Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora na svojoj 22. sjednici održanoj 12. svibnja 2022. godine, raspravljao je o Prijedlogu zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Klub zastupnika SDP-a, aktom od 30. rujna 2020. godine.

Odbor je o predmetnom Izvješću raspravljao, sukladno članku 179. Poslovnika Hrvatskoga sabora, kao zainteresirano radno tijelo.

Predstavnica predlagatelja predstavila je Prijedlog zakona. Prijedlog je upućen u saborsku proceduru još 2019. godine (u prošlom sazivu Hrvatskog sabora), a tekst od tada nije mijenjan. Predlagatelja je na prijedlog zakona potaknula odluka Ustavnog suda iz 2017. koja nalaže Hrvatskom saboru da u roku dvije godine donese novi zakon, zatim trenutačna situacija u Republici Hrvatskoj, kao i potreba usuglašavanja postojećeg zakona s međunarodnim standardima i najsuvremenijim znanstvenim spoznajama. Postojeće odredbe su neprovedive, neke usluge koje se jamče zakonom nisu dostupne. Reproduktivno zdravlje i reproduktivna prava kojima se bavi zakon šira su pitanja od pitanja prava na izbor i prava na autonomiju ženskog tijela. Reproduktivna prava žena uključuju i dostupnost informacija, edukacije, pravo na primarnu ginekološku zaštitu, pravo na planiranje obitelji i trudnoće, pravo na prekid trudnoće, pravo na medicinski pomognutu oplodnju i liječenje neplodnosti, dostojanstven porod itd.

Prijedlog zakona predviđa da država učini sve kako bi zaštitila reproduktivna prava i zdravlje žena, kako bi prevenirala spolno prenosive bolesti, kako bi poticala spolno odgovorno ponašanje, kako bi prevenirala neželjene trudnoće. Ovaj prijedlog inzistira na tome da se u obrazovni sustav uvede obvezna edukacija mladih o spolno odgovornom ponašanju, o reproduktivnom i spolnom zdravlju te o planiranju obitelji. Vezano za prevenciju neželjene trudnoće, postoje privremene i trajne metode (kontracepcija i sterilizacija). Podaci govore da 88,7% žena koje su se odlučile na prekid trudnoće nije koristilo kontracepciju.

Stoga se predlaže da kontracepcija bude javno financirana jer ima za cilj odgovorno spolno ponašanje i prevenciju neplaniranih i neželjenih trudnoća i pobačaja. Kada država osigura edukaciju i prevenciju, a žene se odluče na prekid trudnoće, država ne treba ulaziti u razloge već osigurati siguran, legalan i dostupan pobačaj. Zabranama se neće spriječiti ženu da prekine trudnoću. Ako žena ima financijskih mogućnosti, po tu će zdravstvenu uslugu ići u inozemstvo, a ako nema bit će prisiljena to učiniti na ilegalan način, čime se ugrožava ne samo njezino zdravlje već i njezin život. Medicinski postupak prekida trudnoće treba biti siguran, dostupan, besplatan i pristupačan u svim javnozdravstvenim ustanovama koje imaju odjele ginekologije i porodništva. Svaka od tih javnozdravstvenih ustanova mora imati dovoljan broj liječnika koji iz osobnih ili religioznih uvjerenja ne odbijaju pružanje medicinske skrbi, odnosno nisu pod tzv. prizivom savjesti.

Prijedlog donosi novinu koja nije bila poznata u medicinskoj znanosti u vrijeme donošenja postojećeg zakona, vezanu za mogućnost izbora metode prekida trudnoće – kirurški ili medikamentozni način prekida trudnoće. Troškove medicinskog postupka prekida trudnoće na zahtjev u specijaliziranim javnozdravstvenim ustanovama prema ovom Prijedlogu plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a ne žena kao u postojećem zakonu. Prema preporukama međunarodnih zdravstvenih organizacija jedna od najvećih prepreka dostupnosti prekida trudnoće je njegova cijena, a takva situacija je i u Hrvatskoj. Zaključno je upozorila da, iako to nije predmet ovog zakona, trenutačno u Republici Hrvatskoj u sklopu ugovorene zdravstvene zaštite nedostaje 61 ginekološki tim, a čak 450 tisuća žena nema pristup primarnoj ginekološkoj skrbi, odnosno ne može uopće ostvariti pravo na besplatnu i potpunu ginekološku zdravstvenu zaštitu. 

