Poštovani predsjedniče Parlamentarne skupštine,
Poštovani kolege, predsjednici parlamenata,
Dame i gospodo!
Iako se može na prvi pogled činiti da je o ovoj temi, koja već duže vrijeme zaokuplja velike mislioce i društvene teoretičare, kao i suvremena društva u cjelini, do sada već puno rečeno, ipak se ne može reći da je ona na bilo koji način izgubila na svojoj aktualnosti ili važnosti.
Mi, kao predsjednici vrhovnih tijela predstavničke demokracije koja redovno donose zakonodavne okvire kojima se reguliraju najrazličitija pitanja koja izravno djeluju na kvalitetu života svih naših građana, a čijim glasovima smo i stekli pravo na vršenje te naše časne dužnosti, imamo, u tom smislu, posebnu odgovornost. Svojim djelovanjem mi stvaramo pravila koja imaju za svrhu stvaranje, za svakog pojedinca, iznimno važnog osjećaja predvidivosti, a time i osjećaja društvene sigurnosti.
Svjedoci smo globalnog širenja građanske slobode, koja je obuhvaćena zajedničkom sintagmom civilnog društva. Mnogostrukost odnosa i potreba suvremenog pluralnog društva nadilazi odgovore koje može pružiti isključivo država. Ti odnosi i političke odluke koje oni zahtijevaju sve više su predmet autonomije građanskih asocijacija, odnosno, sve šireg horizonta svojevrsne neposredne demokracije.
Međutim, kada govorimo o razini demokracije nekog društva, možda najbolje govori upravo razina postignute ravnoteže između država i građanskog djelovanja, kao dva odgovorna subjekta koja su međusobno povezana i koja se u svojoj interakciji međusobno uvažavaju. Ukratko, demokracija živi u onolikoj mjeri u kojoj je prihvaćaju i priznaju svi subjekti nekog društva.
Dame i gospodo, kolege parlamentarci,
Držim da demokracija ne dolazi sama po sebi, ona se mora živjeti i njegovati. Demokracija se ne može preko noći nikome nametnuti, ona je proces koji se mora naučiti živjeti. Ona nije niti konačna, ona uvijek traži usvajanje novih načina da se odgovori na potrebe građana. Stvaranje socijalno osjetljivog građanskog društva, u kojem svatko, baš svaki pojedinac, osjeća potrebu da skrbi, ali i snosi dio odgovornosti za dobrobit drugoga, glavna je misao vodilja demokratskog funkcioniranja suvremenih društava. Ovdje bih posebno želio izdvojiti iznimno važan element kontinuirane edukacije. Svatko od nas, koji se smatra pozvanim tumačiti procese demokracije i u njima aktivno sudjelovati, mora u svakom trenutku biti spreman pristati biti istodobno i učiteljem i učenikom.
Iako se danas znaju čuti glasovi kako je politička indiferentnost dijela naših društava, a posebno mlađeg dijela populacije, dovela do svojevrsne 'krize demokracije', držim da je upravo završen tranzicijski proces u zemljama koje se ove godine pridružuju široj europskoj obitelji, kao i u onima u kojima će se, nadam se, kao što je slučaj sa Republikom Hrvatskom, taj proces uskoro također dovršiti, jasno potvrđuju upravo suprotno. Velika predanost kojom su te zemlje radile na podizanju razine demokratskih standarda, još je jedna potvrda u tom pravcu. Danas smo svjedoci jednog velikog europskog ujedinjenja, ali prvenstveno u smislu ujedinjenja duha i stanja svijesti – ujedinjenja u demokratskim vrijednostima i ciljevima.
I Vijeće Europe, koje ovih dana bilježi 55. obljetnicu svog osnutka, a čiji je primaran cilj širenje principa vladavine prava i zaštite ljudskih prava i sloboda, zasigurno je u tom procesu dalo svoj neprocjenjiv doprinos.
Razina demokracije u današnjoj Europi, veća je no ikada. Ona ruši zemljopisne granice, spaja zemlje i narode. Živjeti u današnjoj Europi čini nas svjedocima jednog upravo povijesnog procesa, kojem su težile mnoge generacije Europljana prije nas, i čije se težnje danas pretaču u stvarnost.
Koliko je demokracija uistinu važna, bilo predstavnička ili neposredna, najbolje govori do sada dokazana neodrživost ideologija i režima u kojima se osnovna demokratska prava pojedinaca na bilo koji način umanjuju ili čak egzistencijalno ugroze.
Dame i gospodo, dragi kolege!
Dopustite mi da na kraju samo podsjetim da je prije točno dvije godine u Zagrebu održan sastanak predsjednika parlamenata zemalja Vijeća Europe, na temu 'Demokracije suočene s terorizmom'. Tada još nitko nije mogao ni zamisliti da bi se, samo dvije godine kasnije, uistinu mogao dogoditi i jedan od najvećih udaraca na demokraciju na europskom teritoriju. Tragičan događaj u Madridu podsjeća nas na važnost zajedničke borbe protiv terorizma kao simbola netolerancije, ili, kraće rečeno, simbola nedemokracije. Koristim ovu priliku da još jednom izrazim sućut španjolskim kolegama, ali i poruku da u borbi protiv ovakvih prijetnji nikako nisu sami, već da se uz njih nalazi čitav demokratski svijet.
Hvala na pažnji.