Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je na 2. sjednici, održanoj 3. ožujka 2016. godine, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2014. godinu za potrebe nacionalnih manjina, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 25. veljače 2016. godine.
Odbor je Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 79. Poslovnika Hrvatskoga sabora.
Članovi Odbora iznijeli su ocjenu da predloženo Izvješće daje sažet i korektan prikaz provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji je potkrijepljen odgovarajućim statističkim podacima te iznosima sredstava koja su izdvojena iz državnog proračuna za provedbu odredbi toga zakona.
U raspravi je posebno ukazano na potrebu mijenjanja dojma koji je prisutan u javnosti kada je riječ o zakonima koji uređuju prava nacionalnih manjina. Kako je naglašeno, često se ističe da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina predstavlja jedno od najboljih zakonskih rješenja manjinske problematike na razini Europske unije te da je ovo područje na zakonodavnoj razini dobro uređeno. Međutim, pojedini članovi Odbora iznijeli su ocjenu kako je nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju došlo do zastoja u provođenju pojedinih odredbi iz zakonskih rješenja.
Posebno je istaknuto kako se izvješćivanje o manjinskoj problematici ne može gledati samo kroz dotacije iz državnog proračuna koje ovo iznimno kompleksno područje svodi samo na pitanje proračunskih izdvajanja, a nerijetko se manjine predstavljaju i kao proračunsko opterećenje. Naime, sukladno članku 37. stavku 3. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Vlada Republike Hrvatske najmanje jednom godišnje podnosi Hrvatskom saboru izvješće o provođenju toga zakona i o utrošku sredstava koja se u državnom proračunu osiguravaju za potrebe nacionalnih manjina. Mišljenje je članova Odbora da je stoga potrebno posebno razgraničiti ona područja koja izrijekom predstavljaju ostvarivanje posebnih prava koja su Ustavom i zakonima zajamčena nacionalnim manjinama od onih prava koja uživaju kao i svi ostali građani Republike Hrvatske. U tom smislu rečeno je da ne postoje razlozi za uključivanje, primjerice, Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje u ovo Izvješće, jer je riječ o stambenom zbrinjavanju brojnih kategorija hrvatskih građana, a ne samo pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Isto vrijedi i za navođenje Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, jer se, kako je istaknuto, nacionalne manjine ne bi smjele poistovjećivati s određenim vjerskim zajednicama.
Skrenuta je pozornost i na činjenicu da proračunska izdvajanja za nacionalne manjine iznose svega 5,4% ukupnih izdvajanja za civilno društvo. Ako se uzme u obzir da je udio pripadnika nacionalnih manjina u stanovništvu Republike Hrvatske svega 7,6% onda se ne može, kako je rečeno, govoriti o velikim proračunskim izdvajanjima za ostvarenje prava nacionalnih manjina.
U raspravi je također konstatirano da predloženo Izvješće pokazuje zadovoljavajući napredak u ostvarivanju prava pripadnika nacionalnih manjina. Tako je najviše učinjeno u sljedećim područjima: odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina, ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, ostvarivanja vjerskih prava pripadnika nacionalnih manjina, zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te u provedbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. godine kao i pripadajućeg Akcijskog plana, što ne znači, kako je rečeno, da i u tim područjima ne dolazi do određenih problema u ostvarivanju manjinskih prava.
