Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i u njezinu budućnost...
" Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i... u njezinu budućnost"
Visoki sabore, niti je liep, niti koristan onaj običaj, koji se uvukao u vis. sabornicu, po kojem, moram reći, žalostnom običaju više se govori o osobnostih nego o predmetih, koji su u razpravi.
Ja velim, da to niti je liep oprostite, govorim objektivno niti koristan običaj za javne poslove. Liep nije, jer drugdje parlamenti gledaju, da u miru rade, a koristan nije, jer se tim ne samo sije razdor i onako dosta velik u ovoj zemlji, nego dapače glasi osvete i mržnje dobivaju intensiju takovu, da ovi glasovi sa svojom strujom udaraju o stiene, koje su preko dvadeset, preko deset, preko šest godina od ove sabornice daleko.
Gospodo moja! Ja sam bio ni zaslugom svojom ni ambicijom svojom dva puta na čelu posala ove zemlje. Prvi put godine 1860. 1865. u Beču, to čini pet godina; drugi put opet isto tako bez zasluga i bez svoje ambicije opet na onoj (banskoj) stolici.
Gospodo moja, da sam ja bio redatelj teatra ili da sam bio sufler, već bi mi to doznačivalo neko mjesto u historiji makar teatra hrvatskoga; ali ja sam bio na čelu javnih posala ove zemlje, i kao takav naravno, da mala moja osoba spada u historiju, bilo to prijateljem i neprijateljem mojim milo i drago ili ne, bilo to meni samomu povoljno ili ne, osoba moja spada u hrvatsku historiju. [Na ljevici: Živio!] Ja se dakle ne mogu oteti tomu, jer kad se govori o historiji onih epoha, u kojih sam ja bio na čelu javnih posala ove zemlje, ja se ne mogu oteti tomu, da se govori i o meni, jer to je posve naravno, da svaka zemlja u historiji pamti i rado se i ne rado prošastih epoha sjeća.
Ja velim opet, da se ja tomu ne protivim, ali što je pravo svakoga čovjeka, to je ono, da može zahtievati, da se o historiji njegovoj govori sine ira et studio, da se govori istinito. I onda, kad me u sabornici ovoj nije bilo i od kada sam nekim sjednicam prisustvovao ovdje, vidim da se nekako tu sa gnjevom proti meni govori. Gospodo moja! Ja više ništa neimam spomenuti: zaboravite strasti, i ako hoćete suditi ob mojoj administraciji, onda govorite onako, kako se pristaje ljudem ljubećim istinu. Prvo je pravilo u historiji pisati historiju sine ira et studio i govoriti narodu istinu. Tomu, gospodo, niti ja niti ikoji od Vas oteti se neće, ali kako velimo uviek mora to pravilo biti na prvom mjestu. Ja sam došao u historiju kao [Ne čuje se] on je došao na svoj consulatus, a ja sa svojima dvima mjestima, koje sam zauzimao.
Sada gospodo, zašto sam rieč danas uzeo, nebi bilo sve u redu što govorim, nego u početku ove godine, kad se je radilo o ljetošnjem budgetu, kad se je došlo do stavke, koja govori o svoti, koja je razpoloživa banu, bilo je u ovoj sabornici rečeno, da je Mažuranić, da sam ja s tom svotom po nepravu razpolagao. Meni se čini, da onoga gospodina, koji je to rekao, ovdje nema, zato mi je težko govoriti o toj stvari i to je bila poglavita svrha zašto sam ja rieč uzeo. Jer gospodo, što se reče, mora imati svoga temelja, još većma ono, što se govori na javnom mjestu pred toliko poštenih ljudi. A ja ću vam kazati, gospodo, ovo, da g. Josipović ništa ne zna, niti može znati, on je u tom upravo toliko znao, koliko bi ja pošteno govorio, kad bi rekao, da je on imao ruku u mošnji slavne svoje obćine, kojoj na čelu stoji.
Hrvatska zemlja od Ugarske pravno razdieljena...
Kad sam ja odstupio od stolice banske, došao je moj nasljednik plemeniti grof Pejačević. Ja sam mu predao službu i bilo je govora o tom, ima li kakvih novaca razpoloživih, ja sam rekao: nema, rekao sam zato, jer kad sam ja došao onu jesen 1873. godine na kormilo, ja nisam dobio ni prebitoga jednoga krajcara.
