Zagreb – Predsjednica saborskoga Odbora za ravnopravnost spolova Marija Lugarić, u povodu Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, uputila je poruku sljedećeg sadržaja:
„U nedjelju, 22. rujna, u Republici Hrvatskoj obilježavamo Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Prije točno dvadeset i pet godina, 22. rujna 1999. godine, tijekom brakorazvodne parnice, Mato Oraškić ubio je sutkinju Ljiljanu Hvalec, suprugu Gordanu Oraškić i njezinu odvjetnicu Hajru Prohić, a teško ranio zapisničarku Stanku Cvetković.
U spomen i sjećanje na žrtve tog zločina Hrvatski sabor je 2004. godine taj dan proglasio Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. Stoga je ova godina posebno značajna jer predstavlja 20. godišnjicu obilježavanja koje za osnovni cilj ima senzibiliziranje društva za problematiku nasilja nad ženama te slanje jasne poruke da želimo živjeti u društvu koje ne tolerira nasilje ni u kakvom obliku. Problem nasilja nad ženama ne smije ostati tabu već o njemu treba javno govoriti, problem osvijestiti, a društvo i institucije koje bi se time trebale intenzivno baviti, potaknuti na međusobnu suradnju i aktivnost.
Ovo je prilika i da se osvrnemo na do sada učinjeno.
Republika Hrvatska ima solidan normativni i institucionalni okvir borbe protiv nasilja u obitelji, potpisnica je i svih važnih međunarodnih ugovora i konvencija kada je riječ o zaštiti žena od nasilja što je najvećim dijelom i implementirano u nacionalno zakonodavstvo koje se redovnim izmjenama i dopunama kontinuirano osnažuje. Zamjetno je da su postignuti i određeni napreci u senzibiliziranju javnosti za pitanje nasilja u obitelji.
No, treba priznati da provedba propisa u praksi i na terenu ne funkcionira na adekvatan način. Naime, kazneni postupci se vode nerazumljivo dugo i u pravilu završavaju izricanjem vrlo blagih sankcija počiniteljima djela, najčešće uvjetnim osudama i u okviru zakonskog minimuma ili radom za opće dobro. Žrtve se u postupcima ponovno viktimizira što dovodi do nepovjerenja u sustav i odvraća ih od budućeg prijavljivanja nasilja.
Stajalište je Europskog suda za ljudska prava da država treba biti ta koja će spriječiti nasilje. Kada bi država adekvatno kažnjavala sve nasilnike, odaslala bi jasnu poruku da je nasilje neprihvatljivo.
Većinu nasilja nad ženama i dalje čine njihovi najbliži – supruzi, partneri ili bivši supruzi i partneri, dok značajan broj žena smrtno strada upravo nakon što se odluči prekinuti nasilnički odnos ili se usprotiviti nasilniku. Takva ubojstva predstavljaju femicid – najteži oblik rodno utemeljenog nasilja, odnosno namjerno, planirano, predvidljivo rodno uvjetovano ubojstvo žene pri čemu je motiv ubojstva spol i/ili rod žrtve, a koje se događa po određenom obrascu te se većinom može spriječiti ako se nauči prepoznavati znakove upozorenja. Odluka žene da napustiti bračnu/izvanbračnu zajednicu ili prekinuti vezu glavni je okidač za nasilje u obitelji i za femicid.
Republika Hrvatske je 2024. godine napravila značajan korak prema prepoznavanju femicida, uvrstivši teško ubojstvo žene u Kazneni zakon. Prerano je davati ocjene o učinku posljednjih izmjena Kaznenog zakona s obzirom na to da ne postoji niti jedan slučaj pravomoćne sudske presude za novo kazneno djelo – Teško ubojstvo ženske osobe.
Također, postojanje zakona ne znači automatski i smanjenje slučajeva femicida. Naime, potrebno je poduzeti bolju prevenciju kroz prepoznavanje faktora rizika prisutnih u svakoj fazi vremenske crte ubojstva (presretanje žrtve, provala u njezin dom, prijetnje ubojstvom ili samoubojstvom, nošenje oružja itd.) kao i zaštitu žrtava nasilja u obitelji te osvijestiti da je femicid krajnja točka kontinuuma intimnog partnerskog nasilja, a ne zločin iz strasti s ljubomorom kao glavnim motivom.
Koliki je broj žena stvarno izložen nasilju u obitelji nije moguće utvrditi zbog velike tamne brojke, odnosno zbog toga što žene ne prijavljuju uvijek nasilje. Statistički podaci pokazuju da se broj kaznenih djela među bliskim osobama u razdoblju od 8 posljednjih godina učetverostručio, s nešto preko 2 tisuće evidentiranih djela u 2015., do preko 8 tisuća ovih djela u 2023.), dok se broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u obitelji u istom razdoblju praktički prepolovio sa skoro 14 tisuća u 2015., na ispod 8 tisuća u 2023.). Elementi koji pridonose navedenom trendu povećanja broja kaznenih djela su: edukacija policije, generalna senzibilizacija i edukacija građanki i građana, kontinuirana inicijativa zakonodavca da inkorporira međunarodne standarde u domaće zakonodavstvo i postroži kazne, posebice u svjetlu ratificirane Istanbulske konvencije. U 2023. se nastavio trend da se tek svaka treća predložena zaštitna mjera od strane policije doista na sudu prihvati i odredi počinitelju prekršaja nasilja u obitelji.
Prema podacima MUP-a u prvih 6 mjeseci, od kada je uvedeno novo kazneno djelo tzv. femicid, prijavljena su 4 teška ubojstva ženske osobe i 3 teška ubojstva ženske osobe u pokušaju.
Nažalost, trend femicida se nastavlja, a posljednji se slučaj dogodio prije samo nekoliko dana. Analiza je pokazala da je žrtva prije femicida prijavila obiteljsko nasilje bivšeg partnera, policija je odmah reagirala i uhitila ga zbog sumnje u kazneno djelo prijetnje smrću, uz kaznenu prijavu predan je pritvorskom nadzorniku, a općinsko državno odvjetništvo je za njega predložilo određivanje istražnog zatvora. Nažalost, dežurni sudac istrage županijskog suda u tome je slučaju odlučio, najvjerojatnije zbog životne dobi počinitelja, da će mjere opreza zabrane približavanja žrtvi biti dovoljne, unatoč tome što je nedavnom promjenom Zakona o kaznenom postupku uvedena novina kojom se nastojalo osnažiti prava žrtava nasilja te je predviđeno da u slučaju kršenja mjera opreza sud u roku od 24 sata treba donijeti rješenje o zamjeni mjere opreza istražnim zatvorom.
U određenom broju slučajeva femicida nadležne institucije nisu prepoznale karakteristične okidače za femicid (npr. odluku žene da napusti nasilnog muškarca; uhođenje i nametljivo ponašanje, odnosno ranije evidentirano nasilje; raniju osuđivanost; prijetnje ubojstvom ili samoubojstvom; alkoholizam; posjedovanje oružja; psihički problemi i slično).
Niz je otvorenih pitanja koja se tiču problematike zaštite žena od nasilja – od nalaženja boljeg načina praćenja izvršavanja izrečenih mjera počiniteljima nasilja nad ženama, promjene sudske prakse u izricanju mjera kao i u samoj kvalifikaciji kaznenoga djela pa do dosuđivanja oštrijih i konkretnijih kazni počiniteljima.
Iako je rodno utemeljeno nasilje najprisutnije u obitelji, žene doživljavaju nasilje i na radnom mjestu, u obrazovnim ustanovama pa i u zdravstvenim ustanovama, o čemu smo nedavno svjedočili. I posljednji poznati slučaj liječnika-ginekologa u Osijeku pokazuje brojnost aktera koji su mogli i trebali spriječiti nasilje (od državnog odvjetništva, suda, liječničke komore, bolnice kao poslodavca), ali svi su svojim nedjelovanjem omogućili da još jedna žena bude napadnuta i spolno zlostavljana.
Protiv rodno utemeljenog nasilja ne može se i ne bi se trebalo boriti isključivo zakonskim izmjenama i represijom već i kroz kvalitetnije obrazovanje o ravnopravnosti spolova i o suzbijanju rodno utemeljenog nasilja na svim razinama (od predškolske do fakultetske razine), a radi eliminacije predrasuda i stereotipnih uloga muškaraca i žena. Također, potreban je učinkovit sustav ranog sprječavanja nasilja, odnosno stručne pomoći i podrške obiteljima u problemima kroz sustav socijalne skrbi. Nadalje, nužno je da svi sustavi uključeni u borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji budu educirani o rodno utemeljenom nasilju – uključujući djelatnike policije, pravosuđa, državnog odvjetništva i podružnica Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Važan je i monitoring edukacija i mjerenje njihove uspješnosti, odnosno koliko su edukacije korisne u praksi i koliko se stečeno znanje doista i primjenjuje. Ciljana edukacija treba omogućiti prepoznavanje i ispravnu kvalifikaciju određenog kaznenog djela iz sfere nasilja nad ženama te identifikaciju obrazaca i procjene rizika nasilničkih ponašanja. Važna je i resocijalizacija počinitelja, jačanje kadrovskih kapaciteta u svim sustavima te bolja i za rodno utemeljeno nasilje senzibilizirana međuresorna suradnja svih relevantnih dionika. Po uzoru na MUP i druge bi institucije trebale obavljati nadzor nad predmetima nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja uz kontrolu postupanja, a po potrebi i izricati stegovne mjere.
Svaki oblik nasilja nad ženama treba ozbiljno tretirati, a jako je važna i sama osuda javnosti svih djela nasilja nad ženama, posebice u medijskom izvještavanju. Mediji bi trebali obratiti pozornost da njihovo izvještavanje o nasilju nad ženama i o femicidu bude profesionalno i senzibilizirano prema žrtvama. Financiranje organizacija civilnog društva koje se bave pravnom pomoći, zaštitom i osnaživanjem žrtava nasilja ili koje vode autonomna ženska skloništa trebalo bi biti sustavno i dostatno te osigurano od strane države i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a ne kroz projekte čija budućnost je neizvjesna. Također bi trebalo riješiti postojeće probleme sa smještajnim kapacitetima u skloništima za trudnice, žene s invaliditetom, majke starije muške djece i sl. Potrebno je i sustavno prikupljanje podataka o nasilju nad ženama“
- Pozivam sve nadležne državne institucije da dosljedno provode sve donesene zakonske propise, strategije i protokole koji se odnose na suzbijanje nasilja u obitelji i nasilja nad ženama uz senzibilizirani pristup žrtvama, kako bi se poslala poruka o nultoj toleranciji na nasilje i spasili životi žena, posebno je istaknula u svojoj poruci predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova Marija Lugarić.