Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je, na 42. sjednici održanoj 11. veljače 2014. godine, Prijedlog zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 30. siječnja 2014. godine. Odbor je prijedlog ovog zakona razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.
U raspravi su članovi Odbora jednoglasno ocijenili kako predložena zakonska rješenja predstavljaju značajan napredak u ostvarivanju i zaštiti prava osoba s duševnim smetnjama. Zatražena su dodatna obrazloženja predloženih odredbi koja se odnose prije svega na primjenu posebnih medicinskih postupaka i biomedicinskih istraživanja. Iako su u članku 18. navedeni kumulativni uvjeti za primjenu elektrokonvulzivnog liječenja, između ostaloga i uz pisani pristanak osobe s duševnim smetnjama, izražena je sumnja u autonomnost takvog pristanka. Kako je istaknuto, osobe s duševnim smetnjama najčešće su prisilno dovedene u psihijatrijsku ustanovu te sama ta okolnost zasigurno umanjuje autonomnost osobe. Isto tako, zatražena su obrazloženja onih članaka iz kojih se može protumačiti da se zadržavanje i smještaj osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu temelji na odluci samo jedne osobe, a ne na timskom radu stručnjaka. Tako se primjerice u čl. 3. t. 12. prisilno zadržavanje osobe s duševnim smetnjama do odluke suda temelji na odluci psihijatra, a iz čl. 28. st. 1. proizlazi da prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu predlaže doktor medicine na temelju uputnice.
Izražena su očekivanja da će ovako predložene zakonske odredbe predstavljati snažan mehanizam kojim će se spriječiti moguće zlouporabe instituta prisilnog smještaja s ciljem ostvarivanja određene političke, imovinske ili osobne koristi, kao što se to dogodilo u nekoliko slučajeva koji su proteklih godina praćeni u javnim medijima. Značajan doprinos raspravi dale su pučka pravobraniteljica, pravobraniteljica za djecu i zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.
Pučka pravobraniteljica je posebno istaknula da njezin ured zaprima veliki broj pritužbi osoba s duševnim smetnjama te da se u okviru Nacionalnog preventivnog mehanizma o sprečavanju mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja obilaze i psihijatrijske ustanove. Kako bi se predloženi zakon dodatno poboljšao, predložila je zakonsko propisivanje vrste, svrhe i uvjeta primjene mjera prisile prema osobama s duševnim smetnjama koje su smještene u psihijatrijsku ustanovu te ograničenja primjene mjera prisile prema pojedinim kategorijama osoba s duševnim smetnjama, primjerice djeci. Osim toga, predložila je da se ovaj zakon primjenjuje, između ostaloga, i na osobe s duševnim smetnjama kojima je određen istražni zatvor, a ne samo na one koji se nalaze na izdržavanju kazne zakona. Isto tako, u postupanju policije koje uređuje čl. 65. predlaže da se precizira kako se sredstva prisile koriste sukladno Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima. Mišljenja je da bi psihijatrijska ustanova trebala biti dužna obavijestiti nadležni sud o primjeni mjere prisile ne samo na pisano traženje osobe s duševnim smetnjama, već i kada ona to usmeno zatraži, zbog moguće otežane pisane komunikacije te osobe (čl. 66.). U istom članku predlaže dopunu na način da je o primjeni mjera prisile psihijatrijska ustanova dužna obavijestiti nadležni sud i ako to pisano zatraži osoba od povjerenja ili zakonski zastupnik osobe s duševnim smetnjama prema kojoj se primijenjene mjere prisile.
Kada je riječ o zaštiti prava djece, pravobraniteljica za djecu smatra dobrim rješenje koje je predloženo u čl. 20. st. 2. prema kojemu pristanak na posebni medicinski postupak i biomedicinsko istraživanje umjesto osobe s duševnim smetnjama ne može dati zakonski zastupnik, budući da se pod skrbništvom mogu naći i djeca, a ona nikako ne bi smjela biti podvrgnuta predloženim postupcima i istraživanjima.
Kako se čl. 26. uređuje obveza psihijatrijske ustanove da o smještaju bez pristanka obavijesti pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom koja će onda provjeravati opravdanost takvog smještaja, zamjenica pravobraniteljice istaknula je da su suglasni s predloženim rješenjem te je konstatirala da su odredbe ovoga zakonskog prijedloga znatno bolje u odnosu na važeće zakonske norme. Skrenula je pozornost i na pojedine odredbe koje bi se mogle dodatno poboljšati. U tom smislu predložila je da se obavijest iz st. 4. ovoga članka osim nadležnom sudu dostavi i pravobraniteljici za osobe s invaliditetom čime će se značajno olakšati postupanje u slučaju kada se osoba usprotivi pristanku zakonskog zastupnika. Ukazala je na nemogućnost ostvarivanja određenih prava koja su navedena u čl. 14. kao što je pravo na osiguranu podršku za život u zajednici budući da takva podrška službeno ne postoji i stoga je nema tko provoditi. Također predlaže da se odredba čl. 18. dopuni sličnim rješenjem iz čl. 19. t.3. tako da se elektrokonvulzivno liječenje objasni osobi s duševnim smetnjama na precizan i razumljiv način. Mišljenja je da se treba razmotriti mogućnost skraćivanja trajanja prisilnog zadržavanja osobe, bez sudskog rješenja kojim se određuje prisilni smještaj, na razdoblje kraće od predloženih osam dana.
Nakon provedene rasprave Odbor je jednoglasno odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese sljedeći
ZAKLJUČAK
1. Prihvaća se Prijedlog zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
2. Stajališta, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi o prijedlogu zakona upućuju se predlagatelju radi pripreme konačnog prijedloga zakona.
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr. sc. Furio Radin