Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je na 53. sjednici, održanoj 9. listopada 2014. godine, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2013. godinu za potrebe nacionalnih manjina, koje je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. srpnja 2014. godine. Odbor je Izvješće razmatrao kao matično radno tijelo, sukladno članku 79. Poslovnika Hrvatskoga sabora.
Ocjena je većine članova Odbora da su Izvješćem obuhvaćeni uglavnom svi aspekti provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te da su navedeni brojni statistički podaci iz kojih se može steći uvid u stanje njegove provedbe, međutim kada su u pitanju uzroci problema u ostvarivanju nekih od temeljnih zakonom zajamčenih manjinskih prava, nedostaje kritički osvrt i prijedlozi konkretnih mjera.
U raspravi je konstatirano kako je iz Izvješća razvidno da je, kao i ranijih godina, najviše učinjeno u područjima: odgoja i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina, ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, ostvarivanja vjerskih prava, zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i područne samouprave, te u provedbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma i Akcijskog plana za provedbu te Strategije, iako to ne znači da u ostvarivanju i tih manjinskih prava nema problema. Međutim istaknuto je da se već godinama ponavljaju isti problemi, odnosno da još uvijek nema značajnijeg napretka u područjima: uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina, zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne i lokalne uprave i pravosudnim tijelima, pristupu nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja, sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima, kao i kada je u pitanju stambeno zbrinjavanje i povratak.
Što se tiče prava na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina naglašeno je da gotovo nema nikakvog pomaka u odnosu na ranija razdoblja a stječe se i utisak da se ozračje u kojemu se to pravo treba realizirati, osobito u proteklih godinu dana, pogoršalo. Od 27 jedinica lokalne samouprave u kojima pripadnici nacionalnih manjina imaju zakonske pretpostavke za ostvarivanje ovog manjinskog prava u njih 17 statutima ni 12 godina nakon donošenja Ustavnog zakona to pitanje još uvijek nije uopće uređeno ili nije uređeno na način koji bi osigurao pretpostavke da se to pravo u praksi realizira. U samom Izvješću se navodi da je razina ostvarivanja prava na dvojezičnost u postupcima prvog i drugog stupnja pred upravnim tijelima jedinica samouprave, kao i u postupcima pred tijelima sudbene vlasti i u 2013. godini na vrlo niskoj razini i gotovo zanemariva, te da uredi državne uprave u županijama nisu, kao ni u prethodnom izvještajnom razdoblju izvijestili niti o jednom slučaju ostvarivanja prava na uporabu manjinskog jezika i pisma u postupcima koje su vodili. Pred sudovima su u protekloj godini vođena svega 3 postupaka na manjinskom jeziku i to sva tri pred prekršajnim sudovima, a niti jedan pred općinskim i županijskim sudovima. Isto tako, iako se u Izvješću konstatira da je značajno povećan broj izdanih dvojezičnih osobnih iskaznica, iz priloženih statističkih podataka razvidno je da tu nema većeg napretka, jer se gotovo 97% takvih osobnih iskaznica odnosi i dalje samo na jednu (talijansku) nacionalnu manjinu, dok je participiranje ostalih manjina u ostvarivanju navedenog prava gotovo zanemarivo.
Ukazano je na potrebu da se na svim razinama i od strane svih subjekata uključenih u ostvarivanje zajamčenih prava nacionalnih manjina mora puno više raditi na ohrabrivanju pripadnika nacionalnih manjina da koriste svoja prava. Izneseni su primjeri loše prakse koji ne pridonose pozitivnom ozračju, ne samo u medijima već i u postupanju službenika i tijela koja su u izravnom kontaktu s pripadnicima nacionalnih manjina, kao što su postupanja izbornih komisija u prošlogodišnjim lokalnim izborima kada birači nisu bili dovoljno informirani o mogućnosti glasovanja za manjinske liste ili postupanja službenika kada pripadnici nacionalnih manjina žele promijeniti ili dopuniti podatak o nacionalnoj pripadnosti u evidencijama birača. Naglašeno je da nije prihvatljivo objašnjenje navedeno u Izvješću prema kojem se neostvarivanje prava na uporabu manjinskog jezika i pisma može pripisati nepostojanju interesa kod pripadnika nacionalnih manjina, jer se ne uzima u obzir ambijent u kojem se to pravo treba ostvariti, a koji nije poticajan. Isto tako izostanak statutarnog uređivanja ovog manjinskog prava ne može se opravdavati lokalnim izborima koji su provedeni polovinom 2013. godine, jer se radi o dugogodišnjem problemu za koji adekvatne mjere nisu poduzete ni prije i ni nakon tih izbora. Isto tako nije u pitanju samo (ne)postupanje lokalne samouprave već i drugih tijela. Naveden je i primjer nepoštivanja Ustavnog zakona i Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina (čl. 10.) od strane Hrvatskih cesta, koje i pored izričite zakonske obveze i zamolbi jedinica lokalne samouprave već godinama ne postavljaju dvojezične pisane prometne znakove i druge oznake u prometu.