Ja sam bio šest godina, šest godina i pol na onoj stolici; ono što je sabor odredio, toliko sam ja dao niti više niti manje. Sudite dakle po tom, kako se zove ono kad se tako govori pred ovolikim svietom, pred ovolikimi poštenimi lici i uglednimi muževi. Kako se zove taj postupak?
Ja znam i opravdavam sam ponešto, jer je on čovjek, koji govori i misli onako, kako zna, jer nitko nije ni bolji ni gorji, nego ga je stvorio Bog i kako ga uči njegovo poštenje. Odkuda je on to mogao saznati Ja samo to znadem, da mu plemeniti grof Pejačević nije mogao toga kazati niti posredno niti neposredno.
Sada bih o tom predmetu ja još želio da govorim, da mi se dozvoli malo obratiti se na neke rieči, koje su se ovdje prigovorile.
Gospodin Pavić jučer ili prekjučer imao je dobrotu u svom jako liepom govoru spomenuti, da pošto je ova zemlja pretrpila dvorsku kancelariju, da se je tako i tako dalje događalo i razvila historija. Ovaj izraz "pošto je pretrpila dvorsku kancelariju", čini se meni, da nije na svom mjestu. Jer što se pretrpiti dade bolest, kolera, kuga, kiša, snieg itd., to se trpi, ali ja velim g. Paviću, da je dvorska kancelarija bila takova, koje nije trebalo trpiti, nego da je imala svojih dobrih i jako dobrih strana.
Dvorska kancelarija je, gospodo, u rukuh Hrvatske bila metla, koja je tudje elemente izmela iz Hrvatske. [Na ljevici: Tako je!] Dvorska kancelarija bila je ona ruka, koja je uvela opet stare, bar provisorno stare institucije ove zemlje. Dvorska kancelarija bila je ona, koja je uvela hrvatski jezik u javne poslove, koja je izradila kod Njeg. Veličanstva, da je Njegovo Veličanstvo prvi put hrvatski počelo pisati i rabiti hrvatski jezik. Dvorska kancelarija uvela je hrvatski jezik, od kojega hrvatskoga jezika živi pošteni gospodin Pavić, ne ću reći, da ne bi mogao niti drugačije živiti, ali to je njegova služba. Dvorska kancelarija uvela je vrhovne institucije u zemlji, za koje ja ne znam, hoće li ne će li imati života, ali ja mislim, da hoće imati, ako budu ljudi na svojih mjestih pošteni i naučni, dobri juriste.
Dvorska kancelarija ili bolje rekuć ja, ako mi je dozvoljena rieč, načinio sam članak 42. od god. 1861., na kojem su u ono doba osnovane temeljne pravice hrvatske; to je načinila dvorska kancelarija ili bolje rekuć ja sam načinio. Bilo je historika, koji su već do sada pred nekoliko godina pisali, da je to načinio jedan drugi pokretnik; ali ja vam kažem, gospodo, posve otvoreno, da u tom pogledu moram izpraviti historiju. Članak 42. je djelo moje; ili ga sada vi kudili, ili vi hvalili: ali moram kazati otvoreno, što jest, da sam ja onaj koji je taj članak napisao.
Kako znate, gospodo, u onom članku bilo je rečeno 1861., da je Hrvatska zemlja od Ugarske pravno razdieljena, ali da je ona pripravna, ako Ugarska zemlja prizna to tadašnje razdieljenje, da je pripravna stupiti s njom u uži savez u javnih poslovih izuzam nastavu, pravosudje i administraciju. Članak 42. ostao je onakov, kakov je bio načinjen. Izabrani su elementi drugi, koji su po njem postupali i moram reći, da su postupali prilično ili čovjek bi rekao posve u onom duhu, u kojem je onaj članak sastavljen, samo su bili odveć meki u tom, da predhodno nisu zahtjevali, da se prizna, da je Hrvatska neodvisna od Ugarske i da kao takova neodvisna sa ugarskom krunom sklapa nov ugovor: žalibože da to nije rečeno u nagodi. Ali ako nije rečeno, razumjeva se samo po sebi, za svakoga čovjeka, koji objektivno sudi i pravedno, jer to ne bi imalo smisla praviti nagodu sa zemljom, koja je i onako podana. To po mom mnienju nema smisla, dakle već po tom vidimo, da je ona regnikolarna deputacija, koja je nagodu sklapala, postupala dobro i patriotično i dapače usudio bih se moram otvoreno reći da su oni elementi radili patriotično.
