Poštovane gospođe i gospodo zastupnici,
U ovim tužnim danima žalosti svih hrvatskih građana molim vas da u miru i sabrani, minutom šutnje odamo počast preminulom Ivanu Pavlu II., našem dragom i voljenom Papi.
Gospođe i gospodo zastupnici,
Molim vas da u nekoliko riječi, u ovim trenutcima boli i praznine, podijelimo svoje osjećaje i promišljanja.
U subotnju večer, na Trgu svetog Petra u Vatikanu, tisuće vjernika je zapljeskalo čuvši vijest o odlasku Svetog Oca. To je bio pljesak radosti i žalosti u isto vrijeme. Plješće se onome tko je nakon dugog napora ostvario postavljene ciljeve. Bio je to pljesak radosti za trijumfalni ulazak Svetog Oca u Božji dom.
Te subotnje večeri ugasila se svijeća jednog velikog svjedoka, najvišeg moralnog autoriteta današnjice.
Cijeli je svijet trajno ostao uskraćen za čovjeka koji je svim svojim bićem, nadahnuto pozivao na potrebu izgradnje trajnog mira, na opraštanje i promicanje kulture mira.
Neumorno se zalažući za snošljivost, razumijevanje i dijalog među svim ljudima, Svet je Otac, iskreno prožet ljubavlju, pozivao na potrebu promicanja dobrih djela u korist zajedničkog – općeg dobra, na pružanje pomoći siromašnima i obespravljenima, na još odlučniju borbu protiv gladi i bolesti.
Svijet je ostao bez čovjeka okrenutog budućnosti, istinskog borca za slobodu i mir, zaštitnika čovjeka i njegovih prava, apostola koji je optimizam vjere živio u neposrednom doticaju s milijunima ljudi na svim kontinentima, borca za jednakost svih ljudi, bez obzira na nacionalnost, vjersku ili rasnu pripadnost.
S burnim vremenima 20. stoljeća, opterećenim brojim nemirima i izazovima, mogao se nositi samo snažan duhovni autoritet kakav je bio Ivan Pavao II. Bio je duboko i bolno svjestan svih nepravdi i malodušja, ali je istodobno imao dovoljno osjećaja i razumijevanja za sve ono što donosi «novo i moderno vrijeme».
Republika Hrvatska i svi njeni građani osjećaju istinsku i neizmjernu zahvalnost prema Svetom Ocu koji je u sudbonosnim danima borbe za slobodu i međunarodno priznanje odlučno i nedvosmisleno podupro izraženu volju hrvatskog naroda.
Vatikanska je diplomacija pod vodstvom Pape Ivana Pavla II. trajno i strpljivo, koristeći mudrost, stoljetna iskustva i globalni utjecaj, upozoravala i druge međunarodne čimbenike na pravo hrvatskog naroda na svoju državu, zauzimajući se za što skorije međunarodno priznanje, kao politički i psihološki kontrapunkt zaustavljanju tadašnje velikosrpske agresije.
U tim presudnim i po mnogo čemu prijelomnim danima, 13. siječnja 1992. godine, Sveta Stolica je učinila povijesni korak ispred svih i dva dana prije nego su to učinile zemlje EU, priznala Republiku Hrvatsku. Takva samoinicijativna i autonomna odluka Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske je posve neuobičajena i predstavlja presedan u vatikanskoj diplomaciji. Neprijeporna je činjenica da je uloga Ivana Pavla II. u donošenju odluke o priznanju Hrvatske bila ključna i odlučujuća.
Bio je to istodobno jasan znak i snažna poruka onima koji su se do tada sumnjičavo odnosili, ali neki i otvoreno protivili prema našim prirodnim i pravednim težnjama, da promijene svoj dotadašnji stav i mišljenje o Hrvatskoj.
Hrvati mu to nikada ne mogu i ne smiju zaboraviti.
Jednako tako mi Hrvati, ispunjeni osjećajima zahvalnosti, poštovanja i ljubavi prema Svetom Ocu, nikada nećemo zaboraviti njegova tri pastoralna pohoda našoj domovini. Rijetke su i odabrane zemlje u koje je Papa tijekom svog pontifikata pohodio tri puta.