U području odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina i pored postignutih rezultata još uvijek su i brojni problemi, a strategija obrazovanja i ne dotiče to pitanje. Značajno su smanjena sredstva za prevođenje udžbenika, svi nastavni planovi i programi manjinskog obrazovanja još nisu doneseni, a i registracija pojedinih škola na manjinskom jeziku i pismu nije još uvijek riješena iako se radi o problemu na koji se ukazuje već 11 godina. Iznesen je i podatak prema kojem je u predškolskom odgoju bilo osiguravano najprije 75 kuna po djetetu za razdoblje od 11 mjeseci, a sada se sredstva osiguravaju samo za 8 mjeseci, čime je dovedeno u pitanje ostvarivanje tog manjinskog prava u pojedinim ustanovama (vrtićima) za djecu predškolskog uzrasta.
Pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja i dalje je otežan. HRT još uvijek nema posebne redakcije za nacionalne manjine, a njegovi centri na područjima gdje u značajnijem broju žive pripadnici nacionalnih manjina nemaju emisija za manjine. Raspodjelom sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija i pored svih primjedbi ne daje se odgovarajući doprinos rješavanju problema pristupa manjina medijima. Ne samo što se iz navedenog Fonda ne osigurava dovoljan iznos sredstava za potrebe manjina (participacija manjina u sredstvima Fonda je oko 10%), već i alokacija sredstava ne ide u prilog rješavanju ovog problema. Ne potiče se razvoj manjinskih medija, već se sredstva često odobravaju nakladnicima koji ih formalno traže za emisije za manjine, a stvarno ih koriste za druge potrebe i programske sadržaje. Ima i primjera, kako je rečeno, da se sredstva odobravaju nakladnicima na područjima na kojima nema većeg broja pripadnika nacionalnih manjina, a ne tamo gdje za to ima potrebe.
Ukazano je i na višegodišnje slabljenje materijalnih i financijskih pretpostavki za ostvarivanje manjinskih prava. Sredstva za udruge i ustanove nacionalnih manjina od 2010. godine se kontinuirano smanjuju, a povrat njihove nacionalizirane imovine se i pored svih obećanja ne rješava. Zakonom zajamčena zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne, lokalne i sudbene vlasti i dalje nije ostvarena. Objašnjenje da je razlog tome Odluka Vlade kojom je zabranjeno novo zapošljavanje ne može se prihvatiti bez rezerve jer novog zapošljavanja za vrijeme postojanja te Odluke ipak ima, a kada su u pitanju manjine ne osigurava se niti zamjena za one koji su otišli u mirovinu. Na lokalnoj i županijskoj razini taj proces je također u zastoju, što pokazuje i podatak iz Izvješća prema kojem je u protekloj godini broj službenika i namještenika pripadnika nacionalnih manjina smanjen za 30 iako je ukupan broj zaposlenih povećan za 192. Za rad vijeća i predstavnika nacionalnih manjina nisu osigurane potrebne pretpostavke. Vlada svojim odlukama osigurava minimalna sredstva koja su nedovoljna za bilo kakvu značajniju aktivnost. Općine, gradovi i županije uz rijetke iznimke uglavnom ne participiraju, pri čemu je taj problem osobito izražen u jedinicama samouprave u kojima živi veći broj pripadnika nacionalnih manjina.
Stambeno zbrinjavanje povratnika je već drugu godinu u potpunom zastoju, što sasvim obeshrabruje povratak, a što najbolje pokazuje i podatak iz Izvješća prema kojem se tijekom cijele 2013. godine iz izbjeglištva vratilo ukupno svega 11 raseljenih osoba. Ocijenjeno je da ovom problemu nije u Izvješću dana odgovarajuća pažnja niti se vide rješenja. Što se tiče prava na očitovanje vjere i osnivanje vjerskih zajednica, članovi Odbora složili su se s ocjenom iz Izvješća da je u Republici Hrvatskoj postignuta visoka razina vjerskih sloboda. U raspravi je međutim postavljeno pitanje zašto nije osigurana potpora Reformističkoj kršćanskoj crkvi u Republici Hrvatskoj kojoj pripada većina pripadnika mađarske nacionalne manjine, pa je to pitanje vezano i za ravnopravnosti pripadnika te nacionalne manjine.
