Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na 8. tematskoj sjednici održanoj 23. siječnja 2025. raspravljao je o temi „Siromaštvo i ljudska prava“.
Predsjednik Odbora, prof. dr. sc. Milorad Pupovac, u uvodnom je obraćanju istaknuo kako siromaštvo predstavlja prepreku za ostvarivanje ljudskih prava zajamčenih Ustavom, zakonima te međunarodnim ugovorima i konvencijama kojih je Republika Hrvatska potpisnica. Siromaštvo nije samo brojka u statistici, iza njega stoje stvarne sudbine ljudi, priče o svakodnevnoj borbi za osnovne životne potrebe, pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju te o neimaštini i preživljavanju s onim što nije dovoljno za dostojanstven život.
Prema Izvješću pučke pravobraniteljice za 2023. godinu, 20,9 posto stanovništva izloženo je riziku od siromaštva, dok je situacija još teža za žene, među kojima taj postotak iznosi 22 posto. Još alarmantniji podatak jest da je svako četvrto dijete u Hrvatskoj u riziku od siromaštva, što pokazuje duboko ukorijenjene strukturalne probleme. Više od 30 posto osoba starijih od 65 godina živi u riziku od siromaštva, što je posljedica niskih mirovina i lošeg pristupa ključnim uslugama poput socijalne skrbi, zdravstvene zaštite i javnog prijevoza. U toj su skupini posebno pogođene žene, osobito u ruralnim područjima i manje razvijenim regijama. Govoreći o pripadnicima romske nacionalne manjine, Pupovac je istaknuo zabrinjavajući podatak da je čak 93 posto njih izloženo riziku od siromaštva. Slični su problemi prisutni i kod etničkih skupina u ruralnim područjima te kod starijeg povratničkog stanovništva, osobito unutar srpske nacionalne manjine, što je povezano s nedostatkom infrastrukture i socijalnih usluga.
Iza svakog postotka stoje stvarne sudbine ljudi i njihove priče o svakodnevnoj borbi za osnovne životne potrebe, pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju. Stoga siromaštvo moramo promatrati kao dinamičan fenomen koji prati porast ukupne nejednakosti u društvu te se zapitati što svatko od nas može poduzeti u svom djelokrugu rada. Iako Ustav Republike Hrvatske jasno definira temeljna prava, zakonodavni okvir – koji uključuje Zakon o socijalnoj skrbi i Zakon o zajamčenoj minimalnoj naknadi – trebao bi služiti borbi protiv siromaštva. Upravo se zbog tog razloga sustav mora kontinuirano nadograđivati i poboljšavati. Kao pozitivan primjer naveo je niz mjera i potpora koje potiču socijalnu koheziju, poput projekta „Zaželi“ koji omogućuje zapošljavanje žena u ruralnim područjima te time smanjuje socijalnu isključenost i siromaštvo. Također je naglašena važnost korištenja resursa Europske unije, osobito financijskih potpora usmjerenih na smanjenje siromaštva i socijalne isključenosti.
Pučka pravobraniteljica istaknula je kako je siromaštvo duboko povezano s ljudskim pravima s obzirom na to da ono često predstavlja prepreku za ostvarenje temeljnih prava i sloboda potrebnih za dostojanstven život. Naglasila je da su ljudska prava, koja uključuju pristup pravdi, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, stanovanju i radu, odgovornost države te da razgovor o siromaštvu u kontekstu ljudskih prava zahtijeva pomak s tradicionalnog koncepta milosrđa prema pristupu temeljenom na obvezama i odgovornostima vlasti.
