.png)
Poštovane gospođe i gospodo,
danas smo se okupili da po prvi put u Hrvatskome saboru obilježimo Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Odlukom da se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj proglasi spomendanom, Hrvatski sabor je u lipnju 2011. godine - donijevši Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine - izrazio svoju jasnu osudu ne samo nacističkih i fašističkih već i komunističkih zločina kao i duboko gnušanje i neslaganje s neljudskim postupcima spomenutih režima koji su svim građanima Hrvatske nanijeli veliko zlo.
Zašto je to toliko važno? Naime, grozni zločini koje su počinili nacisti, fašisti i ustaše tijekom Drugoga svjetskog rata uglavnom su kažnjeni u brojnim sudskim procesima i te je totalitarne ideologije odavno povijest jasno i nedvosmisleno osudila. Međutim, komunistički zločini u mnogim zemljama u kojima su nakon Drugog svjetskog rata komunisti preuzeli vlast, uključujući i zločine koje su komunisti počinili nad desecima tisuća Hrvata nakon završetka rata, nikada nisu ni procesuirani, a kamo li kažnjeni.
Štoviše, komunistički režim je represijom nastojao zauvijek izbrisati iz sjećanja postojanje svih tih Hrvata, ali i nekih Židova, Nijemaca i pripadnika drugih narodnosti koji su pobijeni samo zato što su drugačije mislili, zato što se netko htio dočepati njihove imovine, ili naprosto zato što su bili pripadnici društvenih elita, intelektualci, pripadnici građanske klase, svećenici i redovnice, a gdjekada čak i bez ikakvog razumnog razloga. Pritom je sve to bilo zavijeno velom šutnje i straha jer je režim okrutno do samoga kraja kažnjavao one koji bi se usudili o tome progovoriti. Tako da smo živjeli u stanju koje je poznati ruski pisac Ivan Turgenjev opisao rječima: “Kad jednom priviknemo svoju savjest da nešto primi kao “nužno zlo”, to nam ubrzo počinje sve više izgledati kao nužno, a sve manje kao zlo”. Zločinci su, umjesto zaslužene kazne dobivali odličja, stanove i vile otete svojim žrtvama, vrhunske položaje ne samo u politici već i u upravi, gospodarstvu, sveučilištima.
Međutim, zlo ostaje zlo ma kako ga nazvali i ma kakvom ga ideologijom pokušali opravdati. Zlo i zločin su naprosto zlo i zločin tko god ga počinio i bez obzira na to zbog čega ga je počinio. Nema tog razloga zbog kojega bi se zločin smio počiniti, jer kao što kaže Sv. Toma Akvinski: “Kad stigneš do srži zla, nećeš ništa naći”.
Čak i u makar verbalnoj osudi komunističkih zločina kasnili smo godinama za drugim europskim zemljama u kojima je ranije vladao komunizam i koje su provele lustraciju, dakle hrvatskim jezikom rečeno - osvijetlili su to mračno razdoblje svoje povijesti, što Hrvatska nije učinila.
Naime, Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o potrebi osude zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima donesena je u Strasbourgu još 2006. godine. Ona jasno navodi da je uzrok slabe svijesti naroda o tim zločinima to što nije provedena istraga o njima, a krivci nisu kažnjeni. Spominje također da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta izbjegavanja sličnih zločina u budućnosti. Naime, naraštaji odgajani na neistinama, mitovima kojima se zločini komunizma pokušavaju opravdati ili barem umanjiti i na prešućivanju zločina nemaju budućnosti jer, kako je još davno rekao Sv. Pavao: „Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlim, koji rade od tame svjetlost, a od svjetlosti tamu“. Zato je Parlamentarna skupština Vijeća Europe pozvala sve komunističke i postkomunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.
Upravo je svijest o potrebi osude totalitatnih režima dovela do Deklaracije Europskog parlamenta donesene 23. rujna 2008. godine o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Taj je datum odabran jer je 23. kolovoza 1939. godine potpisan pakt o nenapadanju između nacističke Njemačke i komunističkog Sovjetskog saveza, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. Dakle bjelodano se pokazala zapravo istovjetnost dva totalitarna, i u biti gotovo identična režima – nacističkog i komunističkog.