Kada je u pitanju Nacionalna strategija za uključivanje Roma i Akcijski plan za provedbu ove Strategije, istaknuto je da su ostvareni značajni rezultati, ali da ostaju i brojni problemi. Kroz javne radove poboljšano je zapošljavanje pripadnika romske nacionalne manjine, međutim radi se o vremenski ograničenom i povremenom zapošljavanju koje trajnije ne rješava problem. S druge strane, nema zapošljavanja obrazovanih Roma, tj. onih koji su stekli srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje što bi uz ostalo bio značajan poticaj pripadnicima ove manjine da se školuju jer im to osigurava bolju životnu perspektivu. Izražena je rezerva prema podacima u Izvješću o broju romske djece u školama, jer su oni u nerazmjeru s podacima o sudjelovanju romske manjine u stanovništvu Republike Hrvatske. Jedan od problema je i to što se stipendije za učenike i studente romske nacionalne manjine ne odobravaju od početka školske godine već se obično isplaćuju u svibnju ili lipnju, kada se približava završetak nastave. Zatraženo je i uključivanje romskog jezika među priznate manjinske jezike u Republici Hrvatskoj. Naglašeno je da je jedan od najtežih problema s kojima se suočavaju pripadnici ove manjine, pitanje stambenog zbrinjavanja koje se treba rješavati zakonom koji bi uredio socijalno stanovanje. Ukazano je također da dosadašnja provedba Strategije i Akcijskog plana pokazuje da se ovi dokumenti trebaju korigirati, kao i da se daleko više mora raditi na lokalnoj i županijskoj razini imajući uz ostalo u vidu da je od ukupno 33 jedinice lokalne samouprave koje su trebale donijeti svoje akcijske planove, to učinilo samo njih 5.
Članovi Odbora u raspravi su osobito naglasili da je razvijanje tolerancije prema različitosti i suzbijanje diskriminacije u izravnoj vezi s ostvarivanjem prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina. Neka od neostvarenih prava, kao što je praksa do sada pokazala, nisu blokirana zbog nedostatka financijskih sredstava, već upravo zbog nedostataka volje i spremnosti da se tolerira različitost i pravo drugog. Stoga je to pitanje kojem će se u narednom razdoblju morati posveti znatno veća pažnja. U raspravi je izneseno mišljenje da i manjine trebaju više pridonositi stvaranju snošljivijeg okružja te da, uz nužnu osudu neprimjerenih istupa, govora mržnje te nasilja pripadnika većinskog naroda prema manjinama, nije dobro da pojedina manjinska tijela ignoriraju slučajeve međunacionalnog nasilja te govora mržnje i nasilja pripadnika manjina usmjerenih prema drugim manjinama i većinskom narodu. Kao primjer je u više navrata na sjednicama Odbora isticano jedno manjinsko glasilo koje često objavljuje neprimjerene tekstove koji bi se mogli karakterizirati govorom mržnje, što nikako ne može naići na odobravanje većinskog naroda. Spomenuto je glasilo financirano iz sredstava Savjeta za nacionalne manjine čija je glavna uloga poticanje programa koji pridonose unaprjeđivanju tolerancije i uspostavljanju međuetničkog povjerenja. Isto je tako naglašeno da je za stvaranje konstruktivne atmosfere bitan i odnos prema pripadnicima hrvatske manjine u zemljama s kojima Republika Hrvatska ima potpisane bilateralne sporazume o zaštiti manjina. Ovom je pitanju u Izvješću posvećeno svega nekoliko rečenica, uz to kontradiktornih, jer se s jedne strane naglašava da se provođenju bilateralnih sporazuma posvećuje kontinuirana pažnja, a s druge strane navodi se podatak da tijekom 2013. nije bilo nikakvih aktivnosti vezano za sastanke mješovitih odbora za manjine. Također se navode nepotpuni podaci vezano za financiranje manjina temeljem bilateralnih sporazuma. Tako se navode sredstava koja hrvatske manjine dobivaju iz državnog proračuna u ukupnom iznosu od 3 milijuna kuna, ali se ne navode ona sredstva koja se izdvajaju iz proračuna za pojedine manjine u Hrvatskoj temeljem tih istih sporazuma (samo za dvije manjine na poziciji Savjeta za nacionalne manjine izdvojeno je 2,3 milijuna kuna).
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (6 „za“ i 2 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese slijedeći
ZAKLJUČAK
Prihvaća se Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2013. godinu za potrebe nacionalnih manjina.
Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin