Uvaženi gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske, poštovana potpredsjednice Vlade i članovi Vlade Republike Hrvatske, uvažene gospođe i gospodo zastupnici Hrvatskog sabora, poštovani članovi sudbene vlasti, cijenjene gospođe i gospodo predstavnici Diplomatskog zbora, poštovana gospodo predstavnici vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, dragi uzvanici i gosti, poštovani građani Republike Hrvatske,
U skladu s odredbama čl. 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, 30. svibnja je utvrđen kao spomendan – Dan Hrvatskog sabora. Dan Hrvatskoga sabora, kao dan spomena na konstituiranje prvoga slobodno izabranoga višestranačkog sabora 30. svibnja 1990. i na povijesnu ulogu Hrvatskoga sabora u očuvanju hrvatske državnosti tijekom mnogih stoljeća, obilježava se primjereno i dostojanstveno na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora.
30. svibnja 1990. je dan koji će zauvijek ostati upisan u zlatnu knjigu hrvatske povijesti, kada je nakon prvih slobodnih, demokratskih i višestranačkih izbora konstituiran moderni hrvatski parlament. Taj nas dan uvijek i iznova podsjeća na temeljnu ulogu Hrvatskog sabora, kao zakonodavnog i najvišeg predstavničkog tijela svih građana Republike Hrvatske, kao središnje i nezamjenjive institucije svake demokracije.
Tijekom stoljeća Hrvatski je sabor bio neprekidno čuvar suverenosti hrvatskog naroda prema različitim državnim zajednicama u kojima se Hrvatska nalazila, (s iznimkom razdoblja od 1918. do 1941.).
Tijekom II. svjetskog rata, u ratnim okolnostima, tu je ulogu preuzeo ZAVNOH, kao Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske i u uspostavljanju temelja državne suverenosti u odlukama ZAVNOH-a (1943.), nasuprot proglašenju NDH (1941.). Uspostavom Federalne Države Hrvatske, hrvatski se narod našao na strani pobjedničke antifašističke koalicije i ostvario povratak matici Hrvatskoj, u ratu prigrabljenih i predanih, Istre, Dalmacije, Rijeke, Zadra, brojnih otoka, Međimurja i Baranje.
Hrvatski je sabor, u razdoblju 1945.- 1990. g., komunističkom razdoblju, egzistirao više na simboličan način kao najviše zakonodavno i predstavničko tijelo, jer je stvarna vlast i moć bila koncentrirana u jednopartijskim forumima KPJ, kasnije SKJ i SKH, i predstavljao je tek mjesto transmisije političkih odluka partije.
1990. godine, na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava, nastupila su prijelomna i dramatična razdoblja naše novije povijesti, razdoblja koja su nas odredila do danas, i koja će nas, sasvim sigurno, određivati i u budućnosti. Toga povijesnog i po mnogo čemu ključnoga 30. svibnja 1990., započeo je s radom novi saziv višestranačkoga Hrvatskoga sabora, stvoren slobodnom i demokratski izraženom voljom velike većine hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske.
Tog je 30. svibnja 1990. počelo rađanje moderne hrvatske demokracije, ali poglavito ostvarenje hrvatske suverenosti i državnosti. Hrvatski sabor, od 30. svibnja 1990., postaje mjestom donošenja niza ključnih i presudnih odluka, kojima se određivala i krojila budućnost Hrvatske.
Tako su već na zasjedanju Hrvatskog sabora u lipnju 1990. godine donesene prve i najnužnije izmjene tadašnjeg hrvatskog republičkog Ustava iz 1974., kojima je izvršena deideologizacija tog Ustava. Hrvatski je sabor, 22. prosinca 1990. usvojio i proglasio novi, cjeloviti Ustav Republike Hrvatske. Kao glavni reprezentant hrvatske državnosti, Hrvatski je sabor Ustavom u temeljnim odredbama utvrdio: «Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Suverenost Republike Hrvatske neotuđiva je, nedjeljiva i neprenosiva. Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i Zakonom, odlučuje: o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, zatim o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime i o udruživanju u saveze s drugim državama. Saveze s drugim državama republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa ».
