Poštovani predsjedniče Društva hrvatskih književnika, poštovani književni tajniče Matice hrvatske, gospođe i gospodo,
iako me predsjednik DHK-a najavio kao predsjednika Hrvatskoga sabora, moram s ponosom istaknuti da sam ja i član DHK-a. Stoga mi je tim veće zadovoljstvo da vas mogu pozdraviti u ime Hrvatskoga sabora kao pokrovitelja današnje dvostruke, za Hrvatsku itekako važne, proslave.
Upravo je Hrvatski sabor u vrijeme narodnog preporoda bio glavna pozornica na kojoj se vodila borba za pravo hrvatskoga naroda da se u službenu upotrebu uvede materinji, hrvatski jezik, da se on rabi u službenim spisima, da se na njemu pišu knjige. Kroz borbu za hrvatski jezik vodila se važna politička borba protiv tuđinske vlasti, a za sjedinjenje hrvatskih teritorija, za osjećaj zajedništva i ponosa narodnom pripadnošću.
"Prava domovina je u stvari jezik", rekao je njemački znanstvenik Wilhelm von Humboldt.
Kao da se htio nadovezati na tu Humboldtovu misao, najveći pobornik hrvatskog jezika Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 1843. godine u Hrvatskom saboru znameniti govor u kojem je zapitao tko ima pravo cijelome jednom narodu, slobodnome hrvatskom narodu zabraniti da se služi svojim materinjim jezikom.
Sloboda naroda i njegovo nesmetano pravo na uporabu materinjeg jezika, da njime ne samo govori već da i piše i čita knjige napisane na njemu, tijesno su povezani. Nacionalna samosvijest, podizanje svijesti o pravu hrvatskog naroda na samoopredjeljenje i ujedinjenje pod krovom zajedničke države - sve to u ono vrijeme nije bilo moguće ostvariti bez osjećaja zajedništva i jedinstva između plemstva i građanske inteligencije s jedne strane te hrvatskog puka s druge strane. I zato je jedan od prvih, važnih koraka prema oslobođenju hrvatskog naroda od tuđinske vlasti bila upravo borba za hrvatski narodni jezik i pravo na njegovu nesmetanu uporabu u svim aspektima javnoga života.
Hrvatski jezik je kao službeni jezik uveden četiri godine nakon Kukuljevićeva govora u Saboru, ali to je zapravo bio tek početak borbe za pravo hrvatskog naroda na slobodu i za prava koja mu pripadaju kao suverenom narodu. Ta se borba i dalje vodila bitkama za pravo hrvatskog naroda da se slobodno izražava na svom jeziku i trajala je sve do nedavno. Najiskrenije rečeno, ponekad imam dojam da ta borba traje još i danas.
Jedna od kulminacija te borbe bila je 1967. godine kada su Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika potpisali Društvo hrvatskih književnika i jedna od institucija izrasla iz hrvatskog narodnog preporoda, Matica hrvatska.
Hrvatski je narod u međuvremenu ostvario pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i na krvi preko 15 000 svojih sinova i kćeri napokon svoje pravo na samostalnost i neovisnost. Pravo na slobodnu upotrebu materinjeg hrvatskog jezika barem ovdje danas, u ovoj dvorani, nitko ne dovodi u pitanje.
Hrvatski sabor, Matica hrvatska kao i Društvo hrvatskih književnika opravdali su time ulogu čuvara nacionalnog suvereniteta i identiteta koja im po definiciji pripada. No to ne znači da se možemo opustiti i odložiti „oružje“. Slobodu i prava za koja smo se dugo borili i napokon izborili mogli bismo lako izgubiti ne budemo li živjeli u skladu s postulatima demokracije. Jedno od osnovnih demokratskih načela je pravo na slobodu mišljenja i pravo na informaciju. I tu se u prvi plan nameće jezik kao sredstvo sporazumijevanja i razumijevanja, sredstvo prijenosa informacije.
Pisci, izdavači, prevoditelji, knjižare – svi oni čine važan lanac koji nam prenosi ideje i širi nebosklone, upoznaje nas s vlastitom kulturom i baštinom kao i s raznolikošću kultura drugih naroda, ali i – to treba posebno istaknuti – upoznaje svijet sa Hrvatskom, s njenom kulturom, s njenim jedinstvenim prirodnim ljepotama, s neponovljivim znanstvenim dostignućima i s njezinom osnovnom kreativnom snagom – njezinim stanovnicima.
Bilo da se radi o udžbeniku, o beletristici, krimiću ili ljubavnom romanu, knjiga je naš neizbježan životni pratitelj i prijatelj u mnogo većoj mjeri nego što su to mnogi spremni priznati. Ona nas oplemenjuje, uzdiže, potiče našu znatiželju i želju za novim spoznajama, nerijetko nas i rasplače, ali i često neizmjerno zabavi, nasmije, ispuni nam vrijeme, poduči nas. Bez knjiga naši bi životi bili mnogo siromašniji i puno dosadniji. Bez knjiga na hrvatskom jeziku, našem materinjem.
I bez velikog hrvatskog domoljuba Ivana Kukuljevića Sakcinskoga i jednog od njegovih sljedbenika Petra Preradovića koji je ispjevao neke od najljepših stihova o hrvatskom jeziku:
„Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga!
Hvala.