Prošlo je više od 120 godina od kada su hrvatski radnici, među prvima u ovom dijelu Europe, prvi put obilježili Prvi svibanj – međunarodni praznik rada. Radništvo naše domovine pokazalo je već tada da je svjesno svojih prava, da je nužno suprotstaviti se tiraniji kapitala i eksploataciji bez granica, priključilo se svjetskom radničkom pokretu čija je tadašnja osnovna parola, osnovni moto glasio: tri puta osam: osam sati rada, osam sati odmora, osam sati spavanja.
Nisu se radnička prava ostvarivala lako i bez otpora. U ovih 122 godine bilo je sukoba s vlastima. Štrajkovi, protesti, policijsko šikaniranje, sudski procesi, ranjeni i mrtvi bili su dio te dugotrajne radničke borbe za svoja prava, a koje ne bi bilo bez organiziranog i jakog sindikalnog pokreta pa je tako povijest radničkih buntova ujedno i povijest naših sindikata.
Danas, 21 godinu nakon što je naša domovina postala država i prst upozorenja i optužbe nije više, u smislu državnog suvereniteta, uperen ni u Beč, ni u Peštu, ni u Beograd, u situaciji smo da moramo tražiti čak i mnogo više od one tri famozne osmice.
Teško je, poštovani sindikalisti, čestitati vam praznik rada u trenutku kad je rada sve manje, a biroi za zapošljavanje iz dana u dan sve puniji. Kako slaviti rad i radnička prava kad se plaćom za mukotrpan rad ne može pristojno živjeti, ili raditi, a da za to mjesecima ne dobiješ ni lipu? Kako uživati u zasluženoj mirovini kad se ona svodi na crkavicu koja ubija svako dostojanstvo?
U ovih 20 godina samostalne države uporno se pokušavalo, ali na žalost i uspijevalo promovirati tip liberalne ekonomije 18. ili 19. stoljeća, a sustav vrijednosti toliko se poremetio i unakazio da se postavlja pitanje: a gdje je tu rad? Rad je postao pojam koji je nestao iz rječnika ne samo mlađe generacije, a pretvorio se u sinonim nečega od čega koristi imaju samo odabrani. Ili, sve naše glavne rasprave svode se kako raspodijeliti, ali ne i kako proizvesti.
Bilo bi i patetično i politički i ljudski slijepo reći vam: strpite se, bit će bolje, u trenutku kada se preživljava sve teže, kada broj nezaposlenih stalno raste pa je san postao ostvariti i onu prvu osmicu – pravo na rad.
Ali ipak, to činim jer neke konkretne mjere ove Vlade, ove vladajuće koalicije daju nadu. Stali smo na kraj isplatama plaća bez uplate doprinosa, u stečajnim postupcima pravo prvonaplate imaju radnici. Pokrenut će se uskoro investicijski ciklus od 58 milijardi kuna koji će otvoriti nova radna mjesta, učinjeno je mnogo toga da se privuku strana ulaganja, a istodobno kao odgovor na kritike kako ova Vlada nije socijalno osjetljiva i kako nastavlja neoliberalnim putem jer je tobože stala na stranu kapitala, a ne rada, podsjećam da je smanjen doprinos iz plaća, ali s ciljem da se ta sredstva usmjere u zdravstvo i obrazovanje, da je uveden porez na dividende, da će uskoro krenuti i porez na imovinu usmjeren ponajprije na one najbogatije, da se stalo na kraj onima koji bi bez plaćanja PDV-a kupovali skupe automobile i jahte, da će se povećati minimalna plaća, da slijedi niz drugih reformi koje će zaštiti rad pred bešćutnim kapitalom, pogotovo onim koji nije u funkciji proizvodnje i novih radnih mjesta. Uostalom, promjenama Ustava kriminal u pretvorbi i privatizaciji ne zastarijeva pa će pravosudna tijela imati što reći i o Kamenskom, Jadrankamenu i sličnim slučajevima u kojima je jasno da se radilo o prljavoj raboti.
Upravo zato za ovaj Praznik rada želim vam da makar vidite neku nadu i da ne odustajete od svojih zahtijeva i prava, da ipak imate moćna oružja s kojima se možete suprotstaviti logici "oni su tu da rade i neka budu sretni ako i to mogu, a naše je da pravo, temeljeno na svetosti, često i sumnjivog vlasništva, da ih platimo koliko i kako hoćemo". A vaše je pravo, poštovani sindikalisti, da se toj logici suprotstavite.
Točno je da svijetom vlada globalna kriza i da ni Hrvatska nije mogla biti zaobiđena, iako je ova naša ponajprije autohtoni proizvod, ali u modernim demokracijama, kakvima i mi težimo, ovakav odnos prema radu, radništvu, proizvođačima u najširem smislu te riječi treba mijenjati i mijenjamo ga zajedno s vama. Nema moderne demokracije bez jakih sindikata u kojima vlast, bilo ona predstavnička ili izvršna sindikate ne doživljava kao partnere, a ne neko nužno zlo. Suvremenu i modernu demokraciju ne shvaćam kao puko pravo izlaska na izbore jednom u četiri godine već kao proces stalnog sudjelovanja, a ponajprije kao socijalnu demokraciju, kao stalni dijalog između države, rada i poduzetništva.
I zato u vašim zahtjevima u vašoj današnjoj bitci za tri osmice i dostojanstvo rada, imate moju punu podršku, ali i podršku kao predsjednika Hrvatskoga sabora u nadi da i mene i vas podržava i saborska većina bez obzira na stranačku pripadnost.
Svemu usprkos: sretan vam Praznik rada i živio Prvi maj.