U raspravi koja je uslijedila, pučka pravobraniteljica upozorila je da zakonodavac nije izvršio odluku Ustavnog suda iz 2017. godine, ali da je Ustavni sud izrijekom potvrdio ustavnost postojećeg zakonskog rješenja prekida trudnoće uključujući članak 22. i 25. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. Naglasila je da vladavina prava nalaže da se postojeći zakoni provode. Nadalje, upozorila je na duboke i dramatične razlike u tumačenju postojećeg zakonskog okvira. Ukazala je da nisu svi dokumenti međunarodnog prava jednako važni, neki su pravno obvezujući, a drugi nisu. Prijedlog zakona donosi neke pozitivne novine, ali i njega bi bilo potrebno doraditi. Postoji mogućnost da se poštuje zakonsko pravo na prekid trudnoće na način kako je ono regulirano trenutačnim pravnim propisima uključujući i pravo na priziv savjesti, ali treba iznaći bolje modalitete. 

Zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ukazao je, na temelju pritužbi koje zaprima Ured pravobraniteljice, na problem nedostatka potpunih informacija vezanih za prekid trudnoće. Nadalje, nedostaje jasan i transparentan protokol postupanja vezano za postupak prekida trudnoće, ali i općenito postupaka iz područja reproduktivnog zdravlja jer su pacijentice često neadekvatno informirane o svojim pravima i medicinskim postupcima koji će se provoditi tijekom liječenja, a informirani pristanak ne treba biti samo formalnost. Također, pritužuje se na institucionalni ili kolektivni priziv savjesti koji u pojedinim slučajevima može dovesti do potpunog ograničenja pristupa medicinskom postupku prekida trudnoće.

U raspravi su iznesena suprotna stajališta članica Odbora. Istaknuta je važnost edukacije kao i potreba da pobačaj bude dostupan i besplatan. Ukazano je da predmet zakona nije – treba li ili ne treba – prekid trudnoće biti legalan, jer je u ovoj državi od njezinog postanka pobačaj legalan. Nadalje, iznesen je primjer liberalnog pristupa reguliranju postupka prekida trudnoće u susjednoj, prilično konzervativnoj Crnoj Gori, te da Republika Srbija u Ustavu ima odredbu da svatko ima pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. S druge strane, ponovljeno je da je Ustavni sud svojom odlukom potvrdio ustavnost postojećeg zakona, izražena je suglasnost da je potrebno raditi na edukativnim i preventivnim mjerama. Međutim, izražene su kritike zbog hitnog postupka donošenja zakona te nedovoljno provedenog postupka savjetovanja i uključivanja struke. Iako je izražen stav da je potreban novi zakon koji će regulirati medicinski postupak prekida trudnoće, da treba poštivati odluke Ustavnog suda (koji je cijeli problem prebacio na zakonodavca) i da je vrijeme za otvaranje argumentirane i suvisle rasprave o medicinskom postupku prekida trudnoće, naglašeno je da u toj raspravi mora sudjelovati struka. Izrečeno je mišljenje da je potreban kvalitetan i stručan prijedlog koji će biti podloga za saborsku doradu, dok je Prijedlog o kome se raspravlja ocijenjen kao neprihvatljiv jer je izrađen na nestručan način. Nadalje, smatrajući da se radi o izrazito osjetljivoj problematici izraženo je mišljenje da treba prepustiti struci da da jasne smjernice. Zaključno je izražen stav da je za donošenje ovog zakona potrebna šira rasprava zainteresirane i stručne javnosti te da se radi o veoma kompleksnoj temi koja može dovesti do velike podjele u društvu. 

Nakon provedene rasprave, Odbor za ravnopravnost spolova većinom glasova (5 glasova „za“ i  7  glasova „protiv“) nije podržao 

ZAKON O MEDICINSKOM POSTUPKU PREKIDA TRUDNOĆE, P.Z. br. 35.

Za izvjestiteljicu na sjednici Hrvatskog sabora, Odbor je odredio predsjednicu Odbora Mariju Selak Raspudić, a u slučaju njezine spriječenosti ili odsutnosti, potpredsjednicu Odbora Branku Juričev Martinčev.

PREDSJEDNICA ODBORA
Izv. prof. dr. sc. Marija Selak Raspudić