Potreba obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima potvrđena je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. godine. Ta je Rezolucija preporučila da se oda počast žrtvama i osude počinitelji zločina jer samo to predstavlja temelj za pomirenje utemeljeno na istini. Budući da to nažalost u bivšoj Jugoslaviji nije bilo provedeno, stoga se i mogao dogoditi svojevrsni “deja vu” nacifašizma u obliku širenja velikosrpske ideje i njome “opravdane” agresije i rata. Zato podsjećanjem na zločinačke totalitarne ideologije 20. stoljeća i njihove zastrašujuće posljedice, ali i na posljedice koje su prouzročili njihovi sljedbenici u novije vrijeme, želimo podsjetiti da se mora učiniti sve kako bi se izbjeglo da se one ikada ponove na ovim prostorima.
Da bi se to izbjeglo, važno je prestati s bilo kakvim manipulacijama povijesnim „istinama“ u dnevnopolitičke svrhe, licitacijama brojem nedužnih žrtava i sl. jer to vodi samo u nove podjele i skreće pozornost s pravih problema hrvatskoga društva danas. Ali isto tako, mora se napokon prestati zatvarati oči i okretati glavu od tog mračnog dijela naše novije povijesti, treba ga osvijetliti svjetlom istine i suočiti se s njime.
Do sada su ovaj spomendan u Hrvatskoj neki političari obilježavali odlaskom na mjesta na kojima su pokopane žrtve totalitarnih režima ili pak mjesta na kojima se nalaze samo obilježja kojima ih se sjećamo jer se ni ne zna gdje su im kosti zakopane, a kojih na žalost u Hrvatskoj i izvan nje ima i te kako mnogo, i polaganjem vijenca odavali im pijetet. Ta su mjesta razasuta od Bleiburga, Tezna, Hude Jame i Kočevskog Roga preko Macelja, Jasenovca, Golog Otoka do Sv. Grgura. Držim, međutim, da je važno da i ovdje u Hrvatskome saboru, najvišem mjestu demokracije u našoj zemlji, dostojno obilježimo ovaj dan dajući time jasnu poruku što Hrvatski narod i svi Hrvatski građani misle o mračnim danima totalitarizma, terora i straha, pa smo stoga ove godine odlučili upriličiti i u ovom visokom domu obilježavanje tog spomendana.
Time Sabor ujedno jasno i nedvosmisleno još jednom izražava svoju podršku demokraciji i svim vrijednostima na kojima ona počiva – slobodi, višestranačju, pravu na izražavanje vlastitog mišljenja bez ikakvog straha, uz puno uvažavanje svih ljudskih prava.
Hrvatski sabor tako slijedi i promiče ono za što su se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća izjasnili građani Hrvatske, što je zastupao naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman i za što je poginulo više od 15 000 naših branitelja.
Današnji je dan i prigoda da se prisjetimo svih onih koji su u novijoj hrvatskoj povijesti ustali protiv nasilja spomenutih totalitarnih ideologija, ali i njihovih sljedbenika koji su predvođeni Slobodanom Miloševićem, njegovim suradnicima i velikosrpskim nacifašizmom krajem 20. stoljeća izvršili agresiju na Hrvatsku, a koji su pali kao žrtve borbe za slobodu, neovisnost i za pravednost, da se prisjetimo svih onih znanih i neznanih koji su se u Hrvatskoj zauzimali za istinu, čovječnost i toleranciju i zbog toga stradali.
Uzajamno razumijevanje i poštovanje, zajedništvo i pomirba te poštivanje prava na ravnopravnost i različitost bez ikakve isključivosti neka nas vode u izgradnji ove zemlje i ostvarenju njezine sretnije budućnosti.
Živjela nam jedina i vječna demokratska Hrvatska!