Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je na 5. sjednici, održanoj 17. siječnja 2017. godine, Prijedlog zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 22. prosinca 2016. godine.
Odbor je Prijedlog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.
Odboru je upućeno pisano mišljenje pravobraniteljice za djecu, a na sjednici Odbora je, uz njezino mišljenje, izneseno mišljenje i pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, pravobraniteljice za osobe s invaliditetom te pučke pravobraniteljice.
U raspravi su izneseni sljedeći prijedlozi i primjedbe:
Načelno je iznesena primjedba da se zakonskim tekstom pobliže ne određuje kako će se prava iz čl. 6. st. 1. provesti i koja su tijela odgovorna za njihovu provedbu. Stoga se predlaže da se izrijekom propiše na koji će se način ostvarivati prava žrtava, osobito pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde, te da se propiše da žrtva ima pravo po službenoj dužnosti od nadležnog tijela biti obaviještena o svim pravima, posebice kada je riječ o ukidanju ili bijegu okrivljenika, stavljanju izvan snage odluke o izricanju zaštitnih mjera i ukidanju mjera opreza koje su određene radi njezine zaštite, te o poduzetim radnjama povodom njezine prijave kao i o ishodu postupka. Osim toga, predlaže se propisati kao obveza nadležnom tijelu da se o trošku države žrtvi osigura opunomoćenik u postupku. Isto tako se predlaže propisati da žrtva uvijek kada izrazi takav zahtjev ima pravo na izbjegavanje kontakata s počiniteljem, a ne samo kada su za to osigurani uvjeti, kako je to propisano u točki 12. spomenutog stavka.
U svezi čl. 8. predlaže se proširivanje kruga osoba koje se štite sukladno definiciji obitelji iz Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) i na osobe koje ne žive u zajedničkom kućanstvu. Tu se prije svega misli na partnersko nasilje i njegovo sankcioniranje.
U čl. 10. Prijedloga zakona predlaže se uvrštavanje detaljnijih pojašnjenja i definicija svih oblika nasilničkog ponašanja u obitelji i među bliskim osobama koja su prekršajne prirode, a posebice psihičkog, ekonomskog i spolnog nasilja kako bi se olakšalo prepoznavanje i ubrzalo procesuiranje nasilničkog ponašanja. Naime, kako je rečeno, izostavljene su definicije pojedinih oblika nasilja te se samo navode oblici nasilja uz minimalno pojašnjenje. Tako je psihičko i ekonomsko nasilje nedostatno definirano te nije razvidno hoće li obuhvaćati i sljedeća ponašanja: uhođenje, uznemiravanje, zastrašivanje, prijetnje, izolaciju i ograničavanje slobode kretanja te ograničavanje komunikacije s trećim osobama, oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu ili pokušaj, odnosno prijetnje da će se to učiniti. Pritom se mora imati u vidu da su spomenuti oblici nasilja često isprepleteni i s drugim oblicima nasilničkog ponašanja, u koji su često uključena i djeca kao izravne i neizravne žrtve. Isto tako, kada je riječ o spolnom uznemiravanju potrebno je utvrditi distinktivne elemente u odnosu na ovo djelo kako je to određeno čl. 8. Zakona o ravnopravnosti spolova. Stoga se predlaže da u ovom zakonskom prijedlogu taj distinktivni element bude činjenica da je žrtva član obitelji, odnosno bliska osoba.
Radi osiguravanja učinkovite zaštite žrtvama nasilja, u čl. 12. predlaže se propisati da žalba ne odgađa izvršenje zaštitnih mjera, osobito kada je riječ o zabrani približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji te udaljenja iz zajedničkog kućanstva, a koje bi odmah morale stupiti na snagu.
U svezi zaštitne mjere udaljenja iz zajedničkog kućanstva iz čl. 17. predlaže se da se u umjesto naziva mjere „udaljenja iz zajedničkog kućanstva“ koristi naziv „udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora“, budući da su česte situacije da žrtva i počinitelj žive u istom stambenom prostoru ili kući, ali su stan ili kuću podijelili tako da ih mogu samostalno koristiti.