U svom je izlaganju pravobraniteljica detaljno obrazložila deset ključnih područja na kojima se jasno vidi povezanost između siromaštva i ograničenog pristupa ljudskim pravima. Prvo, istaknula je problem nedostatka odgovarajuće pravne i socijalne sigurnosti, gdje složeni birokratski postupci i nedovoljna socijalna pomoć otežavaju pristup nužnim uslugama, čime se dodatno ugrožava položaj građana koji su u riziku od siromaštva. Nadalje, suočavanje s problemima u području stanovanja, kao što su visoki troškovi najma, manjak pristupa socijalnom stanovanju i loši stambeni uvjeti, dodatno otežava život beskućnicima i obiteljima s ograničenim financijskim mogućnostima. Također je naglasila kako pristup hrani predstavlja još jedan izazov jer siromaštvo dovodi do prehrambene nesigurnosti i prisiljava mnoge na oslanjanje na humanitarne organizacije kako bi osigurali osnovne prehrambene potrebe. U kontekstu zdravlja, primijetila je kako financijski pritisci, nedostatak informacija i komplicirani postupci onemogućuju siromašnim građanima da osiguraju kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i pristup nužnim lijekovima, što dodatno pogoršava njihov zdravstveni položaj. Na području rada, istaknula je kako su siromašni često primorani prihvatiti nesigurne i privremene poslove s niskim primanjima, što ih čini ranjivima i dodatno perpetuira ciklus siromaštva. Obrazovanje, iako formalno besplatno, postaje nedostupno zbog dodatnih troškova poput školskog pribora, prijevoza i drugih potreba, a digitalni jaz dodatno isključuje djecu iz siromašnih obitelji iz suvremenih obrazovnih trendova. Pristup pravosuđu, posebno u smislu besplatne pravne pomoći, također je ograničen, što otežava siromašnim građanima zaštitu njihovih prava u slučajevima kada im je potrebna pravna intervencija. Osim toga, upozorila je na problem kriminalizacije siromaštva, gdje se aktivnosti vezane uz preživljavanje, poput prosjačenja ili privremenog smještaja na javnim mjestima, tretiraju kao kaznena djela, što dodatno stigmatizira i isključuje ove osobe iz društva. Nadalje, marginalizacija, stigmatizacija i diskriminacija, osobito prema pripadnicima ranjivih društvenih skupina, predstavljaju dodatne prepreke u ostvarivanju osnovnih prava, dok regionalne nejednakosti, koje se očituju kroz nedostatak radnih mjesta, ulaganja i osnovnih usluga u ruralnim i nerazvijenim područjima, dodatno produbljuju problem siromaštva. Zaključno, pučka pravobraniteljica je naglasila potrebu za jačanjem međuresorne suradnje svih nadležnih tijela kako bi se na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini učinkovitije rješavali izazovi povezani sa siromaštvom te osigurao pristup temeljnih ljudskih prava svim građanima, čime se stvara temelj za društvo u kojem svatko ima priliku živjeti dostojanstveno i sigurno.
Državna tajnica u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marija Pletikosa predstavila je osnovne programe i politike koje Ministarstvo i Vlada Republike Hrvatske provode u svrhu suzbijanja socijalne nejednakosti i siromaštva. Ministarstvo, kazala je, prepoznaje izazove siromaštva i socijalne isključenosti te sustavno djeluje na njihovu ublažavanju. Vlada Republike Hrvatske krajem prošle godine donijela je tri odluke vezane uz povećanje osnovica za izračun socijalnih naknada, i to zajamčene minimalne naknade, ostalih naknada i naknada vezanih za udomiteljstvo. Nadalje, kao ključnu inicijativu istaknula je i donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku kao važnom instrumentu za unaprjeđenje kvalitete života osoba s invaliditetom i djece s posebnim potrebama, izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, a uz mnoge druge zajedničke projekte Vlade RH i Ministarstva naglasila je Nacionalni plan za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti (2021. – 2027.).
U raspravi koja je uslijedila nakon uvodnih obraćanja sudjelovali su saborski zastupnici članovi Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te drugi zastupnici koji su iskazali interes za ovu temu, predstavnici posebnih pravobraniteljstava, predstavnici jedinica lokalne samouprave, predstavnici organizacija civilnog društva i predstavnici akademske zajednice.
Zastupnica Dragana Jeckov upozorila je na velik broj Srba u Hrvatskoj koji žive u ekonomski, demografski i infrastrukturno nerazvijenim područjima te u ruralnim krajevima koji su prometno izolirani i koje prati nizak indeks ekonomske razvijenosti, nerazvijena komunalna, socijalna i prometna infrastruktura te nedostupnost usluga i kulturnih sadržaja u zajednici. Socijalna isključenost manifestira se kroz nezaposlenost, socijalnu izoliranost te nedostupnost zdravstvenih, socijalnih, obrazovnih, komunalnih, prometnih i drugih usluga u lokalnoj zajednici. Visoka nezaposlenost Srba uvelike je uzrokovana devastacijom tijekom i nakon rata, ali i diskriminacijom po nacionalnoj osnovi. Osim nepovoljnog socioekonomskog položaja Srba u Hrvatskoj, problem je i u društvenoj stigmi i diskriminaciji, i u lokalnim sredinama i u medijskom i političkom prostoru. Posebnu pozornost treba posvetiti djeci pripadnicima nacionalnih manjina, posebno pripadnicima srpske nacionalne manjine, jer imaju problem s nedostupnim obrazovanjem, a posebno je istaknut problem neregistracije manjinskih škola na istoku Republike Hrvatske. Uz hvalevrijedan program „Zaželi“, treba spomenuti i program „Od vrata do vrata“ koji je nedovoljno medijski popraćen.
O problemima romske zajednice govorio je zastupnik Veljko Kajtazi, istaknuvši da je velik dio romskog stanovništva izložen ekstremnom siromaštvu, lošim stambenim uvjetima i nedostatku infrastrukture. Bez obzira na to što je Vlada Republike Hrvatske donijela niz strateških dokumenata, problem nije riješen, iako su zabilježeni veći pomaci. Istaknuo je da često jedinice lokalne samouprave ne prate mehanizme razvijene na nacionalnoj razini, pojedine županije s visokom ekonomskom razvijenošću oklijevaju u donošenju lokalnih akcijskih planova kojima bi omogućili lakšu borbu protiv lošeg socijalnog i ekonomskog položaja romske nacionalne manjine. Podaci istaknuti u izvješćima pučke pravobraniteljice govore da 93 % pripadnika romske nacionalne manjine živi ispod granice siromaštva. Zastupnik Kajtazi predložio je nekoliko ključnih mjera koje bi mogle znatno unaprijediti položaj Roma u Hrvatskoj: (1) obrazovanje mora biti prioritet, (2) potrebno je poduzeti hitne mjere za poboljšanje stambenih i infrastrukturnih uvjeta i u kojima žive romske obitelji, (3) problem diskriminacije na radu potrebno je rješavati pojačavanjem nadzora i kažnjavanjem poslodavaca koji diskriminiraju pripadnike romske nacionalne manjine, (4) osigurati mobilne zdravstvene timove koji će romskoj zajednici omogućiti zdravstvenu zaštitu i (5) potrebno je osnažiti lokalnu samoupravu da aktivno sudjeluje u osmišljavanju provedbenih politika za poboljšanje života Roma.
Zastupnik Predrag Mišić podsjetio je na obitelji s autističnom djecom ili djecom s invaliditetom koje zbog većih primanja ne pripadaju kategoriji socijalnog, a dobro bi im došla pomoć s obzirom na troškove koje imaju u brizi za dijete s teškoćama. Državna tajnica Pletikosa izvijestila je da je Vlada Republike Hrvatske svjesna stanja u kojem se nalaze obitelji koje imaju djecu s teškoćama, no što se tiče inkluzivnog dodatka, nema imovinskog cenzusa, roditelji djece s teškoćama mogu ostvariti status roditelja njegovatelja, a djeca s teškoćama mogu ostvariti i mnoga druga socijalna prava, a da to ne utječe na inkluzivni dodatak koji koriste roditelji. Vlada Republike Hrvatske čini sve što može kako bi se tim obiteljima život što više olakšao.
Zastupnica Majda Burić izjavila je da problem siromaštva i socijalne sigurnosti zaslužuje pažnju svih resora, što je i vidljivo kroz dokumente, zakone i mjere koje imaju svi resori, neki više a neki manje, a u Državnom proračunu za ovu godinu i projekcije za sljedeće dvije osigurano je više od 11 milijardi eura za mirovinski sustav i sustav socijalne skrbi. Posebno je istaknula problem siromašnih žena. Pohvalila je redefiniranje obiteljske mirovine jer obiteljsku mirovinu uglavnom koriste žene. Pohvalila je i dodatni staž za majke i udomiteljice koji se unaprjeđuje. Uvođenje instituta nacionalne naknade za starije od 65 godina posebno je dobrodošla mjera. Prema Eurostatu, Hrvatska je glede jednakosti odnosno nejednakosti na 29,7 %, a prosjek europodručja je 29,8 %.
Pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić istaknuo je kako su osobe s invaliditetom i njihove obitelji u pravilu izloženije socijalnim rizicima i siromaštvu, posebno naglašavajući tri čimbenika: niske mirovine (uz stalno smanjivanje udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, pri čemu je Hrvatska među zemljama Europske unije s najnižim omjerom, što dovodi do toga da gotovo trećina umirovljenika živi u opasnosti od siromaštva), iznose socijalnih naknada koje treba kontinuirano usklađivati s troškovima života te nedostatak pristupačnog socijalnog stanovanja, s obzirom na to da su jedinice lokalne samouprave nedovoljno angažirane u rješavanju ovoga problema. Siromaštvo dodatno marginalizira osobe s invaliditetom, često se preklapajući s drugim oblicima diskriminacije. U tom je kontekstu naglašeno da inkluzivni dodatak ne predstavlja plaću ili mirovinu, nego kompenzacijski oblik pomoći koji pokriva troškove s kojima se osobe bez invaliditeta ne susreću, omogućujući time osobama s invaliditetom veću uključenost u zajednicu. Preporuke pravobranitelja odnose se na povećanje i usklađivanje udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, kontinuirano prilagođavanje socijalnih naknada rastu cijena te izradu jasnog plana ili politike socijalnog stanovanja, različite od trenutačnog modela priuštivog stanovanja.
Stvarni primjeri dječjeg siromaštva upućuju na sporost u rješavanju problema dječjeg siromaštva, istaknula je Tatjana Holjevac, zamjenica pravobraniteljice za djecu, te nastavila kako to utječe na razvoj zdravlja i obrazovanja svakog pojedinog djeteta, kojemu nije svejedno kada će nastupiti krajnji ishodi napisanih politika. Djeca žive bez struje, vode, bez interneta potrebnog za obrazovanje, u stanovima koji su iznimno loše kvalitete, a nekad doslovno i bez hrane. Djeca zapravo nisu kriva zbog uvjeta u kojima žive, ali ipak im ti uvjeti određuju šanse za njihov daljnji razvoj. Sustav socijalne skrbi socijalnim naknadama i socijalnim uslugama treba pružiti zaštitu i podršku pojedincu koji se suočava sa siromaštvom, a da bi ispunile svoju svrhu, te pomoći trebaju odgovoriti na individualne potrebe ranjivih skupina. Kada govorimo o socijalnim novčanim naknadama, one mogu biti pomoć kućanstvima s djecom koja nemaju sredstava za život samo ako njihov iznos pokriva potrebe kućanstva i djece. No, iako novčane naknade rastu, one ne prate životne potrebe djece. Veliku važnost imaju i socijalne usluge jer obiteljsko siromaštvo se prenosi iz generaciju na generaciju, podsjetila je Holjevac, te smatra da nije dovoljna samo materijalna pomoć već je nužna i nematerijalna podrška koja će omogućiti djetetu da razvija svoje potencijale i kompetencije. U tom smislu preporučuje se mentorstvo za djecu, a obrazovanje djeteta ključno je za izlazak djeteta iz tog začaranog kruga.
Zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Kristijan Kevešević osvrnuo se na nepovoljniji položaj žena u kontekstu siromaštva. Žene starije od 65 godina koje čine jednočlano kućanstvo najugroženija su kategorija. Prag ispod kojeg osoba koja čini jednočlano kućanstvo ulazi u kategoriju osoba u riziku od siromaštva je 500 eura. U Hrvatskoj trenutačno oko 265 tisuća osoba prima najmanju mirovinu koja iznosi oko 350 eura u prosjeku, a od tih 265 tisuća 69 % čine žene. U komparaciji rizika od siromaštva u Hrvatskoj i drugim zemljama članicama Europske unije, situacija za žene lošija je samo u Bugarskoj, Latviji, Litvi i Estoniji. Istaknuo je da prelaskom u dobnu skupinu 55 – 64 godine stopa rizika od siromaštva bitno raste, ali rapidnije kod žena (za 8,6 % u 2023.). U toj dobnoj skupini stopa rizika iznosi 21,1 % za žene, nasuprot 17,3 % za muškarce. U dobi od 65 i više godina stopa rizika za žene doseže 38,8 % (u usporedbi s 29,3 % kod muškaraca), dok podaci Eurostata pokazuju da kod žena starijih od 75 godina rizik naraste na čak 42 % (prosjek u EU-u je 21,1 %), a za muškarce na 30,3 % (prosjek u EU-u je 14,1 %). Poseban naglasak stavljen je na žene koje čine jednočlano kućanstvo, za koje je uočena stopa rizika od siromaštva od 56,5 % – najveća na razini Europske unije. Nadalje, osobe starije od 65 godina koje žive same imaju stopu rizika od siromaštva od 59,9 %, a pretpostavlja se da za žene u toj skupini taj postotak prelazi 60 %. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u toj se kategoriji nalazi više od 144 tisuće žena.
Uz dob i tip kućanstva, istaknuta je i regionalna komponenta u kontekstu ozbiljne materijalne i socijalne deprivacije. Indikatori Eurostata pokazuju da je materijalna deprivacija prisutnija u južnoj Hrvatskoj, za oko 2 % više nego u kontinentalnoj, dok je situacija u panonskoj Hrvatskoj izrazito ozbiljna. Također, brojčani podaci pokazuju da 57.000 žena živi u uvjetima ozbiljne materijalne i socijalne deprivacije, pri čemu je 67 % njih starije od 55 godina. Ključ smanjenja rodnog jaza odnosno nepovoljne pozicije žena u kontekstu siromaštva jest njihovo ekonomsko osnaživanje. Ravnopravnost spolova jedan je od alata za suzbijanje siromaštva, zaključio je zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
Predstavnica udruge Centar za kulturu dijaloga (Rijeka) Sandra Grozdanov zahvalila je na prilici da predstavi projekt na kojem udruga radi, a posebnu je pozornost posvetila ciljanoj skupini kojom se udruga bavi – djeci u dobi od 7 do 18 godina. Udruga je krenula kao inicijativa građana koja je volontirala u socijalnoj samoposluzi i nastojala pronaći način koji će pomoći djeci da izađu iz začaranog kruga siromaštva i transgeneracijskog prijenosa. Stoga je pokrenut program koji djeci i mladima nudi instrukcije i radionice, a uspjeli su povezati i sve institucije u gradu Rijeci koje su svoje usluge nudile besplatno. Glavni je cilj programa osnaživanje djece u realizaciji njihovih talenata i sposobnosti, unatoč njihovim ograničenjima. Kroz program je prošlo dvije stotine djece. „Ovo nije neka lijepa priča. Ovo je krvava priča, s mnogim žrtvama, jer smo kroz deset godina morali kontinuirano razmišljati o financijskim sredstvima, suočavamo se s golemom fluktuacijom ljudi jer nemamo sigurne plaće. Ovakvim pričama nije mjesto u civilnom sektoru jer ljudi pregore i odu. U posljednjih deset godina vidi se promjena, osnovana je Zaklada Vincero koja stipendira korisnike. Djeca nemaju tople obroke. Obišli smo njihove nužne smještaje, vidjeli smo u kakvim uvjetima žive. Potrebna je sustavna promjena, strukturalna promjena. Mi živimo od akcije, mi ne živimo od priče. Molim vas da ove stvari shvatite ozbiljno jer su promjene moguće. Važno nam je da nas čujete jer tako čujete i djecu o kojoj danas govorimo“, istaknula je Grozdanov.
Izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike Zvonko Mlinar izvijestio je nazočne kako donositelji odluka često imaju predrasude prema beskućnicima, smatrajući ih narkomanima, alkoholičarima i ovisnicima, što nije istina. U posljednje dvije, tri godine među beskućnicima gotovo nema radno sposobnih. „Naši su korisnici psihički bolesne, starije osobe, umirovljenici, osobe s intelektualnim poteškoćama, u koje je ova država ulagala dok su bili po domovima. Mladi koji su do svoje 18. godine bili u domovima izbačeni su iz njih“, izjavio je Mlinar. Mladi beskućnici donedavno su Hrvatskoj mreži za beskućnike bili prioritet, u prihvatilištu u Kosnici ima ih 30 %. Brige o beskućnicima u Hrvatskoj nema. U Nacionalnom planu za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti beskućnika nema. U Nacionalnom planu razvoja socijalnih usluga spominje se brojka (beskućnika) 511. Za podmirenje osnovnih životnih potreba (stanovanje, prehrana itd.) socijalna naknada za samca je 160 eura, za radno nesposobnog samca 208 eura ili oko 15 % od prosječne netoplaće u Hrvatskoj. U Sloveniji takva naknada iznosi 500 eura ili 33 % od prosječne netoplaće, a u Austriji 40 %. Možda najveći problem beskućnika predstavlja prijava prebivališta. Država je to na neki način uredila, ne najbolje, ali je uredila, na način da se beskućnici mogu prijaviti na adresu centara za socijalnu skrb. Više od 30 % beskućnika nema osobnu iskaznicu. Bez osobne iskaznice beskućnici ne mogu ostvariti svoja ljudska prava: pravo na rad, prava iz sustava socijalne skrbi, pravo na zdravstvenu zaštitu. Ono što je najvažnije jest hitno donošenje nacionalnog plana za prevenciju i borbu protiv beskućništva, čime bi se, ako ništa drugo, ispoštovali i europski dokumenti koje je Republika Hrvatska potpisala prije tri godine.
Varja Bastiančić, predsjednica Udruge Institut Pula, nadovezala se na izlaganje predstavnika Hrvatske mreže za beskućnike te ukazala na probleme koje imaju osobe bez osobne iskaznice, a koju ne posjeduju jer nemaju adresu stanovanja. Zbog nedostatka osobnih dokumenata takve osobe nemaju pravo na zdravstveno osiguranje i ostala prava pomoći. Umirovljenici koji nisu stambeno zbrinuti sa 600 eura mjesečno moraju birati hoće li platiti podstanarstvo ili će jesti. Osoba koja ode na liječenje i ne javi se na Zavod za zdravstveno osiguranje gubi pravo na zdravstveno osiguranje i na zajamčenu minimalnu naknadu. „Nemamo mi manji broj, već iz dana u dan sve veći broj korisnika. Zakoni su izvrsni, ali dijelom neprimjenjivi ili se čeka tri, četiri mjeseca na dobivanje dokumenata na temelju kojih mogu ostvarivati prava. Ljudi su doslovno gladni jer čekaju sastanke timova. Zakone treba staviti u promptniju primjenu“, upozorila je Bastiančić.
Tea Radović, predstavnica Centra za mirovne studije, upozorila je da su korisnici zajamčene minimalne naknade oni koji žive u najdubljem siromaštvu u Republici Hrvatskoj i istaknula da europski koncept minimalnih dohodaka sadrži tri elementa: (1) te naknade moraju biti odgovarajuće, (2) moraju biti popraćene politikom zapošljavanja, dakle da se radno sposobni korisnici aktiviraju i uključe na tržište rada, i (3) korisnici moraju imati pristup kvalitetnim socijalnim uslugama. Država propušta razviti metodologiju izračuna zajamčene minimalne naknade, već se naknadu određuje proizvoljno i naravno neodgovarajuće, na što upozorava i Europska komisija. Što se tiče uključivanja na tržište rada i radne aktivacije, to se može ostvariti na dva načina: jedan je kontrola i sankcioniranje, a drugi je način podrška i osnaživanje. Republika Hrvatska, nažalost, ovom problemu pristupa na prvi način. „U Hrvatskoj su korisnici zajamčene minimalne naknade obvezni besplatno i prisilno raditi, 60 – 90 sati mjesečno, inače gube pravo na socijalnu pomoć na šest mjeseci. Takav način prisilnog rada u Europskoj uniji, uz Hrvatsku, imaju Rumunjska, Bugarska i Slovačka. Neke druge zemlje koriste ovaj drugi način – podršku i osnaživanje, što bi i u Hrvatskoj trebalo primjenjivati – multidimenzionalno i individualno pristupati svakom korisniku, kroz sinergiju rada, zavoda za zapošljavanje i socijalnog sustava tako da se sagledaju svi psihosocijalni aspekti korisnika kako bi se otklonile prepreke za njihovo uključivanje u društvo i tržište rada te korisnicima omogućilo da se svojim radom izdignu iz siromaštva. To je tzv. aktivna inkluzija i to već postoji u mjeri socijalnog mentorstva koju Republika Hrvatska uvodi od 2011. godine. ali još uvijek nije zaživjela.“ Na kraju svog izlaganja Radović je pozvala da se prilikom izmjena Zakona o socijalnoj skrbi ukine mjera rada za opće dobro bez naknade jer to je mjera koja krši ljudska prava.
Romana Galić, zamjenica pročelnice Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba, istaknula je kako Grad Zagreb mora biti predvoditelj u rješavanju ovoga problema iako je stopa siromaštva u Gradu Zagrebu negdje oko 10 % odnosno stopa siromaštva i socijalne isključenosti nešto viša od 11 %. Galić je izvijestila kako je Gradska skupština Grada Zagreba donijela Odluku o najmu stanova kojom se uređuje i pitanje socijalnog stanovanja. Istaknula je i pitanje obrazovanja i stipendija, posebice onih najranjivijih poput pripadnika romske nacionalne manjine ili obitelji slabog socioekonomskog statusa – Grad Zagreb je u prošloj godini izdvojio 5,7 milijuna eura za stipendije i podijelio više od 1100 stipendija. Uvažavajući da su socijalne naknade minimalne, a znajući da se jedinice lokalne samouprave oslanjaju na Zakon o socijalnoj skrbi, Grad Zagreb je u Odluku o socijalnoj skrbi ugradio i inflaciju te obvezao čelnike Grada da prate inflaciju i da novčane naknade koje donosi Grad Zagreb, prateći inflaciju, povećavaju. U Gradu Zagrebu svjesni su problema beskućnika i neimanja strategije, pa i u Gradu Zagrebu, no izražena je nada kako će Grad Zagreb izraditi socijalni plan koji će biti smjernica u izradi socijalnih politika prema najranjivijima. Kada je u pitanju politika zdravstva, uvažavajući i romsku nacionalnu zajednicu i beskućnike, Grad Zagreb provodi sistematske preglede za tu populaciju. Primjećuje se da je zajamčena minimalna naknada mala, broj korisnika pada, a broj građana koji se javljaju, posebno novih korisnika, zapravo raste. Završno je zamjenica pročelnice Galić istaknula kako ono što radi Grad Zagreb dovodi do regionalnih razlika. „Iako Grad Zagreb bilježi povećanje broja stanovnika, ne želi da socijalne politike Grada Zagreba budu motivator koji dovodi do priljeva stanovništva. Grad Zagreb želi da regionalne razlike budu što manje i da pitanje ekstremnog i dječjeg siromaštva budu češće teme kod donositelja odluka.“
Pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti, mlade i sport Grada Pule Ivana Sokolov osvrnula se na osobe u beskućništvu i siromaštvo i istaknula kako su danas u beskućništvu djeca koja nisu zbrinuta na vrijeme, psihički oboljele osobe, umirovljenici, žene, obitelji koje su godinama u siromaštvu, a pravo na dom im nije osigurano. Sredstva se troše, rezultati su sve gori i postavlja se pitanje treba li što mijenjati. Pravo na dom temeljno je ljudsko pravo koje bi trebalo biti priznato i zajamčeno svima, osobito osobama u beskućništvu i osobama koje žive u neodgovarajućim uvjetima. Pročelnica je predložila da se u strateške dokumente jasno uvrsti pravo na osnovne resurse poput struje, vode i higijenskih uvjeta za sve. Država bi trebala prepoznati program „Housing First“ („Stanovanje prvo“) kao ključnu strategiju za rješavanje problema beskućništva i osigurati sustavnu podršku, uključujući financiranje i institucionalnu suradnju. Potrebne su konkretne mjere kojima bi se ovaj projekt implementirao i proširio na nacionalnoj razini, uz financijsku potporu za jedinice lokalne samouprave koje ga provode. Trenutačni Nacionalni plan stambene politike ne uključuje osobe u beskućništvu, zbog čega bi trebalo napraviti reviziju Plana. Istaknuta je i važnost definiranja konkretnih mjera koje će tim osobama omogućiti pristup stambenim rješenjima. Potrebne su jasno definirane politike za osobe koje žive u siromaštvu, s naglaskom na one koje troše više od 30 % prihoda na stanovanje ili nemaju nikakvih prihoda. Pročelnica je predložila stvaranje posebnog fonda za subvencioniranje stanovanja za najsiromašnije i osobe u beskućništvu. Grad Pula prepoznaje projekt „Housing first“ i može poslužiti kao primjer dobre prakse drugim gradovima. Istaknula je potrebu uključivanja organizacija civilnog društva u procese donošenja odluka kako bi se osigurali točni podaci i iskustva iz prakse. Predložila je i uvođenje sustavnog prebrojavanja osoba u beskućništvu na razini države i većih gradova kako bi se dobili točni podaci koji su ključni za kreiranje učinkovitih politika i mjera za pomoć tim osobama.
Redovita profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, kao predstavnica akademske zajednice, istaknula je konkretne mjere koje treba uvesti u područjima beskućništva, rada za opće dobro bez naknade i djece u siromaštvu. Što se tiče beskućništva, naglasila je kako beskućnici smješteni u prihvatilištima trenutačno imaju pravo na tek 50 % osnovice zajamčene minimalne naknade, što iznosi oko 75 eura mjesečno, a što je nedostatno za osnovne životne potrebe. Podsjetila je da je 2014. godine naknada tim osobama bila potpuno ukinuta te je poslije vraćena samo napola. Takva rješenja zahtijevaju cjelovit pristup, zbog čega je istaknula važnost donošenja nacionalne strategije za borbu protiv beskućništva koja bi definirala jasne standarde i obvezala sve razine vlasti na osiguranje odgovarajuće pomoći. Govoreći o mjeri rada za opće dobro bez naknade, profesorica ju je opisala kao diskriminirajuću, s obzirom na to da je pravo na socijalnu naknadu uvjetovano obveznim radom. Prema Izvješću Vijeća Europe vezano uz Europsku socijalnu povelju, navodi se da „Hrvatska i dalje ne jamči pravo na socijalnu pomoć koja nije bezuvjetna i koja se penalizira“. Vijeće Europe upozorava Hrvatsku na problematičnost te mjere jer dovodi do penalizacije korisnika i kršenja načela bezuvjetne socijalne pomoći. Ova je problematika podignuta i na razinu ustavne tužbe.
Govoreći o djeci u siromaštvu, profesorica Družić Ljubotina podsjetila je na prisutnost gladi i materijalne deprivacije te naglasila kako se radi o pravu na prehranu. Istaknula je važnost Nacionalnog akcijskog plana jamstva za djecu (usvojenog na sjednici Vlade RH u srpnju 2023.) u kojem se govori o jednakom pravu na prehranu djece. Problem se posebno odnosi na srednjoškolce koji, za razliku od predškolske djece, osnovnoškolaca i studenata, nemaju organiziran sustav prehrane. Profesorica je istaknula kako je siromaštvo multidimenzionalan problem povezan s obrazovanjem, a obrazovni sustav nije prepoznao materijalnu deprivaciju kao problem koji utječe na obrazovni put djece. Zbog toga je predložila povratak socijalnih radnika kao stručnih suradnika u obrazovni sustav kako bi se ojačala stručna potpora i poboljšale obrazovne mogućnosti djece iz najranjivijih obitelji.
Direktorica ADRA-e Hrvatska Slavica Marčeta osvrnula se na pitanje siromaštva starijih osoba s naglaskom na pristup toplom obroku. Projekt „Zaželi“ ne donosi hranu na stol, ali se smatra socijalnom uslugom. Ako korisnici primaju jednu socijalnu uslugu, isključuje se primanje druge, a pristup toplom obroku je socijalna usluga. Problem toplog obroka je višedimenzionalan: ruralne sredine komunalno slabo opremljene korisnicima koji su stvarno gladni jer nemaju trgovine u blizini niti novca da kupe svoju hranu. „Hrana je temeljno ljudsko pravo i projekt „Zaželi“ ne bi smio biti prepreka da njegovi korisnici dobiju topli obrok na svoj stol. Potrebne su nacionalne mjere koje bi osigurale da i u ruralnim sredinama u kojima ne postoje pučke kuhinje topli obrok bude dostupan“, zaključila je Marčeta.
Predsjednik Odbora najavio je izradu zaključaka s ove tematske sjednice, a u izradu zaključaka Odbor će uključiti pravobraniteljstva i sve one koji su na ovoj tematskoj sjednici aktivno sudjelovali. Ti će zaključci biti predstavljeni i ministarstvima i drugim tijelima izvršne vlasti. „Ovo je jedna od najvažnijih tema o kojima je ovaj Odbor raspravljao. Čule su se veoma važne i potresne poruke i moramo učiniti sve da se te poruke čuju ne samo u formatu odbora, nego da se čuju i u formatu plenuma Hrvatskoga sabora, a po mogućnosti i da se čuju i u široj javnosti, bez obzira na to što je interes medija za tu temu limitiran. Siromaštvo nije pravo, to je katkad za ljude sudbina, nešto što im je dosuđeno mimo njihove volje i utjecaja, za ljude koji žive u nerazvijenim područjima, ljude koji žive u populacijski snažno oslabljenim područjima ili ljude koji žive u okolnostima u kojima prihodi koje imaju nisu dovoljni da bi živjeli iznad granice siromaštva. To je pokazatelj života u prostoru, u sferi u kojoj prava nisu zajamčena, a naš Ustav i naši moralni osjećaji, bez obzira na to odakle sve crpimo spoznaje o moralnim osjećajima, nalažu da takvih pojava imamo što je moguće manje, a kad ih imamo, da imamo snažne institucije koje će biti na usluzi ljudima da to siromaštvo lakše prebrode i iz njega izađu“.
PREDSJEDNIK ODBORA
prof. dr. sc. Milorad Pupovac