Govor predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa na obilježavanju 15. obljetnice Ustavnog suda Republike Hrvatske - Zagreb, 7. prosinca 2006.

Poštovani predsjednici Republike i Vlade Republike Hrvatske, predsjedniče Ustavnog suda, predstavnici zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, ekscelencije, gospođe i gospodo.

Petnaesta obljetnica djelovanja Ustavnog suda Republike Hrvatske budi u meni sjećanje na dane kada smo početkom kolovoza 1990. godine u Malinskoj u osvit stvaranja suverene i neovisne demokratske države Hrvatske pisali prvi nacrt hrvatskog Ustava. Bili smo svjesni da nije dovoljno samo zajamčiti i načelno zaštititi temeljna ljudska prava i slobode sukladno najvišim međunarodnim standardima, već da je također nužno osnovati tijelo – Ustavni sud koji će djelotvorno štititi ta prava i ustavnost i zakonitost kao uvjet za ostvarenje demokracije i države vladavine prava.

No, mi nismo željeli preslikati ili stvoriti repliku tadašnjeg Ustavnog suda Socijalističke Republike Hrvatske čija je zadaća bila da štiteći tzv. Socijalističku ustavnost i zakonitost bude samo lijepa formalna kulisa iza koje se, kroz igrokaz socijalističkog samoupravljanja i delegatskog skupštinskog sustava, ostvarivala svevlast Komunističke partije i jedan u osnovi totalitarni politički režim. Željeli smo ustavnopravno oblikovati takav ustavni sud koji bi bio najviši pravni jamac vladavine prava i višestranačke demokracije, koji bi bio doista neovisan. Ustavni sud čije bi nadležnosti i sveukupan ustavni položaj odgovarali nadležnostima i položaju Ustavnog suda Republike Njemačke u Ustavnog suda Španjolske, tada pa i danas po svemu najznačajnijih i najpoznatijih ustavnih sudova u Europi.

Naša vizija takvog ustavnog suda ubrzo se ustavnopravno ostvarila u odredbama prvog hrvatskog Božićnog ustava od 22. prosinca 1990. godine. No, osim slova Ustava koji smo tada napisali vrlo je važna bila praksa novostvorenog hrvatskog Ustavnog suda. Mislim da slobodno mogu ustvrditi da je ona od tada pa do danas, u vrlo različitim razdobljima djelovanja Ustavnog suda od stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata preko gospodarske i demokratske građanske tranzicije pa do kucanja na vrata Europske unije, bila i ostala u osnovni na razini naše tadašnje vizije.

Pri tom je dakako u radu Ustavnog suda bila uspona i padova ili, bilje rečeno, iskušenja na koja on nije uvijek jednako uspješno odgovarao što – međutim – nije mislim bilo uvjetovano samo različitostima njegova personalnoga sastava u različitim razdobljima već je da tako kažem, prirodno proizlazilo iz specifičnog ustavnog položaja koji u svakoj demokraciji ima svaki ustavni sud.

O tome bih ovom prigodom rekao nekoliko riječi samo o slojevitoj i vrlo finoj složenosti osjetljivog donosa ustavnog suda i parlamenta. Činjenica je da većina slučajeva ispitivanja ustavnosti zakona od ustavnog suda i napose ukidnih odluka  kad sud utvrdi neustavnost određene zakonske odredbe, ima, bez obzira na svu pravnu utemeljenost i argumentaciju, i određenu političku konotaciju i posljedice. Ovo, dakako, vrijedi i za hrvatski Ustavni sud. To proizlazi ne samo iz činjenice da se u tom slučaju ustavni sud suprotstavlja volji većine u parlamentu, već napose zbog toga što je u pravilu riječ, uz ostalo, i o određenom u javnosti više ili manje spornom interesnom pitanju koje je samim time politički prijeporno.

No ustavni sudovi bez obzira na ovu činjenicu moraju ostvarivati svoju nadležnost kontrole ustavnosti zakona i drugih propisa. Oni pri tom moraju biti i jesu, pa je to i hrvatski Ustavni sud, i takozvani negativni zakonodavac i svojevrsni ustavotvorac što postaju interpretacijom Ustava. Pri tom ustavni sudovi nemaju, za razliku od parlamenta, neposredni izborni mandat naroda i nisu ni pravno ni politički odgovorni nikome, a na njihove odluke nema priziva.

Zato je bitna odgovornost ustavnog suda pred javnošću jer iznad njega nema čuvara, a s druge strane iznad, ako govorimo konkretno Hrvatskog sabora nije samo Bog  već i Ustavni sud. 
Osim toga, nužno je samoograničenje Ustavnog suda odnosno njegovih sutkinja i sudaca kad interpretiraju Ustav u političkim pitanjima, ali pri tom ne smije biti nikakvog samoograničenja kada je riječ o zaštiti temeljnih Ustavom zajamčenih ljudskih prava i sloboda.

Prema tome, kao i svi ustavni sudovi i parlamenti i Ustavni sud Republike Hrvatske i Hrvatski sabor su funkcionalno u stalno prožimajućem  složenom odnosu u kojem u krajnjoj liniji Ustavni sud predstavlja pravnu kočnicu pa i granicu političke moći, da ne kažem svemoći Hrvatskog sabora, ali tu svoju funkciju ne smije prijeći pretvarajući se i sam u političko tijelo koje se interesno opredjeljuje.

Duboko svjestan društvene važnosti i, jednostavno rečeno, pravne moći Ustavnog suda, a jedno i drugo se danas u nas, na žalost, podcjenjuje, žalim sutkinjama i sucima Ustavnog suda mnogo uspjeha u daljnjem radu na zaštiti ljudskih prava i sloboda, ustavnosti i zakonitosti i vladavine prava u cjelini. Čvrsto vjerujem da će i ubuduće Ustavni sud uspješno broditi između Scila i Haribda samoograničenja i prevelikog aktivizma i uspješno se odupirati sirenskom zovu politizacije.