Hrvatice i Hrvati,
gospođe i gospodo,
Prošlo je više od pola stoljeća, od kako je ovdje na Bleiburgu i diljem Križnog puta Drugi svjetski rat ispisao svoje posljednje, teške stranice. Zbivanja, kojima je dijelom svjedočio i ovaj prostor, sljedećih gotovo pola stoljeća nakon 1945. živjela su samo u sjećanjima preživjelih, i u običnom, ljudskom razgovoru, daleko od svijetla javnosti.
A onda, koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, Europom i Hrvatskom su poput vihora prohujale bure promjena. One su nepovratno izmjenile sliku naše Europe, i sliku te iste Europe o samoj sebi. Demokratske promjene, kojima je stvorena i samostalna, neovisna Hrvatska, donijele su sa sobom novi duh slobode, ali i duh nove odgovornosti. One su zauvijek srušile neke stvarne zidove, ali i neke puno tvrđe zidove ljudskih ideologija.
Jedan od osnovnih postulata te nove slobode, ali i odgovornosti, bila je i povijesna istina – jedna, objektivna i potpuna. Isina kao ljudska životna potreba, i kao ljudska obveza da se tu istinu utvrdi. Snaga tog novog duha izbrisala je, vjerujem zauvijek, granice između "dopustivog" i "nedopustivog" sadržaja povijesti, između onoga što se smije i što se ne smije pisati, između odozgo diktirane i stvarne povijesti. Jednom riječju, tih je godina poražena povijest kao instrument politike.
Tako je, za mnoge po prvi puta, iz povijesnog zaborava počela izranjati do tada neznana plejada ljudskih sudbina – izgubljenih i zaboravljenih u vihoru tragičnih zbivanja na koncu rata ... Sudbina ljudi, koji su stajali na ovom istom polju, na kojem mi danas stojimo, te davne, 1945. godine.
Ovdje, kao i diljem Križnog puta, strašnom smrću umro je velik broj ljudi. Njihov život bio je okončan u sumarnim smaknućima, bez postupka i presude, arbitrarno, bezumno i nemilosrdno. No, njihove smrti, deseci tisuća ljudskih života, samo su dio velikog Bleiburškog stradanja. Njegov drugi, možda jednako razoran dio, bila je i činjenica da je Hrvatska gotovo pola stoljeća bila prisiljavana tu svoju povijesnu tragediju prepustiti zaboravu.
Oni koji su željeli oblikovati našu budućnost, upravljali su i našom prošlošću. Ali, njihov zlokobni naum nije urodio plodom. Sjećanje na Bleiburg i Križni put preživjelo je sve bezbrojne represije režima, sve prinudne zaborave i sva službena historijska krivotvorenja.
Danas, gotovo šezdeset godina nakon tih potresnih zbivanja spominjemo se tih davnih žrtava. Našim sjećanjem želimo afirmirati povijesne činjenice o jednom razdoblju, koje se nikada ne smije zaboraviti. Bleiburg i Križni put, to tragično poglavlje iz hrvatske povijesti ne želimo staviti u bilo kakav dnevnopolitički kontekst. Još manje želimo proizvoljno i jednoznačno tumačiti njegovu tragičnu poruku.
Ovdje sam, da bih potvrdio želju suvremene Hrvatske, da gleda u budućnost, ne zaboravljajući svoju prošlost nego učeći iz nje. U toj povijesti ne želimo praznih, neispisanih i neupamćenih stranica. Želimo je onakvom kakva je ona doista i bila, sa svim svojim velikim i svijetlim trenucima, podjednako kao i sa zabludama i greškama. Ne želimo nikad više prešućenu, zaboravljenu ili revidiranu prošlost, jer su upravo takve prošlosti prepreke našoj budućnosti.
Rad povjesničara, u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, otvorio nam je napokon te toliko prikrivane, prešućivane i križane stranice naše povijesti. Danas o njoj znamo dovoljno za njezinu potpunu i nepristranu ocjenu, ocjenu koja može izdržati i objektivnu, znanstvenu prosudbu.
Došao sam kao predsjednik Hrvatskoga sabora, izraziti naš dubok pijetet mnogobrojnim žrtvama Bleiburga i Križnog puta. Znamo, da je u nepreglednoj povorci, koja se kretala prema Dravogradu i Bleiburgu, pa potom u maršovima smrti, bio velik broj vojnika. Znamo da je među tim vojnicima bio velik broj onih, koji nikada nisu prekršili ratna pravila. Bilo je tu i golobradih dječaka, koji su oružje u ruke dobili tek nekoliko tjedana ili dana prije svoje smrti. Znamo da je na Bleiburgu bilo tisuće civila - muškaraca, žena i djece, koji nikada nisu bili u ratu, niti su na sebi nosili ratnu odoru.