U svojim je izvorišnim odredbama, među ostalim, jasno i nedvosmisleno odredio utemeljenost hrvatske države na antifašizmu. Donošenjem ovog Ustava, znanog pod imenom «Božićni ustav», Hrvatski je sabor u svom prvom sazivu ostvario svoju ustavotvornu ulogu. U jeku ekspanzije oružane pobune dijela srpskog stanovništva, uz sudjelovanje i potporu jugoslavenske armije, Hrvatski je sabor reagirao brojnim rezolucijama. Na sjednici u veljači 1991. Sabor je rezolucijom podržao početak postupka za sporazumno razdruživanje SFRJ na više suverenih i samostalnih država. Na istoj toj sjednici, donesen je Ustavni zakon o dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava, kojim je utvrđeno da u Hrvatskoj, dok se nalazi u sastavu SFRJ, vrijede samo oni zakoni koji nisu u suprotnosti s hrvatskim. U travnju iste godine Sabor donosi zaključke kojima daje punu potporu Predsjedništvu i Vladi Republike Hrvatske u aktivnostima koje se poduzimaju u zaštiti suverenosti, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti Hrvatske, i kojima obvezuje Vladu da energično i bez odgađanja poduzme sve što je potrebno za zaštitu ustavnog poretka i teritorijalne cjelovitosti.
Kada smo postali svjesni da je definitivno otpala mogućnost dogovora sa srpsko-crnogorskim saveznim političarima, a temeljem provedenog referenduma, na kojemu je hrvatski narod, prvi put u svojoj povijesti, svojom voljom neposredno odlučio o državno-pravnoj budućnosti svoje Domovine, Hrvatski je sabor, 25. lipnja 1991., donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tom je saborskom odlukom Hrvatska proglašena samostalnom i suverenom državom, pokrenuti su postupci razdruživanja od drugih tadašnjih republika i za međunarodno priznanje. Odmetničke, terorističke akcije, uz punu i otvorenu asistenciju jugoslavenske armije prerastaju u rat širokih razmjera, a Hrvatska, pod pritiskom međunarodne zajednice, temeljem Brijunske deklaracije, odgađa primjenu odluke za tri mjeseca. Sedmog listopada 1991. istekao je tromjesečni rok, unutar kojega je rat poprimao još stravičnija razaranja uz tisuće mrtvih i ranjenih. Toga su dana zrakoplovi agresorske vojske raketirali Banske dvore, u namjeri likvidacije predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i najviših hrvatskih dužnosnika. Sutradan, osmog listopada, Hrvatski je sabor, zbog realnih opasnosti od daljnjih zračnih napada, održao sjednicu u podrumskim prostorijama «INE» u Šubićevoj ulici, kada je donio presudnu Odluku, utvrđujući da Jugoslavija kao državna zajednica više ne postoji. Tom je odlukom utvrđeno da «Republika Hrvatska od 8. listopada 1991. raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republika i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ. Republika Hrvatska odriče legitimnost i legalnost svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt, bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije. Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti i spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razviti prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose. Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih manjina, u sklopu europskih integracijskih tijekova, pripravna je ulaziti u međudržavne i međuregionalne asocijacije s drugim demokratskim državama. Republika Hrvatska nastavit će postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju ». Toga je dana Hrvatski sabor donio i Zaključke o agresiji na Republiku Hrvatsku, kojima je Srbija utvrđena kao oružani agresor, jugoslavenska armija proglašena okupatorskom vojskom, koja bez odgađanja mora napustiti hrvatski teritorij.
S osmim listopadom 1991. započeo je povijesni hod Republike Hrvatske, kao potpuno suverene i samostalne, a od 1992. godine međunarodno priznate države. Osmi listopada u Republici Hrvatskoj obilježava se kao Dan neovisnosti. Od tada do danas, Republika Hrvatska i Hrvatski sabor prešli su put koji je kratak u vremenu, ali izuzetno dug i iznimno težak u zbivanjima.
