Hrvatska pragmatička sankcija iz 1712. godine

pragmatička_sankcijaSamostalna i suverena odluka Hrvatskoga sabora o pragmatičkoj sankciji iz 1712. godine navedena je u Ustavu Republike Hrvatske kao jedno od izvorišnih osnova tisućljetne nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti, a time i povijesnog prava hrvatskog naroda na punu državnu suverenost. Naime, te je godine 11. ožujka, Hrvatski sabor izglasao članak VII. poznat kao Hrvatska pragmatička sankcija kojom je Habsburškoj monarhiji priznato pravo nasljeđivanja hrvatsko-ugarskog kraljevskog prijestolja i ženskoj lozi dinastije.

Prema postojećem zakonu iz 1687. godine pravo na prijestolje imao je samo muški član habsburške obitelji, a kako tadašnji car i kralj Karlo nije imao muških nasljednika, štoviše nije ni bio  oženjen, hrvatski su staleži i redovi potakli pitanje nasljedstva na saborskoj sjednici 9. ožujka 1712. godine kojom je umjesto odsutnog bana Ivana Palffya predsjedavao Emerik Eszterhazy, tadašnji biskup zagrebački.

Usvojivši tu povijesnu odluku, Hrvatski je sabor zadržao oslonac u habsburškoj dinastiji u otporu prema stalnim pretenzijama mađarskog plemstva u reduciranju hrvatskih municipalnih prava i nametanju mađarske prevlasti unutar hrvatsko-ugarske zajednice. Držeći da Hrvatska u zajednici ima svoju državnu samostalnost i da je s Ugarskom vezana jedino ličnošću kralja, hrvatski su staleži i redovi tu Odluku doživjeli kao prigodu i mogućnost jasnog očitovanja hrvatske državne posebnosti i samostalnosti da se slobodnom, samostalnom odlukom i u skladu s državnim pravom opredijele za izbor kralja.

Samo tri godine kasnije Ugarski je sabor zakonskim člankom službeno priznao da Hrvatska ima pravo na svoje zasebno, vlastito zakonodavstvo, a sam kralj Karlo priznao je kako su hrvatski sabori oduvijek imali pravo donositi zakone za svoje područje. Ta formalno-pravna priznanja nadležnosti Hrvatskoga sabora kao posljedice Odluke Hrvatskog sabora o pragmatičkoj sankciji iz 1712. godine nisu samo poboljšale položaj Hrvatske u tadašnjoj zajednici, već su postale jedan od povijesnih temelja na kojima je stvorena neovisna hrvatska država četvrt tisućljeća kasnije.