Poštovane gospođe i gospodo,
prije 25 godina Hrvatski je sabor, slijedeći volju građana izraženu na referendumu, a poslije jednog od najžešćih napada tzv. JNA i srbočetničke agresije na Zagreb, donio povijesnu Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ kojom je Hrvatska jasno i odlučno rekla definitivno „zbogom“ tadašnjoj jugoslavenskoj totalitarnoj državi.
Prisjetimo se da je Hrvatski sabor još 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti, ali je stupanje na snagu ove Odluke odgođeno za tri mjeseca na zahtjev Europske zajednice kako bi se agresija na Hrvatsku ipak pokušala riješiti mirnim putem. Treba, naime, znati da je Hrvatska do tada već više mjeseci bila izložena oružanoj pobuni velikosrpskih terorista koja se, uz podršku tzv. JNA, sve više pretvarala u brutalnu agresiju s okupacijom hrvatskih teritorija i protjerivanjem ne samo Hrvata već i sveg nesrpskog stanovništva – Mađara, Čeha, Slovaka, Rusina.... Međutim, istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi tzv. JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u pokušaju atentata na tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Zbog toga kao i zbog vjerojatnosti novih zračnih napada na Zagreb, ta je povijesna sjednica Sabora 8. listopada 1991. godine morala biti održana u podrumu zgrade u Šubićevoj ulici 29 u Zagrebu, a ne, kao što bi bilo uobičajeno, ovdje u zgradi Hrvatskog sabora.
U to je vrijeme Hrvatska bila praktički nenaoružana, gotovo stjerana u kut nemilosrdnom agresijom velikosrpskih snaga s jedne strane te međunarodnim embargom na nabavku oružja s druge strane i potpunom odsutnosti zanimanja i želje za pomoći međunarodne zajednice koja je namjerno okrenula glavu da ne vidi da se u srcu Europe događa „deja vu“ - još jednom genocid i zločin nalik onome što su toliki narodi Europe pretrpjeli tijekom Drugoga svjetskog rata od nacista i fašista sa svim potpuno istim obilježjima - od koncentracijskih logora do protjerivanja stanovništva druge nacionalnosti.
Pritisak na nas da ustuknemo bio je strašan, ali nismo se slomili. Rat nam je bio nametnut i vodio se na našem tlu, protiv naših građana i to ne samo onih hrvatske već svih nacionalnosti, uključujući i one srpske nacionalnosti, koji su Hrvatsku doživljavali kao svoju voljenu domovinu. Vodio se protiv naše posve normalne i legitimne želje da živimo u slobodi i demokraciji kao i ostali europski narodi, protiv europskih civilizacijskih vrijednosti kojima smo oduvijek pripadali.
Bila je to tada za nas u Hrvatskoj doslovno borba za sve ili ništa. Jer ugroženi su bili tek ostvarena parlamentarna demokracija i višestranačje, mir i sloboda svih građana Hrvatske, njihovi životi, njihova želja da svoju budućnost izgrade u okrilju europske ideje dijaloga i suradnje na ravnopravnim osnovama.
I upravo zato što smo imali istu ili barem sličnu viziju slobodne i demokratske Hrvatske, neovisno o tome za koju smo stranku glasali na prvim višestranačkim izborima, upravo zato što je postojalo zajedništvo, uspjeli smo ju i ostvariti!
Jedinstvo u borbi za isti, plemeniti cilj – za neovisnu i samostalnu, slobodnu i demokratsku Hrvatsku svih njezinih građana bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, političku ili neku drugu pripadnost – dalo nam je u Domovinskom ratu snagu koja nas je, usprkos strašnim gubicima i u ljudskim životima i u infrastrukturi, dovela do pobjede i ostvarenja cilja o kojem su stoljećima sanjale generacije naših predaka.
Bitke su se vodile na diplomatskom planu, za konferencijskim stolovima, no one prave, daleko žešće i teže bile su na bojnim poljima koja su se prostirala od Vukovara preko Voćina, Škabrnje sve do Dubrovnika.
Od 8. listopada 1991. godine pa do konačne pobjede u Domovinskom ratu pobjedom u veličanstvenoj akciji „Oluja“ i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja put je bio težak i dug, ispunjen suzama i bolom zbog izgubljenih više od 15 000 života. Njih nikada ne smijemo zaboraviti jer je na njihovoj žrtvi i ni na čemu drugom, ma što drugačije bilo tko tvrdio, nastala moderna hrvatska država.
Nikada ne smijemo zaboraviti podatak da je u agresiji na Hrvatsku ubijeno više civila u svojim kućama i dvorištima te na ulicama nego policajaca i vojnika branitelja na ratištima, nikad ne smijemo zaboraviti da je poginulo 402 djece, a ni činjenicu da je kroz srpske logore prošlo oko 30 000 Hrvata od čega više od 200 djece. To ne smijemo zaboraviti, ali ne zbog bilo kakve želje za osvetom, a još manje zbog mržnje prema bilo komu, već zbog onoga što je jednom prigodom rekao sveti otac papa Franjo: “Ne zaboravite svoju prošlost. Narod koji zaboravlja svoja sjećanja nema budućnosti. Draga braćo i sestre, nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne da se osvetite, nego da budete mirotvorci.”
Svjesni ogromne žrtve branitelja u Domovinskom ratu, u obrani neovisne i demokratske Hrvatske i danas im, kao i svakom sličnom prigodom, iskazujemo našu duboku zahvalnost i poštovanje. Zbog naše djece i unuka ne smijemo zaboraviti da bez njihove žrtve, bez patnji njihovih obitelji koje su ostale bez očeva, majki, sinova, kćeri, unuka ne bi bilo ni današnje Hrvatske.
Na svima nama je stoga trajna obveza i odgovornost da čuvamo sjećanje na 8. listopada 1991. godine, na Domovinski rat, na sve ono domoljublje i zajedništvo koje nas je nosilo i poticalo u tim teškim danima i da više nikada ne dopustimo da Hrvatska bude ugrožena od bilo koga.
Hrvatska je danas suočena s drugačijim izazovima, u prvom redu s gospodarskom krizom. Mnogi su na granici siromaštva, mnogi nezaposleni, mnogi blokirani ili pod ovrhama, mladi odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom. To nije ono za što su se borili hrvatski branitelji, to nije ono što žele građani ove zemlje.
Prije 25 godina, kada smo kretali putem samostalnosti i neovisnosti pod vodstvom našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, sanjali smo slobodnu Hrvatsku demokracije i mira, ali i Hrvatsku razvijenog gospodarstva, pravde i prosperiteta u kojoj će njeni građani dobro živjeti od svog poštenog rada a društvena solidarnost i pravednost uz brigu za one najpotrebitije i smanjenje nejednakosti u društvu biti civilizacijsko postignuće.
Njegov i naš san tek je dijelom ostvaren. Četvrt stoljeća u životu jednoga naroda malo je, ali i puno. U tom smo razdoblju ostvarili mnogo - živimo u demokraciji i miru, Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije. Na žalost, njezini građani još ne žive u blagostanju. Jesmo li mogli bolje? Sigurno da, no upravo zbog toga ne smijemo zastati na pola puta, ne smijemo odustati od ideala koji su nas pokretali prije 25 godina zbog svih onih koji su poginuli u borbi za tu i takvu sretniju Hrvatsku, Hrvatsku blagostanja, Hrvatsku kojoj treba vratiti osmijeh na lica njezinih građana.
Neka nam današnji dan bude vjerodostojan poticaj da našim građanima vratimo nadu i povjerenje i pokrenemo oporavak zemlje koji će donijeti sreću i zadovoljstvo svim njezinim građanima. Za to su potrebni domoljublje, čvrstina volje, odlučnost, mudrost i odgovornost pa i hrabrost, baš kao i u Domovinskom ratu.
Uvjeren sam da će novi saziv Hrvatskoga sabora, koji će se vjerojatno za tjedan dana konstituirati, i nova Vlada, to ostvariti na čast i slavu ove zemlje, na ponos njezinih građana i budućih naraštaja.
Gospođe i gospodo, Hrvatice i Hrvati, poštovani građani Hrvatske, srdačno vam uime Hrvatskog sabora i u svoje osobno ime čestitam Dan neovisnosti. Čuvao vas sve dragi Bog i čuvao nam jedinu i vječnu Hrvatsku.