Prvih deset godina nove Hrvatske obilježili su Domovinski rat i njegove teške posljedice, dio kojih osjećamo i danas. Nije moguće govoriti o modernoj hrvatskoj državnosti i hrvatskim parlamentarizmu, a ne spomenuti Domovinski rat. Današnje Hrvatske države ne bi bilo da nije bilo legitimnog, obrambenog, svenarodnog oslobodilačkog Domovinskog rata, rata u kojemu su složno sudjelovali Hrvati iz domovinske i iseljene Hrvatske.
S ponosom i dostojanstvom prisjetimo se svih naših domoljuba, dragovoljaca Domovinskog rata, svih naših branitelja, našega prvoga predsjednika neovisne, samostalne i međunarodno priznate Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, i svih onih koji su iznijeli najveći teret toga rata. Bez njihove smjelosti, odlučnosti, mudrosti i ustrajnosti ne bi bilo ni današnje Hrvatske, niti Hrvatskoga sabora. Hrvatski je sabor, kao najviše predstavničko tijelo hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske, 1992. godine odlučio dodijeliti Zahvalnicu hrabrim hrvatskim braniteljima, koji su sebe nesebično i odvažno podarili Hrvatskoj i na taj način dali presudni doprinos ostvarenju devet stoljetne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Tom Zahvalnicom ostavljeno je u zavjet budućim sazivima Sabora i svim nositeljima izvršne vlasti, da u svom djelovanju vode neprekidnu i svaku potrebitu brigu o svim žrtvama Domovinskog rata, poglavito o invalidima, obiteljima i djeci poginulih branitelja. Na istoj sjednici dodijeljena je Povelja zahvalnosti prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, odužujući se na taj način ispravnoj državničkoj prosudbi, koju je kao predsjednik Republike Hrvatske iskazao u najsudbonosnijem razdoblju novije povijesti hrvatskog naroda. U listopadu 2000. godine Hrvatski je sabor donio Deklaraciju o Domovinskom ratu, kojom se jasno i nedvosmisleno odredio i zauzeo stajališta o tom najsvjetlijem razdoblju novije hrvatske povijesti. Deklaracijom je utvrđeno da je Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Deklaracijom je nadalje utvrđeno da je uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslobodilačkim vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja, te kasnijom mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, stvorila sve pretpostavke za skladan razvitak Hrvatske kao zemlje koja prihvaća demokratske standarde suvremenog svijeta. Kao temeljna vrijednost Domovinskog rata navedena je uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelovanje pravne države i vladavine prava. Hrvatski sabor Deklaracijom poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata kao zalog naše civilizacijske budućnosti te utvrđuje da je hrvatsko pravosuđe dužno, zbog dostojanstva Domovinskog rata, procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje.
Svjedoci smo određenih pokušaja, osobito u nekim haškim optužnicama i navodnim pojašnjavanjima tih optužnica, usmjerenim prema revidiranju povijesne istine i namjerama da se najblistaviju obrambenu i legitimnu operaciju Domovinskog rata «Oluju», poduzetu radi oslobađanja okupiranih dijelova hrvatskog teritorija, kvalificira zločinačkim pothvatom. Hrvatski sabor ne prihvaća one pokušaje revizije povijesti i izjednačavanje dijelova legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata, u kojem je sudjelovao cijeli tadašnji državni vrh, od predsjednika Republike, Vlade, HV-a, policije, sigurnosne službe i stotine i stotine različitih znanih i neznanih državnih, lokalnih i političkih dužnosnika, sa zločinačkim pothvatom. Hrvatska je predana suradnji s MKSJ-om u skladu s obvezama koje je preuzela kao članica UN-a i temeljem Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ-om. Neprihvatljive političke ocjene, kvalifikacije, vrijednosne sudove, pokušaj proglašavanja »Oluje» zločinačkim pothvatom, poduzetim s namjerom etničkog čišćenja srpskog stanovništva s okupiranih teritorija i ubrajanje državnog, vojnog, policijskog i političkog vrha Republike Hrvatske u sudionike zločinačkog pothvata, treba osporavati svim raspoloživim pravnim sredstvima i instrumentarijem.