Međutim, i u predloženom Izvješću već dugi niz godina ponavljaju se isti problemi u ostvarivanju pojedinih prava, uz neznatne korekcije, osobito u područjima: uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina, pristupa nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja, zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, u tijelima sudbene vlasti te u upravnim tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Istaknuto je da se i dalje sporo rješava pitanje statutarnog uređenja ostvarivanja prava na ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina u lokalnim jedinicama. Naime, zakonski uvjet za ostvarivanje prava na ravnopravnu službenu uporabu manjinskog jezika i pisma (a taj je da pripadnici određene nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovništva) postoji u ukupno 27 jedinica lokalne samouprave. Od toga pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo na dvojezičnost u 23 jedinice, a pripadnici češke, mađarske, slovačke i talijanske u po jednoj jedinci lokalne samouprave. Kako je naglašeno, od tih 27 jedinica lokalne samouprave do kraja 2014. godine, 10 jedinica u potpunosti je uskladilo svoj statut s odgovarajućim zakonskim odredbama, u statutima 12 jedinica sadržana je samo opća odredba o pravu na dvojezičnost bez daljnje razrade, dok 5 jedinica uopće nije uredilo ovo pravo u svojim statutima. Postavljeno je i pitanje zašto se u Izvješću izrijekom nije navelo o kojim je jedinicama riječ. Naglašeno je kako je u pitanju neprovođenje zakona u većem broju jedinica lokalne samouprave te stoga zakonodavac mora predvidjeti odgovarajuće mjere kako bi razriješio ovakvo stanje i osigurao provedbu zakona. Stoga je predloženo da Hrvatski sabor zatraži od Vlade Republike Hrvatske upućivanje Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj kako bi se odredbe toga Zakona uskladile s odgovarajućim odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te Odlukom Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. godine (broj: U-VIIR-4640/2014). Skrenuta je pozornost da je za donošenje ovoga Zakona potrebna dvotrećinska većina glasova svih zastupnika.
Posebno je ukazano na problem neprovođenja čl. 96. st. 3. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, a koji se odnosi na mogućnost jedinica lokalne samouprave kojim se uređuje da, kada je riječ o školskoj ustanovi u kojoj se nastava izvodi na jeziku i pismu nacionalne manjine i koja se nalazi na području jedinice lokalne samouprave u kojoj je utvrđena ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine, tada je jedinica područne (regionalne) samouprave dužna prenijeti osnivačko pravo na jedinicu lokalne samouprave, po zahtjevu za prenošenje osnivačkih prava. Stavak 4. istog članka obvezuje jedinicu područne (regionalne) samouprave da u roku 60 dana od primitka toga zahtjeva mora donijeti odluku o prijenosu osnivačkih prava. Istaknuto je da su općine Borovo, Negoslavci i Markušica ispunile tražene uvjete te su početkom 2015. donijele Odluku o podnošenju zahtjeva Vukovarsko-srijemskoj županiji za prijenos osnivačkih prava. Spomenuta Županija, usprkos utvrđenom zakonskom roku od 60 dana, nije prenijela osnivačka prava na spomenute općine. Stoga je zatraženo da se već sljedeći tjedan o pitanju registracije srpskih škola održi sjednica Odbora na kojoj će se ova tema zasebno raspraviti.
Kada je riječ o ovom pitanju, naglašeno je da nije u pitanju samo (ne)postupanje lokalne samouprave već i drugih tijela. Ponovno je ukazano na nepoštivanje Ustavnog zakona i Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina (čl. 10.) od strane Hrvatskih cesta, koje i pored izričite zakonske obveze i zamolbi jedinica lokalne samouprave već godinama ne postavljaju dvojezične pisane prometne znakove i druge oznake u prometu.
Članovi Odbora složili su se s ocjenom Savjeta za nacionalne manjine da je ostvarivanje prava nacionalnih manjina na pristup javnim medijima tijekom 2014. godine, nezadovoljavajuće zbog nedovoljne medijske prezentiranosti manjinskih aktivnosti i sadržaja. Istaknuto da HRT, u odnosu na sadržaje namijenjene nacionalnim manjinama, nije izvršila obveze koje proizlaze iz Ugovora između Hrvatske radiotelevizije i Vlade Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2017. godine, kako u pogledu udjela toga sadržaja u cjelokupnom televizijskom programu, tako i u pogledu kvalitete sadržaja. Izneseno je mišljenje da emisije za nacionalne manjine nisu integrirane u ostale programe, a aktivnosti manjina nisu vizualno prepoznatljive u smislu integracije u sveukupni javni, kulturni i politički život. Posebno je preporučeno da se narednom razdoblju inzistira na objektivnijem i profesionalnijem pristupu novinara i urednika manjinskoj tematici te na formiranju manjinskih redakcija. Izraženo je očekivanje da će doći do promjene u organizaciji regionalnih studija na HRT-u što će pridonijeti boljem predstavljanju aktivnosti nacionalnih manjina. Istaknuto je da bi se time izbjegla trenutačna situacija da od Istre do Dubrovnika ima 9 regionalnih studija, a od Zagreba do Osijeka ne postoji ni jedan.
