Obraćanje predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leke u raspravi o Izvješću o provedbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji za 2013. godinu, Hrvatski sabor, 29. siječnja 2015.


lekoKolegice i kolege zastupnici, 

na početku izlaganja još jednom želim jasno ponoviti što sam i hrvatskim braniteljima i u svojim javnim nastupima više puta isticao: Domovinski rat jedan je od temelja hrvatske države. 

To je oslobodilački rat protiv velikosrpske agresije. Naglašavam doprinos svih hrvatskih branitelja za obranu Hrvatske, stjecanje naše neovisnosti i međunarodnog priznanja te konačnu pobjedu u tom ratu i stečenu slobodu i demokraciju u kojoj danas živimo – neupitan je i nemjerljiv i zbog toga zaslužuje svako poštovanje svih hrvatskih institucija i građana i naglašavam to ne samo danas nego trajno. A to se postiže izgradnjom demokratske države i društva.

Upravo stoga od početka braniteljskog prosvjeda – 20. listopada prošle godine – kao predsjednik Hrvatskoga sabora, svjestan odgovornosti te dužnosti, ali i kao čovjek, građanin ove zemlje i političar – bio sam spreman uvijek primiti i saslušati predstavnike braniteljskih udruga te pokušati pomoći im da se njihovi zahtjevi riješe na demokratski način – u institucijama hrvatske države. 

Bez uvjeta za razgovor u ovih stotinjak dana osobno sam se sedam puta u različitim prilikama sastao s organizatorima prosvjeda, a moji suradnici bili su s njima u kontaktu i održali su više posebnih sastanaka. 

Moram reći da razlozi za prosvjed ispred Ministarstva branitelja, kao i zahtjevi udruga, nisu u ovih sto dana bili uvijek isti. Postojala je određena nedosljednost i promjenljivost u tim zahtjevima. 

Prvih dana prosvjeda isticali su zahtjev za smjenom ministra, zamjenice ministra i pomoćnika ministra. Tek kasnije dodaju se zahtjevi za odgodom primjene Zakona o mirovinskom osiguranju, povlačenjem iz javne rasprave Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji te donošenjem Ustavnog zakona o pravima hrvatskih branitelja, a potom i zadnji zahtjev za sazivanjem izvanredne sjednice Hrvatskoga sabora.

Od početka prosvjeda javno sam pozivao predstavnike braniteljskih udruga u Hrvatski sabor kako bi se o njihovim zahtjevima raspravljalo u institucijama hrvatske države. Budući da su to odbili, sedmog dana prosvjeda, 26. listopada, posjetio sam ih u šatoru u Savskoj, saslušao njihove zahtjeve i predložio da najavljeni okrugli stol o položaju hrvatskih branitelja koji su željeli organizirati u šatoru održimo u Saboru kao najvišem zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske. 

Dva dana kasnije, 28. listopada, primio sam tadašnjeg predsjednika Hvidre Grada Zagreba kako bih još jednom pokušao uvjeriti prosvjednike da svoje probleme iznesu u Saboru. 

Nakon što su pristali, moji su suradnici zajedno s organizatorima braniteljskog prosvjeda dogovorili o tehničkim pitanjima vezanim za Okrugli stol o pravima hrvatskih branitelja u Hrvatskom saboru koji se trebao održati 30. listopada. Kažem trebao – jer iako su predstavnici prosvjednika među kojima i predstavnici stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida - došli na taj sastanak i napustili su ga odmah nakon mog uvodnog obraćanja, uz objašnjenje gospodina Glogoškog kako ne žele razgovarati o Ustavnom zakonu i ostalim njihovim zahtjevima dok se ne smijene ministar branitelja i njegovi suradnici. (Ultimativno)

Na taj okrugli stol su došli predstavnici svih klubova zastupnika te predsjednik i članovi saborskog Odbora za ratne veterane. Bila je to dobra prilika da hrvatski branitelji iznesu sva svoja viđenja, stajališta i zahtjeve i da se institucionalno ti problemi pokušaju riješiti. Naša želja je bila da se provede raspravu o svim pitanjima vezanim za hrvatske branitelje i Domovinski rat u najvišem zakonodavnom tijelu ove zemlje. Nažalost, branitelji su to odbili – kako je tad gospodin Glogoški rekao – jer nisu smijenjeni ministar i njegovi suradnici, a sad – kako gospodin Deur izjavljuje u medijima – citiram: „nije bilo osigurano prikladno mjesto u Saboru i jer u dvorani nije bilo stola, a okupilo se puno zastupnika i novinara.“   

Što reći na ovakvu izjavu? Očito da se odgovornost pokušava prebaciti na Sabor i mene kao njegovoga predsjednika jer upravo u želji da se stvori prikladan prostor za branitelje stopostotne invalide u dvorani nije bilo stola, upravo u želji  da svi sudionici sjede u jednom krugu među braniteljima, bez razlike među nama, da svi budemo jednaki. 

A u želji da svi mjerodavni čuju njihove probleme pozvani su zastupnici na okrugli stol te novinari, na uvodna obraćanja i završne izjave. Ističem da su svi ti tehnički detalji unaprijed dogovoreni s organizatorima prosvjeda, da im se potpuno izašlo u susret iako nažalost nisu dali broj osoba koje će s braniteljske strane sudjelovat na okruglom stolu pa je dvorana je bila popunjena u punom kapacitetu. No očito nije bilo spremnosti vođa prosvjednika na istinski dijalog pa je priređena tek predstava za javnost i napuštanjem Sabora.