Ne postoji kolektivna odgovornost, već nužnost privođenja pravdi svih, bez iznimke, na temelju individualne, osobne odgovornosti optuženih za počinjena kaznena djela, po međunarodnom ili domaćem pravu na sudovima osnovanim po UN-u ili nacionalnim. Stoga Vlada i mjerodavna državna tijela imaju dužnost, pravo i obvezu djelovati u skladu s načelom potpune suradnje Hrvatske s MKSJ-om, na temelju odluke UN-a, našeg pravnog poretka, ali i zbog obrane ustavnih temelja hrvatske države, načela pravde i pravičnosti, povijesne istine i individualne odgovornosti.
Danas je Hrvatski sabor svojim aktivnostima zaokupljen i prioritetno usmjeren na normativno uređivanje i unutarnju dogradnju hrvatskog društva radi dostizanja demokratskih i gospodarskih standarda i vrijednosti razvijenih društava.
U današnjim međunarodnim odnosima sve više jača uloga i značenje parlamentarne diplomacije. Sukladno tome, Hrvatski sabor je pojačao svoj angažman na polju međunarodne parlamentarne suradnje kroz brojne susrete bilateralnog i multilateralnog karaktera. Hrvatski sabor veliku pozornost pridaje parlamentarnoj diplomaciji koja, kao sve značajnija sastavnica međunarodne diplomacije, postaje nezaobilazan faktor kreiranja međunarodnih odnosa, uz istodobno stalno promicanje nacionalnih strateških interesa na svim područjima.
Ističem da su odbori Hrvatskoga sabora počeli aktivno sudjelovati na sastancima odgovarajućih odbora europskih parlamenata zemalja članica Europske unije. Konstituiranjem i početkom rada Zajedničkog parlamentarnog odbora Europske unije i Hrvatske stvorene su pretpostavke da Hrvatski sabor nastavi s još aktivnijim radom na promidžbi hrvatskih interesa, svjedočeći o Hrvatskoj kao demokratskoj zemlji koja ima volje i snage biti i aktivni čimbenik šire političke scene.
Parlamentarna diplomacija Hrvatskog sabora usmjerena je i na dobivanje potpore europskih država za što brže približavanje Europskoj uniji, ali i na jačanje suradnje sa zemljama koje su u pregovorima odmakle dalje od Hrvatske, kako bi nam prenijeli svoja stečena i korisna iskustva. U tom smislu, želim naglasiti da je Hrvatski sabor, putem svojih vanjsko-političkih aktivnosti, (od odbora, izaslanstava, pojedinih zastupnika, predsjednika), na svim svojim razinama, dao vrijedan doprinos današnjoj međunarodnoj poziciji Hrvatske, gdje je Hrvatska prepoznata kao politički, demokratski i gospodarski zrela i stabilna država.
Posebno želim istaknuti ulogu Hrvatskog sabora u procesu priključenja Europskoj uniji. Usvajanjem stajališta, konsenzusom, svih političkih stranaka u Hrvatskom saboru, u vezi s punopravnim članstvom Republike Hrvatske u Europskoj uniji, te uspostavom Nacionalnog odbora za nadzor i praćenje pretpristupnih pregovora, Hrvatski je sabor otvorio novu stranicu u svom radu. Osim što je time potvrđen njegov nezaobilazni doprinos u utvrđivanju strateških nacionalnih ciljeva, Hrvatski se sabor uspješno pripremio za razdoblje pretpristupnih pregovora. To je vrlo važna činjenica koja će dobiti svoju punu potvrdu kad počnu pregovori, a osobito kad Hrvatska postane punopravna članica EU, jer nacionalni parlamenti država članica, kao jedina direktna spona između građana i europskih institucija, zadržavaju pravo kontrole i zauzimanja stavova u pitanjima o kojima vlade pregovaraju i odlučuju u Bruxellesu.