Za vrijeme prvog pastoralnog i državničkog pohoda Hrvatskoj, Papa je kao «hodočasnik mira» propovijedao mir i pomirenje. Tada još opterećena ratom i svim njegovim posljedicama na moralnom i socijalnom, društvenom i političkom planu, cijela Hrvatska ga je očinski prigrlila. Tada je hrabro rekao svima: ljudima na vlasti, svećenicima, vjernicima, mladima: « Morate biti prvi u praštanju. Kultura mira ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Oprostiti ne znači odustati od zakonskih sredstava pravne države, oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete», naglašavao je Ivan Pavao II.
Drugo Papino hodočašće u listopadu 1998., nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak zemlje, bio je u znaku daljnje potpore Svetog Oca državnom suverenitetu Hrvatske i u duhu nastavka njegovih poruka mira , praštanja, oprosta i dijaloga među narodima različitih jezika, kultura i vjera.
Drugi Papin pohod Hrvatskoj zapamtit ćemo i posebno po susretu s mladima kada ih je pozvao na odgovornost: « Vaša zemlja od vas očekuje značajni doprinos na raznim područjima društvenog života, gospodarstva, politike, kulture.
Njezina će budućnost biti bolja u onoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe. Ne bježite u hedonizam, konzumizam, drogu ili u alkohol», bile se Papine riječi.
Bio je to pohod tijekom kojega je Papa u Mariji Bistrici beatificirao kardinala Alojzija Stepinca ističući ga kao moralni orijentir hrvatskom narodu. Bio je to pohod koji je snažno apostrofirao poziv za nastavkom demokratizacije našeg društva i moralnom i duhovnom obnovom.
Na Žnjanu u Splitu, pozvao je vjernike riječima: « Kršćani su u hrvatskim krajevima danas pozvani dati novo lice svojoj domovini, posebno se zalažući da se u društvu ponovo učvrste etičke i moralne vrijednosti, što su ih potkopali prijašnji totalitarizmi i nedavno ratno nasilje. A zadaća je žurna, jer bez tih vrijednosti nema ni prave slobode ni istinske demokracije.
Nakon drugog posjeta Hrvatskoj, Sveti Otac je ustvrdio kako «…duhovna snaga hrvatskog pučanstva i bogata vjerska i duhovna baština koju posjeduje, čini Hrvatsku kadrom da kao suverena država dade doprinos izgradnji međunarodne zajednice u prilog stabilnog mira , na temelju stvarne jednakosti, uzajamnog poštivanja, djelotvorne solidarnosti na raznim društvenim područjima.»
Za odredište svog jubilarnog 100. apostolskog putovanja, u 25. godini pontifikata, Papa je odredio po treći puta Hrvatsku. Najsnažnije je tada odjeknula njegova snažna i otvorena preporuka za ulazak Hrvatske u veliku obitelj europskih država, u Europsku uniju, izražena ovim riječima:
«Hrvatska je nedavno predala zahtjev da postane sastavni dio, također u političkom i gospodarskom pogledu, velike obitelj europskih naroda. Ne mogu ne očitovati želju da se uspješno ostvari ta težnja. Bogata će baština Hrvatske sigurno pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti.» Rezimirajući ovaj treći posjet Hrvatskoj, Papa je zaključio riječima : « Uvjeren sam kako će dragi hrvatski narod moći sada, na početku trećeg tisućljeća, nastaviti izgrađivati svoju povezanost i stabilnost, kako bi se skladno integrirao u zajednicu europskih naroda.»
Poštovane gospođe i gospodo zastupnici,
Sasvim je sigurno da je Hrvatska odlaskom Ivana Pavla II. izgubila velikog prijatelja i zagovornika, koji niti trenutak nije dvojio pružiti svu pomoć i dati snažnu potporu kada je za Hrvatsku i njene građane bilo najpotrebnije. Kao čovjek koji je imao snage javno i nedvosmisleno progovoriti o svemu i svakome i kao čovjek od punog poštovanja i povjerenja, istodobno nas je svojim porukama usmjeravao i upućivao na rješavanje svih onih duhovnih i moralnih nesuglasica koje su se javljale u našemu društvu.
Njegova potpora i pomoć, njegove poruke i savjeti, predstavljaju neizmjeran i nezamjenjiv doprinos današnjoj hrvatskoj državi i svim njenim građanima.
Hrvatski narod je to prepoznao te svim svojim srcem osjeća trajnu i istinsku zahvalnost prema Ivanu Pavlu II. U neizbrisivom sjećanju svih hrvatskih građana trajno će ostati upamćena dragocjena moralna i politička pomoć koju je Sveti Otac Hrvatima bezrezervno iskazivao do kraja.