Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je na 64. sjednici održanoj 22. i 29. travnja 2015. godine, Konačni prijedlog zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 2. travnja 2015. godine.
Odbor je ovaj zakon razmatrao kao zainteresirano radno tijelo.
Odboru su dostavljeni prijedlozi amandmana udruge Centar za žene žrtve rata – Rosa.
U raspravi su se članovi Odbora posebno osvrnuli na odredbu članka 14. kojom se uređuju uvjeti koji moraju biti ispunjeni kako bi utvrdio status žrtve seksualnog nasilja. Izraženo je mišljenje da nisu dovoljno obrazloženi razlozi zbog kojih se ostalo kod uvjeta da je osoba u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja bila državljanin Republike Hrvatske, s obzirom na to da veliki broj ljudi u vrijeme počinjenja nasilja nije imao regulirano državljanstvo Republike Hrvatske. Isto tako, velika je vjerojatnost da mnoge žrtve nisu imale uredno regulirano prebivalište ili boravište, osobito kada je riječ o izbjegličkoj ili prognaničkoj populaciji. Stoga se predlaže da predlagatelj ukloni ovu formalnu prepreku koja bi zapriječila priznavanje statusa žrtve, na način da se omogući prilaganje i drugih dokaza kojima bi se moglo potvrditi da je osoba u to vrijeme bila na području Republike Hrvatske. Također je upitno rješenje iz stavka 4. jer žrtve seksualnog nasilja mogu biti i pripadnici, pomagači i suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi, pripadnici međunarodnih snaga, državljani Europske unije i trećih zemalja. Naime, iako su jednim dijelom razumljiva ograničenja s obzirom na proračunske mogućnosti obeštećenja žrtava, svim žrtvama seksualnih delikata, počinjenih u određenom razdoblju i od strane počinitelja definiranih ovim Zakonom treba biti omogućeno utvrđivanje statusa žrtve, a što je u nadležnosti Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja.
Zatraženo je dodatno obrazloženje stavka 3. članka 10. kojim se uređuje da se za tajnika Povjerenstva imenuje diplomirani pravnik odnosno magistar prava zaposlen u Ministarstvu. Izraženo je mišljenje da ne postoje nikakvi dobro obrazloženi razlozi zašto bi tu dužnost obavljao samo pravnik, a ne primjerice i socijalni pedagog, socijalni radnik, psiholog ili osoba s nekom drugom strukom ili specijalizacijom koja je bolje upoznata s ovom problematikom.
Isto tako, zatraženo je pojašnjenje odredbe članka 27. koja uređuje pravo nasljednika žrtve seksualnog nasilja koja je preminula prije stupanja na snagu ovoga Zakona, odnosno na koga se sve iz reda nasljednika može odnositi ta odredba.
Izražena je i sumnja u mogućnost provedbe odredbe članka 37. stavka 7. koja uređuje da Republika Hrvatska ima pravo regresa od štetnika odnosno od pravomoćno osuđenih osoba za počinjeno seksualno nasilje do iznosa isplaćene novčane naknade.
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (5 glasova „za“, 1 „protiv“ i 3 „suzdržana“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru da donese
Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu
uz sljedeći
AMANDMAN
U članku 2. u stavku 1. briše se riječ „izravno“, te se dodaju podstavci 6. i 7. koji glase:
„- bludnje radnje, spolno uznemiravanje, mučenje i druge radnje seksualnog nasilja koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, naročito ponižavajući i degradirajući postupci, sva teška zlostavljanja spolne prirode koja se nanose tjelesnom i moralnom integritetu osobe,
- prisila na brak,“.
Podstavak 6. postaje podstavak 8..
U stavku 2. ovoga članka iza riječi „ili prijetnje,“ dodaju se riječi „ili zbog straha od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabe položaja moći protiv te osobe ili neke druge osobe iskorištavanjem prisilnog okruženja, kao i prema osobi koja nije u stanju dati stvarni pristanak,“.
Obrazloženje:
Amandmanom se predlaže proširenje definicije seksualnog nasilja na način da se proširuje popis protupravnih radnji kako bi odredbe predloženog Zakona išle što više u prilog žrtava ovog nasilja.
Unatoč tome što bludne radnje i spolno uznemiravanje nemaju istu težinu kao djela seksualnog nasilja koja su već nabrojana u stavku 1. članka 2. Konačnog prijedloga zakona, ocijenjeno je da bi ih zakonom trebalo obuhvatiti kako bi se osiguralo pravo i onim osobama koje su po ovim osnovama mogle zadobiti trajnu traumu s obzirom na ratne uvjete počinjenja djela.
Isto tako, predlaže se da se kao seksualno nasilje propiše i prisila na brak sukladno međunarodnom humanitarnom i ratnom pravu.
U stavku 1. predlaže se brisanje riječi „izravno“ povezane s Domovinskim ratom tako da ostane ranije rješenje koje se odnosi na okolnosti povezane s Domovinskim ratom u širem smislu.
Osim toga, u stavku 2. članka 2. propisano je da je seksualno nasilje ono koje je počinjeno prema drugoj osobi bez njenog pristanka ili upotrebom sile i prijetnje, čime se ograničava mogućnost da se utvrdi nepostojanje pristanka žrtve na seksualni čin samo u situacijama u kojima je upotrijebljena sila ili prijetnja. Međutim, s obzirom da je riječ o ratu, ocijenjeno je da itekako relevantna mogu biti i druga sredstva prisile za vrijeme sukoba kao što je strah od nasilja i zatočeništvo, što proizlazi iz Rimskog statuta i prakse međunarodnih tribunala koji su ustvrdili kako postoje i drugi faktori osim sile i prijetnje koje mogu dovesti do seksualnog nasilja (najčešće silovanja) bez pristanka žrtve, a uzimajući u obzir cjelokupnu ratnu situaciju.
Za svog izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio dr.sc. Furia Radina, predsjednika Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
dr.sc. Furio Radin