Sabor iz 1861. godine činile su mnoge ugledne osobe iz hrvatskog javnog života, pa se ovaj Sabor naziva najintelektualnijim Saborom.
Većinska stranka u Saboru iz 1861. godine bila je Narodna stranka, a zastupala je ideju federalizacije Habsburške monarhije te otpor Beču uz istovremeno povezivanje s Ugarskom. U skladu s tim donesen je zakon, poznat kao član 42. Sabora iz 1861., koji definira odnos s Ugarskom kroz priznanje samostalnosti Hrvatske u poslovima uprave, sudstva, školstva i bogoštovlja. Samo je malobrojna tadašnja Stranka prava smatrala da Hrvatska mora težiti potpunoj samostalnosti uz mogućnost da s ostalim zemljama Monarhije zadrži zajedničkog vladara.
Značenje Sabora iz 1861. godine je u zahtjevu za obnovom cjelokupnosti Hrvatske (pripojenje Dalmacije i razvojačenje Vojne krajine) te razvijanju zakonodavne aktivnosti s ciljem izgradnje institucija modernog građanskog društva. Mnoge rasprave Sabor nije dovršio jer ga je raspustio car Franjo Josip I. zbog otpora centralizmu.