Obraćanje predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića na Konferenciji "Ljudsko bratstvo – temelj mira i sigurnosti u svijetu", hotel Westin, Zagreb, 4. veljače 2020.

Poštovana predsjednice Republike – gospođo Grabar-Kitarović, poštovani generalni tajniče Lige muslimanskoga svijeta – dr. Abdul Karim Al-Issa, poštovani predsjedniče hrvatske Vlade –gospodine Plenkoviću, poštovani gradonačelniče Grada Zagreba, uzoriti gospodine kardinale Bozaniću, preuzvišeni gospodine nadbiskupe – monsinjore Puljiću, poštovani apostolski nuncije – monsinjore Lingua, poštovani predsjedniče vrhovnog islamskog vijeća u Alžiru – dr. Ghulamullah, poštovani vrhovni egipatski muftijo – gospodine Allam, poštovani uzvanici, predstavnici islamske i ostalih vjerskih zajednica, poštovani domaćine – predsjedniče Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj – muftijo dr. Aziz efendija Hasanoviću, gospođe i gospodo, dragi prijatelji,

sve Vas srdačno pozdravljam uime Hrvatskoga sabora i osobno.

Iznimno mi je drago da vam se mogu obratiti na današnjoj konferenciji, u organizacija Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Lige muslimanskoga svijeta te u suradnji s Hrvatskom biskupskom konferencijom u Hrvatskoj na temu:

„Ljudsko bratstvo – temelj mira i sigurnosti u svijetu“.

Uvjeren sam da ćemo na ovoj konferenciji dati snažnu potporu daljnjem osnaživanju kršćansko-islamskih odnosa, međureligijskog dijaloga te odaslati  poruke o važnosti međusobnog poštivanja, suradnje i suživota radi stvaranja trajnog mira u svijetu.

Pozdravljam inicijativu za održavanjem ove konferencije na godišnjicu potpisivanja „Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“ koju su prošle godine potpisali papa Franjo i veliki imam džamije Al-Azhar, Ahmad Al-Tayyib.

Riječ je o važnom dokumentu za promicanje odnosa između kršćana i muslimana danas, međureligijskog dijaloga, ali i osnaživanja vrijednosti koje su univerzalne i zajedničke svima, posebno u današnje doba kada su sve ugroženije duhovne vrijednosti i odgovornosti.

Dame i gospodo,

Islam i kršćanstvo dijele 14 stoljeća zajedničke povijesti, koja je često bila složena i nemirna, prožeta sukobima, uglavnom zbog predrasuda koje su počivale na neznanju i iskrivljenim slikama jednih o drugima.

Važan korak prema osnaživanju odnosa bio je dokument 2. vatikanskog koncila „Nostra aetate” o odnosima kršćanstva s drugim religijama čija je glavna poruka ona o važnosti mira koji se gradi na dijalogu, prije svega međureligijskom, ali i na međusobnom poštovanju, razumijevanju, suradnji.

Ovaj dokument poziva na traženje zajedničkih vrijednosti među ljudima te, na temelju toga, nazaborav negativne prošlosti, uspostavu dijaloga i suradnje uime bolje budućnosti.

A zajedničke vrijednosti koje vežu kršćane i muslimane su: vjera u jednog Boga koji nalaže svim ljudskim bićima da se odnose s ljubavlju i pravednošću prema svima, odnosno ljubav prema bližnjemu.

Prošlogodišnja „Deklaracija o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“ ponovo poziva kršćane  i muslimane da preispitaju vlastitu i zajedničku vjersku tradiciju i povijest kako bi različitosti, na temelju zajedničkih vrijednosti, pretvorili u međusobno obogaćivanje.

Jer kao što je papa Franjo naglasio: „Vjera ujedinjuje ljude, ne dijeli ih. U tom kontekstu, muslimani i kršćani, koji vjeruju u istoga Boga, premda na drugačiji način, moraju isticati ono što im je zajedničko kako bi mogli doprinijeti boljem svijetu.

Zajedničkim vrijednostima te solidarnošću i savezništvom možemo se suprotstaviti svakom obliku ekstremizma i radikalizma“.

I upravo na tome treba graditi dijalog.