Državnička je i ljudska obveza nositi ih u sjećanju i ne dopustiti da ikada više budu zaboravljene. Želimo ih nositi u sjećanju onako, kako je to činio hrvatski narod od 1945. do 1990., kada je to bila zabranjena tema, tema čiji je samo spomen mogao ugroziti onoga, koji o njoj govori. Ta je tema, snagom svoje epske dramatičnosti i tragičnosti, tijekom godina postala djelom hrvatske nacionalne svijesti. Oslobođeni povijesnog zaborava i mitskog vela, Bleiburg i Križni put jesu i ostat će jednim od velikih tragedija naše povijesti.
Ovdje sam, kao predsjednik Hrvatskog sabora, u ime spomena na mnogobrojne žrtve Bleiburga i Križnog puta. Ovdje sam u ime sjećanja na strašne smrti, koje su sijane arbitrarno, ne poštujući postupak, i ne pitajući mnogo za razloge svoje opravdanosti. Takvih je smrti na Križnom putu bilo puno. Naša je povijest, državnička i ljudska obveza nositi ih u sjećanju i ne dopustiti da ikada više budu zaboravljena.
Gospođe i gospodo,
Europa je danas, baš kao i 1945. godine, na razmeđi svojih epoha. 1945. je postala simbol polustoljetne neprirodne europske podjele, uvjetovane pobjedom ideološki utemeljenih, totalitarnih režima, u jednom njezinom dijelu.
Danas smo svjedoci potpuno suprotnog procesa, procesa širenja granica europskog jedinstva, kojem snagu daju njezine sve brojnije članice, pripadnici svijeta, vođenog demokratskim načelima. Ujedinjena Europa prošla je dalek put od Drugog svjetskog rata iz kojega je izašla u "krvi, znoju i suzama", kada se svaka ideja o europskom zajedništvu činila nevjerojatnom i besmislenom.
Represivni politički sustavi, toliki izvor tragedija u europskoj povijesti, među kojima je i bleiburška, nestaju s europskog kontinenta. Sada ponovno slobodni, europski narodi proširili su, voljom svojih građana, granice svoje slobode do zajedništva u Europskoj uniji. I naš, hrvatski put prema ujedinjenoj Europi, svakim danom sve više dobiva svoju potvrdu, i postaje stvarnost.
U takvoj, novoj Europi, ne želimo da tragična zbivanja naše povijesti, budu ikada povodom za mržnju ili sukobe. Želimo naprotiv, da ta tragična iskustva budu trajna pouka i opomena usuprot zaboravu, jer narod koji zaboravlja svoju prošlost, često ponavlja svoju tragediju.
Moderna Hrvatska nastala na svim vrjednostima slobodnog svijeta na temeljima demokracije, odbacivši i odbacujući protunarodni i protuhrvatski jugoslavenski komunistički poredak koji je odgovoran za zločine Bleiburga i KRIŽNOG PUTA, na demokratskom antifašizmu koji se ne smije povezivati s komunizmom. Kao što je nastala i na odlučnosti i snazi hrvatskog naroda pokazanoj u Domovinskom ratu pravednom osloboditeljskom i obrambenom osuđuje svaki zločin i odbacuje svaki ekstremizam i radikalizam. Demokracija, mir, tolerancija, zaštita ljudskih i manjinskih prava kao i suživot i vladavina prava, temelj su budućnosti našeg europskog kontinenta koji se ujedinjuje. A na tim temeljima gradi se i trajna budućnost Hrvatske. Strahote prošlosti, kao što je i bleiburška tragedija, više se ne smiju nikada ponoviti.
Želio bih da ovaj naš čin klanjanja žrtvama jedne od najvećih hrvatskih tragedija pridonese daljnjem osnaživanju predanosti hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske vrijednostima i perspektivama demokratske Europe.
Poruke Bleiburga i Križnog puta žive su i djelatne i šezdeset godina nakon okončavanja najkrvavijeg ratnog sukoba u ljudskoj povijesti. Njihov najvažniji dio glasi:
Ne postoje nikakve okolnosti, koje opravdavaju zločin,
Ne postoji nikakav način da se zauvijek prikriju povijesne činjenice,
I konačno, možda najvažnija od svih – samo slobodan narod može očuvati istinu o svojoj prošlosti, samo slobodan narod može osigurati perspektivu svojoj budućnosti!
Živjela vječna, samostalna, suverena, neovisna demokratska europska Hrvatska.
Bože čuvaj Hrvatsku.
Hvala vam!