Poštovana gospodo parlamentarci, dame i gospodo,
dopustite mi da na početku konstatiram da su sigurnost i pitanja vezana uz sigurnost u fokusu interesa današnjeg svijeta. Ustvari, teško je naći aktualnije pitanje, pored možda još pitanja vezanih uz ekonomsku krizu, od pitanja sigurnosti. Vjerujem da ćete se s ovom tezom složiti.
Stoga na nama parlamentarcima i našim nacionalnim parlamentima leži posebna vrsta odgovornosti. Naša je ne samo uloga odobravanja i preispitivanja izdataka sredstava za obranu i sigurnost nego i rasprava o tome kako dobro upravljati i osigurati vladavinu prava posebno u sektoru sigurnosti.
Parlamentarni sustav podrazumijeva da parlament igra zakonodavnu i nadzornu ulogu u razvoju politike nacionalne sigurnosti. A izvršna i operativna uloga pripada mjerodavnim vladinim ministarstvima i drugim tijelima. Ipak, parlamenti i njegovi članovi mogu odigrati ključnu ulogu u utvrđivanju zadovoljava li postojeća politika potrebe i težnje građana i, ovisno o potrebama, zahtijevati njezino preispitivanje i mijenjanje.
Cilj svih politika vezanih uz sigurnost je uspostaviti i zajamčiti temelje za sigurno životno i radno okruženje. Bez tako zajamčenog sigurnog okruženja teško da možemo očekivati materijalni i gospodarski napredak.
Posljednjih nekoliko godina gotovo svakodnevno smo svjedocima novih oružanih sukoba, ratova i nestabilnosti općenito. U posljednje dvije godine to posebice vrijedi za područje Mediterana. Držim da je posebna vrijednost kada se diplomatskim putem uspije doći do puta za njihovo rješavanje. U traženju diplomatskih rješenja parlamentarci također mogu dati svoj doprinos. Građanski rat u Siriji i posljednji dogovor o uništenju kemijskog arsenala dobar je primjer što razgovor i dijalog mogu postići, čak i u najtežim situacijama. Tu se moramo zapitati, kao najviši predstavnici svojih naroda, kojima je rasprava dijalog, da tako kažem, „u opisu posla“, što mi možemo učiniti da pridonesemo rješavanju postojećih kriznih žarišta.
Dame i gospodo,
Republika Hrvatska od samog početka podržava borbu protiv međunarodnog terorizma i u tom smislu potičemo multilateralnu suradnju u regionalnim, ali i širim okvirima.
Njime se bave različita tijela i forumi, od usko specijaliziranih sigurnosnih tijela, do akademske zajednice, nastojeći pronaći nove, još učinkovitije načine i mehanizme za njegovo uspješno suzbijanje. Uz veliki napredak današnje tehnologije, to suzbijanje trebalo bi biti sve učinkovitije i lakše. Ipak, unatoč tomu, dojam je da je ta prijetnja sve prisutnija.
To sve potvrđuje ne samo da je riječ o jednoj od najozbiljnijih prijetnji sigurnosti, od koje nitko nije izuzet, već i, nažalost, činjenicu da je problem terorizma danas i dalje prisutan. Treba istovremeno reći i da fenomen terorizma nije počeo s ovim stoljećem već je on itekako prisutan u ljudskoj povijesti.
Poznato je da se problemu terorizma niti jedna zemlja ne može sama u potpunosti oduprijeti. Iako se na opasnost od terorizma učestalo i sustavno upozorava, svakodnevni događaji, kao primjerice onaj najnoviji u Keniji, dokazuju da bez odgovarajuće suradnje čitave međunarodne zajednice terorizam kao globalnu prijetnju nije moguće ukloniti.
Tu, međutim, treba reći i da umanjivanje ili pak preuveličavanje prijetnji također ne pridonosi realnom suočavanju s problemom. Eventualne prijetnje i njihove izvore potrebno je objektivno sagledati i na temelju takve procjene, donijeti smjernice za moguća rješenja. Nerealno sagledavanje, zamagljivanje, skretanje pozornosti s pravih opasnosti ili iznošenje potencijalnih prijetnji ne pridonosi transparentnosti suočavanja cijelog društva s opasnostima koja mu zaista prijete.
Danas se sve više govori o vezi između nestabilnosti pojedinih država i terorizma, kao i svih ostalih oblika organiziranog kriminala. Ovdje se postavlja pitanje je li terorizam posljedica nestabilnosti ili je nestabilnost država i cijelih regija proizvedena terorizmom.
Materijalna bijeda i siromaštvo, nepoštivanje ljudskih prava, socijalna nestabilnost i nedovoljno razvijene institucije pravne države, identificirani su kao neki od glavnih uzroka koji pogoduju terorističkim organizacijama, ali oni vjerojatno nisu jedini. U tom kontekstu ne smiju se zaboraviti niti dugotrajni regionalni sukobi, koji predstavljaju posebno 'plodno tlo' iz kojeg teroristi crpe svoju motivaciju.
Hrvatska želi u svojim regionalnim ali i širim okvirima pridonijeti širenju prostora stabilnosti i suradnje. Tu su i specijalizirane inicijative, poput Centra za primjenu zakona u Jugoistočnoj Europi, Centra za sigurnosnu suradnju RACVIAC ili Regionalne inicijative za migracije, azil i izbjeglice. Zajednički im je i osnovni cilj upravo jačanje suradnje država ove regije na području sigurnosti i borbe protiv organiziranog kriminala.
Pored toga, Republika Hrvatska namjerava osnovati NATO centar izvrsnosti kojim bi se svrstala u red onih zemalja koje već imaju takve centre. Uvjereni smo da bi ovakav Centar pridonio jačanju prepoznatljivosti Hrvatske kroz tehničku potporu ostvarenju NATO-vih strateških ciljeva u vezi s jačanjem njegovih operativnih sposobnosti, posebice u mirovnim operacijama.
I na kraju, dopustite mi da zaključim: ne smijemo dopustiti da nesigurnost i kaos postanu naše trajno okruženje te da se pojedina žarišta nesigurnosti prošire i prerastu u šire regionalne sukobe.
Mi koji znamo kako izgleda život u sustavu koji ne poštuje ljudske slobode želimo očuvati svoje slobode i demokraciju i razvijati svoje društvo na tim vrijednostima. Želimo našim građanima jamčiti sigurnost i život u sigurnosti ali istovremeno i očuvati naše slobode pod svaku cijenu.
Zbog toga smo se i žarko željeli priključiti onim asocijacijama i organizacijama koje su zasnovane upravo na tim principima. A ti su principi koji se temelje na vrijednostima demokracije, slobodnog tržišta, poštivanja ljudskih prava i vladavine prava.
Zato mi je želja da parlamentarci zajedno u dijalogu definiraju prijetnje i izvore iz kojih one dolaze te da na temeljima na kojima počiva naše savezništvo počnemo graditi bolji i sigurniji svijet. Svijet koji će uistinu biti izgrađen na demokraciji, sigurnosti, poštivanju ljudskih prava i vladavini prava.
U konačnici, naš cilj mora biti očuvanje održivog, stabilnog i trajnog mira kao uvjeta prosperiteta pojedinca naroda i država. Za parlamentarnu diplomaciju važno načelo je da je apsolutno nepovjerenje često izvor zla, a apsolutno povjerenje izvor naivnosti. Hvala.