Poštovani predstavnici židovskih zajednica u Hrvatskoj, Predsjedniče Republike Hrvatske, uvaženi kolege zastupnici, gospođe i gospodo,
2005. godine 27. siječnja Ujedinjeni narodi i napose europske države, proglasili su 27. siječnja Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta.
I ja sâm rođen sam i odrastao u miru, nakon Drugog svjetskog rata tijekom kojeg su nacistički i fašistički režimi počinili najstrašniji i u povijesti najveći zločin – sustavno i plansko ubijanje, genocid nad više od šest milijuna Židova i nad nebrojenim pripadnicima drugih manjina, kao i političkim neistomišljenicima ili svima koji su prema takozvanim „arijevskim“ zakonima bili manje vrijedni, odnosno nisu bili vrijedni života.
To znači da nisam bio svjedokom užasnih događaja koji su trajno obilježili savjest čovječanstva i potaknuli sve zemlje svijeta na stvaranje novog svjetskog poretka utemeljenog na ideji zaštite čovjeka, njegovih prava i njegovog prirođenog dostojanstva.
Ali, ono što čovjeka čini čovjekom - a to je neprihvaćanje bilo kakve neravnopravnosti, nejednakosti, ograničavanja temeljnih ljudskih prava i sloboda nacionalnih prava kojima se čini šteta bilo kojem pojedincu ili određenoj društvenoj skupini – to je pravilo koje je vrijedilo i vrijedit će uvijek.
Jasna i nedvosmislena osuda nacifašističkog genocida u Drugom svjetskom ratu nije i ne može biti stvar samo političke opredijeljenosti ili političke odluke. To je u prvom redu osobni i moralni stav, to je ljudski imperativ. To je potvrda ljudskog dostojanstva.
Ovdje se zato vama ne obraćam samo u svojstvu predsjednika Hrvatskog sabora, čija je politička obveza i dužnost da podsjeti na zločine kako se oni više nikada nigdje ne bi ponovili.
Obraćam vam se prije svega kao čovjek, duboko i snažno potresen zločinima o kojima sam slušao, čitao, gledao filmove, a to je u dovoljnoj mjeri presudno utjecalo na moje političke kao i čisto ljudske stavove, opredjeljenja i vrijednosti.
Žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu najviše zapravo i vape za time da im iskažemo ono, što su im nacistička i fašistička ideologija uskratile, a to su ljudskost te iskreno i duboko poštovanje i sjećanje.
To činimo upravo obilježavanjem Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta i suosjećanjem s njihovim patnjama, mučenjima i ubijanjima kojima ih je podvrgnula nehumana ideologija zla i nasilja fašizma i njegovih inačica.
Ove godine glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta stavio je pod moto „Spašavanje tijekom holokausta – hrabrost za djelovanje“. Time je želio upozoriti da je i u vrijeme najjače vladavine nacizma i fašizma na europskom kontinentu, od čega nije bila izuzeta ni Hrvatska, bilo mnogo hrabrih, najčešće anonimnih ljudi koji su na najrazličitije načine riskirali vlastite živote kako bi od progona spasili nedužne ljude, u prvom redu Židove.
Preživjelih žrtava koncentracijskih logora kao i pravednika među narodima koji mogu vlastitim iskustvima svjedočiti o strahotama nacizma i fašizma zbog njihove visoke dobi sve je manje. Ali svatko od nas može, mora biti i pozvan je da bude pravednik među narodima. Svatko od nas pozvan je da bude čovjek u najboljem smislu riječi, da u sebi pronađe hrabrost za djelovanje u cilju zaštite ljudskih i manjinskih prava i ljudskog dostojanstva. Svatko od nas ima mogućnost da spasi čovječanstvo od eventualne pogibelji novih uništavanja totalitarističkih režima.
Ne zaboravimo: tko spasi jedan ljudski život, spasio je cijeli svijet. To kaže sveta židovska knjiga Talmud, a ja bih to proširio zlatnim pravilom morala koje prihvaćaju sve religije svijeta: čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi.
Danas je to pravilo jednako važno kao i u vrijeme Drugog svjetskog rata. Europski kontinent danas se razvija i živi u miru, uživa demokratske vrijednosti i slobode kao rijetko kada u povijesti našeg kontinenta. No, dugotrajna ekonomska kriza, širenje siromaštva i sve veći jaz između velikog broja siromašnih i onih koji su na rubu siromaštva s jedne strane te tankog sloja bogatih na drugoj strani, kao i nedostatna vjerodostojnost politike i neka neodgovorna politička vodstva pozivaju na oprez. Nemoguće je negirati ili zanemariti određenu sličnost današnjih političko-ekonomskih okolnosti s onima uoči Drugog svjetskog rata.
Svaka, pogotovo trajnija politička i ekonomska kriza plodno je tlo za izbijanje novog rata vođenog nacionalističkim i drugim predrasudama. Činjenica je, i to ne smijemo zanemariti, da ideje, koje su dovele do holokausta, potiču mržnju i neprihvaćanje drugih i drugačijih i šire strah, i danas u različitim oblicima žive diljem svijeta.
Ni jedno društvo, ni jedna država ne smije zanemariti njihovu opasnost bez obzira da li se javljaju na sportskim terenima ili neprihvaćanjem različitosti bilo manjinskih grupa ili manjinskih zajednica.
Arbitrarnost vremena nije saveznik u borbi protiv zla bez obzira u koju je formu zamotano. Zlo traži aktivno suprotstavljanje i djelovanje ljudi i demokratskih institucija.
Europski narodi već su jednom preskupo platili cijenu isključivih, totalitarnih ideologija, bilo da se radi o nacizmu, fašizmu ili komunizmu. Ujedinjena Europa, utemeljena na demokratskim vrijednostima i vladavini prava, a rođena iz žrtava holokausta i ruševina Drugog svjetskog rata, omogućila je svim europskim napaćenim narodima život u miru i slobodi kao i mogućnost nesputanog izražavanja vlastitog političkog, nacionalnog, vjerskog i svakog drugog opredjeljenja.
Da bismo to očuvali i budućim generacijama omogućili da kao i mi žive slobodni, bez straha, moramo čuvati sjećanje na žrtve holokausta kao opomenu strašnog zločina. Za demokraciju i slobodu najveća opasnost je ravnodušnost, ravnodušnost prema bližnjem. Samo društvo, koje jednaku brigu i pažnju posvećuje svim svojim članovima i potiče ravnomjeran razvoj, samo takvo društvo ima snagu oduprijeti se nekom novom zovu krvi i tla.
Na to bih se nadovezao citatom iz poznatog romana Hansa Fallade „Svatko umire sam“, a koja opisuje nadzornike u nacističkom zatvoru: „Ne šute zato što bi htjeli štedjeti ljude osuđene na smrt, već zbog toga što su ravnodušni i otupjeli u toj kući u kojoj doživljuju svakoga dana toliko jada i bijede.“
Gospođe i gospodo,
nemojte šutjeti na nepravdu. Žrtve holokausta ušutkane su zauvijek u strahovitim patnjama, ali mi ne smijemo šutjeti. Na nama i na svim budućim generacijama je da šutnja, jad i bijeda više nikada ne zavladaju svijetom. Hvala.