Poštovani, čast mi je da vas mogu pozdraviti u svoje ime, ali osobito uime Hrvatskoga sabora koji je napokon nakon dugih 15 godina, pokrovitelj nad današnjim komemorativnim skupom u Bleiburgu.
Okupili smo se danas ovdje kako bismo izrazili sućut tisućama žrtava komunizma koje su ubijene ovdje ili pak odvedene do raznih stratišta na križnim putovima po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Naravno da svi oni nisu pobijeni na ovom polju, ali je ovo mjesto ono koje simbolizira sva ta stratišta uključujući i ona za koja ni do danas nismo doznali, slično kao što Jasenovac simbolizira sva ustaška stratišta.
Nedvojbeno je, i to nikada nitko neće moći osporiti, da su komunisti masovnim ubijanjem pripadnika razoružane vojske ali i civila, žena i djece i to nakon završetka rata, počinili strašan zločin. Ljudi su ubijani bez prethodnog suđenja, pobacani u jame o kojima je bilo zabranjeno govoriti i pisati sve do pada komunizma i demokratskih promjena. Te je ljude „progutao mrak“ – njihovi najbliži o njima nisu znali ništa. Nisu znali kakva je sudbina snašla njihove očeve, braću i djecu, još manje gdje su im grobovi i gdje im leže kosti, nisu ih čak smjeli ni spominjati da i oni ne bi završili u komunističkim tamnicama.
Oni koji su u Drugom svjetskom ratu izvojevali pobjedu na strani antifašističke koalicije, tu su pobjedu nakon završetka rata nažalost jezivo okaljali neoprostivim zločinima koje najoštrije osuđujemo i žrtvama kojih se ovdje na Bleiburgu sa žaljenjem i tugom prisjećamo.
Fašisti, nacisti i ustaše koji su činili zločine tijekom drugog svjetskog rata za njih su uglavnom kažnjeni u brojnim sudskim procesima i te je totalitarne ideologije odavno povijest jasno i nedvosmisleno osudila. Komunistički zločini nad Hrvatima počinjeni nakon završetka rata uopće nikada nisu ni procesuirani ni kažnjeni, dapače zločinci su mirno živjeli i uživali velike privilegije. To je ono što boli, to je ono što nas razlikuje od mnogih drugih europskih zemalja i europskih civilizacijskih stečevina koje jasno u Rezoluciji Skupštine Vijeća Europe još prije 10 godina određuju potrebu za osudom zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima. Upravo se u toj europskoj rezoluciji jasno kaže da je problem u tome što zločini komunizma nisu riješeni, a krivci nisu kažnjeni, a to su ključni uvjeti pomirbe. Naime, pomirbe ne može biti bez istine, a u Hrvatskoj se istina desetljećima skrivala, pa čak je i danas neki još uvijek pokušavaju prikriti ili barem reinterpretirati, odnosno relativizirati zločine jedne strane dok osuđuju zločine druge strane.
A zločin i zločinci nemaju stranu, oni su naprosto zlo kakvim god se ideologijama pokušali opravdati i kakvim god se znacima pokušali obilježavati. I nevine žrtve jedne strane nisu manje važne ni manje bolne od nevinih žrtvi druge strane, kako neki pokušavaju i danas u Hrvatskoj prikazivati.
Nema smisla govoriti o brojevima onih koji su zvjerski ubijeni, a još manje njima licitirati. O tome će valjda jednoga dana povjesničari objektivno progovoriti. Ali sve što je uistinu važno rekle su svete knjige raznih religija od Mišne do Kurana koje sve upozoravaju da tko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet.
Treba jasno reći svima onima koji pokušavaju i dan-danas prikriti zločine počinjene na Bleiburgu i križnim putovima i tvrditi drugačije, naći neka nemušta opravdanja, da mi danas nismo na ovo polje došli izraziti nekakvo navodno žaljenje za NDH, a još manje slaviti ili opravdavati ustaške zločine već isključivo iskazati duboki pijetet prema nevinim žrtvama komunističkih zločina. I to je jedina istina ma što oni govorili i ma kako pokušavali nastaviti s višedesetljetnim nabijanjem kolektivne krivice svim Hrvatima koji nisu bili sudionici ni ustaških ni komunističkih zločina.
Jer nijedan zločin ne opravdava drugi zločin. Naprotiv, ti su zločini, umjesto da ratne rane zaliječe, samo unijeli dodatni razdor i povode za sukobe kojih smo na žalost svjedoci sve do danas. Daj Bože da ti sukobi i podjele napokon prestanu.
Poštovane gospođe i gospodo, danas smo ovdje došli odati počast žrtvama križnih putova i iskazati naše neslaganje s politikom zločina, zločina bez obzira na ideologiju kojom ga se pokušavalo opravdati, zločina bez obzira na motive kojima ga se gdjegda i danas pokušava umanjiti ili relativizirati. Povijest ne smijemo zaboraviti, ali iz povijesti moramo učiti da nepravda, mržnja i ubijanje nikada i nigdje nisu ništa učinili dobroga.
Moramo se sjećati povijesti i prenositi svojoj djecu istinu o njoj, jer narod koji se ne sjeća svoje povijesti osuđen je da ju ponavlja. No ostavimo mrtve na miru bez obzira na bol koju su proživljavali njihovi najbliži jer ih nažalost ne možemo vratiti, ali prekinimo napokon s podjelama i živimo za budućnost naše djece u miru, slobodi i demokraciji. Hvala.