„Zahtijevaju od mene da vlastitim rukama pogubim djecu svog naroda. Ne preostaje mi ništa drugo nego da umrem.“
Poštovane gospođe i gospodo,
ovo je citat oproštajne poruke predsjednika Židovskog vijeća u Varšavskom getu, poljskog senatora Adama Czerniakowa koji je počinio suicid zato što su ga nacisti prisilili da organizira „preseljenje“, a zapravo deportaciju Židova iz Varšave u jedan od najgorih koncentracijskih logora, Treblinku. Nacistička naredba članovima Židovskog vijeća bila je jasna i nedvosmislena: svatko, tko pokuša izbjeći ili ometati „preseljenje“, kako su to nacisti nazvali, bit će strijeljan.
A to „preseljenje“ je značilo odlazak u smrt. Za šest milijuna Židova, milijune Roma i pripadnike drugih, takozvanih „manje vrijednih nearijevskih“ rasa kao i za brojne političke neistomišljenike. Nasilna smrt to je bila jedina opcija koju je tim ljudima ostavio nacistički režim.
Brutalno nacističko iživljavanje trajalo je takoreći od prvih dana Hitlerove diktature, punih dvanaest godina, ali pravi razmjeri te do tada neviđene, detaljno isplanirane i sustavno provedene politike uništenja postali su vidljivi tek na kraju Drugog svjetskog rata ulaskom savezničkih trupa u „tvornice smrti“ od kojih je najveća bila koncentracijski kamp Auschwitz-Birkenau.
U Hrvatskoj jednu od takvih zastrašujućih stranica prošlosti, najtamnijih, najnehumanijih predstavlja ustaški logor smrti Jasenovac, nastao po uzoru na zloglasne nacističke koncentracijske logore. Ne ponovilo se – vjerujmo u snagu čovjeka i opomenu povijesti.
U želji da se užas, koji su oslobodilačke trupe zatekle u nacističkim logorima, nikada ne zaboravi i više nikada nigdje ne ponovi Ujedinjeni su narodi 27. siječnja proglasili Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta.
Ali i to se dogodilo tek 2005. godine, nakon kraja hladnog rata i krvavog raspada višenacionalnih država na tlu Europe, na 60. godišnjicu oslobađanja nacističkih koncentracionih logora i kraja holokausta.
Zašto je trebalo tako puno i dugo vremena da se „svjetska vlada“, odnosno Ujedinjeni narodi, odluče na tako mali, ali simbolično značajan korak da svima koji su doživjeli i preživjeli strahote nacizma i fašizma – simbolično obilježi patnju i stradanje i dade trajnu poruku budućnosti svijeta.
Svijet muka – ne samo tjelesnih, nego i psihičkih – s kojima su se morale nositi žrtve nacizma slikovito je sažet u svoj njegovoj surovosti u one dvije rečenice Adama Czerniakowa s početka mog današnjeg obraćanja.
Deportacija Židova iz Varšavskog geta u logor smrt Treblinka počela je u ljeto 1942. godine, gotovo pune četiri godine nakon Kristalne noći koja je najavila kasniji masovni pogrom Židova. Međutim, europske države dugo su vremena zatvarale oči na zbivanja u Hitlerovoj Njemačkoj.
Kao što su europske i općenito države svijeta dugo vremena zatvarale oči na krvava ratna zbivanja na području bivše Jugoslavije i Domovinskog rata sve dok se na tlu Europe 1995. godine nije ponovio genocid, ovaj put nad Bošnjacima u Srebrenici.
Povijest bi, prema staroj i mudroj latinskoj izreci, trebala biti učiteljica života. Trebala bi biti, naglašavam, jer ta povijest koja bi nas trebala naučiti da budemo pametniji, obazriviji, u svakom pogledu jedni prema drugima bolji ljudi, upravo ta povijest prva pada u zaborav u srazu različitih političkih i ekonomskih interesa kao što nam to pokazuje europska poslijeratna stvarnost.
Zbog tog zaborava čovjek se, kao jedinstveno biće svijesti i savjesti, pretvara u svoju najgoru suprotnost – u neko čudovišno biće koje, pri punoj svijesti i savjesti, izdaje, zlostavlja i ubija svoje dojučerašnje susjede i prijatelje. Domovina, za ljubav koje se to tobože čini, bude na kraju unakažena, jer se pretvori u niz nadgrobnih humaka i turobnih stratišta.
Tamo, gdje je jučer cvalo cvijeće, krošnje nudile hlad, a ptice razveseljavale cvrkutom – tamo se nižu bijeli križevi ubijenih u ratovima, na tim mjestima niču novi i novi nadgrobni spomenici sa sve dužim popisima mučenih, ubijenih, nestalih, na tim poljima smrti sada vladaju tegobna tišina i vječiti muk. Sve to posljedica je, između ostaloga, i toga što ljudi prečesto zatvaraju oči na vidljive znakove nasilja, ograničavanja slobode i prava te izljeve mržnje prema pripadnicima druge nacionalnosti, druge vjere, općenito pobornicima drugačijeg načina razmišljanja.
I da nema hrabrih ljudi, hrabrih pojedinaca koji svojim primjerom, svojom ustrajnošću, odlučnošću, svojim liderstvom uspijevaju hrabrost probuditi i u drugima oko sebe te pokrenuti mase na otpor – da nema takvih hrabrih ljudi koji se ne boje suprotstaviti se nasilju i nepravdi u ime mira, slobode i jednakih prava, povijest čovječanstva bila bi tek niz sukoba i ratova bez i najmanjeg razvoja zajedničke svijesti da svaki rat uvijek neminovno započinje i završava dijalogom, a između njegovog početka i završetka mnogo je nerazumijevanja i svaki put previše žrtava.
Holokaust u Drugom svjetskom ratu uzdrmao je čovječanstvo kao nikada nijedan pokolj ranije. Današnji, moderni svijet, iznikao na ratnom pepelu europskog kontinenta, i svu svoju pažnju fokusira na čovjeka, na zaštitu ljudskih prava i sloboda kao jamac mira, stabilnosti i demokracije.
Ratovi na tlu Europe, kao što znamo i iz vlastitog iskustva, nažalost nisu prestali, ali i oni su izbili zbog manjka demokracije.
I zato, gospođe i gospodo, poštovani gosti i uzvanici, da se više nikada ne bi ponovili ni ratovi ni genocid, da nas više nikada ne obuzme zaborav, zato se i danas prisjećamo svih žrtava holokausta. Iako nitko od nas, koji smo rođeni poslije Drugog svjetskog rata, ne snosi odgovornost za zločine počinjene u tom ratu, nad svima nama leži velika sjena holokausta kao strašno upozorenje i opomena svima koji nisu htjeli vidjeti zato da ne bi morali djelovati. Dok se i sami nisu našli ugroženima ratnom opasnošću i pogibelji.
Tko zatvara oči na nepravdu koja se čini drugima, okreće leđa i svojoj vlastitoj sreći u budućnosti.
Zato svi mi moramo odgovorno i odlučno biti u zaštiti slobode, mira i jednakopravnosti građana. To činimo i činit ćemo i ubuduće, minutom šutnje izražavamo najdublju sućut i poštivanje žrtvama holokausta. Hvala.