Saborska zasjedanja su se do 16. stoljeća održavala isključivo po nalogu ili ovlaštenju kralja. S obzirom na neposrednu ratnu opasnost i nužnost hitnih održavanja sabora, kralj Maksimilijan Habsburg je 1567. priznao pravo hrvatsko-dalmatinsko-slavonskom banu da može samostalno, prema vlastitoj procjeni, sazvati Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.
Kraljevu priznanju tog prava prethodio je zaključak tadašnjeg Sabora od 26. rujna 1567., kojim je zahtijevano da kralj dopusti banu sazivanje Sabora, s tim da saborski zaključci postaju punovažni tek od dana kraljevog potvrđivanja.
Saborski zaključci, koje je potvrdio kralj, imali su snagu i učinke zakona. Smatrajući da je donošenje zaključaka sa zakonskom snagom u hrvatskom kraljevstvu jedino u nadležnosti Sabora, Sabor je uvijek s osobitom osjetljivošću čuvao to svoje pravo. Zbog toga je ponekad ulazio i u sukob s kraljem.
Zaključci koje je donosio Sabor do 15. stoljeća nazivani su acta, decreta ili constitutiones, dok se u 15. stoljeću počinje za saborski zaključak upotrebljavati i izraz articulus (članak). Od 16. stoljeća ovaj izraz je toliko usvojen da se samo on upotrebljava za važnije zaključke, a u hrvatskoj pravnoj terminologiji dugo je ostao i sinonim za zakon. Saborski zaključci koji su zadržali naziv acta odnosili su se na tekuće poslove kao što su rješenje o molbi, žalbi ili raznim prijedlozima. Oni nisu trebali ići na kraljevu potvrdu, a kao takvi nisu imali snagu zakona.