Kada je riječ o zakonom zajamčenoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne, lokalne i sudbene vlasti, istaknuto je da su pripadnici nacionalnih manjina ostvarili svoju zastupljenost u Hrvatskomu saboru, a na lokalnim izborima održanim 2013. u cijelosti je ostvareno pravo na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Međutim, zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade u 2014. godini smanjena je s 3,51% na 3,49%. Pritom je potrebno ukazati i na činjenicu da je u tom razdoblju došlo do smanjenja ukupnog broja zaposlenih državnih službenika i namještenika za 4,19%, odnosno za njih 2.213, što treba imati u vidu i kada se govori o ovom pitanju.
Konstatirano je da za rad vijeća i predstavnika nacionalnih manjina i dalje nisu osigurane potrebne pretpostavke. Sredstva koja se za njihov rad izdvajaju iz državnog proračuna nedovoljna su za značajniju aktivnost, dok je sudjelovanje općina, gradova i županija u najvećem dijelu na niskoj razini, pri čemu je taj problem osobito izražen u jedinicama samouprave u kojima živi veći broj pripadnika nacionalnih manjina. Stoga je predloženo da je potrebno inzistirati na donošenju posebnih kriterija za financiranje vijeća i predstavnika nacionalnih manjina kako bi se uravnotežio njihov položaj u različitim jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i time pridonijelo njihovom većem značaju.
Područje zaštite prava romske nacionalne manjine posebno je predstavljeno u Izvješću. Međutim, kako je u raspravi istaknuto, Republika Hrvatska često ističe formalnu stranu u ovom dijelu, osobito postojanje dvaju strateških dokumenta: Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2015. godine te Akcijskog plana za provođenje te Strategije, potom podatak o 35 predstavnika romske nacionalne manjine na lokalnim i županijskim razinama, te o otvaranju Europskog centra za romske studije kao i o proglašenju Svjetskog dana romskog jezika. Pritom se kao značajna izdvajanja navode proračunska sredstva namijenjena ostvarivanju prava romske nacionalne manjine. Naglašeno je da se ovakvim pristupom gubi iz vida sva kompleksnost problema s kojima se ta manjina susreće, a koja su u najvećem obujmu vezana za ostvarivanje prava na zapošljavanje, obrazovanje, stanovanje i zaštitu zdravlja. Zapošljavanje Roma poboljšano je kroz javne radove, ali riječ je o vremenski ograničenom i povremenom zapošljavanju koje trajnije ne rješava problem. Isto tako, znatno je otežano zapošljavanje obrazovanih Roma, odnosno onih koji su stekli srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje, osobito osiguravanje prakse, odnosno staža nakon školovanja. Obrazovanje na jeziku i pismu romske nacionalne manjine otežano je i zbog činjenice da ne postoji ni jedan udžbenik na romskom jeziku, ali i da nisu ostvareni potrebni preduvjeti za osiguranje produženog boravka za djecu koja se školuju. Nisu postignuti pomaci ni u odnosu na uključivanje romskog jezika među priznate manjinske jezike u Republici Hrvatskoj.
Iako su ostvareni pomaci u legalizaciji građevina unutar romskih naselja, istaknuto je da i dalje ostaje problem uređivanja tih naselja kako bi se ostvarili temeljni preduvjeti za normalno odvijanje života i rada. Poseban problem je medijsko i statističko prikazivanje pripadnika romske nacionalne manjine kao počinitelja kaznenih djela u najvećem postotku, čime se stvara neopravdana stigma te populacije s obzirom na to da je riječ o pojedinačnim slučajevima.
Zatraženo je i dodatno obrazloženje načina financiranja programa nacionalnih manjina imajući u vidu da se, primjerice, na poziciji Ministarstva kulture izdvaja više od 11 milijuna kuna za brojne aktivnosti na području kulture, izdavaštva i informiranje radi očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta nacionalnih manjina.
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (8 glasova „za“ i 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći
ZAKLJUČAK
1. Prihvaća se Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2014. godinu za potrebe nacionalnih manjina.
2. Predlaže se Vladi Republike Hrvatske da u roku od 90 dana Hrvatskome saboru uputi Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj sukladno Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-VIIR-4640/2014, od 12. kolovoza 2014. godine („Narodne novine“, broj 104/2014.).
Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin