Prvi poznati sabor sjeverno od Gvozda (najvjerojatnije Petrova gora) poznat kao „slavonski sabor“ održan je u Zagrebu 20. travnja 1273. godine za banovanja Matije Čaka Trenčinskoga. Na njemu su plemići i slobodni vojnici (jobogioni) sastavili i dali banu na potvrdu "prava kraljevstva i banovine" u 33 članka.
U tom prvom cjelovitom sačuvanom saborskom „zapisniku“ utvrđen je i latinski naziv sabora: Opći sabor čitave kraljevine Slavonije (Congregacio Regni tocius Sclavonie generalis), a njegove se odluke nazivaju statuta et constituciones, odredbe sa zakonskom snagom. Njih svojim pečatom potkrepljuje ban i tako dobivaju "snagu sveudiljne čvrstoće".
Na tome saboru plemstvo je, prije svega, željelo učvrstiti sudski postupak i tako zajamčiti obranu vlasništva zemlje koju je steklo patrimonijalnim pravom. Stoga je najveći broj odredaba o nadležnosti i postupku sudovanja.
Na tom saboru odredbom da baština onoga koji umre bez nasljednika ostane u njegovu rodu, potvrđeno je drevno pravo plemenite baštine nazočno na cijelome hrvatskom prostoru. Utvrđeno je, nadalje, da plemići imaju obvezu stati u obranu zemlje ako je neprijatelj napadne, ali im je ostavljeno na volju da sami izaberu velikaša pod čijim će barjakom ratovati. Utvrđene su također i određene porezne obveze (zalaznina i marturina).