Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je na 51. sjednici održanoj 9. srpnja 2014. godine Prijedlog zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 24. lipnja 2014. godine. Odbor je ovaj Prijedlog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo. Odbor je raspolagao mišljenjem Centra za žene žrtve rata – Rosa.
U raspravi su članovi Odbora izrazili žaljenje što se tek sada u saborskoj proceduri nalazi prijedlog zakona koji ima za cilj osigurati žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu sva prava koja bi pokazala brigu društva za žrtve koje su pretrpjele stravična zlostavljanja i proživjele veliku patnju i stradanja. Istaknuto je da je potrebno dodatno urediti pojedina predložene rješenja kako bi se stvarno, a ne samo formalno, osiguralo prije svega pravo na društveno priznanje patnje, a potom i podršku društva kroz podizanje kvalitete života žrtava osiguravanjem prava na punu medicinsku, psihološku i pravnu pomoć, ali i prava na pravičnu i odgovarajuću naknadu. S tim u vezi, posebno je ukazano na obrazloženje u kojem se ističe da za provedbu ovoga zakona neće biti potrebno osigurati dodatna sredstva u državnom proračunu, između ostaloga i zbog toga što će se uređivanje prava na novčanu naknadu i druga novčana prava predviđena ovom Zakonom, te sredstva potrebna za osnivanje fundacije za žrtve, urediti posebnim zakonom koji će se naknadno donijeti. Naglašeno je da se ni u kom slučaju pitanje naknada ne smije vezati za bilo kakvu fundaciju, već da država bez odlaganja mora preuzeti obvezu za brigu o žrtvama i osigurati potrebna sredstva u državnom proračunu. Stoga se predlaže brisanje članka 39. te članka 25. Prijedloga zakona, ali i da se u članku 21. izostavi da će se pravo na novčanu naknadu i povećanu novčanu naknadu, osim ovim, urediti i posebnim zakonom. To je u ovom slučaju moguće dodatno urediti ovim zakonom, a sva ostala pitanja doraditi i propisati pravilnikom. Također se predlaže brisanje roka od 5 godina za podnošenje zahtjeva, odnosno brisanje članka 28. u cijelosti, prije svega iz razloga nezastarijevanja ratnog zločina, ali i zbog činjenice da je, s obzirom na narav pretrpljenog nasilja, za podnošenje zahtjeva presudno psihičko stanje žrtava koje su se sa svojom traumom sve ove godine same nosile i kojima stoga treba omogućiti da pomoć i prava zatraže kada se osjećaju za to spremnima.
Budući da se člankom 26. podstavkom 1. određuje da je za priznavanje statusa žrtve uvjet da je osoba u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja bila državljanin Republike Hrvatske, te imajući u vidu vremensko razdoblje u kojem su se događali zločini kao i da veliki broj ljudi u ratno vrijeme nije imao regulirano državljanstvo Republike Hrvatske, a vjerojatno ni uredno regulirano prebivalište ili boravište, ovaj bi kriterij predstavljao formalnu prepreku koja bi zapriječila priznavanje statusa žrtve. Stoga bi trebalo omogućiti da se mogu priložiti i drugi dokazi kojima bi se moglo potvrditi da je osoba u to vrijeme bila na području Republike Hrvatske. U čl. 33. predviđeno je da Povjerenstvo daje mišljenje o preživjelom seksualnom nasilju postupajući na temelju medicinske i druge dokumentacije, dok kao dokaz nije predviđeno svjedočenje. Obzirom na ratne okolnosti u kojima se nasilje dogodilo, teško je osigurati dokumentaciju o istom, pa bi zato kao dokaz trebalo predvidjeti i svjedočenje, obzirom da u pojedinim slučajevima postoje samo svjedoci nasilja. Kada je riječ o rješenju iz članka 34. kojim se uređuje da troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna, ako je postupak za stranku povoljno okončan, istaknuto je da to znači da će stranka za koju je postupak nepovoljno okončana sama snositi troškove. Naglašeno je da će ovakvo rješenje dodatno traumatizirati stranku koja možda iz formalnih razloga neće uspjeti ostvariti prava prema ovom Zakonu za koja je očekivala da joj pripadaju s obzirom na proživljeno nasilje. Stoga se predlaže da troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna.
Iznesena je konstatacija da se ovim zakonskim prijedlogom uređuju prava koja su većim dijelom već svima dostupna, osim prava na zdravstveno osiguranje ili prava na smještaj u veteranske centre koji uopće ne postoje i upitno je hoće li i kada biti osnovani (čl. 20.). Osim toga, izraženo je mišljenje da je u čl. 4., u kojem se određuje tko je počinitelj seksualnog nasilja, potrebno izrijekom navesti tko je bio agresor u Domovinskom ratu sukladno Deklaraciji Hrvatskoga sabora o Domovinskom ratu umjesto riječi „pripadnika vojnih ili paravojnih postrojbi neprijateljske vojske“. Zatraženo je obrazloženje i preciziranje odredbe čl. 36. prema kojoj rješenja kojima se utvrđuje status i prava iz ovoga Zakona ne pretpostavljaju kaznenu odgovornost počinitelja i ne utječu na odluke nadležnih tijela o činjenici počinjenja kaznenog djela seksualnog nasilja.
Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći
ZAKLJUČAK
1. Prihvaća se Prijedlog zakona o prvima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu.
2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.
Za svog izvjestitelja na sjednici Sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin