnih, u Hrvatskoj su se održavali i crkveni sabori od kojih su neki imali i političko značenje zbog određivanja područja pod jurisdikcijom crkvene vlasti, veličine crkvenih posjeda i službenog jezika bogoslužja.
Prelaskom Hrvatske iz kneževine u kraljevinu 925. godine državni sabori postali su i krunidbeni. Posljednji krunidbeni hrvatski sabor bio je 1089. prigodom krunidbe kralja Stjepana II.