Kada je riječ o zaštiti osoba s invaliditetom od obiteljskog nasilja, predložena je dopuna čl. 5. na način da se doda novi stavak koji bi obvezao nadležna tijela koja su ovlaštena postupati povodom nasilja u obitelji da su dužna poštovati urođeno dostojanstvo osobe s invaliditetom kao žrtve nasilja te poštovati specifičnosti koje proizlaze iz njezinog invaliditeta.
U čl. 6. predlaže se dodatnim stavkom pojasniti pojam „na razumljiv način“ iz st. 2. ukoliko je žrtva osoba s invaliditetom, u kojem bi slučaju taj pojam podrazumijevao sve oblike komunikacije koja uključuje jezike, prikazivanje teksta, Brailleovo pismo, taktilnu komunikaciju, uvećani tisak, dostupne multimedijalne sadržaje, kao i pisani oblik istih, zvučne zapise, obični jezik, osobne čitače i augmentativne i alternativne oblike, sredstva i formate komunikacije, uključujući dostupnu informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, a što je propisano čl. 2. Konvencije o prvima osoba s invaliditetom.
Isto tako se u čl. 8. predlaže definiranje pojma „osoba s invaliditetom“ na način da su osobe s invaliditetom one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnim osnovama s drugima.
U svezi zaštite djece od nasilja u obitelji, osobito kada je riječ o statusu djeteta kao žrtve nasilja u postupcima koje vode nadležna tijela, predlaže se propisati obvezu nadležnim tijelima da po službenoj dužnosti žrtvu nasilja obavijesti o poduzetim radnjama tijekom postupka i o ishodu postupka, uvažavajući potrebu zaštite interesa i najbolje dobrobiti djeteta kao stranke u postupku.
U raspravi je ukazano i na važnost zaštite osoba starije životne dobi kao žrtava obiteljskog nasilja. U tom je smislu predloženo da se u čl. 6. propiše da se osobi starije dobi koja je žrtva obiteljskog nasilja osigura pružanje usluga socijalne skrbi u vlastitom domu. Isto tako, čl. 7. potrebno je obvezati sve navedene osobe i službe koje imaju obvezu prijavljivanja počinjenog nasilja policiji i državnom odvjetništvu, za koje su saznali prilikom obavljanja svojih poslova, da o prijavi obavijeste i žrtve nasilja. Osim toga se u čl. 10., kao jedan od oblika nasilja, predlaže uvrštavanje grubog zanemarivanja starijih osoba.
Predloženo je da se čl. 8. kojim se definiraju članovi obitelji dodatno uskladi s važećim Obiteljskim zakonom, jer su u definiciju uključeni i pojmovi životni partner i neformalni životni partner.
Postavljeno je i pitanje usklađivanja svih zakonskih odredbi s Istanbulskom konvencijom koja je potpisana, ali koju još uvijek nije ratificirao Hrvatski sabor, a koja, kako je rečeno, sadrži i neke sporne dijelove kojima se, primjerice, uvodi termin roda. Istaknuto je da o spomenutoj konvenciji države članice nisu mogle raspravljati već su je države članice Vijeća Europe mogle prihvatiti ili odbiti u cijelosti.
S obzirom na slučaj obiteljskog zlostavljanja koji je proteklih dana naglašen u javnosti, predloženo je da se pozove državnog odvjetnika na sjednicu Odbora kako bi predstavio raspoložive mehanizme postupanja u slučajevima obiteljskog nasilja te obrazložio način, tijek i trajanje postupanja, kao i informiranje žrtava obiteljskog nasilja o svemu navedenom.
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 glasova „za“ i 2 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeće
ZAKLJUČKE
1. Prihvaća se Prijedlog zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
2. Stajališta, primjedbe, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o Prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme Konačnog prijedloga zakona.
Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora, a u slučaju njegove spriječenosti Anu Komparić Devčić, potpredsjednicu Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin