Poštovani izaslaniče predsjednice Republike gradonačelniče Bandiću, poštovana izaslanice predsjednika hrvatske Vlade gospođo Metelko-Zgombić, poštovani članovi hrvatske Vlade, ministre Medved, poštovani potpredsjednici Hrvatskoga sabora, poštovani zastupnici u Hrvatskome saboru, poštovani predsjedniče Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti gospodine Kusiću, poštovani izaslaniče muftije efendije Hasanovića gospodine Mevludi efendijo Arslani, poštovani preživjeli zločina u Srebrenici gospodine Hasane Nuhanoviću, poštovani predstavnici vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, poštovani predstavnici diplomatskog zbora, poštovani uzvanici, dame i gospodo,
pozdravljam vas u Hrvatskome saboru uime zastupnica i zastupnika i u osobno ime. Posebno pozdravljam organizatore današnje komemoracije – predsjednika Vijeća bošnjačke manjine Grada Zagreba gospodina Omerbašića, predstavnike Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske „Preporod“ i saborsku zastupnicu gospođu Lekaj Prljaskaj.
Danas ponovo nosimo srebrenički cvijet "Sjećanje" koji nas sa svojih jedanaest bijelih latica podsjeća na to da se uskoro približava 11. srpnja. Podsjeća nas na dan dan kada su 1995. godine tisuće i tisuće nevinih ljudi mučki ubijene u jednom od najtežih poglavlja europske povijesti 20. stoljeća. Danas odajemo počast za više od 8 000 staraca, muškaraca i djece ubijenih u srebreničkoj tragediji. Ovo je sjećanje na sve njih koji su našli smiraj, ali i na one koji još uvijek nisu pronađeni. Okupili smo se ovdje da izrazimo poštovanje srebreničkim žrtvama, ali da izrazimo solidarnost i ujedinimo naše misli i s preživjelima – obiteljima žrtava. U sjećanju na srebreničku tragediju moramo se prisjetiti i svih tragedija i žrtava velikosrpske agresije u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Poštovani uzvanici,
sjećanje na Srebrenicu svake godine iznova otvara stare rane, oživljava bol i patnju preživjelih žrtava koje se ne mogu izbrisati. Posebno otvara rane srebreničkih žena koje su izgubile svoje muževe, sinove, braću, ponekad i čitavu obitelj. Za njih događaji iz prošlosti nisu prošlost. Stoga komemoracija srebreničke tragedije mora biti i obilježavanje njihovih sjećanja i osjećaja jer nema te utjehe i riječi koja bi ublažila bol koju osjećaju. Svi koji nisu osjetili i proživjeli njihove osjećaje mogu jedino izraziti poniznost, suosjećanje i duboko poštovanje. Zato ovih dana budimo u mislima solidarni s majkama, sestrama i kćerima Srebrenice i njihovim obiteljima koje su morale nastaviti svoje živote s trajnim bremenom tragedije. Poštujmo njihov gubitak, bol i tugu.
Dame i gospodo,
današnja komemoracija nije i ne smije biti samo simbolična. Ona mora biti i naša potvrda da smo izvukli pouku i da imamo jasnu poruku za mlađe naraštaje jer Srebrenica se nije trebala dogoditi, a ipak jest. Vukovar, Škabrnja i svi zločini nisu se smjeli dogoditi, a ipak jesu. Žrtve agresije na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu, kao i svaki zločin i rat, moraju ostati u našem kolektivnom sjećanju kao trajan podsjetnik kako se iznenada, brzo i tragično – zbog predrasuda i nesnošljivosti – ljudsko dostojanstvo može pretvoriti u ponor nesnošljive okrutnosti. Europa je u prošlom stoljeću već tome svjedočila. Sjetimo se holokausta. Pedeset godina nakon toga, genocid se ponovio.
Dogodilo se novo zlo. Srebrenička rana još boli. Ona će biti bolna sve dok pravda nije u potpunosti izvršena, a svi počinitelji zločina kažnjeni i sve dok postoje dijelovi istine koji nisu u potpunosti otkriveni i poznati, ne samo u Srebrenici, već i na drugim mjestima patnje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. I sve dok ne saznamo potpunu istinu, dok zadnju žrtvu ne pronađemo, nemoguće je u potpunosti prihvatiti i razumjeti naše ratne tragedije. Istina je važna zbog žrtava, ali i zbog preživjelih i njihovih obitelji. Otkrivanjem istine pružamo im potporu jer svako poricanje zločina novo je proživljavanje tragedije za preživjele.
I zato je naša odgovornost u tome da ispričamo sve priče onih koji ne mogu više govoriti za sebe, ali i da slušamo one koji to mogu i da ih zapamtimo. Naša obveza je istinu ponavljati jer drugog izbora nemamo. To dugujemo žrtvama, ali i nama samima. Samo prihvaćanjem istine i onog što se dogodilo u prošlosti možemo graditi budućnost. Samo kažnjavanjem onih koji su počinili zločine možemo ishoditi pravdu i pomoći preživjelima da zaliječe rane. Samo kada zlo nazovemo pravim imenom, možemo pronaći snagu da mu se odupremo i krenemo u budućnost, a da pritom ne zaboravljamo našu prošlost.
U zajedničkom odgovornom djelovanju otkrivanja istine i ostvarivanja pravde možemo postići da naša generacija bude posljednja koja je svjedočila rat i proživjela ga sa svim njegovim posljedicama. To nam treba biti pouka.
Zato neka nas zelena boja na cvijetu "Sjećanje" uvijek podsjeća na našu odgovornost i zajedničku obvezu da poduzmemo sve da se ništa slično više nikada ne dogodi. Neka nas cvijet "Sjećanje" potakne na nadu, izgradnju mira, slobode, suživota, napretka i bolje, humane budućnosti.
Zahvaljujem.