Prije 800 godina, davne 1219. godine, usred žestokih sukoba islamskih i križarskih vojski,  dogodio se susret sv. Franje Asiškog i sultana Malik al-Kamila, koji predstavlja jedan od prvih primjera međureligijskog dijaloga.

U otvorenosti susreta, promovirajući miroljubivost svojih religijskih tradicija prihvatili su jedan drugoga.

Pokazali su da samo dijalog koji počiva na otvorenosti jednog prema drugome, na slušanju, razumijevanju te na prihvaćanju i uvažavanju mišljenja i osjećaja drugog može biti istinski.

Takav dijalog nadilazi različitosti i stvara temelje za međusobno obogaćivanje, na kojem se dalje grade odnosi, poštovanje, zajedništvo i u konačnici postizanje suživota i mira u svijetu.

A mir je, da još jednom citiram papu Franju: „hod koji poduzimamo zajedničkim snagama u stalnom traženju općeg dobra i zato ga moramo stalnoizgrađivati.“

To stalno traženje općeg dobra nije jednostavno jer su interesi u odnosima među ljudima, zajednicama i narodima brojni i kontradiktorni i u stalnim su previranjima.

Stoga je potrebno stalno apelirati na političku volju i konkretno djelovanje.

A tu je ključan čovjek, njegova moralna svijest te „predanost i strpljivost u traženju istine i pravde“.

Dokument „Čovjek stvoren na sliku Božju – njegova veličina i poziv“ Hrvatske biskupske konferencije iz studenoga  prošle godine podsjeća da je „čovjek osoba s pripadajućim identitetom, dostojanstvom, razumom, slobodom i odgovornošću. S time su povezani njegovo neotuđivo dostojanstvo i ljudska prava.

On je upućen na zajedništvo života te u njegovu daru slobode, po kojoj se čovjek može odlučiti za i protiv općeg Boga, pokazuje se istodobno čovjekova veličina i ozbiljnost njegove odgovornosti.“

I upravo u tome kako će koristiti tu svoju slobodu očituje se moralni karakter svakog čovjeka.

Kako čovjek nije izolirana jedinka već se ostvaruje u odnosima s drugima, odnosno svijetu koji ga okružuje, posljedice njegovih djela, i dobrih i loših, šire se na druge, na zajednicu u kojoj živi, na društvo i cijelo čovječanstvo.

I tu leži njegova odgovornost.

Svaki čovjek je pozvan da vlastitim angažmanom i u suradnji s drugima radi na stvaranju boljeg života i budućnosti.

U toj odgovornosti zadatak mu olakšava vjera koja ga vodi da u drugom čovjeku vidi brata kojeg treba prihvatiti i podržati kako bi postigli zajedništvo.

Ona mu daje ljudskost i time iskreni osjećaj za drugog čovjeka, njegovu slobodu i ljudsko dostojanstvo.

I u tom odnosu međuovisnosti i nadopunjavanja počiva bratstvo među ljudima.

Bratstvo kao temelj i put za mir i sigurnosti u svijetu.

Dame i gospodo,

Islamska zajednica u Hrvatskoj ima dugu povijest.

Prije 104 godine u Hrvatskome saboru usvojen je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti kojim se islamska vjeroispovijest, da citiram, „učvrstila među zakonom priznate vjeroispovijesti“.

I danas je Hrvatska, uz Austriju, jedina europska zemlja koja ima s Islamskom zajednicom pravno uređene odnose.

Imamo potpisane ugovore kojima se definiranjustatus i prava i time je islamska zajednica potpuno integrirana u hrvatsko društvo.

I to je prednost i Islamske zajednice u Hrvatskoj i Hrvatske kao zemlje koja promiče univerzalna načela demokracije i ljudskih prava u duhu dijaloga, otvorenosti, solidarnosti i suradnje.

Danas, kada smo svjesni promjena koje pogađaju muslimanski svijet, upravo hrvatski model zajedničkog života treba biti jedan od provedivih modela za druge europske zemlje.

Mislim da možemo biti ponosni na sve što smo postigli zajedno i to trebamo nastaviti razvijati u budućnosti.

Završit ću citatom iz Kurana koji vjerno oslikava temu današnje konferencije: „Kada ojača povjerenje, uveća se iskrenost.“

Zahvaljujem.