Bez obzira na odbijanje razgovora na okruglom stolu, nastavio sam voditi dijalog s predstavnicima braniteljskih udruga koje prosvjeduju u Savskoj. Činio sam sve da se o njihovim zahtjevima koji su u djelokrugu Sabora počne raspravljati i tražiti rješenje. Gospodin Deur sad tvrdi da sam se bavio „sitnišima“ poput invalidskih kolica i materijalnih prava, što ne odgovara pozivu na dijalog koji nije bio ničim uvjetovan nego otvoren za raspravu o svim problemima hrvatskih branitelja. 

Osobno sam javno podržao zahtjev branitelja da se sva njihova prava reguliraju jednim zakonom te da se donese organski zakon. Napomenuo sam im da bi donošenje Ustavnoga zakona dvotrećinskom većinom zacementiralo postojeća braniteljska prava i otežalo da se u budućnosti, u povoljnijoj ekonomskoj situaciji, ona možda i poboljšaju. U tim sam razgovorima naglasio i da je osim rješavanja materijalnih prava i zakona potrebno  vrednovati Domovinski rat i hrvatske branitelje na društvenoj razini na način kako zaslužuju.

13. studenoga ponovno sam primio predstavnike prosvjednika. Rezultat tog sastanka bila je moja inicijativa da o njihovim zahtjevima raspravlja Odbor za ratne veterane te da na sjednicu dođu i predstavnici braniteljskih udruga. Ponovno sam ih primio 1. prosinca, dan poslije gospodin Glogoški primljen je u mom Uredu i bio upoznat sa procedurom vezano za predlaganje akata u parlamentu. 

Dana 5. prosinca održana je sjednica Odbora za ratne veterane na kojoj sam i sam sudjelovao, a potom druga sjednica 11. prosinca. Rezultat toga bila je odluka da se prihvate zahtjevi branitelja, a to su: odgođena je primjena Zakona o mirovinskom osiguranju, povučen je Nacrt prijedloga Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata i članova njihovih obitelji te je osnovan Pododbor za izradu novog nacrta tog zakona čiji su članovi i predstavnici branitelja. 

No ni to nije bilo dovoljno. Ispunili smo sve zahtjeve branitelja u djelokrugu Hrvatskoga sabora – braniteljske udruge već 12. prosinca postavljaju zahtjev za sazivanjem izvanredne sjednice Sabora na kojoj bi se raspravljalo o odnosu hrvatskih institucija prema hrvatskih braniteljima i Domovinskom ratu, bez materijala. Gospodin Deur sad u Globusu izjavljuje da sam sazivanjem takve sjednice mogao okončati prosvjed branitelja u Savskoj, iako je dan nakon zahtjeva za sazivanjem te sjednice gospodin Glogoški u Dubrovniku, a kako prenosi Slobodna Dalmacija od 14. prosinca, izjavio „da će prosvjed trajati sve do donošenja ustavnog zakona o pravima branitelja.“ 

Što bi se uopće postiglo s izvanrednom sjednicom Sabora? 

Jasno je da se na njoj ne bi mogao donijeti Ustavni zakon o pravima hrvatskih branitelja jer još nije dovršen nacrt tog zakonskog prijedloga, a u čijoj izradi sudjeluju i sami branitelji pa to oni sasvim dobro znaju. 

Iza toga još jednom sam se sastao s gospodinom Glogoškim 18. prosinca gdje sam mu objasnio proceduru prema kojoj se može sazvati izvanredna sjednica Sabora samo u skladu s Poslovnikom Hrvatskog sabora. Hrvatski sabor može raspravljati samo na temelju akata koja predlože ovlašteni predlagatelji. Moja je dužnost poštivati hrvatske zakone, Poslovnik Hrvatskoga sabora i proceduru jer – poštovani branitelji i hrvatski zastupnici – možda se to nekima ne sviđa, ali - demokracija jest procedura i vladavina prava!  

Predložio sam tad gospodinu Glogoškom da o njihovom zahtjevu raspravlja Predsjedništvo Sabora na sjednici s predsjednicima Klubova zastupnika, što nije prihvaćeno. Ta je sjednica  održana 13. siječnja i zaključeno je da se zatraži od Pododbora Odbora za veterane da čim prije predloži Nacrt prijedloga Zakona o pravima hrvatskih branitelja kako bi onda Sabor na temelju tog akta raspravljao o položaju branitelja. 

Nakon svega toga, mene se označava kao glavnog krivca što branitelji još uvijek prosvjeduju. 

Moj je dojam da organizatori prosvjeda više ne žel objasniti javnosti razlog zbog kojeg i dalje prosvjeduju pa je – eto -  kriv predsjednik Hrvatskoga sabora jer sam poštovao hrvatski Ustav, hrvatske zakone, Poslovnik Hrvatskoga sabora i demokratsku proceduru i jer ih od prvog dana pozivam na dijalog u institucijama i zauzimam se za rješenje problema koje ističu. 

I dalje pozivam sve strane na suradnju i dijalog te smirivanje tenzija kako bi se što prije izradio Nacrt zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i o njemu provela konstruktivna rasprava u javnosti i Hrvatskom saboru.