Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je na 7. sjednici, održanoj 15. veljače 2017. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 2. veljače 2017. godine.
Odbor je Prijedlog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.
Odboru su dostavljena pisana mišljenja pravobraniteljice za djecu i Hrvatskog pravnog centra.
U raspravi je izraženo očekivanje da će se u dogledno vrijeme pristupiti izradi novoga i cjelovitoga Zakona o kaznenom postupku budući da se predlažu sada već sedme izmjene i dopune Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine.
Iznesena je zajednička ocjena kako je u najvećem dijelu riječ o kvalitetnim izmjenama i dopunama koje su rezultat ne samo usklađivanja s pojedinim direktivama Europske unije i presudama Europskog suda za ljudska prava, već su proizašle iz same prakse provedbe ovoga Zakona od njegovog stupanja na snagu 2009. godine do danas.
Budući da do odredbi iz Zakona o kaznenom postupku iz 2008. uopće nije postojao pojam žrtve već se koristio samo pojam oštećenika, istaknuto je da je, unatoč tome što je i postojeća definicija dobro formulirana, došlo do dodatnog poboljšanja pojma žrtve kroz definiranje tzv. „izravne“ i „posredne“ žrtve. Isto tako, poboljšana je definicija pojma oštećenika koji je zadržan, ali se njegovom izmjenom želi jasno razlikovati pojam oštećenika kao procesnog instituta koji obuhvaća žrtvu i pravnu osobu na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno koje aktivno sudjeluju u svojstvu oštećenika u postupku, od osnovnog pojma žrtve koji, osim što je vezan isključivo za fizičku osobu, ne traži aktivno sudjelovanje u postupku.
Naglašeno je da je predloženim izmjenama jako dobro uređeno provođenje izvida pred policijom, odnosno prikupljanje obavijesti od građana koje je izdvojeno u članak 208., dok je novim člankom 208.a uređeno ispitivanje osumnjičenika od strane policije, a člankom 208.b prikupljanje obavijesti od osoba zatečenih na mjestu počinjenja kaznenog djela. Ovo tim prije što većina europskih država uopće nema obavijesne razgovore, već samo imaju ispitivanja pred policijom u određenim situacijama ili ih uopće nemaju. Kako je istaknuto, predložene izmjene donose poštivanje svih procesnih prava osumnjičenika već u najranijoj fazi postupka. To znači da čim osoba stekne status osumnjičenika može aktivno ostvariti pravo na pristup branitelju prilikom ispitivanja od strane policije, a detaljno su propisane radnje ispitivanja koje se trebaju poduzeti.
Kao posebno dobrim rješenjem ocijenjeno je ponovno uvođenje instituta dopune istrage i proširenja istrage koje nije postojalo u zakonskom rješenju iz 2008., iako su ti instituti bili iznimno dobro riješeni u Zakonu o kaznenom postupku iz 1967., 1986., 1997. godine, te je nepostojanje ovih instituta u praksi stvaralo velike procesne poteškoće.
Kao daljnji napredak ocijenjene su i izmjene kojima se ispitivanju u policiji daje dokazna snaga u daljnjem postupku. Njime se omogućuje da se ispitivanje osumnjičenika pred policijom snima uređajem za audio-video snimanje te da snimak postaje dokaz u kaznenom postupku.
Isto tako, naglašeno je da će izmjene članaka 409., 410. i 411., kojima se proširuje mogućnost snimanja rasprave uređajem za audio ili audio-video snimanje, dovesti i do ubrzanja kaznenih postupaka u cjelini te pridonijeti većoj učinkovitosti pravosudnog sustava. Kako je rečeno, snimanjem rasprave ubrzao bi se njezin tijek, a sucima omogućilo ne samo lakše upravljanje raspravom, već i bolje praćenje iskaza optuženika, svjedoka i vještaka, jer se njihov sadržaj ne bi unosio u zapisnik o raspravi.
Dobrim rješenjem ocijenjeno je i vraćanje optužnice kada je izmijenjena u fazi rasprave. Naime, u stavku 4. članka 441. propisuje se mogućnost da vijeće, nakon saslušanja stranaka, a ukoliko se radi o znatnim izmjenama optužnice, može odlučiti tako izmijenjenu optužnicu dostaviti optužnom vijeću radi njezina ispitivanja.
Također je pohvaljeno ponovno uvođenje mogućnosti preotvaranja rasprave koja je vezana uz inkvizitornu maksimu, a koja je uvedena izmjenama Zakona o kaznenom postupku iz 2013. godine. Sud je ovlašten izvesti sve one dokaze koje smatra značajnim za donošenje odluke u postupku te može odlučiti da se izvedu i dokazi koji nisu predloženi od stranaka ili od kojih je predlagatelj odustao. Kako je naglašeno, mogućnost ponovnog otvaranja rasprave uvedi se izmjenom stavka 1. članka 448. te je predloženo da se taj stavak još detaljnije normira.
Međutim, u raspravi je posebno skrenuta pozornost na rješenja koja se predlažu ovim izmjenama i dopunama, a koja u praksi mogu dovesti do velikog broja zahtjeva za ocjenu ustavnosti. U tom je smislu posebno skrenuta pozornost na izmjene članaka 229. 230. i 356.
Člankom 229. uređuju se rokovi trajanja istrage i mogućnost produljenja tih rokova. Kako je rečeno, iz važećih rješenja ne može se zaključiti koliko istraga može u konačnici trajati te je temeljem Odluke Ustavnog suda od 12. srpnja 2012. godine i pod utjecajem prakse Europskog suda za ljudska prava, došlo do poboljšanja. Međutim, predloženim izmjenama članka 229. stavkom 1. utvrđuje se da istraga mora završiti u roku od 6 mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o provođenju istrage. Stavkom 2. daje se mogućnost državnom odvjetniku da, kada za to postoje opravdani razlozi, taj rok produlji najviše za 12 mjeseci. Stavkom 3. se, u slučajevima kada istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stavka 2., opet daje mogućnost produljenja za najviše 6 mjeseci. Uz to se stavkom 5. daje pravo okrivljeniku da sucu istrage podnese prigovor zbog odugovlačenja postupka, koji onda rješenjem određuje rok u kojem državni odvjetnik mora završiti istragu. To znači da je ovim odredbama otvorena mogućnost nesankcionirane produljene istrage i nakon dvije godine. Ako se još uzme u obzir da je predloženim izmjenama dana mogućnost povrata u prvobitno stanje, upozoreno je da će takva rješenja voditi k potpuno neodređenom trajanju istrage.
Isto tako, izmjenama članka 230. produljuju se rokovi za podizanje optužnice s 2 na 3 mjeseca. Kako je istaknuto, sukladno stavku 1. državni je odvjetnik dužan u roku od mjesec dana podignuti optužnicu ili obustaviti istragu, odnosno odbaciti kaznenu prijavu. Taj se rok, u slučaju opravdanih razloga može produljiti najviše za dva mjeseca. Međutim, stavkom 4. se državnom odvjetniku koji iz opravdanih razloga nije podigao optužnicu u roku iz stavka 1. daje mogućnost povrata u prijašnje stanje.
Osim toga, iako su izmjene članka 356. kojim se uređuje institut vraćanja optužnice ocijenjene dobrima i potrebnima, u stavku 3. su ti rokovi ocijenjeni predugima. Skrenuta je pozornost na stavak 5. kojim se rokovi iz prethodnih stavaka probijaju te se daje mogućnost državnom odvjetniku da, ukoliko mu rokovi nisu dovoljni za poduzimanje svih potrebnih radnji, a riječ je o godini dana, zatraži od optužnog vijeća njihovo produljenje. Uz to se određuje da taj dodatni rok ne može biti dulji od rokova propisanih stavkom 3. spomenutog članka. Ako se tomu doda i mogućnost povrata u prijašnje stanje, onda se i u ovom slučaju može govoriti o narušavanju pravne sigurnosti i mogućem kršenju ljudskih prava.
U nastavku rasprave zatražena su dodatna obrazloženja o tome kako će se rješenja koja se odnose na obnovu postupka zbog suđenja u odsutnosti reflektirati na obnovu postupke za ratne zločine koji su suđeni u odsutnosti i koje će posljedice ona izazvati u praksi. Naime kao posljedica presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sanader protiv Hrvatske, koji je utvrdio povredu čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na štetu podnositelja zahtjeva s obzirom da podnositelj zahtjeva nije bio u mogućnosti ostvariti obnovu postupka nakon što je bio osuđen u odsutnosti, predložene su dopune članaka 497., 506., 507. i 508. Zakona o kaznenom postupku. Predloženim se dopunama omogućuje podnošenje zahtjeva za obnovu postupka osuđenicima koji nisu bili obaviješteni o činjenici vođenja postupka protiv njih, u roku od godine dana od saznanja za presudu, uz uvjet da navedu adresu na kojoj će primati pismena i da daju obećanje da će se odazvati sudskom pozivu.
Predlagatelju su posebno preporučene preporuke koje je Odboru uputio Hrvatski pravni centar, a koje su rezultat projekta „Jačanje procesnih prava osumnjičenika i okrivljenika u kaznenom postupku u Hrvatskoj“. Kako je naglašeno, spomenutim se preporukama žele unaprijediti prava obrane, osobito prava branitelja, u postojećem normativnom uređenju i praksi. Iznesena je ocjena da je značajan dio preporuka kompatibilan s predloženim izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku. Međutim, dodatno je preporučeno zakonsko propisivanje kriterija razlikovanja osumnjičenika i građanina s obzirom da je utvrđeno kako će se u praksi javljati veliki prijepori oko toga. Predloženo je da pouka o pravima bude u pisanoj formi kao i da ista bude propisana predloženim zakonom. Također je predloženo da nakon što uhićenik dobije pouku o pravima u pisanoj formi dobije i osnovnu informaciju o kaznenom djelu koje mu se stavlja na teret.
Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeće
ZAKLJUČKE
1. Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku.
2. Stajališta, primjedbe, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o Prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme Konačnog prijedloga zakona.
Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora, a u slučaju njegove spriječenosti Anu Komparić Devčić, potpredsjednicu Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin