Zagreb - U Saboru je u srijedu održana tematska sjednica Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu na kojoj se raspravljalo o procesu inkluzije djece s teškoćama u razvoju u odgojno-obrazovni sustav u Hrvatskoj te mogućim rješenjima problema kojima bi se taj proces mogao poboljšati.
U radu sjednice sudjelovali su uz članove Odbora, predstavnici civilnih udruga, predstavnici Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ureda pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Ureda pravobraniteljice za djecu, predstavnici Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te predstavnici drugih relevantnih institucija.
Predsjednica Odbora Vesna Bedeković uvodno je istaknula važnost teme inkluzije djece na svim razinama odgojno-obrazovnog sustava u RH, te podsjetila kako u posljednjih pedesetak godina ta tema zaokuplja pozornost svih dionika u sustavu. Osvrnula se na razvojne faze inkluzije, od donošenja Zakona o predškolskom odgoju i Zakona o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, do faze kada je integracija djece s teškoćama u obrazovni sustav prerasla u inkluziju. - Inklulzija je koncept koji uvažava djecu s poteškoćama kao punopravne sudionike obrazovnog sustava, naglasila je Bedeković te dodala kako inkluzivno obrazovanje polazi od toga da su sva djeca različita, a škola je ta koja mora odgovoriti potrebama svih učenika. – Odgojno obrazovni sustav mora biti usmjeren na razvoj individualnih potencijala svakog djeteta, mora biti osigurana dostupnost obrazovanja, programske potpore te pedagoško-didaktički programi, ovisno o kojem problemu je riječ, kazala je Bedeković. Ujedno je zahvalila građanskoj inicijativi Pomozimo djeci s invaliditetom što je inicirala sazivanje ove sjednice.
Dženita Lazarević iz građanske inicijative Pomozimo djeci s invaliditetom u svojem je izlaganju govorila o poteškoćama zbog kojih se udruzi javlja velik broj roditelja. Među njima posebno je ukazala na problem sastava povjerenstava pri školama i županijama koji nije ujednačen na cijelom teritoriju RH, a u kojem uglavnom nisu zastupljeni stručnjaci ili educiranost članova povjerenstva nije zadovoljavajuća, pa se donose nekonzistentna rješenja za djecu. Također, upozorila je da u školama nema dovoljno stručnih suradnika, a kao rješenje udruga predlaže formiranje moblinih stručnih timova koji bi mogli pokriti manje škole, posebno u ruralnim područjima. Lazarević je kazala da je udruga zatražila od Ministarstva znanosti i obrazovanja da u suradnji sa županijama postavi kriterije za članove povjerenstava i organizira edukaciju, te da se poveća broj stručnjaka i kvote za upis studenata logopedije jer je njihov nedostatak u obrazovnom procesu velik. - Bitno je imati i centre potpore, mnogo škola nema educirane stručnjake, pa bi ti centri mogli dati stručnu pomoć roditeljima, kazala je Lazarević. Iznijela je i prijedlog o formiranju jedinstvene platforme koja bi obuhvaćala nekoliko sustava – zdravstveni, obrazovni i socijalni, gdje bi se dijete, od svojeg rođenja i uspostave dijagnoze, pratilo kroz zdravstveni sustav i sustav socijalne skrbi do obrazovnog sustava. Istaknula je i problem neujednačenih mogućnosti srednjoškolskog obrazovanja za učenike s teškoćama na području Hrvatske zbog kojega djeca s 14 godina moraju u učeničke domove izvan svoje županije. Nedostatan je i broj edukacijskih rehabilitatora u srednjim školama, te općenito nedostaju rehabilitatorski progarmi te zdravstvena potpora, npr. medicinske sestre u školama.
Ravnatelj Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja Ministarstva znanosti i obrazovanja Momir Karin ukazao je na važnost svih dionika sustava u procesu uključivanja djece s teškoćama u obrazovni sustav. - Opredijelili smo se za inkluziju da se sustav prilagodi pojedincu, te da dijete postigne maksimum koji može te postane ravnopravni član društva, kazao je Karin. Pojasnio je kako djeca s teškoćama idu u redovne razrede s prilagođenim programa i individualiziranim pristupom, što je važno jer na taj način, djeca koja nemaju teškoće, nauče živjeti sa drugačijima, te se djecu i nastavni kadar humanizira. - Za inkluzivno obrazovanje, dodao je, važno je da sustav ujednačimo tako da stručnu potporu ima i ono dijete na Lastovu i ono u Zagrebu.
Podsjetio je da se donošenjem novog Zakona o predškolskom odgoju omogućilo da se pomoćnici i komunikacijski stručnjaci mogu zaposliti i u predškolskim ustanovama. Iznio je također podatke kako u sustavu predškolskog odgoja ima preko 6 tisuća djece s teškoćama, no njih 95 posto je u redovitim skupinama, te da od oko 25 tisuća djece s teškoćama u osnovnim školama, njih oko 22 tisuće ide u redovne razrede.
Osvrnuo se i na pomoćnike u nastavi, kazavši kako su oni izazov koji se mora rješavati na kvalitetan način. – Broj se od 2013., kada je bilo 290 pomoćnika, povećavao svake godine i u 2022. se popeo na 4.400, rekao je Karin te pojasnio da se pomoćnici u nastavi trenutno financiraju na tri načina - sredstvima od igara na sreću, iz programa Europskog fonda solidarnosti i sredstvima jedinica lokalne uprave i samouprave.
Izv. prof. dr. sc. Ante Bilić Prcić, dekan Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta govorio je o obrazovanju stručnog kadra - edukacijskih rehabilitatora, logopeda i socijalnih pedagoga na tom fakultetu. Upozorio je da procesu inkluzije djece s teškoćama i potrebama za stručnim kadrom treba studiozno pristupiti te utvrditi točne brojke koliko je kadra potrebno. Smatra da postoji neiskorišteni potencijal nastavnika rehabilitatora u velikim gradovima te predlaže osnivanje posebne ustanove koja bi imala ulogu javnog servisa za pružanje pomoći edukacijskih rehabilitatora tamo gdje je to potrebno. Izrazio je također negodovanje što edukacijski rehabilitatori nisu prepoznati u sustavu zdravstva.
Nazočnima se obratio i Zlatko Bukvić, predsjednik Komore edukacijskih rehabilitatora koji je naglasio kako zapošljavanje stručnih suradnika treba biti vezan uz kriterij stupnja poteškoća koje djeca imaju u pojedinim školama. - Škole trebaju biti fleksibilnije, one bi trebale biti povezane tako da jedan stručnjak može raditi u više škola, smatra Bukvić. I on je upozorio na nedostatak edukacijskih rehabilitatora u sustavu zdravstvene skrbi, podsjetivši da su defektolozi nekada bili u sustavu zdravstva, a sada su zbog promjene naziva struke izgubili status zdravstvenog djelatnika. Upozorio je da se bez edukacijskih rehabilitatora ne može se govoriti o inkluzivnom obrazovanju djece s teškoćama, no oni ne mogu biti jedini, u takvo obrazovanje mora biti uključeno više struka, mora postojati interdisciplinarnost. Osvrnuo se na ulogu pomoćnika u nastavi kazavši kako se stječe dojam da djetetu, ako ima pomoćnika, onda više ništa ne treba. No, upozorio je, oni nisu zamjena za nedovoljno educirane nastavnike. - Naglasak treba biti na potrebama djece, istaknuo je Bukvić.
Mira Pekić Knežević, zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom govorila je o pritužbama roditelja djece s teškoćama u razvoju, ali i stručnjaka, uredu pravobraniteljice. Pojasnila je kako ured pravobraniteljice neposredno obilazi odgojno- obrazovne ustanove, te temeljem toga iskustva ističe kako je jako važan ljudski faktor, usmjerenost stručnjaka i cijelog sustava na potrebe djece s poteškoćama.- Pružaju se nevidljivi otpori npr. upisu djece s teškoćama u vrtiće ili srednje škole, pa se u ugovore stavljaju odredbe o boravku djece u odgojno-obrazovnoj ustanovi samo par sati, kazala je Pekić Knežević. - Princip treba biti da se svako dijete ima pravo upisa u 1. razred, a ne da povjerenstva to ne rade zbog toga što škola svoj rad mora prilagoditi djetetu, istaknula je. Smatra da trenutno treba primarno educirati učitelje jer su oni su glavni nositelji obrazovnog procesa, nitko ih u tome ne smije zamijeniti, svi ostali su stručnjaci. – Pomoćnici često zamjenjuju ulogu učitelja što nije u redu, upozorila je. Posebno je naglasila kako se narušen odnos roditelja djece s teškoćama i predstavnika škole ili učitelja može jako negativno odraziti na napredovanje djeteta.
Ivona Makvić Salaj iz Ureda pravobraniteljice za djecu naglasila je kako je svako dijete individua za sebe, no u praksi se to izgubi. - Sva djeca su različita, a okolina mora omogućiti da budu jednaki u svojim pravima, istaknula je Makvić Salaj te je upozorila kako sustav znanosti i obrazovanja ide naprijed, ali je vrlo trom i ponavljaju se problemi od prije par godina. - Dugo se čekao Pravilnik o pomoćnicima u nastavi, no važno je znati tko evaluira njihov rad, tko prati njihov rad, tko ih obrazuje i kako se financiraju, kazala je.
Dr. Ljiljana Pintarić Mlinar iz Odsjeka za inkulzivnu edukaciju i rehabilitaciju Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta ističe da svi krugovi podrške djetetu s teškoćama trebaju funkcionirati, od roditelja, pedijatra, na dalje. Istaknula je koliko je važno za roditelje već u prvoj godini života djeteta znati kako mogu riješiti njegove poteškoće te dobiti stručnu pomoć od najranije dobi.
S Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta obratila se i dr. Blaženka Brozović. - Problem je što djeca s teškoćama, bilo globalnim ili specifičnim, nemaju dostupnost rane dijagnostike ili imaju pogrešne terapije, a kad problem ne rješavate, problem raste, upozorila je Brozović. - Ako znate prepoznati genezu problema, onda možete prevenirati taj problem kako bi dijete u okviru svojih mogućnosti postiglo maksimum, kazala je. Navela je primjer djece koja imaju uredne kognitivne sposobnosti, ali poteškoće u određenoj domeni i dobar potencijal, ali imaju prepreke da postignu uspjeh, zbog čega je potrebna dostupnost stručne potpore od najranije dobi, bilo psihologa, logopeda ili edukacijskog rehabilitatora. Upozorila je i na problem zapošljavanja stručnih suradnika u školama koji često obavljaju posao ostalih struka, npr. osoba usmjerenja edukacijski rehabilitator pokriva i posao socijalnog pedagoga i logopeda, a za to nije educirana.
Dživo Brčić, pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Grada Dubrovnika govorio o situaciji s inkluzijom djece u odgojno-obrazovni sustav u Dubrovniku. - Zbog bolje dijagnostike, evidentira se tri i pol puta više djece s poteškoćama, kazao je Brčić. I on je ukazao na veliki problem s ekipiranjem stručnjaka u dubrovačkim osnovnim školama, pa tako neke od njih, iako imaju puno djece s teškoćama, ne mogu dobiti stručnjake. Smatra da sustav mora osigurati temelje, dostupnost usluga, i da se prije ulaska djece u odgojno-obrazovni sustav treba što više toga napraviti.
Ravnateljica Osnovne škole Ljudevita Gaja iz Osijeka Aleksandra Krampač - Grljušić iznijela je iskustvo škole kojoj je na čelu s inkluzijskim obrazovanjem. Istaknula je važnost partnerskog odnosa roditelja djece s teškoćama i škole u tom procesu. Što se tiče povjerenstava, smatra da se malo sluša roditelje, a to što dijete i roditelji imaju za reći je bitno.
Članica Odbora Marijana Puljak ukazala je i na problem nedostatka dječjih psihijatara i posebnih odjela za djecu s mentalnim problemima.- Od Prevlake do Zagreba u bolnicama nema kreveta za djecu, odnosno adolescente psihijatarske slučajeve, već se smještaju na odjele za odrasle, kazala je Puljak. - Svi smo za inkluziju, no jesmo li mi dovoljno bogato društvo da možemo priuštiti da djeca imaju na raspolaganju stručne suradnike, edukacijske rehabilitatore, logopede itd., upozorila je.
Sabina Glasovac također se osvrnula na važnost sustava zdravstva u detekciji problema djeteta. - Nećemo moći odgovoriti na potrebe djeteta u školstvu ako ne prođe kroz sustav zdravstva, kazala je. - Za nekoliko godina bit će do 15 posto djece s poteškoćama i zato treba pripremiti sustav, upozorila je Glasovac te istaknula važnost osiguranja standarda, kvalitete i ujednačenog financiranja asistenata u nastavi od vrtića do fakulteta.
U raspravi je višekratno istaknuta potreba formiranja informacijskih centara, jer roditelji sami ne znaju što treba napraviti, a često nemaju prave informacije ni od pedijatara. Govorilo se i o porastu vršnjačkog nasilja, s čim u vezi je naveden primjer Danske u kojoj se u škole uveo predmet „Empatija“ kako bi se naučilo djecu kako postupati prema djeci s poteškoćama.
- Imamo trend rasta učenika s poteškoćama prema 15 posto, a slično se događa svugdje u svijetu, kazala je zaključujući sjednicu predsjednica Odbora Bedeković. Kao razloge toga porasta, navela je sve bolju dijagnostiku, no s druge strane krizu zdravlja i pandemiju korona virusa. - Drugi trend koji uočavamo je manjak kvalificiranih stručnjaka, a nedostatak stručno kvalificiranog kadra pokušava se „tamponirati“ pomoćnicima u nastavi, kazala je Bedeković. Smatra da je važno dobro definirati ulogu pomoćnika u nastavi, odnosno da je on pomoćnik nastavniku, uz stručne suradnike. Slaže se da je sustav zatajio što se tiče rane intervencije kod djece s teškoćama i po pitanju dijagnostike i terapije, pa se to prelijeva na sustav predškolskog obrazovanja i osnovnoškolskog obrazovanja. Kako je upoznala sudionike sjednice, Odbor će na temelju ove rasprave i prijedloga sudionika donijeti zaključke.