S osobitim zadovoljstvom ističem značenje konsenzusa u vezi s priključenjem Hrvatske Europskoj uniji, koji vlada među svim strankama zastupljenim u Hrvatskom saboru. Taj konsenzus, koji se očituje u potpori zastupnika provedbi Nacionalnog programa za pridruživanje, svjedoči o visokom stupnju odgovornosti svih zastupnika kada je u pitanju hrvatski euorpski put. Hrvatski sabor stoga potiče Vladu na nastavak i ubrzanje provedbe Nacionalnog programa za pridruživanja, posebno na usvajanje nacionalnih strategijskih dokumenata i programa. Hrvatski sabor, ne čekajući početak pregovora s EU, usklađuje hrvatsko zakonodavstvo s europskim pravnim stečevinama. Na tom području svojih aktivnosti, Hrvatski je sabor donio ukupno 108 zakona kojima je domaće zakonodavstvo harmonizirano s acquis communautaire. Pri tome ne smijemo ispustiti iz vida koliko je važno informirati javnost, građane koji su nas birali, o svim aspektima i značenju članstva u EU. U tom smislu, smatram korisnim i potrebnim u Hrvatskoj osigurati cjeloviti i efikasan sustav informiranja, pristupačan i razumljiv - putem kojega bi hrvatski građani bili informirani o EU, ali i građani EU o Hrvatskoj. Osobito je važno da u širokoj javnoj raspravi o svim pitanjima hrvatskog članstva u EU, sudjeluju svi segmenti hrvatskog društva uz kvalitetno sudjelovanje svih sredstava javnog priopćavanja - medija.
Hrvatska je, s postignutim statusom kandidata za članstvo, pred početkom pregovora s Europskom unijom, prepoznata od međunarodne zajednice kao čimbenik mira i stabilnosti ovog dijela Europe, kao pozitivan primjer ostalim zemljama regije, u kojoj se uspješno provode unutarnje reforme te prihvaćaju i provode standardi razvijenog demokratskog svijeta.
Hrvatska svoju budućnost vidi, na ravnopravnoj i partnerskoj osnovi, u zajednici razvijenih zemalja ujedinjene Europe, uz očuvanje i promicanje svog nacionalnog identiteta. Danas je Hrvatska u potpunosti predana otvorenoj i punoj suradnji s međunarodnom zajednicom. Hrvatska je spremna za otvaranje i početak pregovora o pristupanju, a Hrvatski sabor očekuje od Vlade da će pregovore o pristupanju voditi kvalitetno i učinkovito, uz punu zaštitu nacionalnih interesa i uz postignuća najpovoljnijih realno mogućih prijelaznih razdoblja. Članstvo u EU potrebno je ostvariti pod najpovoljnijim uvjetima i u najkraćem mogućem vremenskom roku. - Gospođe i gospodo, - Činjenica je da imamo i određenih problema i teškoća. Nedavna je odgoda početka pregovora s EU kod velike većine hrvatskih građana doživljena kao nepravda. I to s pravom, budući da Hrvatska čini sve što je objektivno u njezinoj moći kako bi dokazala svoju političku i demokratsku zrelost i spremnost, svoju potpunu predanost punoj suradnji s haškim tribunalom, u skladu s obvezama Hrvatske kao članice UN-a i temeljem Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Želja nam je, i potrebno je, da se Hrvatska nastavi izgrađivati kao potpuno stabilna pravna država, da se u njoj beskompromisno iskorijene sve negativne pojave koje nagrizaju Hrvatsku kao državu vladavine prava. Uspostava pravne države u punom smislu najbolja je garancija unutarnjeg reda i sigurnosti, a država time postaje poželjan partner u gospodarskoj i svakoj drugoj suradnji s ostalim zemljama Europe i svijeta. U tom smislu, Hrvatski sabor potiče Vladu na nastavak reformi te da osobitu pozornost posveti daljnjem jačanju institucionalne sposobnosti državne uprave.
Na kraju želim izraziti uvjerenje da će i Hrvatski sabor, u sklopu svoje zakonodavne aktivnosti, dati važan doprinos da se Hrvatska i gospodarski do kraja preustroji i razvije, da se postigne napredak cijele Hrvatske, koji će biti mjerljiv i očit na konkretnoj, posve osobnoj razini – u životu i standardu svih nas, građana Republike Hrvatske. To je ujedno i konačni cilj članstva Hrvatske u Europi – da se građanima Republike Hrvatske osigura viši i kvalitetniji životni standard. Gospođe i gospodo, zahvaljujem vam na pozornosti i čestitam vam 30. svibnja – Dan našega Hrvatskoga sabora!