Prije svega treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale..
Gospodo moja, bilo je ovdje rečeno i to, da narodna stranka laže prema gore, da narodna stranka vara prema dolje.
Ja nisam tih rieči čuo, nije me bilo u sjednici, ali sam čitao, da su te rieči ovdje pale. Tko je narodna stranka? Onaj isti velešt. član sabora, koji je te rieči izustio, spada u narodnu stranku; dakle, kako veli Turgenjev: Alle Russen liigen, ich bin ein Russe, ich luge selber. Narodna stranka lagala je
Gospodo moja, tu se meni čini, da se medju članovi iste stranke nalaze dvie frakcije; jer da nisu tu dvie frakcije, onda bi jedna rekla: nemojte, gospodine, tako govoriti. Ja moram držati, buduć da narodna stranka nije nigdje nikakov upliv imala prama gore, a koliko ga imala prama dolje, toliko vršila ga je pošteno: moram misliti, da ovaj, koji je lagao prema gore, a možebiti varao prema dolje, da sam to ja.
Gospodo, ja toga nikada dopustiti ne mogu. Tko mene pozna, nikada ne će reći, da sam ja čovjek himben, da ja varam, lažem, to nitko ne će reći. [Na ljevici: Živio!] I da mi je, gospodo moja, ikada tko takovo pitanje stavio: kakav je tvoj simbol političke vjere, ja bi mu rekao: ja mislim, da ti to znaš, sav život moj svjedoči, što sam i odkuda sam [Na ljevici: Živio!]; ali nije me toga nitko pitao, jer je svaki od prvoga početka znao i onda kad sam došao u Beč godine 1868. i kad sam došao g. 1873. na bansku stolicu kakav sam čovjek; meni nije bilo potrebe lagati, svaki je znao, da je to čovjek, koji ima svoja načela, koji je u ostalom vjeran kralju i zemji. [Na ljevici: Živio!]
Gospodo, da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: suvišno baš pitati; ali, kad me ne poznaš, reći ću ti i ja bih rekao: Ja sam Hrvat [Na ljevici: Živio!]; ja bih rekao: vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i ako bog da u njezinu budućnost [Na ljevici: Živio!]; vjerujem u kralja hrvatskoga, koji je u jednoj
te istoj nerazdruživoj osobi spojen sa cesarom austrijskim, sa kraljem če¬škim, sa kraljem ugarskim [Na ljevici: Živio!].
Ljubav moja spada momu narodu, štovanje moje svim narodom, ne samo jednomu, nego svim, koji su s nama u jednom gniezdu u ovoj monarkiji.
Ljubav, gospodo, nije pojam, koji spada u politiku, nego štovanje interesa i svojih i tudjih, to su pojmovi, koji se u politici upotrebljuju; ljubav ima samo u familiji posla; ona ima posla medju iskrenimi članovi jednoga te is¬toga diela ili čovječanstva ili naroda. Ja mislim, da bi s tim simbolom vjere mogao biti svaki zadovoljan, jer gospodo, ja ću sasvim otvoreno kazati, ja držim, da bez ovoga simbola vjere nitko ne može biti ni sin domovine, bez ovakova simbola ne može biti nitko ni član onoga naroda, u kojem se je rodio. [Živio! Na ljevici.] Prije svega treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale...
Ivan Mažuranić (1814.-1891.)
Rođen je u Novom Vinodolskom 11. kolovoza 1814. godine. Bio je političar, pjesnik, saborski perovođa, generalni prokurator za Hrvatsku te prvi hrvatski kancelar i prvi ban pučanin od 1873. do 1880. godine. Od 1871. do 1873. Mažuranić je bio i predsjednik Hrvatskog sabora. Kao ban nastoji voditi politiku uravnoteženosti između mađarskog i dvorskog utjecaja u Hrvatskoj usmjeravajući svoja nastojanja na administrativno i kulturno unaprijeđenje zemlje. Za njegova banovanja provedena je reforma pravosuđa, poltičke uprave i školstva, a 1874. godine osnovano je Sveučilište u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1891. godine.