Govor predsjednika Hrvatskog sabora Luke Bebića o Lisabonskom ugovoru na Konferenciji predsjednika parlamenata Regionalnog partnerstva - Ljubljana, 17. listopada 2009.

bebic_ljubljanaPoštovani predsjedniče Gantar,

Poštovane kolege predsjednici parlamenata,

Dame i gospodo,

Dopustite mi da na početku izrazim svoje veliko zadovoljstvo uspješnim ishodom nedavno održanog irskog referenduma o prihvaćanju Lisabonskog ugovora, a također i potpisom na Lisabonski ugovor poljskog predsjednika Lecha Kaczinskog. Ovaj Ugovor za Hrvatsku ima posebno značenje u svjetlu njenog očekivanog skorašnjeg završetka pristupnih pregovora i priključenja Europskoj uniji i to prije svega zato što otklanja mnoge dvojbe u vezi s prijemom novih članica. A Hrvatska očekuje da će uskoro postati 28. članica.

Lisabonskim ugovorom upravo bi parlamenti država članica Europske unije dobili niz novih ovlasti. Većina tih ovlasti bila je predviđena još prijedlogom Ustavnog ugovora, uz važne iznimke, poput pojačanog nadzora supsidijarnosti.

Ovlasti predviđene Lisabonskim ugovorom jačaju ulogu nacionalnih parlamenata u europskom regulatornom procesu. Iako parlamenti neće dobiti neku vrstu „prava veta“, njihovo sudjelovanje može postati značajno.

Nacionalni su parlamenti do sada, na neki način, bili zapostavljeni u procesu europske integracije. Nekadašnja područja ovlasti država članica, koja su kao zakonodavci uređivali parlamenti, postala su djelomično ili čak isključivo ovlastima Unije. Izvršna je vlast postala ta koja zastupa državne interese u Vijeću Europske unije.

Europski je, pak, parlament, da tako kažem, na određeni način izgubio vezu s nacionalnim parlamentima uvođenjem izravnih izbora godine 1979. otkad njegovi članovi više nisu parlamentarni delegati već predstavnici građana Unije. Parlamentima je prepuštena tek implementacija mjera donesenih na europskoj razini.

Često se govori i o „informacijskom deficitu“ nacionalnih parlamenata. Kad se radi o europskim pitanjima njihove ih vlade ne konzultiraju ili to čine u zadnji trenutak, ex post ili bez dovoljno podataka. Mjerom uključenosti parlamenata postala je njihova sposobnost da nadziru izvršnu vlast, što ovisi od ustavnog uređenja, demokratske tradicije pa i njihovih administrativnih kapaciteta.

S obzirom da su parlamenti glavni nositelji demokratskog legitimiteta u državama članicama, čini se opravdanim da dobiju priliku izraziti svoja stajališta na razini EU. Također, s obzirom da su parlamenti ratificiranjem različitih verzija Ugovora prenijeli na Uniju ovlasti koje su nekoć isključivo pripadale državama članicama prikladno je da oni nadziru način na koji se te ovlasti koriste. Time se može objasniti potreba za većim uključivanjem nacionalnih parlamenta, a također i jedan od glavnih načina tog uključivanja u Lisabonskom ugovoru: nadzor primjene načela supsidijarnosti.

Bit će zanimljivo vidjeti učinkovitost mehanizma, naročito u svjetlu spremnosti i kapaciteta nacionalnih parlamenata da obrade veliki broj zakonodavnih prijedloga. Europski parlament i Vijeće su, bez obzira na mišljenja nacionalnih parlamenata, dužni provoditi načelo supsidijarnosti i odbiti izglasati akt ako smatraju da mu je suprotan.

Nova uloga nacionalnih parlamenata mogla bi, u odnosu na dosadašnju praksu, dovesti do bolje provedbe načela supsidijarnosti.

Prije svega, sustav nadzora bio bi poticaj drugim nacionalnim parlamentima za ozbiljnije uključivanje u europske politike, te bi njihovo uređivanje učinilo transparentnijim. Već sama činjenica da bi parlamenti dobivali znatno više informacija nego do sada, bit će važan korak u tom smjeru. Ako parlamenti na pravi način iskoriste svoje nove ovlasti, mogli bi snagom argumenata i političkim pritiskom utjecati na formiranje bolje definicije supsidijarnosti, te utjecati na regulatornu praksu Unije, i na praksu Europskog suda. Novi sustav ojačao bi i položaj nacionalnih parlamenata spram njihovih vlada i učinio nacionalne predstavnike u Vijeću odgovornijima.

Dakako, posljednja tvrdnja u velikoj mjeri ovisi o političkoj kulturi pojedine države članice, a to će, pak, ovisiti o dvije stvari. U kojoj mjeri parlament inače nadzire izvršnu vlast te kolika je uloga parlamenta u uređivanju „europskih“ pitanja.

S obzirom na dosadašnja iskustva, možemo pretpostaviti da će djelovanje nacionalnih parlamenata u europskim pitanjima koordinirati odbori za europska pitanja. U nadzoru supsidijarnosti akata to će iziskivati suradnju radnih tijela nacionalnih parlamenata u čemu važnu ulogu ima Konferencija odbora za europske poslove nacionalnih parlamenata država članica EU (COSAC). Hrvatska na sastancima COSAC-a sudjeluje kao promatrač putem svog Odbora za europske integracije Hrvatskog sabora.

O svim ovim pitanjima ovisit će i značaj mehanizma parlamentarnog nadzora u Hrvatskoj kao budućoj članici EU. Hrvatski sabor će za primjenu postupka nadzora supsidijarnosti trebati izmijeniti svoj Poslovnik, jer trenutni propisi to ne omogućavaju. S tim na umu, trebalo bi dati i veće ovlasti Odboru za europske integracije ili sličnom radnom tijelu i propisati poseban, ubrzani postupak odlučivanja o usklađenosti europskih zakonodavnih nacrta s načelom supsidijarnosti.

I da zaključim, Hrvatska i Hrvatski sabor se ubrzano pripremaju za predstojeće članstvo u Europskoj uniji. Hrvatski će sabor ove godine dovršiti usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom. Ovdje moram spomenuti i ustavne izmjene koje Hrvatska planira donijeti da bi mogla uspješno zaključiti priključenje EU.

Najveća nam je želja da se na kraju dugotrajnog procesa pregovaranja ravnopravno uključimo u raspravu o europskoj budućnosti, jer to je na kraju krajeva i hrvatska budućnost.

Poštovani kolegice i kolege, zahvaljujem Vam se na pozornosti.